Dovela je Ljubica svog zaručnika u selo, ali on joj je postavio uvjet…
Vidjela sam dolazeći autobus niz makadamski put kroz naše selo i u tom trenutku bacila sam loptu kroz travu, pa potrčala prema stanici, srce mi je brže kucalo. Košuljica mi se sva raskopčala, a svijetla kosa vijorila mi je na vjetru. Samo sam jedan glas imala u glavi: Mama, mama dolazi!
Kad se autobus zaustavio, iz njega nije izašla samo mama uz nju je bio i krupan muškarac u svijetlosivom odijelu. Hodao je pokraj nje, zamahujući torbom, sav je izgledao kao pravi direktor. Prišla sam mami i čvrsto je uhvatila za ruku, veseleći se njezinim toplim očima.
Bok, kćeri moja, šapnula je i poljubila me u tjeme mama, tridesetogodišnja žena. Eee, mala, pozdravio me dubokim glasom muškarac i odmah mi rukom protrčao kroz kosu. Ruka tog neznanca bila je teška, skoro sam posrnula od tog veselog pozdrava.
Izvolite za stol, pristojno je pozvala baka Marija, mamina majka, na večeru.
Hvala, hvala, bako, odvratio je važnim tonom Ivan Radić, gledajući bogato postavljen stol.
Eto što znači selo! kimnuo je prema jelu. U gradu je sve na bonove, reforme stalno, a ovdje ljudi žive od svog rada jedu domaće meso.
I mlijeko, i vrhnje, sve svoje, napjevuši skoro baka Marija, i povrće iz vrta.
Dok možemo, držimo svoje, dodao se djed Ante, mamim otac, stari i šutljivi čovjek, što je cijeli život radio na traktoru.
A nismo ni mi bezveze, kad ponestane onog u trgovini, ja si sređujem kod rodbine na placu, pa šta dobijem donesem Ljubici, pohvalio se Ivan Radić, pređavši rukom preko polućelave glave. Evo, i sad sam donio delicija Ljubici.
Promatrala sam Ivu i razmišljala što bih mogla iskoristiti kao izgovor da mu priđem. U Zagrebu, gdje sam živjela s mamom, išla u školu, imala prijatelje u dvorištu, često sam znala sanjariti kako bi bilo lijepo imati tatu. Znala sam zamišljati kako idemo zajedno u Maksimir, ili igramo nogomet mogla sam se uvjeravati da bi tata mogao biti kao tata Tihomira, ili Nikoline, ili možda posve drugačiji.
A sada, kad je ovaj krupni čovjek sjedio pokraj mame, pomislila sam: Ako je došao ovdje, valjda će postati moj tata.
Uzela sam drveni aviončić koji je napravio dedo Ante svojim rukama, spretno rezuckajući i bruseći dijelove da izgleda kao pravi avion, i polako prišla Ivanu, crvenih obraza. Pogledajte, kakav avion! pružila sam mu igračku.
Opa! Ivan je odmah svojom velikom rukom zavrtio propeler. Nažalost, od naglog poteza, propeler je odletio na pod. Slaba ti je ova igračka, dobacio je i vratio mi je.
Pogledala sam dedu.
Popravit ćemo ga, mirno reče dedo Ante.
Ivan nam je šef, promijenila je temu mama, glavni je na skladištu u tvornici.
Ivan se odmah više uspravio, pogledao mamu s visine: Što je, tu je.
Mama Ljubica, krojačica iz tvornice, prvi put u životu spremala se udati i radosna je bila što ima ozbiljnog zaručnika, starijeg od nje, zrelijeg, na položaju. Oko Ivana je sve letjelo, nudit mu je i ribu i palačinke sa domaćim vrhnjem.
Zastali su na kućnom pragu. Ivan je raširio ruke: Pa ovo je raj! A zrak, koji je to zrak ovdje!
Sviđa ti se, Ivane? upita ga mama.
Itekako! potvrdi veselo.
Onda ćemo malo uživati, a sutra s tobom u grad, pokupit ćemo i Luciju za školu, moramo joj kupiti odjeću.
A reci mi, Ljubice, zašto moraš malu voditi u Zagreb? Zar ovdje nema škole?
Ima samo četverogodišnja osnovna škola…
Neka je tako, nek u selu ide još koji razred, kasnije ćemo je uzeti. Dok sredimo stan, nabavimo novi namještaj… Kod tebe je sve staro.
Baka Marija se zabrinuto pogledala s djedom Antom. On je, kako sam govorila, pomicao brkove, nezadovoljan što budući zet ima takve planove.
