Najvažnije
Fedoru Andrijeviću danas nikako ne ide pisanje, jednostavno glava ne dolazi na svoje! Predaja je za mjesec dana, rokovi su strogi, a njega grize savjest pa zar je on, Fedor, nekakav nevježa ili lijenčina da tako iznevjeri povjerenje?!
Nije to šala, dragi moj! Disertacija je u pitanju! mrmlja njegov mentor, profesor Mihovil Jakovljević Sertić. Za bliske Miško, ali za neuredne doktorande kao što je Fedo, formalno i strogo po imenu i prezimenu. Fedor sjedi pred njim blijed, lice mu ima zelenkasti ton, izgleda skroz nesretno. I nije da ideš na magisterij, sinko! Tu je druga priča, mladi su, može se progledati kroz prste… Znaš ti Ružićevu? Fedor Andrijević kimne glavom. Svi znaju Polinu Ružić, uvijek nasmijanu, okruglastu ženu rumenih obraza.
Ma jasno da znaš uzdahne profesor i stisne usne kao da kuša njeno ime. E, ona ti opet rađa nekoga, zamisli! Opet je obrana odgođena. Pa kad ona to sve stigne?!
Mihovil Jakovljević je toliko u znanosti da jedva primjećuje svijet oko sebe. Tko ostane trudan, tko daje otkaz ili ćelavi njemu svejedno! Gle sad, pred Fedorovim očima, profesor zalijeva jadnu fikus još zadnjih dana života, i ne primjećuje da voda prolijeva po parketu, ostavlja tamnu mrlju koja se uvlači među izlizane letvice. Ali Sertiću ništa ne smeta. Ubrzo će dotrčati njegova tajnica Irina, brisati ploču i uzdisati, zveckajući velikim jantarima u ušima, a Miško niti tada neće primijetiti on je za veće stvari stvoren!
Fedor Andrijević bi rado želio biti znanstvenik do srži, ali, eto, ne ide mu. Neprestano ga nešto ometa, životne sve sitnice, a u glavi mu praznina znanstvena praznina, kao da su mu sva znanja prebrisana i zamuljana. On pokušava, lupa po toj kaši, ali slaba vajda
Priča se da je profesor Sertić napisao svoju doktorsku u mjesec dana, nepočešljan, kravata mu uvijek strši, sitnije izgleda, u očima mu vragolije, a onda, evo ga, doktorski rad i to briljantan, o životu u Rimskom Carstvu. Fedo je čitao, ali gotovo ništa ne pamti. U zadnje vrijeme sve zaboravlja
…No Ružićeva je žena reče naposlijetku profesor s tonalitetom razumijevanja. Nek beba ma, dat ćemo joj magisterij, što. Ali doktorat, Fedor! Doktorat se ne oteže. Tko razvlači doktorat je šalabajzer i bezveznjak. Nemoj mi ništa objašnjavati! odlučno lupi dlanom o stol. Ne teče? Ne ide? Ostavite te žalopojke rektoru. Ja hoću rezultat!
Razumijem Mislim, sve mi je to nekako u glavi promumlja Fedo, zureći kao ukorenjen učenik u kut profesorovog stola. Ali ometaju me, Mihovile Jakovljeviću! Stalno me vuku na nešto!
Žena. Sve ona. kad Fedor radi, piše, a ona dođe u vrata, smiješi se, šapuće:
Fede, želiš li čaj? Ili da skuham kavu?
Fedor odbija, nema vremena, zamahne rukom da otjera Vlatku, ali misao mu već ispari, nestane, utopi se u mirisu čaja…
I iako je odbio, Vlatka unese pladanj s čajem, sve spremno: šalica pravog indijskog čaja, taman jaka, staklena zdjelica guste višnjeve marmelade, tamnocrvene, Vlatka to sama kuha, svaka višnja na svome mjestu, i prhki kroasani od prhkog tijesta, koje Fedo obožava…
Znam da nemaš vremena, zato sam sve donijela ovdje! sretno objasni Vlatka. Odmakne papirje, zatvori laptop, obriše prašinu sa stola i postavi pladanj pred muža.
