Potrebni ljudi
Zvali ste me, Jurice? Marijana se nasmiješila, vješto prebacujući debelu, tešku fasciklu puna važnih papira ispod ruke.
Ma, što ti meni stalno Jurice pa Jurice! Kao da se naljutio muškarac za radnim stolom, pred njim primjerci časopisa, dvije knjige sa šarenim, blještavim naslovnicama, sve božićne, planira ih tiskati u velikom nakladi. Umoran sam nešto Pusti te papire, Mari, što si ih se uhvatila ko utopljenik za granu! Hoćemo godišnji?
Marijana se smije, dolazi do muža, položi fasciklu na lijep, rezbareni stol, provuče se mačje pod njegovom rukom, sjedne na naslon fotelje, kimne, zagrli ga oko vrata.
Uvijek je u tom uredu bilo toplo i dostojanstveno. Da, baš dostojanstveno lijepo, sigurno, čvrsto. Posebno stol. Radili ga po narudžbi.
I stol, i Marin muž, izgledali su masivno, postojano, kvalitetno sklopljeno: stol od majstora drvodjelje, Marijan od samog života. Toliko se toga skupljalo u njemu, kad bi krenuo pričati, pričao bi cijelu večer.
Majka, Nada, dovukla ga je iz sela u Osijek, nadajući se brzom početku, boljem životu. Ali ništa nije bilo brzo. Bez škole, samo osnovna, Nada je mjesecima čistila haustore, metlala dvorišta. Stanovali su u maloj portirskoj sobici uz dvorište. Marijan ju je čekao za prozorom ili išao u pomoć.
Prolaznici su klimali glavom, gledajući kako nespretno barata golemom lopatom ili grubo struže metlom po asfaltu: Pomažeš mami?
A Jura ih je samo šutke gledao odozdo, ne bi ni nasmiješio se.
Što ti je on tako namrgođen? čudila se Nadi njena živahna kolegica, dvadesetdevetogodišnja Iva. Uvijek vesele, čak razuzdane energije, kao da je svakome i sebi dokazivala kako je sve ionako igra, a ona sama najmanja bubica od svih, pa joj i jest šaliti se.
Nada je znala: Iva nešto krije, ali ona veselo tjerala brige van. Po noći bi je znala čuti u snu kako jeca, doziva nekoga, nešto moli…
Nada bi Ivu katkad žalila, pokušala pomoći, utješiti je, ali ova bi odmah odmahnula, rigajući svoju kovrčavu narančastu šišku, pa teatralno, tvrdoglavo dobacila: Pomozite, teta Nado, sami sebi! Niti krova, niti supruga, a dijete u rukama sebi pomažite! Meni tu bi Iva sjela na stolicu, zabacila lice u dlanove. Meni više nema pomoći. Sve gotovo!
Što gotovo, Nada nikad nije shvatila, Iva je čuvala svoje misli za sebe, pa je Nada mogla samo kimnuti, slegnuti ramenima.
Iva je, iako krhka i jednostavna, voljela čistoću, red, lončanicu na prozoru, čizmice čiste i ispeglanu haljinu. Svako jutro umije se ledenom vodom iz zahrđale slavinice, trlja lice ručnikom, klepeće po obrazima, štipa ih, namigne Juri i kaže to je protiv bora, pa češlja kosu i prihvati se posla. Sunčano vrijeme, zrake kroz prozor na pod, pa Iva leti: riba, mete, pere, vadi zavjese i ponovno ih pere, trese sagove ili izvlači sav inventar iz ormarića iznad štednjaka, pa grinta da smo svinjac napravili. Zna iz čista mira napraviti pitu, ali sastojaka nikad nema, pa uzme cekere i Juricu pa do dućana.
Nada ih pogleda, ne smeta.
Juri je dosadno sam, nitko od klinaca se ne druži s njim Jura je šutljivac, pa nek barem prošeće s tetom Ivom.
Nada je bila sigurna: Iva neće učiniti zlo njegovom djetetu.
Opet Iva danas vuče Jura u dućan, gleda police, mršti nos, klima glavom, mumlja nešto o salami i slasticama. Onda se nateže s prodavačicom, Zlatkom, da odreže djetetu kobasice, pa novac ako danas ne bude dosta, donijet ću, kunem se.
