Izgleda da mi nije suđeno
– Mladiću, pa… Što to radite? Nije vas sramota?! djevojka me gledala širom otvorenih očiju, a ja sam, zatečen iznenadnom situacijom, ostao bez riječi.
– Čekajte, niste dobro shvatili… promucao sam nesigurno.
Ali ona nije ni pokušala čuti moje opravdanje. Prišla mi je, uzela svoj novčanik i udarila me po obrazu tako snažno da mi je suknula suza.
*****
Od jučerašnjeg poslijepodneva pa sve do zore nisam radio ništa drugo osim što sam pio kavu i dopisivao se na chatu s korisnicom pod imenom Tvoja Ljepotica.
Ja sam prvi napisao ono klasično Bok!, ona je odgovorila istom mjerom za minutu, i tako, riječ po riječ… Uglavnom, započela je ugodna konverzacija.
Brzo smo se opustili prsti su mi lako plesali po tipkovnici, imao sam osjećaj da s tom simpatičnom plavookom djevojkom (nadam se da je slika prava) mogu sklopiti neko prijateljstvo, možda i nešto više.
Najvažnije, činila se otvorenom za upoznavanje. Kad sam je pitao:
Što kažeš da jedan dan sjednemo na kavu i upoznamo se?, ona mi je odgovorila: Nikad se ne zna, i poslala mi namignuti smajlić.
Zatim me pitala čime se bavim i…
… Tu je sve pošlo po zlu.
Zašto sam joj, pobogu, rekao od čega živim? I još joj poslao sliku s posla… nervirao sam se.
Nisam bio ljut na Ljepoticu, već na sebe.
Ali, s druge strane…
– Ionako bi jednom saznala istinu, i što onda? Što onda, Marko?!
Odgovor na to pitanje bio je i više nego jasan.
Saznala bi i… vjerojatno napisala ili, što je još gore, rekla u lice isto što mi je napisala sada.
Pročitao sam još jednom poruku u kojoj mi jasno kaže da sistemski administrator na plaći nema baš puno šanse kod cura, i htio sam joj odgovoriti jednom šaljivom opaskom.
Na kraju sam joj samo poslao smajlić koji plače od smijeha, zatvorio laptop i to tako snažno da je nešto krckalo valjda ekran, možda i tipka.
Ali nisam provjeravao, nije mi trebalo još loših vijesti taj dan. Ionako mi je do grla svega…
Već zadnja tri mjeseca pretražujem stranice za upoznavanje u nadi da ću pronaći svoju osobu.
Na kraju mi se sve više činilo da je to uzaludan posao. Neću je naći.
Primjerice, s ljepoticom sam proveo cijelu noć (kako god to zvučalo), a ništa nisam dobio. Odbila me.
Kao i mnoge druge djevojke koje, čini mi se, misle da su muškarci vrijedni pažnje samo oni koji imaju svoj biznis, a ne oni koji, eto, samo popravljaju Windowse po uredima.
A ja sam, osim Win reinstalacija, imao i puno kompleksnijih zadataka i plaća mi nije bila mala.
Ali, sada… koga to više zanima?
Upalio sam stari radio da mi misli ne divljaju, a tamo je negdje puštala Jasna Zlokić:
– Nije mi suđeno, nije mi suđeno pjevušila je Zlokić, kao da mi se ruga. Ljubavi nema, ljubavi nema…
Odmah sam ugasio radio. Ali u sebi sam bio potpuno složan nije mi suđeno i nema tu neke ljubavi.
– Što sam se natovario na te stranice za upoznavanje? Koliko sam samo vremena potrošio…
Mada, nisam mogao bez da pokušam. Preporučio mi je to Ivan, moj najbolji prijatelj.
– Pa ja sam Aleksandru baš tamo našao! hvalio se Ivan, toliko sretno da me malo bocnuo u srce.
I bio sam ljubomoran… samo malo.
Pa nisam ni ja ništa manje vrijedan. Zar ne mogu naći pravu djevojku kao on?