I sama popije prva gutljaj čaja, mrvi kroasan po tanjuriću. I Fedi dođe poželjeti piti sa istoga ruba šalice gdje je žena poljubila, ili je jednostavno dotaknuti… Mladost je to još, Fedor ima trideset sedam, Vlatka tri manje, vjenčali su se prije dvije godine i još se nisu zasitili jedno drugoga.
Vlatka! Ma što radiš, Vlatka?! kao pravi hrvatski pisac prekorava Fedo svoju vragolanku-ženu, odbacujući sve buntovne misli. Ovo nije vrijeme! Zar ne vidiš, zauzet sam, toliko mi je ideja u glavi da ih ne stignem staviti na papir odnosno, utipkati! Stalno smetaš! Od tvojih kolača više neću stati u svoj sretni sako. Makni to! Sad odmah skloni!
Vlatka tiho uzdahne, ode, još i tiho šapne oprosti, a jelo ne odnosi. Čaj jednako miriši zrakom, marmelada i dalje sjaji, a kroasani… Nebo na zemlji…
Fedor opet popusti, pije, jede, čak se i nasmije, ali kad na manžeti vidi mrlju od višnjeve marmelade, uozbilji se, naljuti i odgurne pladanj. Kolači kad obrana doktorata čeka?!…
Sada se češće svađaju zbog toga, Vlatka se zna naduriti i okrenuti
Ma smeta mu. Ona mu jednostavno smeta!
To je sad već rekao i naglas, jer je Mihovil Jakovljević klimnuo glavom.
Razumijem, razumijem… poigrava se profesor prstima po stolu. Znaš što! naglo vikne Sertić. Fedor se preneme. Idi, Fedor, na moju vikendicu! Već dugo nisam tamo bio, ništa posebno nećeš naći, ali imam ti cijelu biblioteku. Evo ti ključevi i adresu, profesor brže-bolje zapisuje i pruža Fedu papirić.
Nije mi baš ugodno… Otići bez vas povlači Fedor ramenima.
Ništa, ništa! Susjedi su navikli, ne brini. Jednom je kod mene tamo bio poznanik, došao noću, nije palio svjetlo, razmaknuo prozore, susjeda Tamara Nikolić ga zamijenila za lopova, došla s puškom… Ti idi danju, pozdravi sve, bit će u redu. Hajde, ja nemam vremena! cupka profesor. Fedor zgrabi bilješke, nespretno ih sprema, drhti ruke. I još nešto! zove ga profesor na vratima. Ženu vodi sa sobom, Vlatka, je li? Zna li ona kositi?
Kositi? zbuni se Fedor Andrijević.
Da, kositi travu, pravom kosom! Okupao mi je teren, meni više ne ide, reuma. Dođi, pokosi, pomozi starom čovjeku! raširi ruke profesor. Tko zna, možda završiš tu svoju disertaciju…
Fedor slegne ramenima. Dobro, pokosit će. Zna još, davno je bilo, ali prisjetit će se. Za doktorski rad vrijedi sve.
…Vlatka je uzela slobodan dan, brzinski spremila klopu, ispekla faširance, skočila do Pekarne i Mjesnice, uzbuđena i sretna što putuju.
A čuj Fede, zašto nam je dao svoju vikendicu? ne prestaje Vlatka gledati muža ravno u lice. Fede, da uzmem kupaći? Hoćemo li u šumu?
Fedor se mršti, sliježe ramenima.
Neće biti vremena, Vlatka. On ima biblioteku, moram po materijale. I zamolio je da pokosimo. Rekao je, radi doktorskog šapne Fedor i uzdahne. Već ga bole ramena od umora koji ga čeka.
Onda ja serpetinu nosim… Znam ja to, baka me učila! ushićeno će Vlatka. Šta još? Gumene čizme bi dobro došle, al nemamo Košara ni nema.
Da… To jest, nema… Šuti, Vlatka, molim te, glava mi puca već! Fedor Andrijević prekapajući papire potpuni je smušen. Gdje su ključevi auta?
