Uspavanka
Marko, ajde brže! Pomakni te noge! Opet nisi spleo vezice Marina je žurnim korakom vukla sina kroz dvorište, ali dječak se opirao, stalno čučnuo.
Mama, doma! Doma, mama! cvilio je.
Zašto sad? Ajde! Strpi se, velik si već. I nemoj ni slučajno piškiti u gaće! Ne smiješ, Marko! strogo ga je pogladala, a mali spusti pogled.
Na smeđim rebrastim hlačicama prosulo se mokro mjesto, i čarape su mu bile vlažne.
E, baš ti hvala! Što ću sad s tobom? Kako da idem ovako? Nisi mogao izdržat? Marina ga povede natrag, prema ulazu. U jednoj ruci držala je Markovu sitnu ručicu, u drugoj torbu iz koje su zveckale staklenke. Brzo presvuci se, čuješ? Juha će se ohladiti a moramo baki…
Marko, gotovo obrijane glave, šmrcao je i brisao nos u rukav karirane košulje. Činilo mu se da ga svi gledaju, a dečki kraj ograde sigurno mu se smiju. I ona baka na klupi sudi ga pogledom i klima glavom. Zna Marko, kriv je i zato je mama ljuta.
U liftu je bio još i neki muškarac. Mirisao je na znoj, losion poslije brijanja i kožu. Tako je nekad mirisao i tata, Marko se sjećao.
Ali mamu je otac već dugo ostavio, skoro pola godine, rekla je da ode onima svojim leptirima. Tata je tada stajao nasred dnevnog, skupljao stvari po podu, uzeo kofer, pogledao sina umorno i slegnuo ramenima.
Eto, Marko Tako ti je to. Čuvaj se.
I zatvorio za sobom vrata. Mama je plakala cijelu večer, baka Ljubica tješila ju, grlila, mazila po kosi, a kad se i Marko rasplakao, baka Nena nije izdržala nego je vikala na mamu, da je sama rastjerala muža, sina ostavila bez oca.
Tada se Marko sakrio pod krevet, jer ga je bilo strah. Mama je skočila, i vikala da se baka ne miješa u njezin život s Filipom, da je sve njezina krivnja.
Pa opet svi su plakali, a dječak se sklupčao kod mame za nogama, čvrsto ih grleći, bojeći se da će i mama jednoga dana reći tako ti je to i otići. To je bilo najstrašnije…
Nije mama otišla. Odrasla je Marka, laktala se po kuhinji s Ljubicom, vodila ga u vrtić i navečer satima promatrala kroz prozor dvorište…
Baka Ljubica vječno je negdje nestajala, valjda je stvarno puno radila ili je nije bilo volje smetati kćeri. Znao je Marko da baka ima posao i društvene obaveze, vodi sastanke, nešto rješava, moli, urgira, pregovara, pritišće i tjera. Za unuka i kćer ponekad nije imala vremena, dolazila je kući kad je Marko već spavao, pila sladak čaj, gledala kroz prozor kao i mama. Što to tamo traže, nikad nije razumio…
Ponekad bi ga, kad bi išao po noći piškiti, baka zvala k sebi, stavila ga u krilo, grlila i njištila bez riječi. U filmovima pjevaju djeci uspavanke, a Marku nitko nije pjevao.
Zašto, bako? Otpjevaj mi! molio je.
Ne znam, Marko. Nikad nisam znala te vaše uspavanke. Spavaj samo, i mamu ćemo probuditi. Ajde, ja ću te poljuljati, šapnula bi Ljubica.
Marko bi uzdahnuo, zagrlio je oko vrata, nespretno poljubio u obraz i smjestio se na njenim snažnim nogama. Jako ju je volio. I mamu isto, iako ga je stalno nešto grdila, odgurivala, govoreći da je velik i mora sam.
Ali nije htio biti sam, trebao mu je netko njegov…
…Sada Marina ide majci u bolnicu, nosi svježu pileću juhu i polpete. Marka je morala povesti, vrtić je zatvoren za ljeto, susjeda koja je znala uskočiti, otišla je na vikendicu, a ne može dijete ostaviti samo doma!
…Rekli su da trebam na pretrage, potiho je prije mjesec dana Ljubica javila kćeri. Tlak mi skače, a ni EKG nije dobar…
Ma svašta će ti reći! Uzimaj tablete i ne izmišljaj. Svi u tvojim godinama nešto imaju. Hoće na tebi statistiku praviti, ništa drugo! otresla se Marina.
Kakva bolnica, kakvi pregledi, pa mama je uvijek bila samostalna i snažna, vodila ljude, i sad bolnica? Ma glupost.