Zlatka odmahne glavom Jura uzdahne. Voli kobasicu, ali što je, tu je.
Ajme, vidi ga, do srži si dijete rastužila! naruga se Iva. Sav splasno, samo oči ostale. Da progovoriš, a Jura?
Samo slegne ramenima.
I tada Zlatka popusti, odreže mu Čajnu, pet ogromnih, po Juri baš velikih, fetica.
Eto, hvala ti, pravo ženo! zadovoljno se nasmija Iva, uzme još brašna, neku masnoću sumnjive boje, malo grožđica. Evo, što imam! i nabaca zgužvane novčanice, kovanice.
Zlatka prebroji, usnama jedva mrmljajući brojeve; Jura gleda svaki pokret.
Što? Nedostaje? teatralno pita Iva.
Dakako! Što si ti meni tu odbrusi Zlatka strogim tonom. Fali za kobasicu! Dala si tri kune i par lipa. Duguješ još toliko!
Iva se zamisli, podupre bradu šakom, a Jura odjednom nogama lupa, ljuti se, prstom upire u džep Zlatkinog pregača.
I ti si primijetio, Jura! I ja sam vidjela, naša dobra Zlatka trpa kunu sebi u džep. Nije lijepo krasti od djece, gospođo! Daj van što si ukrala! Iva podigne ton, kao redarica u parku.
Zlatka šutke vrati novac na pult.
Tako treba! olako se nasmije Iva. Ni lipe ti ne dugujem. Jurica, idemo, čekaju nas važni poslovi!
Jura trči ispred, sanjari kako će sjesti na klupicu pred zgradom i jesti kobasice; Iva priželjkuje tulum, neka Nada također sjedne s njom, pa možda ispeku i pitu! Šteta što nemaju lijepih šalica, ni kremanki za džem, ni tanjurića s kojih se kolač reže žličicom. I da se smiju, samo smiju
Iva se tada trgne od divljačke slike i odlučno krene ulicom…
Nada ih isprati pogledom, pokuša dozvati Juricu, ali on samo mahne rukom nema vremena…
Nado! Ostavi tu krpicu, hajde na čaj! viče Iva kroz vrata. Jure, zbog dame se vraćaš! Vodi je za ruku, pokloni koljeno, tako! padne na koljeno. Kreni! Gospođo Nado! Izvolite! Posluženje!
Iva se teatralno nakloni, povuče nasmijanu Nadu unutra.
I Jura se smije, ali potiho, kao nesigurno, s nekom sjenom.
Sjeli su. Iva svima servira čaj, složi na tanjure pitu što parom zamirisa, njezina kora svijetli kao zgažen žumanjak, a mirisna je na vaniliju i malo grožđica. Nitko kasnije Juri takvu pitu nije mijesio. Nikome nije polazilo…
Dječak prigrabi sve mrvice, pa se uhvati glavnog zalogaja. Iz šalice se još puši Iva voli čifirati, pa joj je čaj crn kao kava, Nada se namršti ali pije bez glasa.
Imamo kakav blagdan? I kobasica Iva, ti si obogatila? upita Nada. I uopće Tko si ti, Iva? Nisi zaposlena, jedva meteš, plaću primaš kako stigne, a novca uvijek ima. Muziku znaš, ne kao ja… A u snu… u snu recitiraš pjesme napamet!
Ja? Lažeš! odmahuje Iva. Nikada!
Jure može potvrditi!
Da tvoj Jura išta shvaća o pjesmama! Ti reci meni, zašto on ne govori? Sve čita s usana, je li gluh? Nije! Iva prinees prst s ogriženim noktom. Nešto ti tu skrivaš, gospođo!
Nisam ja nikakva gospođa! naljuti se Nada. Sve je to od živaca. Ne želim pričati o tome.
A ipak? Zašto ste došli? Kome? Rodbina vas nije prihvatila? navaljuje Iva. Tu, Nado, imaš doktora, imaš znanosti! Dovedi ti Juricu kod pravog doktora! Možemo, naći ćemo, snaći ćemo se!
