Ivanova ljubav
Ivan Župan dugo je stajao pred svojom zgradom, čas bi sjeo na klupu, čas nervozno ustajao, nespreman ući u haustor. Uspuhalo ga, ovratnik košulje grebao je vrat, pod sako mu je bilo kao u sauni, a cipele su ga stezale do bola ali Ivan je sve podnosio. Nije uzalud jučer satima sjedio kod brijača, pa prokuhao u gradskoj kupelji, a navečer u svojoj maloj, skromnoj, polupraznoj sobici peglao hlače, prskao ih vodom koja je cvrčala pod vrućim glačalom. Ruke su mu gorjele, toliko se trudio da sve bude besprijekorno. Tek kad je mislio da su hlače gotove, pronašao je rupu, hvala Bogu, uz šav Stare niti nemilosrdno su pucale i morao je krpati na slabom svjetlu gole žarulje. Malo je i opsovao, pa se sam prekoreo. Nije pristojno, pogotovo pred damama!
Ujutro mu je susjeda iz zajedničkog stana, Tončika, zajedljiva žena, dobacila kako zaudara na psa.
Ma kakav pas, Tončika, bio sam jučer u kupelji! Tamo sam se oprao, pa kako usprotivio se Ivan.
Zaudaraš, majkemi! Nemoj se ljutit’, prekim suhim glasom odbrusila je Tončika. Možda si i sjedio na psećem mjestu. Da ti pomognem, imam kolonjsku, jedem oči! Svaki smrad prekrije. Odma da donesem!
Navukla se na cigaretu, nije čekala Ivanov pristanak, brzo se vratila s velikom tamnom bočicom, na kojoj su visile šarene rese.
Evo! Samo malo na tjeme! Što bježiš već je ciljala, ali Ivan se sav presavio da pobjegne Tončikinoj ruci.
Nemojte, sve ćete upropastiti! Pustite me! branio se, pokrivši glavu tavom. I nemam ćelavu glavu!
Ma daj, šta se femkate. Tko voli smrad psa?! Kolonjska paše svakome. Glavu naprijed, hajde! zapovjedila je Tončika.
Ivan je popustio. Njega je Tončika pomalo plašila, a i raspravljati se pred ženom bilo mu je neugodno.
Ćelava mrlja zasjala je, ali se kroz stan proširio težak, bajat miris.
E, vidiš ti… Pokvarila se, al’ opet bolje. Možda još? ponovno se namjerila, ali Ivan je šmugnuo u kupaonicu, prao i prao tjeme, no miris se nije dao.
Di ovo nisam ranije probo Aj, možda sa sapunom od jagode, ili kućanskim! To sigurno pomaže! čulo se iz kupaonice, voda je šumila, a Tončika je sjedila kraj štednjaka, mirisala ribu koja se pržila. Ivanov sako savio je stolicu naslon, a Tončika je uživala u tom malom, običnom komforu. Ima ona sako kraj sebe, makar mirisao na psa, ima Ivana, nespretnog i skromnog, ali Dobro je. Dobro je
Kolonjska nije sišla, sako se usmrdio na ribu, hlače se malo zgužvale, ali Ivan je već žurio Kamenitom ulicom, spoticao se, zabijao u prolaznike, izvinjavao, nekoliko puta zastao da dođe do daha. Kroz sve to uzbuđenost ga nije napuštala. Danas će sve biti drugačije! Danas Toliko puta zamišljao je taj dan, vodio u glavi dijaloge, naljutio se ako nešto ne bi ispalo dobro.
Znao je točno što će reći, kako će ustati sa stolca
Cvijeće! Zaboravio je cvijeće! Božuri Mora biti božura, i to u pupoljcima, da se sva čarolija dogodi tek u stanu. Gdje je ovdje cvjećarna?
Ivan baci pogled unaokolo. Duhanska trgovina, mala pekara, obućar A cvjećarna?
Oprostite, znate li gdje bih mogao kupiti cvijeće ovdje? pitao je prolaznika, ali ovaj ga nije ni pogledao. Izvinite još jednom
Kao da ga nema.