Možda si u pravu… sumnjičavo je slegnula ramenima Ljubica. Samo jednom kad uđeš, više ne puštaju! Dobro, odgodit ću još malo.
Odgađala je i trpjela, dok nije osjetila kako joj u glavi brunda, a vene na nogama postadoše ružno modre i ispupčene. Marko ih je kriomice gledao, kao da su nešto što ne smije i nije pristojno, htio ih je taknuti, ali bojao se.
Došlo opet ljeto, Ljubica je otišla još jednom do vikendice, nešto sadila i spremala, a kad se vratila, presjekao je tlak.
Odveli su Ljubicu hitnom, medicinska sestra se ljutila što se tako dovela, tko joj treba vrt, ako nema zdravlja, Marina je navodno svoju majku zapustila…
A vi ne prodikujte! prekinula ju je Marina. Lako vi liječnici pametujete! Pomozite što treba, ostalo nas ne zanima!
Ne ljuti se, Marina, u pravu je doktorica, sama sam si kriva… šapnula je Ljubica, gutala knedle i žalila što gubi svijest. Umorna je moja Marina, previše radi…
Da, da… odmahnula je sestra. I dijete još imate… A otac? Ma, pravi prizor: dvije rastavljene, glume samostalne žene, a opet ne mogu same. Koliko sam takvih kao vaš Marko vidjela! I žao mi je, i pomoći ne možeš, a glavu im ne promijeniš. Jeste spremni? Ajde, polako, neće vas nitko nositi, sami morate…
Jedva se Ljubica presvukla, sjela u auto, torbu s papirima dala Marini, upitala kamo idu.
Sve u redu, mama. Ja idem po Marka. Sutra dolazim, jesi me čula? doviknula joj Marina, hladnije nego je htjela.
Ljubica je kimnula, nije više imala snage okrenuti se. Ležaj u sanitetu bio je tvrd, hladan; pa joj to nije ni smetalo…
Marko i Marina zaspali su kasno, sklupčani jedno uz drugo, znojni ali nesposobni da se udalje. Zajedno je lakše, manje je straha…
Ujutro Marina je izljutila cijelu bolnicu dok je zvala za informacije, posvađala se s mrzovoljnom djelatnicom u centrali, prigovarala, a zatim spremila sve što joj rekoše, pa došla navečer k majci. Pregledala krevet, prozračila sobu. Ni ne pita dopuštenje, sve sama rješava. Zato je Filip i otišao leptirima, ondje su ga slušali, cijenili ga, barem tako izgleda. Ali Marina je tvrdoglava, njezin način je zakon. To je i od majke naučila.
Ljubica je ležala na krevetu kraj prozora, dremala pod tankim pokrivačem.
Mama! Kad ćeš doma? Jedva sam iskamčila slobodan dan da stignem ovamo. Što kaže doktor? brbljala je Marina, prestravljena majčinim blijedilom, neuobičajeno mršavim rukama, čak joj je i kosa posijedila.
Premještala je tuđi tanjur, slagala kekse i jabuke.
Gospođo, oprostite, to je moj ormarić! I red je pozdraviti! iznervirano reče starica iz susjednog kreveta. I zatvorite prozor, puše!
Marina podigne pogled; smežurana koža visjela je s kostiju, lice nalik lubanji, u vodi plivala zubna proteza.
Mama, kad doma? Super izgledaš! Marina skloni stvari na drugi ormarić. Ne znam kamo s Markom, zamisli, vrtić preko ljeta zatvoren zbog nekih radova. Kome sad to treba? Juha se malo ohladila, ali pojedi nešto, molim te! Kad ideš natrag kući? Otići ćeš na vikendicu s Markom, taman od odmora…
Marina… Nisam te ni čula kad si došla… Ostavi juhu, kasnije ću. Slušaj, rekli su da trebam na operaciju. Kad dođem k sebi, zakazat će. Trebalo je to još ranije, kažu, sa srcem…
Do tada je Marina prebirala voće, a sada je stala i ukočiti se, smjestila ruke u džepove bolničkog ogrtača da ne vidi kako joj drhte.
Kako to, operaciju? Sad ti opet to! Mama, oni lažu, kužiš?! Samo im trebaš za statistiku, upišu da su spasili nekoga! I…
Nemoj tako, Marina! Nisi u pravu! u dahu reče Ljubica. Sve su mi objasnili Kartogram je jasan, znaš to
Znaš što? Pusti me, mama! Trebaš ustati? Ajde. Al’ sjećaš se kako su i tatu tako, doktori, rekli da mora pod nož, i otišao je. A nisi imala vremena tada, uvijek poslom zaposlena! I onda, kad ga nije bilo, tek si pitala što da radiš.