Nismo nikome potrebni, Iva! Kod pravih doktora nikad neću doći. A i ne pomognu oni. Kažem ti, od živaca! Daj mi mir! Jura, želiš još čaja? Nada se digne, počne skupljati šalice, prolije po podu. Jure, što nisi popio do kraja?! Mora se do kraja!
Zašto vičeš na njega? Svoje ne možeš srediti, vječno si s metlom u ruci, dijete ti raste kao korov, ni u vrtić ga nisi dala, a tu si vičeš! Iva plane, stisne šake, digne nosnice. Na dijete viknuti, lako je! Malen je, njemu je prijetiti lako, a?
Dobro, dobro. Sjedni! prepadne se Nada. Jura, oprosti. Iva! Iva, što ga grliš! On je normalan dečko, prestani ga maziti! Daj mi dijete!
Potezale su Juricu svaka na svoju stranu, dječak ostane kao lutka, pa zaplače.
Dosta? Obavila si? Jura, jedi kobasice, jedi! A ti, Nada, dok mi sve ne ispričaš, nema ti više pite! Iva sretna posjedala dječaka na stolicu, spremna slušati.
Bile smo na selu Nada izusti. Imala sam muža. Jurin otac.
Tako klimne Iva.
Nisam ti ja kazalište, nemoj mi takat! nervozna Nada. Zvao se Ivan.
Znači Jura je Ivanov. Jur, ti si Ivanov! I ja sam Ivanova! Ha! smije se Iva. I?
Bog mi te poslao za muku! mrmlja Nada. Slušaj Medvjed ga rastrgao! Pred Juricom. Išli u šumu, ne u lov, nego kao, promatrati. Juri bile 3 godine. Ivan je volio proučavati tragove, pa bi crtao Jurici, pričao mu. Taj put uzeo ga sa sobom. Zašto?! Nisam dala, hladno je bilo, snijega, ali Ivan… Ivan je rekao Ništa, Jura je muško, sve će prebroditi. Otišao s djetetom, ja ostala na poslu, kasnije… Nadi zadrhti glas, hropće, Jura se skupio, stisnuo Ivu za ruku, boli ruku. Jura je došao sam. Ivan mu vjerojatno rekao: Bježi, zovi pomoć. Trčao je predugo, plakao, urlao, ništa objasniti Ivan je imao pušku, ne znam zašto nije pucao. Jura sve gledao Nisam ga mogla ni sahraniti, susjede su sve riješile. Otada Jura šuti. Jesi zadovoljna? Sada znaš? Okrene se Nada, zaplače. Mislila sam, u gradu će zaboravit, tu ima tramvaja, autobusa, zanimljivo je! Mislila sam, progovorit će. Nije pomoglo. Ja, tu, ne znam ništa, osim s kravom i veprom, a u vašem…
Iva je zašutjela, gledala kako Nada briše suze krajem marame, pa upita:
Kako onda zna brojati? U dućanu uvijek sve računa, već sam primijetila nekoliko puta.
Imali smo susjedu što nosi penzije. Dok sam ja na poslu, Jura je s njom išao po selu. Tako je naučio. Sve su se žene smijale mali računovođa. Odrastao A što sad s njim… Što da radim?
Nada zdrobi krpu u rukama, na prstima joj izbijaju pravi bijeli zglobovi, crvene kapilare po vratu. Nesreća… Iva nikad nije znala takve nesreće, mračne, ljepljive i mirisom zadimljene.
Miriše na dim… šapne Iva. Zašto miriše na dim?
Žene odjednom pogledaju prema prozoru. Mali, ukopan u zemlji, vidio se samo kut dvorišta. Kroz prozor promicala tuđa stopala.
Trčimo! zgrabila je Iva Nadi za ruku. Jura, ostani tu i pazi kuću, može?
Dječak klimne.
Stube su odjekivale, izlete van, Nada i Iva za ugao kuće kamo svi trče. Bake na klupi viču, muškarci koji nisu na poslu hvataju sa zida alat.
Što je bilo? Gori?! nada upita čovjeka u prolazu. Strogo je pogleda.
