Tonka i njezin ispraćaj
Ajde, pričajte mi, što imate?
Zinka se udobnije smjestila na stolcu, popravila ovratnik bijelog mantila i odmahivala glavom gledajući ženu koja je stiskala torbicu i sjedila preko puta. Elegantna haljina, dobra kabanica, takva bi i Zinki dobro stajala, lijepo drži leđa
Hoću li ja to još dugo čekati? Jeste li uzeli karton u prijemnoj?
Antonija Kovačević lagano je kimnula i pružila doktorici tanke papire, povezane spajalicama. Ovu doktoricu, za koju joj je prijatelj preporučio da dođe, zamišljala je nekako drukčije, kulturnije A ono obična žena, razbarušena punđa, lice umorno, ljutito, kao da nije spavala cijelu noć. Ruke crvene, pomalo natečene, žuljevi na jagodicama Zašto? Obična doktorica iz ambulante
Zinka je prelistala karton, ništa tu previše nije razumjela, lupkala olovkom po stolu pa pogledala Antoniju ravno u oči.
Oćemo pričat ili ne? Imam red, čekaju svi, a vi zadržavate!
Tonka je zbunjeno slegnula ramenima. Nije baš vidjela nikoga u hodniku, osim nekog tipa koji je šutke jeo brkove i mrmljao nešto u prazno. Antoniji je bio čak malo neugodan, a hodnik prazan, ni žive duše
Što, moram baš sve ispričati? Vi ste doktorica Ivanković, je l’ tako? Antonija je nesigurno poravnala papire na stolu. Zinka se mrko namrštila.
Ja sam Ivanković, a vi možete šutjeti, ali onda idete van u hodnik. Nije problem, nije da sam vračara pa da dijagnozu postavljam dodirom! Sljedeći!
Tonka je poskočila.
Ma ne, pričat ću Sama sam došla zato što muči me
Počela je tiho, a Zinka je polako zapisivala u karton, puhala u vrh kemijske.
Sporije! Znači, probava Ili piće? Ma dobro, napisala sam. Dalje? Nadutost Što, baš cijela natečete? Što jedete, što pijete? Pretjerujete? Pušite?
Tonka je brzo odmahnula glavom.
Dobro Daj da razmislim! Zinka je naglo ustala i nervozno prohodala par koraka.
Hoćete li me pregledati? Mogu sada Antonija je bacila pogled iza paravana.
Što bih imala gledat?! Mome tati je bilo slično.
Što mu je bilo? pita Tonka.
Pa to što vi opisujete. Muku mučio, kraj nije bio lak Istina, volio je pit. A vi, što ono, pijete?
Zgrabila ju je pogledom. Tonka je uzdahnula.
Ma nekad čašicu rakije ili malo šampanjca za blagdane. Ali reda radi!
Na, malo Tako svi kažete, pa onda od jetre nema ništa! Znaš li ti koliko se mi doktori borimo protiv boce, i opet svi dođu do istog! Mjesec, možda dva, ako bude sreće. Evo, zapisat ću vam koje biljčice da popijete, da vam olakša taj kako ono kad nije ugodno?
Nelagodu šapnula Tonka.
Eto, nelagoda. Ali znaj kako te zovu? Tonka Broji dane, draga. Tako ću napisat!
Zinka je zapisala nešto nabrzinu po kartonu, potom je, gledajući Tonku kako u rukama gnječi maramicu, vratila karton.
Odnesite ga u prijemnu, i niti slučajno ne cmizdrite. Doduše, svi se upijete, a nama u statistiku! Samo bilje pij u prijemnoj ni riječi više!
Tonka kimnu, ustade, zamalo se nije spotaknula o kantu s vodom pored stola i čudno podigla obrve.
Dezinfekcija! Jučer smo imali otvoreni čir, sad sve perem s klorom, klorom!
Aha, pa jasno
Tonka je na slabim nogama izvela izlaz, pozdravila i sjela na klupu u hodniku.
Mjesec, dva, ako i to Vidiš, ne treba trpjeti bol u trbuhu, odmah na uzbunu!