Ti Ivane, samo vrtiš u mjestu, a ništa ne napraviš! znala bi reći Tončika, i to uvijek pokroviteljski, dok bi mu pred nos stavljala punu zdjelu graha, a zatim ubacila veliku žlicu kiselog vrhnja koje se polako topilo, ostavljajući masne kolutiće po vrhu. Kvazi nesposoban Ivan uvijek je pohvalio jelo, zahvalio, pokimao glavom, jer je shvatio: ono što ti žena pripremi MORAŠ pohvaliti, kakvo god bilo. Tražiti repete? Kod Tončike nije smio. Pa nije on prosjak! Ispeći će si kasnije jaja s kobasicom i dosta. Al grah kod Tončike, ajme, fantastičan
Gdje ti je cvijeće? A, evo ga! Preko ceste!
Pričekao je, pretrčao zebru, uletio u cvjećarnu.
Izvolite? Božuri? Imamo! Naravno! Evo, baš sad! veselo je rekla prodavačica.
Imate li još u pupu, one okrugle, što ne znaš boju dok ne procvjetaju da se otvore tek kasnije mucao je Ivan, spuštajući pogled. I dalje mu je bilo neugodno pred ženom, baš kao kad je s mamom dolazio subotom kod njenih prijateljica.
Ivanova majka bila je sama, razočarana u muškarce, vikendima se žalila također nesretnim prijateljicama. Smijale su se na račun muškaraca, a Ivan je sjedio u kutku, čekajući da se ta muka završi. Nije mu bilo dopušteno ostati doma, a ni lutati po tuđem stanu bojali su se da će nešto razbiti.
Tako je sjedio na stolcu, potajno strugao tapetu, a žene su ga promatrale kao zanimljivost. Ponekad ga pitale: pristaje li teti haljina, ima li lijepih cura u njegovoj školi, što misli o junaku iz filma, smatra li tetu Zoricu i Ljubicu zgodnima.
Ivan nije znao odgovoriti, mumljao bi, a majka bi poslije bila ljuta jer je neumješan.
Trebao je odgovarati kako treba, ali djetetu se sve pomiješalo, zaboravio bi što mu je majka objasnila, a ionako je u glavi imao samo jednu tajnu Marijeta. Ta njegova tajna nikad nije doprla do majke.
Marijeta je živjela na Gornjem gradu, u stanu s balkonom punim fikusa i zbog kojih interijer izgleda kao mala palača. Otac joj je imao radnu sobu punu knjiga, zlatnih korica i zabilješki, a Ivan je od prvog pogleda bio zauvijek zaljubljen.
Znao je da toga nije vrijedan, da su njegove ruke nespretne za takve knjige, ali jako je želio dotaknuti ih.
Ivanova majka nije cijenila knjige, družeći se s literaturom smatrala je nepotrebnim. Ivan bi provodio sate u knjižnici, sve upijao, a doma bi mu sve izletjelo iz glave, jer bi mama opet krenula s jadikovkama sramotila bi muški rod, blatila oca, kunula da više nikad neće gledati muškarca u životu. Osjetljiv Ivan bi se tada povukao u sebe, bojeći se da ga majka jednom ne otjera.
A svakom prilikom kod Marijete čudo, slike, lusteri, pravi porculan, gledao bi opijeno dok bi Marijeta, vesela, izula cipele i skakutala stanom.
Marijeta je tek došla u njegovu školu, najljepša u razredu, pomalo ohola ali jasno, najljepše uvijek malo drže distancu. Ivan bi joj nosio torbu kući. Dozvoljavala mu je pratnju.
Mom tati papire nosi vozač, drži mu kišobran, otvara vrata auta, objasnila je Marijeta. Ti ćeš mene pratiti. Sviđaš mi se, jel tako?
Ivan je kimnuo.
Vozaču se za trud plaćalo kunama, Ivanu su dopustili stati u hodniku dok se Marijeta preodjene za ručak.
Kuharica njihove kuće, baka Ana, nije ga puštala za stol, gazda ne dozvoljava, ali bi mu krišom tutnula u džep par oraha, karamelu ili komadić pite.
Možeš sad doma! blago bi rekla Marijeta. Hvala na društvu!
Ivan bi bio presretan! Zahvaljivali su mu, bio je potreban, nitko ga nije gledao ružno kao da je nevolja od Adama.
