Znaš, jednog dana u Cinestaru bila je prava gužva. Nova animacija je taman izašla, svuda šareni plakati, miris kokica u zraku, ekipa veselo priča i komentira tko gdje sjedi.
Nitko nije ni pogledao ženu u starom, iznošenom baloneru dok nije došla pred blagajnu. Držala je za ruku curicu, malu, možda sedam godina Ivana se zvala, baš onako domaće. Dječje pletenice i čista, ali siromašna robica. Jaknica premalih rukava, cipele za broj veće.
Mama je polako otvorila dlan i na pult istresla kovanice. Sitniš, onako po kunu i dvije, desetak kuna, možda petnaest, sve pažljivo sakupljeno. Stavi ih ispred blagajnice i tiho reče:
To je za dječju ulaznicu Molim vas.
Blagajnica je samo bacila pogled na njih, pa na ženu. Oči hladne, usne se stisle:
Ozbiljno mislite s ovim? isprsi se ona. Ovo nije tržnica.
Ljudi u redu počeli su se gunđajući pogledavati.
Žena se vidno zarumenila.
Dovoljno je za jednu kartu, stvarno sam dva puta prebrojila
Nije joj dala ni da završi blagajnica brzim potezom sruši novčiće s pulta. Metalno zveketanje se razleglo cijelim predvorjem, a kovanice razletješe po pločicama.
Žena zastane na sekundu, pa čučne i počne skupljati sitniš, ruke joj drhte. Neke se kovanice otkotrljale pod noge drugih. Nitko se ne sagne da joj pomogne.
Ivana je gledala majku s suzama u očima.
Mama, pusti prošapće.
Blagajnica pokaže rukom prema izlazu.
Pmičite se, blokirate red. Izađite.
Nastalo je mrtvo tiho, ali ne zato što je ljudima bilo žao. Svi su se osjećali nelagodno.
Žena polako pokupi zadnje kovanice, ustane, ništa ne govori, ne pravda se. Samo uzme Ivanu za ruku i krene prema izlazu.
I baš tad, vrata se razmaknu. Uđe muškarac u tamnom odijelu, od onih što se vidi da je ozbiljan. Do njega hoda administratorica.
Zastane pogleda nered: majku crvenih očiju, djevojčicu koja skriva lice, kovanice po podu, blagajnicu što nervozno stoji.
Priđe i mirno upita:
Što se ovdje događa?
Blagajnica se odmah presloži.
Ma, ništa, samo mali nesporazum
Muškarac pogleda ženu:
Htjeli ste kartu?
Ona klimne, izbjegava mu pogled.
Ma nema veze, idemo mi
Pogleda joj sitniš, pa blagajnu.
Ne dopustite, molim vas, da dijete plače zbog ulaznice reče tiho, ali odlučno.
Nije povisio ton, ali ima u njemu težine.
Blagajnica problijedi.
Nisam znala
I tu je problem odgovori on.
Spusti se na korak ispred Ivane.
Koji crtić si htjela gledati?
Ivana polako šapne ime.
Nasmiši se.
Gledat ćeš ga danas, i nećeš biti sama.
Ustane i okrene se administratorici.
Dajte im najbolje mjesto, molim vas.
Mala pauza.
A s našom zaposlenicom ćemo riješiti…
U dvorani još uvijek tišina. Ljudi koji su maloprije okretali glavu sad gledaju u pod.
Ponekad, vjeruj mi, dovoljan je samo jedan čovjek da nas podsjeti: dostojanstvo nema cijenu, a poniženje ne smije biti dio ničijeg posla.