Otvorila je karton, prelistala ga, a tamo piše: Zabetonirana nelagoda. Zinka ispisala par preporuka, pa latinična slova. Takva su i njenom ocu napisali, pa je iza toga i umro. Nije znala što to znači, ali je izgledalo strašno. Sad je bila uvjerena izvrsno su pogodili…
Antonija Kovačević lagano je išla prema svom stanu, trbuh joj bolio i žalio se, a svijet je bio prepun života, ulica svjetlucala poslije kiše, vrapci se galamili na krovu i živjelo joj se, o, živjelo se baš za poludit!…
Zinka je zadovoljno klimnula, zaključala vrata ordinacije, skinula mantil, zasukala rukave stare košulje i krenula prati pod.
Ajde, dižite se, moji mali medenjaci! Jeste čuli ko vam je mlijeka podgrijao, a ko vam je griz skuhao? Ivo se nagnuo nad kinderbet u kojem su spavali blizanci.
Klinci su se trgnuli, pogledali okolo, sjeli i istovremeno izbacili dudu iz usta, pa se nasmijali tati.
Eto, moji dečki! Moji mali galamdžije!
Čim su čuli otvaranje vrata, pogledali su prema mami. Marija je stajala, stavila bočice na stol, sjela i zaplakala.
Marija, šta ti je? začuđeno pitao muž. Što se dogodilo?
Teta Tonka umire šapnula Marija, ljuljala se i grlila se rukama. Pa kakav je to život!? Toliko dobra žena
Čekaj, nisi ozbiljna? Pa Tonka je još maloprije bila za stolom, šta pričaš! Ivo je izvadio blizance iz kinderbeta, smjestio ih u krilo i stavio im bočice u usta. Dok su coktali, Marija je promrmljala:
Bila je kod doktorice, one što ju je preporučila Maja iz trećeg kata. Najbolja u kvartu, kažu, i sad joj je rekla još dva mjeseca, to ti je. Biljke propisala
Marija je opet briznula, pa i klinci krivo stisnuli usta.
Daj stani, Mare! Da to nije neka greška? Ivo je bio potpuno zbunjen. I vi ste se odmah sklopili u plač! Dajte, da ne izludim!
Nije mu bilo do smijeha, a ni do suza.
Ma doktori, svašta pričaju! S druge strane, teta Tonka ozbiljno proživjela A nama će ostati njezina soba. Vidiš, Mare, ona te voli, nema rodbine, a blizanci trebaju mjesto za igranje. Što me tako gledaš?! Mjesta nikad dosta, a kod nje komotno, lijep pogled. Ma obećavam ti, ispratit ćemo je kao kraljicu
Znaš šta? Volim te, ali taj tvoj računarski bezobrazluk Ta žena me podizala! Marija je ustala, mahnula i izjurila.
Ivanu je bilo gadljivo i sramotno, ali odmah se sjetio: a tko će ići moljakat za stan, tko će pikat s tom gužvom, di će djeca kad stasaju, a mjesta nikad dosta! On, Ivo, ni ne pomišlja štetiti, nego ljudski riješiti stvari…
Tonka je iznjela karton susjedama u kuhinju, u povjerenju pokazala dijagnozu i zgrozila se još jednom. Udahnula miris kave, juhe, pržena jaja s jednog kraja, zobenih pahuljica drugog, dok je netko grijao mlijeko Taj poznati, nježan, domaći miris opet je natjerao suze na oči.
Dobro, idemo dalje presječe jedna susjeda. Što ćete sad?
Moram sve organizirati zamislila se Tonka.
Ma kakvi organizirati! Pustite te doktore! Mome Nikoli su rekli da će umrijeti od ciroze, a on pije žesticu ko vodu! Zaboravi!
A ne može se zaboravit, lako je vama…
Antonija je ostavila kavu da polako ključa, povukla se u svoju sobu.
Ušla, pogledala okolo. Krevet s metalnim kuglama, staro prekrivače. Pokraj ormarić s knjigom Cesarića, ormar pun stvari. Nekad je radila kao profesorica hrvatskog, voljela lijepu robu, imala je tri kostima, tri para cipela, sve u bojama. Kabanica od tvida, uredna, skrojena baš za nju. Sad to sve samo visi. Nikome, ništa
Ma dat ću Mariji. Nije sad to u modi, ali može prepraviti, ili prodati, pa da klincima ostane.