Eh, lako to reći, Ivane… Za to treba dogovora sa školom, stvari treba donijeti
Pa što treba curici, stvar-dvije i to je to. Vidiš što ima ovdje: čist zrak, mlijeko, voće, povrće, kao da raste na kvascu! Tvoji roditelji će paziti na nju, a mi u Zagrebu nemamo vremena oboje radimo. Godina prođe brzo, zamnom ćemo i stan dogovoriti. A, Ljubice? Što kažeš na prijedlog?
Prijedlog? gunđao je dedo Ante, tresući brkovima. Više je to ultimat nego prijedlog.
Sutra, dok je mama Ljubica objašnjavala zašto me ne vodi sa sobom, nisam rekla ni riječ iako sam klimala glavom. Kad su Ivan i mama krenuli prema autobusu, nitko me nije mogao pronaći. Baka je pretražila i tavan i dedinu radionicu mene nigdje.
Gdje je nestala, do maloprije je bila ovdje. Bicikl joj stoji.
Naći će se, neka ide s djecom okolo, mahnio je rukom Ivan.
Mama je zabrinuto pogledala dvorište i krenula prema izlazu. Čučala sam za to vrijeme skrivena u šupi, gledala kroz napuklinu i sve promatrala. Srce mi je pucalo od želje da izađem, dotrčim mami i primim je za ruku, ali nisam. U dječjoj glavi mi je bilo jasno pojavom tog polućelavog strica, ja sam postala višak.
U rukama sam stiskala slomljeni avion, a suze su mi curile niz obraze. Nisam navikla plakati; nisam ni kad me dedo istukao grančicom jer sam odvezala čamac i pokušala veslati. Znala sam tada da me dedo nije na pravdi Boga kaznio. Ali sad, kad me nitko ni dirnuo nije, suze su same lile, a ja ih brisala rukavom, da ih se riješim.
Evo je! viknula je baka kad su mama i Ivan otišli. Ne tuguj, mala, doći će mama za mjesec dana, obećala je, a mi ćemo ti do tada kupiti školsku odjeću, znaš da je tebi lijepo kod nas s djedom.
Spustila sam glavu, kosa mi je pala preko čela. Prisjetila sam se prijateljica i učiteljice iz razreda, poželjela sam se vratiti njima. Naravno, i ovdje imam prijateljica, ali već sam odavno shvatila da ljeto provodim u selu kod bake i djeda, koje jako volim, a s hladnijim danima vratim se u Zagreb, gdje mi je sve lijepo.
Prošla je brzo cijela tjedan. Igrajući se s curicama, skoro sam zaboravila na to što me mama nije povela sa sobom.
Baka Marija skoro ispusti kantu iz ruku kad je ugledala mamu na kapiji. Kćeri, nismo te očekivali.
Mama je sjela na klupu, umorna: Obećala sam doći za mjesec, a evo me za dvije tjedne. Došla sam po Luciju.
Kako to? Pa dogovorili ste da ostaneš? Ili je Ivan Radić promijenio mišljenje?
Ne mama, ja sam promijenila. Neću ja svog djeteta ostavljati okolo. A Ivan je, znaš, kakav hodač počeo posjećivati Silviju iz računovodstva, njoj sad nosi proizvode s baze, ona nema djece A meni je, kako on veli, ‘miraz’ Lucija, pa mi je i postavio uvjet: da Luciju ostavim u selu.
Baka je tužno gledala u mene. Željela bi mi sreću, ali ne takvu.
Možda je to i bolje, kćeri.
Nema boljeg, mama. Ja ću uzeti Luciju, kupiti joj školsku odjeću, novu torbu, prijavit je u drugi razred i živjet ćemo kao prije. Bilo nam je dobro i bez njega, preživjet ćemo i sad. Nisu meni trebali njegovi proizvodi trebala mi je obitelj, otac za Luciju, muž za mene.
U dvorištu sam se pojavila, stala i zastala ugledavši mamu. Sve uvrede i tuga su nestale, potrčala sam:
Maaama!
Curice, koliko sam te poželjela! zagrlila me, gledala u moje preplanulo lice. Došla sam po tebe, skoro će škola.
Zbunjeno sam gledala u mamu.
Kako smo živjele prije, tako ćemo i dalje. Ti ćeš učiti, ja ću pomagati s lekcijama, upisat ću te i u likovnu i u nogomet, kako si i htjela.
Sva sam htjela što više strpati stvari u svoj ruksak da mami bude lakše.
Dosta, nećeš moći nositi.
Hoću, ja sam jaka!
Dedo i baka su nas ispratili do stanice. Autobus se zakretao u prašini, zaustavio se i otvorio vrata. Sjedila sam do prozora, mahala baki i dedi sve dok nisu nestali za zavojem.
U rukama sam držala isti onaj drveni avion što mi ga je dedo popravio, motrila mamu. Vraćala sam se doma, i osjećala to svom snagom svoga dječjeg srca. Bila sam presretna što mi sjedi mama pokraj najdraža osoba na svijetu.