Golubarnik! A djeca unutra. Sami zapalili, vrazi! Vi ste čistačica? Gdje je voda? Crijevo! Što čekate! E, žene
Do tamo ne može doći Samo za zalijevanje šapne Nada.
Čovjek opsuje i odgurne ruku s Nadinog ramena, pogleda mrko u Ivu i odjuri.
Stari drveni golubarnik, izgradio ga netko davno, crn je, sav u dimu. Ljudi su u metežu škropili vodom zidove iz kanta, sudarali se, klizali po mokroj travi, psovali.
Nada podiže lice, rukom zakloni oči. Golubovi u bijelom lepršavom roju trzaju nebom, a iz prozorčića zgrade promaljaju se glavice, dva dečka, nešto stariji od Jure, preplašeno zgledaju ljude.
Iva krene za Nadinim pogledom, pa potrči, saginje se i provučee kroz niska vrata golubarnika.
Kamo si?! Iva, što radiš?! trči za njom Nada, ali netko je grubo uhvati za rame, odbaci. Nada padne.
Ustranu! Pronašle se junakinje! Zalijte me! Kažem, zalijte! obraća se onoj koja je polijevala, on, isti onaj, što prije Ivi pošalje pogled.
Poliju ga vodom. I on nestane u dimu. Iva već viri kroz prozor.
Nado! Ne možemo dolje! Hvatajte ih! Djeca su lagana, možete! A vi, klinci, ne cvilit! zagrmi među dimom.
Donesite deke! Brzo, tko ima! ljudi navale, rašire pod prozorom platno, Iva podigne jednog, on se grčevito drži za vrat, vrišti, a onda iznenada popusti, Iva ga ispusti dolje. Sekunda i na zemlji je. Drugi sam skoči, ruke raširene, mlati nogama.
Čim su dečki na zemlji, već ih grde, viču. Mali plaču i mucaju.
Nada stoji skamenjena, bulji gore. Ive nema. Kako sad ona?! Sve gori, dimi se, a nje nema!
Iva! Iva! Gdje si! vikne Nada. Netko ju uhvati za ruku. Jura. Što ti radiš ovdje? Hajde doma! Idemo! Haj
Ali dječak ne sluša; pilji u požar, pa vikne, nejasno, glasno. Nada kao da je zaboravila kakav mu je glas. Zove Ivu, svoju tetu Ivu, s kojom je danas kupovao kobasice i pekao pitu, tetu što mu je, dok mama radi, pričala priče i učila ga crtati konjiće Iva je divno crtala, olovka se klizala putem papira, stvarala tanke linije, u početku su to bile samo črčkarije, ali kasnije, kada bi ga Iva pozvala da se malo odmakne, vidio je snažan vrat, napete, široke, prstenaste nozdrve, velike, tamne oči, grivu što leti u zamišljenom vjetru.
To ti je konj, Jura. Hajde, reci, tko je to? Ko-nj-ić! govorila bi teta, a on joj gledao u lice.
Još je Iva pričala o morskim daljinama, o zemljama gdje se jašu slonovi, o kitovima. Juri je to volio, činili su mu se kao goleme lađe, tamnoplavi, lijeni i dobri. Volio bi s njima popričati…
Ivaa! Ivaa! Jura viče, lupa i plače.
Vatrogasci su stigli, razvukli vodu, crijeva se nadulo, izbacuje mlaz.
Juri, sinko! Što ti je! Teta Iva ona… Isuse… Nada ga zagrli, gladi po glavi, on se otima, hoće k golubarniku. Uspio je izmaći, par koraka, a onda ga iznenada zgrabi iza leđa Iva, sva mokra, suknja joj se lijepi za noge, tanke noge drhte, šiške izgorjele, lice crno, čak ni obrve nema, ali na usnama osmijeh sretan, djetinji.
Stani tu, vrapčino! Ja sam tu! Naprijed, pred tobom. A što si to vikao? Ponavljaj! Nado, što je vikao?
I-va. Moja Iva! šapne Jura pa je zagrli.
Odmaknite se, dosta je! Požar nije igra! vikne opet onaj čovjek. Vas, gospođo, doktoru! Ruke su vam opečene!
Iva klimne. Naravno, kasnije će do doktora! Sad je važno drugo! Jura je progovorio, Jura i Nada… Progovorio!