Na čavliću na vješalici, kao i uvijek mirno Vlatka, i već traži kupaći. Kad već ide na selo, mora bar malo sunce uhvatiti!…
…Došli su brzo do Bistrani, Fedorov stari Moskvitch osvježene su pogledom vezane koze, lajali su psi iza ograde, starice na klupicama prodavale prve ljetne jabuke, radoznalo trzale glavom kad su ih pozdravili.
Vlatka veselo svima mahne rukom, divi se kozlićima i kako je zrak svjež od trave.
Evo, mislim da smo ovdje Fedor skrene na puteljak, ugasi auto. Ma stvarno… sumnjičav je, zar ovakve su vikendice profesora?!
Stara, trošna kuća, krov zarastao u mahovinu i dimnjak što viruje, s jedne strane grm jorgovana, s druge šupa, okućnica velika, al trava do pasa, zuje pčele, lete leptiri sve to ne odgovara Fedorovoj slici o profesorskim vikendicama s čipkastim zavjesama, linijama cvijeća, sve pločicama popločano.
Ma on je to zapustio. Prije su bile i cvjetne gredice, vidi… Fedoru pokaže krug od cigli u kojem je uvenula ruža. I povrtnjak. Zašto više ne dolazi?
Vlatka se osvrne jer Fedo šuti i gleda je kao da ju prvi put vidi blijedu, s tankim venama pod kožom, u svijetloj, kremastoj haljini i riđu kosu po ramenima
Fede, što ti je? šapne Vlatka.
Ma ništa. Dođi unutra! osmjehne se, probija travu.
Kućica na dva kata, malena, ali topla i čista. U jednoj sobi kredenca, tanjuri, peć za kuhanje, kutni kamin, veliki zaobljeni stol i masivne stolice, sve uredno.
Druga soba na donjem katu, spavaća, s tepihom na zidu i krevetom, mračnija. Jablanove grane skoro zakače za prozor, a na njima žute i crvene jabuke.
Preko puta kreveta fotografija u ramu.
Fede, tko su ovo? znatiželjno pita Vlatka.
Ne znam. Mislim, Sertić je, kad je bio mlad, i majka mu.
Gledaj, slikali su se ispred kuće! Kakva mu je majka bila zgodna! nasmiješi se Vlatka.
Predivna, duga crna pletenica, lice tamno, pogled ponosan. Znala je ta žena što vrijedi.
A otac? pita Vlatka dok muž unosi torbe.
Nekakva tužna priča. Umro je kad je Sertić bio dječak. Što je pričao… Ne sjećam se više namršti se Fedo.
Vlatka uzdahne. Šteta
Po ručku Fedor ode gore, i nestane, ni šum koraka se ne čuje.
Vlatka, pospremivši stol, popne se stepenicama.
Fedor stoji usred sobe, za radnim stolom, zelena lampa, mala brončana statua rimskog ratnika, nalivpero na postolju u obliku rakete. Tu je valjda i nastala ona doktorat, u mjesec dana. Doista, savršeno za znanstvena otkrića… pomisli Fedor i uzdahne. Njega je ideja napustila već prije tri tjedna, samo panika, kolaps, tama. Nema izlaza.
Gleda naslove iza stakla zbirke eseja, priručnici, povijesni pregledi, monografije Sertića i njegovih kolega, pa ugleda knjižicu poezije. Hej, pa to nije u duhu Mihovila Jakovljevića on nikad nije priznavao poeziju!
Fede! Što je? dolazi Vlatka, zagrli ga, puhne mu u vrat.
Fedoru golica, trznu ramenom.
Ništa. Vlatka, pronađi sebi nešto… Možda prošetaj. Ja moram raditi! odmakne se i stane uz prozor. Idi, Vlatka. Nisam te smio voditi…
Ona tiho izađe. Ne ometa više.
Nakon sat-dva Fedor izbriše sve što je pisao, gruesno zatvori knjige, opsuje. Zagušljivo je!
Otvori prozor, uleti debeli bumbar, zuji i naleti njemu na čelo. Fedor ga tjera van:
Ajde, majstore! Vidiš da je otvoreno! bumbar naposljetku izleti i nestane u plavetnilu.
Fedor se nagnuo kroz prozor trava je do pasa. Treba kositi…
A Vlatka dolazi cestom… Gdje ona sad? Ah, Fedo ju sam otjerao, smeta mu A ipak
Htio je viknuti, ali nije: nema smisla zaurlati pred svima!