Odgajala je Mariju kao vlastito dijete, naučila je što je znala i bila sretna kad je prije nego što je pozvala električara, Ivana skužila kako gleda malenu.
Gledaj ga, Maruska! Dečko zlata vrijedi! šaputala je Tonka na uho Mariji, nudeći radniku večeru. Spretan je, duhovit Malo priča ko s brda, ali to se popravi! Pogledaj samo kako te gleda! Kako gleda
Marija je pocrvenjela i skrila se u sobu. Tamo je čekala mama nakon posla, treba jesti
Razmislit ću, teta Tonka. Dolazi li on opet?
Dolazi, pozvat ću ga, samo da…
Ali Marija nije do kraja slušala. Na svadbi joj je kasnije šapnula: Vi ste mi život promijenili, teta Tonka, najsretnija sam na svijetu!
Antonija je odahnula. Definitivno, robu Mariji. To može nešto prepraviti za djecu Što s novcem? Ima nešto na računu, nešto u novčaniku
Odlučila je, ustala i odlucno otišla do Ivana.
Ivane, doma si? Jel’ djeca dobro? Nasmijala se klincima. Slušaj, nešto trebaš znat
Ivo je odmahnuo glavom.
Čujem, teta. A vi stvarno mislite da ono, znate?
Vjerujem, sine. To je najbolja doktorica u kvartu, prije radila u velikoj bolnici na Rebru. Sada je tu, pomalo čudna, malo zapuštena, ali stručna.
Što vam napisala? Mogu pogledat? pitao je Ivo, obrisao klincima ruke, ozbiljno pogledao Tonku.
Ništa posebno. Neću pokazivati… Nego, trebaš ti nešto. Imam nešto spremljeno, molim te, kad dođe vrijeme, organiziraj sve kako treba
Ivo je zastao.
Imate li koga drugog za to? Volio bih vam pomoći, ali Mare me smakne čim ga spomenem!
Ma moraš ti, nije nitko drugi! Marija će oko hrane, a ti ostalo.
Dobro. Ali po mom ćemo Takvu ispraćaj ću vam napravit da će selo brujat! Ivo je bio ponosan, malo mu se i vrat ispravio kad je shvatio da ga netko treba.
Tonka se vratila u svoju sobu, tupo šetala i prisjećala se.
Jutro, Ivo kod vrata, Marija s djecom na šetnji. Tonka pije kavu iz taze, porculanska šalica s jorgovanom, zlatni rub, malo okrznuta. Svojevremeno su je s cimericama kupile na faksu i podijelile. Dala je za nju svilenu bluzu i sako
Idemo po redu objašnjava Ivo. Prvo ću vas premjeriti.
Ulazi u sobu, gleda okolo, kao da već mjeri kako će on i Mare tu živjeti.
Kakve mjere, Ivo? Već sam odvojila haljinu i cipele.
Ne, ni u snu. Treba nešto skromnije! Šivat ćemo! Sam sam uzeo krojački metar, stanite ravno!
Kakvu robu, Ivo? Jesi normalan?! frknula je Tonka.
Potpuno! Nijedna razlika. Haljinu tvoju ostavi Mariji. Ionako nije važno nakon ovog
Počeo je mjeriti vrata: Ovo moramo skinut s panti, inače ne može kroz vrata van.
Zašto? užasnula se Tonka.
Gle, lijes ne stane, i to je to. Ili na bok, što je smiješno! Pravit ću sve kako treba!
Nemoj pljuvati, ovo je bila kuća bogataša, nekad su drugi običaji bili
Ma nema veze, skinut ćemo vrata, a možda i štok. Daj mi popis gostiju!
Tonka sjela, uzela papir.
Susjede, kolegu s posla, tetku iz Rijeke Zvat će Marija i Ivo, a ja ću napisat broj. Ne mogu se ni sjetiti.
Tonka je listala adresar bivši učenici, kolege, bliže i dalje prijateljice, muževi znanci, čak i onaj skladištar iz Kraša
Prenerazila bi se koliko je ljudi ne vidjela godinama! Sram ju je bilo, ali bolje ikad nego nikad.
Odlučno je otišla do telefona, okrenula broj.