Ali, ispostavilo se, baš takvu djevojku naći na stranici za upoznavanje je jedan kroz milijun. Očito je Ivan izvukao taj listić, a meni… meni ostaje samo prihvatiti da admini danas nisu u trendu. Ili da, eto nije mi suđeno.
– Dosta je bilo žaljenja! naredio sam sam sebi. Možda s njom nikad ne bih ni uspio, a evo…
Pogledao sam na sat, bilo je pola osam ujutro, zijevnuo naširoko i zaključio da bi bilo dobro odspavati par sati, ionako mi je danas slobodan dan i nemam važnih planova.
*****
Tek što sam se spustio na krevet i posegnuo za mobitelom da ga utišam, zazvonio je Ivan.
Eto ti ga na.
– Marko, bok! Slušaj, trebao bi mi baš sad hitno nešto pomoći!
– Bok, Ivane… cijelu noć nisam oka sklopio, htio sam leći. Može neki drugi put?
– Ma ne može. Baš sad treba. Nitko mi drugi ne može pomoći.
E moj Ivane, uvijek znaš pogoditi u živac…
– Zapravo, ne bih nikome toliko vjerovao kao tebi. Zamisli, da nije nešto životno, ali važno. Ako ne pomogneš… mogao bih imati problema kod kuće.
Kako to uvijek izvede, da se osjećam dužnim? – nasmijao sam se u sebi. Mada nije ni čudo, on je šef IT odjela, ja sam njegov podređeni.
– Što je sad, opet server ili moraš bazu ponovno dići? Rekao sam ti da će biti problema.
– Ma nije vezano uz posao. Da dođem do tebe odmah pa ti sve objasnim uživo? Nemoj nigdje ići…
– Dobro.
Čim sam spustio slušalicu, zazvonilo je zvono na vratima. Još ni oči nisam zatvorio. Otvorim stoji Ivan, širokog osmijeha…
…i Medo.
Što će mu sad pas kraj mene?
– Brzo si stigao s Gornjeg grada nasmijao sam se. Sigurno si pred mojom zgradom visio pa si nazvao samo da ne ideš bezveze na četvrti kat?
– Je, tako nekako klimne Ivan i pruži mi ruku.
Ja pružim svoju, mislili smo se pozdraviti. Al’ umjesto rukovanja, on mi u ruku da povodac.
Gledam u povodac, pa u Medu, pa u Ivana.
– Šališ se? Što je sad ovo?
– Slušaj, Marko. Aleksandra je osvojila sedam dana putovanja po Španjolskoj. Dvoje, pet zvjezdica, vodič, sve. Naravno da želi ići.
– Ti se ne veseliš baš previše? znam koliko ne voli letjeti.
– Ni najmanje. Rekao sam joj da povede kolegicu, a ona da hoće samo sa mnom. Kaže, ne odem li, neće se vratiti. Tvrdi šalu, ali…
– Dobro, razumijem.
– Ni s frendicom ju ne puštam. Znaš kako je to. Obećao sam letimo zajedno.
– A posao?
– Šef nas pušta bez riječi. Naravno, Ivane, uživaj. Ni njemu nije baš slično…
– Prilično nevjerojatno smješkao sam se već dvije godine nisam vidio pravi odmor.
– I meni je čudno. Možda ga je Aleksandra zvala. Nek’ bude, nije bitno. Ti, usput, vodiš odjel dok mene nema.
– Vau!
– Znao sam da ćeš biti oduševljen.
Baš mi je stalo… – pomislio sam.
– Ali znaš, Medu mi nema tko čuvati. I ne mogu ga voditi sa sobom… Bi ga mogao čuvati?
– Ivane, znaš da nemam iskustva sa psima.
– Ma Medo je mačak od psa. Donijet ću ti hranu, zdjelicu i ležaj ništa brige s njim. Samo ga vodi van ujutro i navečer. Novac ti neću nuditi, jer znam da nećeš uzeti, ali mogu te isplatiti slobodnim danima.