Još dvadeset minuta nespokojno luta, ode u šupu, muku muči s bravom, otvori vrata, zapahne ga vlažan zrak, benzin.
Žarulja ne radi, pa svijetli mobitelom. Snop svjetla odbije se od retrovizora, zaslijepi ga, stisne oči, pogleda šupu.
Police s teglama, kutije s alatom, motci, vreće gnojiva. Tu je i kosilica. Što ono reče Sertić, ne radi? Vidjet ćemo…
Pola sata Fedo psuje, znoji se, bori se s kosilicom, viče na muhe, traži Vlatku, ali nje još nema.
On ju je otjerao. A ona mu je nosila juhicu, faširance Nije lijepo ispalo.
Joj, prokleta bila! zagrmi kad se kosilica opet ugasi i zadimi.
Iza ograde netko šušne, proviri čovjek niskog rasta, u kapici, širim hlačama i majici na pruge, kima glavom.
Dobar dan! ljubazno Fedor.
Zdravo, ti si očito student njegov? pita susjed.
Kako to mislite?
Pa, pišeš valjda razvede se susjed. Jura sam. Za tebe stric Jura.
Fedor Andrijević. Zovite me Fedo.
O, današnji znanstvenici! složi rukama stric Jura. Pišete disertacije, a živjeti ne znate. Ne može kosilica? Da, nije lako suosjeća Jura.
Da, motor nevoljko Fedo. Sram ga kvara.
Vidi, možda ima prava kosa unutra. Deda njegov je kosio, i tata isto. Traži!
Jura kimne i nestane.
Fedor slegne ramenima. Kosa, naravno, ali zar on još zna njima mahati?
Potraži. Stara kosa, kljunom prema stropu, list omotan uljanom krpom.
Fedor uzme alat i, dok drži, padne u djetinjstvo, u sparno srpanjsko podne, sunce peče, skakuću skakavci, leptiri, a pred njim otac go do pojasa, preplanuli, snažni muškarac. Ramena mu rade, kosa klizi, samelje travu, miris po nosu.
Tata, smijem ja? pita mali Fedo.
Otac se okrene, lice mu sja od znoja.
Bit će štete? Pazi na noge. Polako, ravno, naučit ćeš, ruke pamte! hrabri ga otac, namješta mu držanje, pomaže, pa se odmakne i divi.
Fedor ovamo rijetko dolazi, kod oca, samo dok je majka na službenom putu; roditelji su rastavljeni i Fedor je s majkom, ali stalno mu nedostaje otac.
Otac miriše na duhan, na vatru, benzin, i samoću.
Ide li mi, tata? pita Fedo.
Ide ti! Samo pazi! kima otac. Ne treba mu više cigareta. Fedor mu je najmiliji, poput djeda. Samo da njemu bude dobro
Fedor Andrijević se prene, namršti. Ne bi iz te livade, iz sunčeva plesa, iz mokrih krpica i mirisa mlijeka iz kante koju nosi baka Anđa Ali toga više nema, tko zna kad će opet!
Pogleda oštricu, uhvati se bolje za kosu, skine majicu i baci je na ribizlu. Sad je super. Otac je govorio
I ruke se prisjete, oštrica reže suhu travu, dolje je tamnozelena i oštro miriši.
Iz glave mu ispare sve misli. Disertacija, rok, poglavlje koje ne ide, Sertićev vapaj da ovo nije magisterij, nervoze, preispitivanja sve nestane, ostane samo bol u mišićima, daleki zvuk zvona, zveket tračnica, cvrkut ptica iz jablanova i sunce na zalasku…
Fedor poželi da ga Vlatka promatra dok radi, da vidi kako su mu mišići snažni i da mu kasnije donese mlijeka, prebriše travku s ramena
Fedor pocrveni od misli, i još žustrije kosi.