Više dječaku i nije trebalo. Kimnuo bi, otišao. Nikad nije tražio knjige, premda ih je silno želio. Nije htio biti napadan, još bi ga izbacili
S Marijetom su skupa završili školu, Ivan joj je pomagao na maturi, dao šaptač, sanjao da će joj priznati osjećaje. Riskantnim planom, razbio je kasicu, kupio njen najdraži božur, sakrio ga u garderobu, ali netko je sjeo na cvijeće. Marijeti je prišao neki dečko u plavoj pomorskoj uniformi, grlio ju, onda su plesali i smijali se, valjda na Ivanov račun
Ivan je otišao, nije čekao zoru s gitarom, nije pjevao s ostalima. Kakav smisao? Majka je imala pravo, on je beskoristan potomak Adama, prava nula
Od bake Ane saznao je da se Marijeta udala za tog mornara, preselila u Split i studira tamo za inženjerku.
A ti, srček? Što ćeš sad? s tugom je pitala Ana.
Ne znam. Nije ni važno. Zbogom! odgovorio je mladić i otišao.
Nije ni propao, upisao je građevinski u Zagrebu, diplomirao sasvim solidno, danas radi na gradilištu, živi sam u maloj očevini, izbjegao majčine ruke. Neženja, nije ni pokušao udvarati. Boji se, nema vjere u sebe. I čeka. Što? Marijetu.
I dočeka. Prošlo je više od dvadeset godina.
Ivane! Ivice! Ne prepoznaješ? zazvala ga starica, nekadašnja baka Ana, sad pogurena, ali žustra, s vrećicama u rukama.
Vi ste? Dobra večer, odsutno kimnuo Ivan, pa, prepoznavši lice, nasmiješio se.
Marijeta ti se vratila! Punašna, gotov neprepoznatljiva! Razvela se od mornara, opet kod nas živi. Trebao bi doći, Ivane, baš mi je žao tako je tužna Možda ti uspiješ vratiti joj osmijeh nježno je kukala starica. Dođeš, Ivane?
Pa koji je on Ivan? Slabašan, izgubljen podstanar, siromašan, baš kako je majka nekad predskazala!
A možda je sudbina, Ivice Dođi, molim te, baš te spominjala
Spominjala? Znači, sjeća ga se? Možda je zaista sudbina
Dobro. Doći ću, odlučno reče Ivan. I Hvala.
Starica se nasmiješila. Oboje su joj oni Marijeta i Ivan još uvijek bili ista ona sramežljiva djeca u hodniku, iako su godine prošle Čini se da tuđu mladost pamtimo dulje od vlastite.
Ivan je još dugo lutao Zagrebom tu večer kad je čuo za Marijetin povratak.
Što bi joj mogao reći? Što ima da ponudi? Ništa.
Neka, bit će kako bude!
I uslijedila je ona brijačnica, kupelj, sako s rupom, Tončika s kolonjskom, jagodasti sapun, božuri umotani u novinski papir i pogled kroz noć ka prozoru na trećem katu
Odlučno namjestivši ovratnik, Ivan otvori vrata i uđe.
Navrle uspomene. Na onoj stepenici Marijeta je jednom pala i ogulila koljeno, Ivan je puhao na bijelu ranu kroz poderane najlonke Ovdje su smazali vrećicu višanja nakon kiše, on joj je dao najveću tamnu trešnju, ona je ugrizla direktno s njegove ruke i sva pocrvenjela.
Kod velikog lončanog cvijeta sakrila je dnevnik da je otac ne izgrdi zbog loše ocjene. Ivan je popravio jedinicu, spretno da nitko nije primijetio
Ivan izgladi sako, pogladi kravatu, samouvjereno pozvoni.
Otvorila je baka Ana, gotovo zapjevala:
Baš čudo, Ivice! Marija! Marija, vidi tko je! Kakva radost
Žena je viknula dublje u hodnik.
Krknula su vrata, na vratima se pojavila Marijeta. Jest, omasovila Godine. I njena je mama bila takva, puna bucmastih ruku, lica poput jabuke.
Tko ste vi?… Ivane? upitala je, podigla obrve, zadrhtala usnica.
On se smeteno namrštio, nešto promumljao, pa, bijesan na sebe, pruži joj božur.
Hvala Znaš? Znao si što najviše volim Sjećaš se svega? tiho upita.
Iz dnevne sobe promolila je lice Marijetina mama, Vesna, svečano ga zagrlila i ozarila osmjehom. Prije ga nije ni primjećivala.
Danas je sve drukčije. Prošla je cijela jedna životna epoha, mnogo je toga izdržano. Ivan je napokon dobio dostojno mjesto u toj priči.