– A grize li cipelu? Laje po noći?
– Nee! Medo je pametan. Ne laje, ne grize cipele… Ali… Ivan pogleda psa.
– Što?
– Na ulici voli bježati. Mrzi povodce. Sloboda, razumiješ.
– I što ako pobjegne? Da ga lovim po cijelom kvartu?
– Ma on će te sam naći! Samo budi oprezan.
– Dobro, pristajem. uzdahnuo sam, uhvatio povodac još jače.
Ivan još nije ni otišao, a ja sam već osjećao odgovornost za to šareno stvorenje.
– Znao sam da mogu računati na tebe! Hvala, prijatelju!
– Ivan, odmah ti kažem ako mi Medo razvali stan, ti plaćaš popravak. Dogovoreno?
– Dogovoreno. Ali ne boj se, neće biti problema!
*****
Probudio sam se tek oko sumraka. Nasuo hranu u pseću zdjelicu, postavio pred Medu, koji je cijelo vrijeme dok sam spavao ležao tiho na podu.
– Pa kad već večeraš, bolje da i ja proteglnem noge pogladio sam ga po glavi.
Ali Medo me pogledao onim ljudskim očima, u kojima sam jasno vidio čuđenje, i ostao je ležati. Nije ni pogledao u zdjelicu.
– Nisi gladan? Ili…
Aha… Sjetio sam se, Ivan je rekao da imaš svoja pravila jedeš tek nakon šetnje.
– Hajde, idemo van, i meni treba svjež zrak. Možda i vidim nekoga sretnoga, jer mene baš ne prati sreća u ljubavi…
Na te riječi Medo je živnuo, zalajao, zgrabio povodac zubima i otišao čekati u hodniku.
*****
Šetali smo skoro sat vremena i što je zanimljivo pas nije ni pokušao pobjeći.
Samo je malo jače potezao kad bih stao duže od minute.
Stvarno, nepotrebno sam se bojao. Ali, problemi su počeli dan kasnije.
Jutarnja šetnja je prošla glatko, ali kad sam Medu navečer izveo u park…
… Odvukao sam pažnju na minutu da javim Ivanu poruku sve ok, kad povučem povodac, a Medo nigdje. Iščupao se iz ogrlice.
– Baš mi to treba… očajavao sam i krenuo ga tražiti.
Znao sam park koliko i vlastiti dlan, ali pas… što on zna kuda može pobjeći?
Pola sata prolazi, nema ni traga ni glasa od Mede. Nailazim na djevojku.
Lijepa, ali zamišljena i nekako tužna.
– Oprostite, jeste li možda vidjeli psa? Srednji, riđi, s bijelim šarama.
– Što?! zbunjeno me pogledala, kao da prvi put vidi čovjeka.
Kakva je samo slatkica… pomislio sam, pa ponovio pitanje.
– Kažem, niste ga možda vidjeli negdje? Bez povodca i ogrlice, trči okolo.
– Psa? Nisam, nažalost, vidjela. kratko reče i okrenu se da ode.
Htio sam nastaviti potragu, ali sam ju ipak sustigao.
– Oprostite, izgleda mi da ste zamišljeni. Je li sve u redu?
– Pa i nije…
– Mogu li kako pomoći?
– Teško. Izgubila sam novčanik, a unutra su kune za mamine lijekove. Možda niste našli novčanik?
– Nisam, žao mi je.
– Hvala vam svejedno, lijepo je vidjeti da još ima dobrih ljudi.
Nije bilo više potrebe za razgovor, svatko svojim putem.
Ne znam je li djevojka razmišljala o tom našem susretu, ali meni nije izbijala iz glave. Nisam ni sličan onoj plavookoj s interneta, ali ona je bila prava, stvarna.
– Medo! Medo! zvao sam psa, sjeo umoran na klupu, spreman javiti Ivanu loše vijesti, kad sam odjednom u daljini ugledao psa.
Medo… odahnuo sam.