Marina se odmakla. Bože, koliko je vremena prošlo, a još majci nije oprostila što nije čuvala tatu, nego trčala za obavezama, ni na sprovodu nije bila, jer je imala sastanak…
Koliko je godina imala tada? Šesnaest, možda? Otac se šalio da će ona prva u porodicu, a on će paziti unuče. Marina se tad bunila, vrištala da se nikad neće udati, bit će kao mama, slobodna!
A tata to nije doživio… Nazvali su rano ujutro, rekli da treba nešto rješavati.
A ona nije shvatila što treba rješavati, kad tate više nema.
A Ljubicu je čekala njena radionica… Došla je, plakala, pokušala zagrliti kćer, ali ju je ova odgurnula.
Ti si kriva. Nisi ga spasila. Nije htio u bolnicu, a ti si inzistirala, išla kode glavne sestre da mu požuri! šaptala je Marina, slomljena na podu. Požurila si ga. Mrzim te!
Od toga je prošla vječnost, bol se otupila, mržnja nestala. Ostala je praznina i žaljenje. Sad je opet, već za majku, strah.
Znam, Marina, žuriš, imaš posla, Marko… Neću biti na teret, potrudit ću se, brzo ću ozdravit Samo, pomozi mi do umivaonika… Ljubica polako sjede, pokrivač navuče. Nije joj lagano tražiti pomoć, sve je sama gurala, tjerala one koji bi priskočili. A sad mora učiti biti slaba… Pomozi…
Marina prebaci tanki ogrtač na majčina ramena, osjeti koliko se teško oslanja na njeno rame, kako hodaju sporo kao puževi prema umivaoniku.
Iznutra uzdigne se strah, a s njim i nervoza.
Eto, došle smo! Operi se, mama! Pazi, ne sklizni se, pod je mokar! Mama!
Ljubica se zanese, naglo se slomi, pozeleni.
Odmah brišite! Što ste napravile! progunđa starica iz kreveta. Vašu mamu stalno treba pospremati, ni sestre je ne mogu više.
Marina ošamućena gleda u majku, pa na lokvu, pa samo skreće pogled i stisne zube.
Oprosti, Marina…
Ljubica se nasloni na krevet, pokriva lice, strese se.
Tražit ću da te premjeste! Tko zna što imaš, možda je opasno! Još malo pa ćeš… starica uperi prstom u Ljubicu, umrijeti!
Marina crvena i snuždena uzme kant, metlu, sve počisti, samo da Marko ne pobjegne, siroče!
A stara se ljulja po krevetu, viče, stenje, lupa šakom i buči.
Ljubica tiho jeca pod jastukom.
Dosta više! Marina baci metlu, dotrči do starice, nakloni joj se nad lice, nasloni šake na ključne kosti. Starica utihne, glas zastane u grlu. Ne vičite na moju majku! Još jednom pa nećete više komunicirati ni s kim! Kome niste presudili, svi bježe od vas! Sama ste tu, a sad ni kreveta nemate svojeg urednog. Sve ste rastjerali! zagrmi Marina. Tko želite, idite kući! Ali ovo je bolnica!
Marina teško diše, želi piti i nestati odavde. U Starici nema ni trunke života, iskrivljena usna bez zuba podsjeća ju na samu smrt.
Što, gledaš? zlobno promrmlja starica. Znaš, u pravu si. Nikoga nemam. Djeca su mi otela stan pa se sad sude za metar više. Muž otišao dok sam nosila najmlađeg, prijateljice nisam imala. Žao ti je? Ma briga me za sve, i tvoju majku, nek i ona ode. Ljudi su pauci, svi vuku na svoju stranu, i mene su vukli. A ja sam se oslobodila. Imam milijune! Ja sam ih skupila, ne dam nikome. Kad izađem, sve ću potrošiti. Ni djeci ne dam! A ti idi, živi za sebe. Ova tvoja majka, ona će te ugristi, imat ćeš ju na grbači, poginut ćeš od nje. Bježi dok si živa. A nju ćemo brzo smjestiti. Idi, dok možeš!
Starica izboči bradu i podsmjehne se, onako da trnci prođu Marinu niz leđa.
I Marina je sama otkad oca nema. Bio je Filip, sama ga otjerala. Nije znala s ljudima, nije podnosila tuđe mišljenje. I dijete je rađala sama, a Marko kao da je njen vlasništvo, lutka, ne pravi sin.