Ljerka, jel’ ti, Tonka je, kako si! Imam nešto Drago mi je čuti te! Kod mene? Sve dobro, sve super
Ispustila je suzu, teško je odlaziti dok u drugih život vrije.
Nazvala još nekoliko žena manjka razgovora, ali ipak ljepše je oprostiti se Nitko nije smetao Tonki. Svi su znali, bliži se kraj Poštujte osobu!
Jedna još osoba, sestra Jelena. Tiho je vratila slušalicu na stari telefon. Nije mogla. Otvorila je album. Gledala blijede, crno-bijele slike roditelji na vjenčanju, ona u prvom osnovne, ljeto na moru, suncem okupani dani. Sestra Jelena s njom, svi se tuče, nisu se u djetinjstvu mogle dogovoriti, kasnije se razišle.
Treba bi je nazvat, ali nije imala snage.
Imaš popis? zove Ivo, pokuca na vrata. Treba se odlučiti za klopu! Ajmo, svaki dan broji!
Moram još sestru, čekaj šapnula je.
Ajmo, reci mi broj, idem ja nazvat!
Ivo je povukao Tonku do telefona.
Jelena? Ovdje Ivan, izvršitelj volje vaše sestre. Nemojte odmah vikat, samo slušajte! Dva mjeseca su joj dali, želi vas pozdraviti Ma nije zatvor, neće vas ništa iznenaditi!
Antonija je drhtavim rukama uzela slušalicu i prošaptala:
Bok Jelo, ja sam
Jelena je plakala i Tonku pitala za oprost. Obe su plačući priznale da su dugo bile ljute jedna na drugu, uzalud.
Ne znam šta je taj čovjek pričao smijala se kroz suze Jelena. Pa ne moraš odmah umirat, budalo moja! O, Tonka!
Ivo je, brzinom za kakvu nije znao, odlučivao o posuđu.
Posuđe damo susjedima Kovačevićima, njima treba. Ormar ostaje, klavir prodajemo slažeš se? To ćemo sve zapisat, ti potpisuješ A slike? Obožavaš slike?
Volim Tonka je kimnula.
Dobro, pa to tvojoj Jeleni, ako voli, ako ne, idu na plac, podijelimo lovu!
Daj ne pričaj gluposti, slike me vesele!
Ali opet kad tebe ne bude, meni posao da riješim stvari kako treba! sigurno je govorio Ivo.
Tonka je pala u depresivno stanje. Ni čaj što joj je doktorica preporučila više nije pila. Kakvog smisla?
Ivo je već preraspodijelio goste po karti, isplanirao gdje će tko sjesti, a što će kuhati Marija.
Cijelu večer raspoređivala je goste, da se ne posvađaju, da bude mjesta, radila je menije Zaspala je tek oko dva, umorna.
Ujutro je sve dala Ivanu, popis, jelovnik. Do ručka je već povukao neku čudnu pregaču za nju.
Što je sad ovo, Ivo?! Tonka se zgranula.
Bolje i ovako nego nikako! slegnuo je ramenima, gledajući nabrzinu sašivene šavove.
Marija, dođi, vidi što mi radi! zazvala je pomoć.
Marija je pažljivo pogledala, nasmijala se, pomogla joj leći na krevet.
Pa dobro je, teta Tonka! U vašem slučaju taman! nasmijala se tužno. Kako ćemo bez vas? i obje su zaplakale.
Dok su plakale, ljudi su svraćali u sobu i gledali što su im s Tonkinim stvarima obećali, kako će tko kad dođe vrijeme
U jednom trenutku netko je zvonio, a Tonki su se ruke tresle od slabosti.
Tonka! viknulo je nešto veliko, u kaputu i kapi.
Jelo! poletjela je Tonka.
Zagrlile su se, poljubile, otišle u sobu i do večeri bilo je tiho, samo njihov šapat. Mislila je Marija da se tamo nešto čudno sprema, ali Ivo je viljuškom bockao klince.
Ujutro je čula Jelu kako odlazi. Plakala je, zahvaljivala, obećala da dolazi za par dana opet.
Mare tiho je Ćoravac kod uha. Je l’ teta Tonka krštena? Da znamo kako treba, trebamo li zvati popa, staviti ikonu?
