Mačak, koji se već pomirio s mišlju da će skončati sam smrzne se, umre od gladi, izdaje i očaja iznenada je pokraj sebe osjetio nešto majušno i toplo
Izbacili su ga. Doslovno. Nakon deset godina života s jednom obitelji.
Razlog? Savjet veterinara: navodno bi novorođena beba mogla imati alergiju na dlaku. Upravo to klimavo mogla bi zapečatilo je mačkovu sudbinu.
Naravno, nitko nije htio odraslog, desetogodišnjeg mačka. Gazda, bez razmišljanja i trunke grižnje savjesti, jednostavno ga je iznio van ni više ni manje nego ravno na ulicu, u susjedno dvorište. U snijeg, na ledenu buru. Jasno mu je bilo da se mačak neće znati vratiti. Premda, teško da bi i preživio noć meteorolozi su najavili žestoki minus.
Hladni proračun. Suha logika.
I sve bi tako i završilo da se nije umiješala sudbina. No, stvari su krenule drugim putem. Mačak, već spreman dići šape pred životom, iznenada pod rebrima osjeti nešto živo. Toplo.
S naporom se pomaknu. Okrenu glavu i ukopane šape.
Pred njim, zgurana jedno uz drugo, dva mala čuperka s krupnim okicama. Gledali su ga s povjerenjem i nadom.
Evo ti ga sad… promrmlja ogorčeno i umorno. Ni da umrem na miru ne daju. Kakva mi je ovo kazna?
Mačići. I njih su izbacili. Dva mališana u isti ovaj led, jednaku nemilosrdnu zimu. Zašto, tko će znati. Ali činjenica je ostala: sada, ako on, odrasli mačak, digne rep, nema im spasa. Smrznut će se, skupa s njegovim ohladjelim tijelom.
Počeo je razgibavati promrzle šapice. Povukao je mačiće pod sebe, stisnuo ih uz trbuh, počeo ih lickati. Uvukli su se u njega sa strašću i povjerenjem kao da nije ispred njih tek mačak, već cijeli spašavajući svemir.
Eto mene u nevolji uzdahne u sebi.
Želudac je već zadrhtao od gladi. Maleni su tek morali biti još gladniji. Ustao je, šepajući, i odgegao do kontejnera tamo gdje je još mirisalo na hranu.
S velikom mukom pronađe par zaleđenih komadića mesne štruce i malo pilećih iznutrica. Odvukao sve mačićima, pustio ih da se zasite, a ostatke smazao sam. Pošto su se najeli, mali su se sklupčali pod njegovim trbuhom, zamijaukali zadovoljno i zaspali, zabijeni njuškicama.
San ga je odnio brže nego što je planirao.
Probudio ga je glas:
Mama! Tata! Pogledajte! Mačka s mačićima!
Umalo se nije nasmijao. Pa naravno mačka!
No djevojčica nije bila od onih koji prolaze pored nezainteresirano.
Deset minuta kasnije, vratila se. U jednoj ruci vrećica s mirisnom hranom, u drugoj stari, ali topao pokrivač. Trojac više nije ležao na golom snijegu sada su se smjestili na mekanom pokrivaču.
Niti sat nakon toga djevojčica se vratila opet s tatom. On je dovukao improviziranu kućicu sklepanu od starog ormara. Na prednjoj strani A4 papir s crvenim slovima: NE DIRAJ. NE TUKNI. HRANIMO IH. STAN 22.
Cijelu večer susjedi su nosili potrepštine konzerve hrane, ostatke ručka, kutijice dječje kašice. Briga i suosjećanje preplavili su cijelo stubište.
Sljedeći dan tata i kći opet su došli posjetiti mačju mamu i njene klince. Mačići, siti, nisu ni došli do Sivka zaspali bi već na pola puta.
A navečer je pri povratku cijela obitelj vidjela kako se mačići uz veselu ciku bacaju djevojčici u zagrljaj.
Sivko je promatrao iz kućice, zijevajući lijeno. Nije imao namjeru prilaziti ikome. Jednom su ga već izdali nije imao želju opet pokloniti povjerenje.
Mama kaže djevojčica. Zaboravila si nahraniti mamu mačića. I ona sigurno želi jesti
Ma daj, pretjeraš odmahnula je žena. Velika je, snaći će se.
Kakva mama? začudio se otac. Pa to je mačak, ne mačka.
Što? namršti se žena. Vidiš li ti kako ih čuva, liže Pa očito je ženka!
Pogledaj bolje nasmije se muž. Nema ni repić od majke ni znakova da doji.
Žena čučne, zagleda se, pa oprezno pređe rukom preko Sivkovog trbuha. Ovaj se nevoljko trgne i pogleda je pogledom punim zamjerke.
Bože šapne žena. To je stvarno MAČAK
Bravo, pogodila podsmjehne se Sivko.
Znači, ti… svo ovo ledeno vrijeme brinuo si za klince? Grijao ih? Hranio?
Nije se ni pomaknuo. Što će mu njezine riječi? Imao je samo te klince, koje je planirao nekako smjestiti, pa nestati u miru i tišini.
Samo, sudbina ima drugi smisao za humor.
Žena nije otišla. Zaplakala je.
Mama šapne djevojčica, grleći mačiće. Pogledaj ga. On je domaći. Sigurno su ga nedavno izbacili
Da potvrdi otac. Netko je odlučio da je višak. I on, umjesto da samo umre, postao im je mama. Odgodio svoj kraj zbog tuđih života.
Ti baš hoćeš da plačem, jel da? ulovi je žena knedla u grlu.
Samo konstatiram mirno odgovori on.
Žena priđe Sivku, nježno ga podigne u naručje i stišće.
Ukočen, već spreman pobjeći… a onda, ni sam ne zna zašto prede.
Mislio je: nahranit će me, počistiti, pa opet na ulicu. Ali…
Završio je u kupaoni. Prali su ga šamponom. On je prosvjedovao punim plućima, ali djevojčica i mama ga smirivale.
Nakon toga topli ručnik, mekani kauč, mirisna hrana. A mačići, kao i svaki put, sklupčani pod njegovim trbuhom.
Pravi junak prošapne žena milujući ga po leđima. Nije ni među ljudima to česta stvar
Ulizuje se, zijevne Sivko. Ma dobro, probudit ću se pa ću ogrepsti.
No umjesto ogrebotine još jedno predenje. Djevojčica se glasno nasmije.
Hm, možda i ne. Možda su stvarno dobri ljudi.
Privukao je klince sebi i opet ih počeo lickati. Žena opet zaplače.
Čudne su žene, nasmije se u sebi. Prvo peru, pa plaču. Mora da im je proradila savjest.
Zaspao je duboko, motajući mačiće. Nije znao da je bio u pravu mama je bila ta koja je branila ikakve ulične mačke u kući. Zato su kućicu sklepali tata i kći.
Sad su svih troje Sivko i mačići spavali sklupčani u pahuljasto klupko.
Obitelj je tiho stajala uz njih, gledajući starog mačka za kojeg se ispostavilo da je bolji od mnogih ljudi.
Ali, nismo prošli ravnodušno, zar ne? tiho će djevojčica.
Mama i tata samo su klimnuli glavom.
Možda im je ovo bila najbolja stvar koju su napravili u zadnje vrijeme.