A što je s mamom? Ova umorna, blijeda žena sivih korijena kose, s izgrickanim noktima, jedva se vidi pod pokrivačem. To je njezina mama. Čudno ju je gledati tako slabu, usporenu, ugašenu
Vrijeme je da pođe, Marko zasigurno već čeka
Pogleda na sat stvarno, prošlo je dosta.
Mama! Da ti zovem doktora, a? tiho pita, mazi je po leđima. Reći će što dalje.
Nemoj. Proći će ovo, znaš mene Opet ću doma uskoro. I neću na operaciju, odustat ću. Što da tebe i Marka gnjavim! Idi sad, idi svom djetetu, Marinice. Hvala što si došla. Nemoj više dolaziti, imaš puno obaveza, kužim te. Nemoj.
Mama nije često ljubila Marinu, nije je prije spavanja grlila, nije se igrala kao druge mame s kćerima. Ni sada, otpraćajući je, nije imala nježnosti, kao da je tjera.
Marina iznese kantu, vrti se po hodniku, pa se vrati.
Mama! Nisi mi na teret! Izvući ćeš se, vjeruj mi! Dolazit ću svaki dan. Kad izađeš, uzmi još godišnjeg i idemo negdje svi skupa. Bit će nam lijepo. I ništa se ne boj! Imaš odličnog doktora, svi ga hvale. Mame… Volim te, čuješ? Nisi mi na teret, što god drugi rekli, nisi mi!
Ljubica se nasmiješi, uhvati kćerinu ruku, poljubi je.
Marina pogleda staricu, ona šuti, možda i plače nije bila sigurna
Kad su Marina i Marko došli kući, na klupici je sjedio Filip. Kad je vidio sina, ustao je, krenuo im u susret, Marko mu potrča u naručje.
Marina, čuo sam za Ljubicu, došao sam pomoći. Treba li što? pogleda Filip u pod.
Marina stisnu usne. Njoj ništa ne treba, sve će sama, uvijek, ali Marko je povuče za rukav. Pogleda sina, uzdahne.
Ali sama neće izdržati, koga da laže A i Marku s tatom je bolje.
A gdje su ti tvoje leptirice? kiselo upita Marina.
Nema nikakvih leptirica, ti uvijek po svome! Hoću biti s vama. Ne moraš me pustiti u kuću, mogu Marka voditi, uzimam godišnji, mogu ga voditi kod tete na vikendicu. Ako želiš
Nije ga pustila dovršiti.
Ja samo želim da budemo prava obitelj. Ali ne znam to, kužiš? Ni mama nije znala, a sad je tamo jadna, slabija nego ikad i misli da nam je višak. Filipe, bojim se za nju! Baš se bojim…
Filip je sve razumio. I još, jako je volio svoju Marinu.
…Kad je Marko napokon zaspao, Filip i Marina dugo su sjedili u kuhinji, šutjeli. Nisu se usudili pričati, jer bi uvijek završili u svađi, i Marina je uvijek morala biti u pravu…
… Mama, sjedi, ja ću te umiti. Nema ustajanja, ako ti se opet zavrti? Sjedni! zapovijeda Marina, otkopča ogrlicu na maminoj spavaćici, kosa joj padne na čelo. Eto… Sad pojedi nešto. Zašto ne jedeš ništa? Doktor se ljuti! Donijela sam ti domaće njoke, Marko ih je radio, vidi kakvi veliki! To su njegovi.
Ljubica se nasmiješi gledajući, neugodna i dirnuta, ali joj je lijepo kad brinu o njoj…
Hvala ti, Marina. Jesi ti jela?
Nemam kad. Skoknem s posla doma, odmah ovdje, navečer ću nešto.
A Marko? Tko je s njim?
Marina se nećka, pa prizna:
Mama, Filip se vratio. Bit će bolje ovako, zar ne? Vidiš i sama? Evo, s Markom je, u zoološkom su bili. Marko pokušava zavezati vezice po njegovom, uzor mu je. Filip ima godišnji, može ga čuvati, a ako ti ne želiš, otići će.
Otići? Kako to misliš? Ne možeš čovjeka uzeti pa pustiti samo kad paše. Ne radi mojih pogrešaka. Nisam cijenila ljude, osjećala sam potrebu kad je već kasno. Sad mi je žao. Vi ste obitelj, Marina, budite to.
Muž i žena jedna sotona! Moj mi je mužšina takvu batinu odvaljivao… zlobno iskezi susjeda iz kreveta. Marina je već znala, zove se Ružica Mihajlović, došla je iz doma, uskoro će je natrag smjestiti. Nitko joj ne dolazi, nema joj tko donijeti ništa.
Eh, Ružice, nikad se ne mijenjate! nasmije se Marina. Ako vam nije dobro, evo, donijela sam vam dječje čarape, pidžamu, i marame.