Znaš, Ivane, vidiš kako je Mariji ispalo kao da mu je čitala misli, šapnula je Vesna dok su sjedali za stol. Muž je ostavio, bio s drugom. Grozno! I ništa mu nisu napravili, ni kaznili, ni otjerali s posla, a ona se jadna vratila k nama Pogledaj je kako je smršavila. Ivane, uzmite malo hladetine, probejte, s puretinom je, dobro za lošu probavu, a za Marijetu posebno
Mama! Nemoj, nepristojno! odbrusila je Marija. Ivane, kako si? Kako ti je majka?
Dosad je nikad nije zanimalo Ivanovo kućanstvo, njegovi problemi, a sada pita
Ivan je slegnuo ramenima.
Majka je kak’ je, stalno slabašna, nisko tlakovita, ali bori se. Ja radim u graditeljstvu, kao arhitekt. Posla dosta, živim sam, nasljedio sam očevu sobicu. Više mi ni ne treba.
Vesna je stisnula usnice, ali brzo se ispravila, opet nasmiješila.
Graditeljstvo je super, zar ne, Marija? Zagreb se širi, ljepša! Zamislite, kao da ste još jučer bili klinci! Ivane, ja sam znala da ćete biti pravi gospodin. Ana, stavljaj juhicu na stol! Ivane, natoči vina, evo i patke! Ana je preko veze nabavila patku, a salaticu i krastavce moraš probati! Jedite, ljudi, jedite Kao nekad, kad ste kod nas ručali, a išli u školu zajedno
Zamišljeno je uzdahnula. Ivan bi joj možda ispravio, nikad nije ručao kod njih prije, ali Marijeta je položila svoju meku, bijelu ruku na njegovu izduženu i suhom, klimnula mu glavom da pusti Vesnu da priča
Ivan je pustio, uživajući. Malo ga je alkohol pomamio, lice gorjelo, a dlanovi se znojili; htio je skinuti sako, otkopčati ovratnik, zavaliti se i zapjevati Vila Velebita. Nikad nije pjevao za stolom, u društvu se osjećao bezvrijednim, nijemim potomkom Adama. Samo ga je posao okupirao: tu je bistar, siguran, danju zaboravi sve majčine uvrede, zajedljive poglede.
Kod Marijete je opet bio miran, osjećao se važnim. Poslužuju ga s poštovanjem, ne iz milosti.
Marija, ajde na kuhinju, reci Ani da donese samovar. Ivane, čaj iz samovara je poseban Dobro je da smo ga s vikendice donijeli! zamucala je Vesna, povukla kćer za ruku.
U dnevnoj su ostali Ana i Ivan. Tišina. Ana posmatra gosta, Ivan se smeteno podigao.
Idem, pomagat. Samovar je težak. Još da se ne opečete!
Vrata kuhinje pritvorena, čuju se ženski glasovi.
Dobar je, Marija, što si ti njega, našeg Ivana, ulovila!
Ma daj, pusti, Ana, to su gluposti
Što gluposti?! Djetetu treba otac, a tebi muž, u tvojim godinama. On bar svoju sobu ima, možeš iznajmljivati, a imam i bolju ideju nek njegova mama dođe kod vas pa sebi i djetetu stanite na noge. Super rješenje!
Ma, Ana, on je ipak običan. u pola glasa promumljala je punašna, sada su Ivanove oči prepoznale: trudna Marija.
A kad si s onim mornarom išla u krevet, nisi mislila na to? Dobro, nemoj više plakati. Ivan je iz Zagreba, školovan, nije Apolon, al biti će kako treba. Recit ćemo tvom tati da je sve pod kontrolom. Marija, uzmi bombonijeru i izvoli u dnevni.
Marija je uzela kuglicu čokolade, pošla u dnevni, ali je spazila kako Ivan već oblači kaput, pipka kvaku.
Ivane, kamo ideš? šapnula je.
Ništa. Odoh. Znaš, ne želim opet da se prema meni odnose kao prema budali. Takva je bila moja majka, i tvoje majke, i ti Godinama sam tražio poštovanje, na poslu sam osoba od povjerenja, imam kolegicu, Lenu, koja me zove imenom i prezimenom, gleda zaljubljeno, iako mi Tončika govori da nikome takav nisam potreban. A tebi treba netko da popuni rupu u životu? Ne treba mi to. Nekad sam te volio, još ti rado pomažem, ali Snađi se sama, Marija. Ja idem!