Zaustavi se kad stigne do ograde, pogleda ravnu ledinu i iznenadi se što Vlatka sjedi na stepenicama. Sve kako je htio: gleda ga kako radi, dolazi, pruža šalicu mlijeka što su posudili od susjeda, tjera ga da pije, pa ga grli za vrat i poljubi, smije se njegovim mliječnim brkovima. Miriše na ribizl i jabuke, usne joj su slatke, žarke i prekrasne…
Fedor dođe k sebi tek nakon dva dana, otvori oči usred noći, pažljivo izvuče ruku ispod Vlatkina vrata i ušulja se u profesorov kabinet.
Otvara laptop, piše, briše, šapće, uzima knjige s police, lista, pravi bilješke, potvrđuje sebi.
Nedostaje mu tamo u kabinetu jedna knjiga, zbirka poezije. Fedor ju je sebi prisvojio prve večeri za čajom na verandi.
Leptirići lepršaju oko svijetla, cvrče skakavci, sova huče iz daljine, kod susjeda bruji radio, a Fedor sjedi na stubama i čeka Vlatku dok se ušulja, privuče uz njega, umotana u šal, nasloni glavu na njegovo rame i utihne, a on joj čita pjesme o ljubavi. I tada ništa nije važno ni pokvarena kosilica, ni nepisana poglavlja, ni Sertić što čeka poziv. Važno je samo to što se sada, na tim stubama, piše novo poglavlje Fedorove ljubavi obiteljske, nježne, tople poput Vlatkinih usana.
Tada Fedor shvati zašto Sertić u kabinetu drži Bálmonta. Bez njega se ne može, čak ni među najvećim glavama
Kod Sertića Fedor Andrijević dođe pocrvenio od sunca, nasmijan, ruku žuljavih.
O, radilo se? suosjeća Miško.
Sve ok hrabro Fedor. Sad je zadovoljan.
Napisao si? podigne obrve profesor primajući ključeve.
Da. Poslao sam vam jučer smeten Fedo.
Nisam dobio strog profesor, onda se razvuče u osmijeh. Ma, šalim se. Pročitao sam. S nečim se ne slažem, ali sve je to ništa. Bravo! Vidiš kako na svježem zraku! Da te čovjek ne prepozna taman. Fedo, znaj, naše knjige i papiri vrijede samo ako imaš vremena disati stvaran život. Ako ne, ne vrijede ništa. I sam sam to prošao. Priče su to da sam ja doktorski u mjesec dana. Mučio se dvije godine, živio sam kao pustinjak, skoro se s Marijom razveo, sve sam od sebe tjerao, a kad sam shvatio da sam ostao sam, otišao na selo, kosa u ruke, od izlaska do zalaska, pa je onda došla žena, ma znaš već…
Vaša supruga, Marija, voli Bálmonta? pita Fedor, zbunjen, prčka po kutu stola.
Ona voli mene sasječe profesor. Uglavnom, popravi gdje sam ti označio, idući tjedan popričamo. Sad idi.
Fedor ustane, premišlja se, pa opet sjedne.
Što sad? grgne profesor pijuckajući čaj.
Kosilicu sam vam spalio. Prvo je išla… Onda stala… prizna Fedor.
Ma ona je ionako pet godina pokvarena. Ne misli na to! Idi, Fedor, idem ja sad k ženi. Hvala ti za onaj teren, sam bih izgubio dane…
Fedor klimne, šmugne kroz vrata i začuje kako profesor šapuće s Marijom. Osvrne se vidi ga, Sertića, kako se osmjehuje, domaći čovjek, mlađi za deset godina…
Dobro je što ga je ovako poslao na vikendicu, izvukao ga iz vlastitih misli, vratio u život. Takvi ljudi su pravi znanstvenici. I, još bolje, dobri ljudi
Da, Vlatka, ljubav je golema sila! To je tajna koju nitko ne može dokučiti. Samo je imaš Pa sve ostalo više nije važno kaže navečer Fedor kad Vlatka dođe s posla i sjednu za večeru.
Vlatka samo kimne. Sva je ovo trka, a ljubav ona je kao žarulja. Ako gori, sve ima smisla, a bez nje ni svijet nije radost. I svatko ima svoju, posebnu ljubav, ne možeš je zamijeniti. Ako izgubiš, nema veće nesreće…
Hvala na pažnji, dragi čitatelju.