Prilazio je s repom u zraku. Imao je nešto u zubima. Što, nisam odmah skužio, ali kako se primaknuo, vidim novčanik.
Rozi, ukrašen rombovima, s malom zlatnom krunom u sredini baš onakav kakav je opisala ona djevojka.
Ovome se nisam nadao! zaradovao sam se, zamišljajući da bih sad mogao biti njezin junak.
Vratim joj novčanik, pozovem ju na kavu… možda…
Otvorio sam novčanik, ne bih li slučajno našao ime, broj, nešto što bi mi pomoglo, kad upada baš ona.
– Mladiću, pa što to radite? Zar vas nije sram? gledala me optužujuće, a ja stisnut, nisam znao što da joj kažem.
Stvar nije bila jednostavna.
– Krivo ste shvatili… počnem tiho. Samo sam vas tražio.
Ali nje nije zanimala istina. Prišla je, zgrabila novčanik i opalila mi šamar.
– Zašto? Nisam ništa pokušao! Pas mi ga je donio. Samo sam tražio vašu vizitku da vas nazovem.
– Mislila sam da ste dobar čovjek, a ispali ste običan lažov. Makar nemojte izmišljati tog psa.
– Kako izmišljati? Gdje mi je pas, onda?!
Osvrnem se i shvatim da nema Mede. Opet je pobjegao!
Djevojka je otišla bez riječi, a ja sam ostao sam, trljajući užaren obraz.
– Baš nemam sreće! Da se uguram u ovakvu glupu situaciju… Medo! viknem.
Pas ispadne iz grmlja, sjede kraj mene i pogleda me sa stavom izvolite, šefe.
– Svaka čast, prijatelju. Ovo si mi baš pomogao.
Rep malo zavibrira: Ako trebaš opet, tu sam.
Vratili smo se doma…
*****
Iduća četiri dana svako sam jutro i večer s Medom šetao po onome parku nadajući se da ću naletjeti na nju.
Htio sam je pronaći i sve joj objasniti, ali nije se više nikad pojavila.
Medo je, međutim, bio presretan šetnje su trajale triput duže.
Što je najnevjerojatnije više nikad nije pobjegao.
A onda, u petak, na klupici ona! Moja nepoznata.
– Dobar dan…
– Opet vi?! Što sad želite?
– Samo da vam sve objasnim. Bilo mi je neugodno zbog onog nesporazuma.
– Ne razgovaram s lopovima i lažovima. Sve ste mi jasno pokazali.
– Kakav sam ja lopov? nasmijem se. Pa nisam ukrao, vratio sam.
– Vratili? Ja sam vam ga iščupala iz ruku! Da nisam na vrijeme došla, odnijeli bi mi sav novac to je za mamu bilo!
– Ne treba mi vaš novac, imam svoju plaću. Novčanik sam otvorio da nađem ime, da vas nazovem. Pas mi ga je donio.
– Hoćete još s tim psom?! Što izmišljate stalno?
– Kako izmišljam? Evo ga tu! okrenem se povodcu, ali… Mede nema.
Opet je smugn’o.
Opsujem u sebi i krenem tražiti psa, taman pred mrak.
– Nažalost, moram ići… rekoh joj, čudan osjećaj gorčine u meni.
S druge strane, njoj nije bilo žao.
– Nadam se da se više nikad nećemo sresti!
*****
Nisam ga uspio naći prije mraka. Šetao sam pustim stazicama, slušao svaki šum.
Koji je to pas! Bježi baš kad ne treba… Kao da mi prkosi.
Odjednom začujem neki ženski i muški glas ženski mi odmah poznat, njen.
Muški arogantan, neprijatan.
– Ma ajde, ljepotice, dođi s nama, da ti nije hladno! cerekao se jedan.
– Čekam prijateljicu…
– I nju ćemo dočekati smijao se drugi.
– Nemojte molim vas, mogu i vikati…
– Viči, tko te tu čuje? Ili da ti mi priđemo?
– Ne prilazite! viknu ona.