Marija ga je ispratila velikim, uplašenim očima, pa šapnula:
Hvala ti za cvijeće
Jedini je znao kakvo cvijeće voli, sladoled koji naručuje, boju neba iza kiše, znao je da uvijek broji sekunde do grmljavine, da ne voli bombone kravica i kvasinu. Čak ni Vesna nema takvu pažnju. On bi bio odličan muž, da ga je samo malo poštovala
Ivan je izašao u dvorište, skinuo sako, raskopčao ovratnik, osjetio svježi večernji zrak na leđima.
Daleko! Daleko od ovog dvora i života! Natrag kući, kod Tončike, njenog graha i sitnog prigovaranja, bijelim crtama knjiga i crteža. Tamo s njim postupaju pošteno, kao s čovjekom, a ne običnim smrtnikom na čije srce smiju gaziti.
I opet je trčao Ilicom, preko Trga i dalje, kad ga čuje tihi glas.
Gospodine Ivane! Gospodine Ivane, izvinite
Okrene se. Lena, crtačica iz ureda, nosi veliku vreću, očito teško.
Gospođo Lena? Vi ste tu? strogo pitao.
Ja? Teta mi tu živi, donijela jabuke, pa me nahranila. Hoćete pola? Ne mogu sve nositi sputano je Lena pogledala dolje.
Ništa ne treba. Mršav si, čak premrša. Daj, nosit ću ja, recite gdje je stan. Ivan uzme vreću.
Lena pokaže put.
Kasnije, uz čaj, jabuke i štrudlu, Lena mu je povjerila sve: roditelje koji su otišli u Osijek, brata u vojsci, sebe, kako je kao dijete pobjegla iz kuće vlakom, ali ju je policija vratila, o tome kako je pronašla i liječila napuštenog psa
Ivan je pažljivo slušao, zaboravivši na ovratnik, sako koji miriše na psa i Marijetu.
Lena, koje voliš cvijeće? Misli dobro! nasmije se.
Ja? Kao mala, tata mi je davao astre za rođendan. Najdraže su mi.
Marijeta je, pak, tjerala kolica kroz zagrebačku bljuzgu, zlovoljna, nabrana. U daljini svadbena povorka, nije vidjela ženika, ali joj se činilo poznatim, možda kao Ivan; kraj njega neka suha mladenka
Dijete u kolicima zaplakalo, Marijeta opsovala kako je znala još sa morarem, pogledala za mladencima, sjetila se svoga veselog života u Splitu, i uzdahnula.
Zapravo je sve mama zeznula. Da, ona je otjerala Ivana, neka sad sve sama riješava! iznenada je shvatila Marijeta.
Sat kasnije već je bila u hodniku s koferom.
Kako ćeš, Marija? Što s malim Pavlom?! uzrujano je pitala Vesna.
Radi što znaš, snađi se. Idem mužu u Split probati se pomiriti. Oprostiti će dobro, neće tužit ću ga. Smiješno, s njim nikad trudna, a sad ovo On sam kriv! A i ti, mama, koga ti zoveš mi?
Pa Gospodin Goran iz robne kuće Malo smo se zbližili Vesna se zarumenjela.
Marijeta je zastala, pa procijedila:
E, pa lijepo. Bit će Pavlu djed, s robom pomaže. Samo ga pazi Pavle često ima ekceme. Aj, viš se! Imam vlak. Doviđenja, mama!
Otišla je, zalupila vratima, Pavle je zaplakao, a Vesna ga je tješila Goran joj se više nije javio.
Marijeta je nazvala majku tek nekoliko mjeseci kasnije, tražila novac.
Kako si, dijete? Bi se vratila? upitala je Vesna.
Možda i hoću. Još nisam odlučila. Poljubi Pavla za mene i objesi moju sliku na zid neka zna tko mu je majka, nasmijala se i spustila slušalicu. Ima ona svoj život.
Ivan je pak sjedio kraj usnule Lene, sretan. On, nekad nesretni Ivica, njih dvoje sada očekuju dijete. Dijete! Možda sin, možda kćer, samo da je zdravo, samo da mu Lena ne pati.
Nježno ju je pokrio i ugasio lampu.
Takva je Ivanova ljubav jednostavna i nevjerojatno topla. Onaj tko zna čekati, dočeka pravu sreću. I svaki čovjek zaslužuje ljubav i poštovanje, ne zbog tuđih želja, nego zbog vlastite dobrote.