Ne znam, mislim da je zbunjena je odgovarala Marija.
Ivo je izašao van, gledao u Tonkin vrat.
Tražim križić, ne brini Sve ću znat obavijestio je Tonku, a ona ga u čudu gledala.
Daj, ne prčuvi, Ivo! stresla je glavom.
Imate li datum? pitao je Ivo.
Kakav datum?
Pa kada mislite umrijet! Da se pripremimo, da izračunam po mjesecu sasvim ozbiljno je pričao Ivo.
Ti nisi normalan! Tko to može znat?! Samo Bog Daj, Mare, kakvog muža si ti našla
Tonka je sjela, ni sama nije znala jesi li trebala smijati ili plakati.
Vama je žena rekla mjesec, dva i sad se planira smrti; pa ne zna ni ona! To je glupost, kažeš neprohodna tromost to ti je glava, ako mene pitaš! Išao sam do poliklinike, znate Vaša Eva Ivanković tada nije ni bila tu, bila je na nekom seminaru, doma s mužem jer se vratio iz Njemačke! Vi ste, teta Tonka, nasjeli prevari!
Ivo je prijeteći šaptao, a Tonka ga zbunjeno gledala.
Žrtva nekakve zezancije! Idemo do poliklinike, pronaći prevaranticu! Mare, vodi klince, idemo svi!
Za deset minuta, uz puno suza i nagovaranja klinaca da obuku jakne, cijela ekipa je bila pred poliklinikom. Progurali su se do prijema, Ivo je vukao Tonku kroz red, Mare je skidala klincima kape da ih rashladi.
Na, da vas osvetim! vikao je Ivo pokazivao liječnike u bijelom: Koja, ova?
Tonka je gledala, potom glasno pokazala na Zinku, koja je u tom trenutku nosila kantu, polila pola na pod, a zatim počela bježati. Sjela je već na klupu, dahćući, kad su je stigli.
Zašto ste lagali ovoj ženi?! strogo će Ivo.
Oprostite Svađam se s Ivankovićkom, stalno mi prigovara da kasnim. Bila je sama, ja sam sanjala biti doktorica, pa sam obukla mantil i pravila se važna A vi, Antonija, upali ste taman kad sam se pravila da sam netko drugi I da znate, moj tata nije umro od želuca, nego od pića. Pijte čaj od mente, prolazi probava. I, prestanite muža nagovarati na one gljive od lika na tržnici! Vratite mi kantu!
Uzela je kantu iz Tonkinih ruku i pobjegla naviše.
Trčimo za njom? pitao je Ivo.
Ma ne treba, uglas će Tonka i Marija smijući se. Sad će ona dobiti što joj spada!
Za dva dana Jela se vratila. Pili su kavu, zvali Maru i Ivu s klincima, sve bilo kao mali praznik. Nije više bilo smrti, sve lakše, vedrije, kao da je netko maknuo crni oblak sa zgrade.
Vidiš, odustati nikad nije rješenje! Provjeri sve prije nego povjeruješ, Tonka! zadovoljno je zaključio Ivo.
Istina, dečki moji! Imam nešto reći selim kod Jele. Ona je sama, a da trčimo jedna drugoj nema smisla. Idemo opet živjeti kao sestre. Bila sam u stambenom, sobu ste vi dobili, dogovorila sam! Za vaše širenje, prijatelji moji i za mene. Živjeli!
Kucnuli su se čašama, popili, a Ivo je odjednom prebirao po praznom kredencu.
A gdje je ona prekrasna šalica s jorgovanom, moja omiljena Jel’ je otišla zbog našeg širenja?
Ma što, Ivo! Glupost Od srca je sve to! Sad će klinci imati mjesta! podsmijehnula se Tonka, a klinci su se smijali…
Tonka je otišla za tjedan dana. Obećala je dolaziti, držati ih u kontaktu, a o svojoj smrti više nije ni razmišljala. Kod Jele je čekao vrt, djeca, jagode i borba s travom. Skuhala je pekmez, krastavce u tegle; blizanci i Marija obećali su doći upoznati sestrine unuke.
Koliko ima posla, sjest nemaš kad!