U tom trenu skočio sam van iz grmlja:
– Ej, dečki, što tu maltretirate curu?! rekoh najhrabrije što sam znao, iako sam znao da sam protiv njih slab. Bili su kršni.
– A ti si tko? Tko te tu poslao?
– Ja… Ja sam njezin dečko rekoh prvo što mi padne na pamet. I moj pas dolazi. On ne voli nepoznate, odmah ugrize!
Dečki su se na sekundu premišljali, ali jedan je potom prasnuo u smijeh.
– Ajde, ne laprdaj.
Namjeravali su mi prići, a onda iz grmlja ozbiljan lavež.
Onakav da me i mene bilo malo strah. Brzo stanem uz nju, dečki se pokupiše.
Tišina, stane lavež, Medo na stazu, sjedne kraj mene i maše repom.
– Hvala, legendo! pogladim ga po glavi, vraćam mu ogrlicu.
– To je vaš pas? pita ona tiho.
– Da, Medo. Prijateljev, zapravo. On je na putu, pa ga ja čuvam.
– Onda mi niste lagali.
– Nisam. Medo vam je donio novčanik, a ja sam samo tražio broj. Ali uvijek je nestajao kad je trebalo.
– Zašto se krio?
– Pametan je. Da ga nisu vidjeli, ne bi se uplašili. Nije baš neki div.
– Zbilja pametan… Mogu ga pomaziti?
– Naravno. Ja sam Marko. A vi?
– Hrvatica sam, ime mi je Dubravka.
– Drago mi je, Dubravka. Ne zamjerite što pitam, što radite tako kasno ovdje?
– Čekala sam prijateljicu. Dogovorile smo se. I nema je… Nije se javila. Vraćam se doma.
– Ne mislite mi zamjeriti, ali bi li Medo i ja vas otpratili kući? Onako, za svaki slučaj.
– Može…
*****
Nakon te večeri, svakodnevno sam šetao s Dubravkom i Medom parkom, poslije ju pratio kući. No Medo je uskoro otišao svom vlasniku Ivan i Aleksandra vratili su se iz Španjolske.
Bilo nam je lijepo, našli smo temu za svaku šetnju, ali falio mi je Medo. Osjećao sam da nam nešto važno fali…
Jedne subote šetali smo Dubravka i ja parkom, kad iz grmlja iskoči štene. U zubima… nećete vjerovati lisnica. Prava, debela, kožna, sigurno nečijeg direktora.
Štene doleti k nama i sakrije se iza naših nogu, dok u daljini dotrči odijeljeni gospodin:
– Lopovi mali! Vrati odmah lisnicu!
Vratili smo mu lisnicu, a štene…
…štene sam odlučio zadržati.
I Dubravka je bila za.
– Ajmo se odmah dogovoriti nasmijao sam se, uz šalu prijetio štenetu prstom. Nikad više nećeš uzimat’ tuđe, dogovoreno?
Štene kasnije smo ga nazvali Šerlok polizao me, što sam shvatio kao obećanje.
Od tada smo šetali svi troje. Uskoro i započeli zajednički život. I bili smo sretni, svi troje. I svaki od nas dobio je ono što je tražio.
– Hej, lopove mali! Vrati! začuo se glas iz daljine.
Dubravka i ja se nasmijali, pogledali prema Šerloku, koji nam je trčao u susret s hot-dogom u zubima, znajući da ćemo ga braniti od svega.
– Trčiš? pitao sam je, kroz smijeh.
– Trčim! uzvratila je.
Na klupi sam ostavio 5 eura, neka čovjek ne ostane bez užine bez naknade.
I dok sam držao Dubravku za ruku, trčali smo, a uz nas je skakutao naš Šerlok, s hot-dogom u ustima.
Što reći na kraju?
Dobio sam svoju sreću… dlakavu, luckastu. Pravu. Naučio sam da kad misliš da ti nije suđeno, možda si upravo na putu do onoga što si cijeli život tražio.