Marina stavi paket na ormarić, ništa posebno, par pidžama, čarapica, majica, nekoliko rupčića.
Ružica ga odgurne:
Ma makni to, ne trebaju mi milostinje!
A znate, Ružice, ja sam vaše ime vidjela na starom plakatu. Radili ste u kazalištu, ne? šapne Marina. Vidjela sam i snimku predstave. Prava koketa!
Ružica se mršti.
U kazalištu se služi, ne radi! Kome je do klauna, a kasnije ništa nemaš. Htjela sam da mi djeca što prije odrastu… zastane Ružica. Dobro, hvala za stvari. Ali više nemoj, čuješ?!
Marina je pomiluje po ruci, kimne.
Ali hoću! Hoćete njoke? namigne.
O, ajde, pusti me na miru! Ružica se okrene, vuče pokrivač preko glave.
Marina se nije naljutila. Nedavno je shvatila da treba hrabrosti da primiš pomoć i dopustiš nekome da brine o tebi. Teško je i Ružici…
Listopad je bio sunčan, nježan, s javorima zlatnim kao dukati i hrastovima što mirišu na jesen. A vrganja nije bilo, kažu, ljeto presuho.
Ljubica je sjedila na verandi vikendice, gledala kako Marko radi kolače u pijesku.
Pridružila joj se Marina, zagrlila je, prislonila obraz na njenu kosu.
Čudno je ne žuriti nikud, ne morati nikome, čudi se Ljubica.
Ma, mama, to je samo druga stranica knjige života. Onda ćeš opet letjeti, znaš da drugačije ne možeš! kroz smijeh će Marina.
Tko zna… Možda ću i naučiti. Kad Filip ide? Moram mu peći pite za doma. Ljubica se polako diže, drži ogradu.
Stignemo. Tijesto nam još raste. Mama, gdje ćeš sad? Opet nemirna?
Ne, nosim Marku kapu, zahladilo je. Što stalno sjedim… Ljubica još nešto govori, udaljava se, Marko pogleda, strese ruke, potrči joj, nasmije se.
Marina se nasmiješi. Da bar može zaustaviti vrijeme, upijati miris tog dana, sunce među lišćem, slušati kako podrhtavaju listići, a navečer kad baka Ljubica pjeva Marku uspavanku
…Baka! Znaš pjevati? Stvarno onu za san? Kad si to učila, kad si bila u bolnici? ushićeno će Marko, prvi put čuvši bakinu uspavanku.
Valjda sam, da zamišljeno kaže ona. Dobro mi ide?
Odlično, bako, pjevaj još! Marko se uvuče pod bakinu ruku, zatvori oči. Znao je, nekako, da će biti dobro.
Ne, ljudi nisu pauci, odmahne glavom Marina; oni ne mogu sami, to nije u prirodi. I Ružica to zna. Piše ona Marini i Ljubici pisma, prava, papirnata, zanovijeta i opominje, ali na kraju uvijek traži oprost. Njena velika duša traži nekoga s kim bi dijelila i tugu i radost, jer zajedno je lakše i toplije, vrijedi živjeti zbog nekog. A obaveze Obaveze i brige ne smiju otjerati najdraže, neka ostane malo vremena za tople zagrljajeU večernjem miru, dok su vani tiho šuškali listovi, Ljubica je na klupi uz Marka, šapatom završila pjesmu i kroz poluotvoren prozor začuo se slabašan dječji smijeh. Marina se u kuhinji naslonila na dovratak, osluškujući. Filip reže kruh, ponekad pogleda prema curama i starici, i više nije potreban nijedan dogovor ni riječi znali su: sada su na okupu, poput jata što nađe toplo mjesto prije zime.
Nije bilo velikih rješenja ni pobjeda, ali večer je donijela toplinu. Ljubica oćuti lagani Markov dlan na svom zapešću, Marina joj donese šalicu čaja, a Filip bez riječi prebaci dekicu bakama preko ramena. Ružica iz bolnice, iz svog doma, poslat će pismo, možda sliku iz mladosti, možda samo nekoliko čangrizavih rečenica i sve će to biti njihov dio.
Jednog bi običnog dana moglo sve opet nestati, promijeniti se, ali večeras, kad je Marko zaspao s osmijehom, Ljubica zatvorila oči mirna, a Marina i Filip upijali tišinu i mirise doma, znali su da nisu sami. I da, možda su prethodne stranice bile ispunjene gubitkom i strahom, ali ova ova je bila njihova uspavanka, pjevana skupa, tiho i dovoljno dugo da svatko zaspe miran, znajući da će, kad se probudi, netko biti blizu.