Nosi ga kući, dok Nada moli da ga pusti, ona ga ljubi u nos, obraze, poskakuje i smije se.
Po ovome, fešta se sprema! reče Iva, pa problijedi, sjedne. Jura, donesi vode, molim Nado, nešto mi se mrači
Iva kašlje, trese je.
Proći će, popij, Iva, samo si se prepala! Normalno, jurcati u vatru! Sjedi, ja ću ti namazati ruke, vidi Evo
Jura nešto mrmlja, gladi Ivu po glavi. Iva se smije, diže osmijeh, ali sve je teže. Jura plače.
Što je, mali? Našao razloga! šapne Iva.
Bojim se, da ćeš, kao tata odgovori on pa se okrene.
Ma ne, nikako! klima glavom Iva. Još nisam gotova, tebe još treba odgojiti! Majka stalno radi, ja ću je poslati i na školovanje bit će diplomirana! Još ima puno posla, Jura puno
Iva je zaspala. Ovaj put nije ni stenjala ni recitirala u snu, samo je sanjala, a povremeno bi se nasmiješila.
Nada je sjedila uz nju, milovala Juru po glavi, gledala Ivu.
A mlada je ona! Trebalo bi još živjeti, učiti, radovati se, udati se, djecu roditi, a ona tu, kao miš u rupi! pomisli Nada…
Onda se nasmije, radosna radi Jure. Progovorio. Nije grad pomogao, suviše je hladan, velik za to. Pomogli su, ljudi, Iva.
Iva se probudila noću, žedno pila vodu.
Što ti je, Iva? Boli? probudi se Nada.
Suho u grlu, grebe, promrmlja žena. I taj miris, kao da je stao u nosu.
Iva šuti, gleda Nadu, koja sjeda do nje, onda nastavi:
Tata mi je u zatvoru, Nado. Kamo će mene tko primiti?! Bio je zlatar, krao je, htio da sve imam Sve, ponovi Iva. Sad mi je to smiješno! Nemam više ništa. Mama umrla, stan uzeli za tatine dugove. Ostala sam na ulici. Prijatelji okrenuli leđa kći lopova, i sama mora biti kradljivica Nisam znala! Tata je, dolazili su mu ljudi, zatvara se u sobu, šapće. A ja s lutkama, crtam. Sanjala sam likovnu, otišla čak u Zagreb, u Klovićeve dvore! Ne znaš, Nado, kakva je to ljepota! Sve sam htjela nacrtati, upamtiti! Imala sam albume. Sve sam bacila. Zašto, kad sam prokleta sad! U školu me nisu primili, nije upala. Pala sam Iva zakaslje, Nada joj natoči vode. Dvori, to je moj poziv. A ti, Nado, nadji dobar posao, odgoji Juru! Tako sam tamo, u golubarniku tom prokletom, pomislila ugušit ću se. Specijalno No, onda me uhvatila panika. Ni živjeti ne znaš, ni umrijeti! Onaj me čovjek iznio, ne znam kako. Ja, vidiš, nikome nisam potrebna! Htjela ugušiti se prestati postojati…
Nada zažmiri, ruku oko Ive i poljubi je u glavu, gori čađa u njenoj kosi koja će još dugo vonjati. Da pamti, Iva, kako je htjela prestat biti.
Luda si ti, Iva! Čitala knjige, išla na prijemni, a ništa ne kužiš Sama nisi sebi dala život, ne možeš ga sama uzeti. Moja baka, kad je bila na samrti, pogleda me tako tužno i kaže: Još mjesec dana živjeti, još toliko toga ima!. Uzmi papire, Iva, i idi na školu.
Ne mogu! Sve sam zaboravila, crteža više nemam. Da, Nado, nema smisla. Zašto?
Iva makne rukom, htjela je odgurnuti Nadu, ali zagrlila je, namrštila se da ne zaplače.
Zato što trebaš samoj sebi! Samoj sebi! A i Juri! Zamisli, kao da smo te usvojili, nećemo te pustiti! Hoćeš još vode ili spavat?
Iću spavat. Misliš da vrijedim? Bar nekom?
Nada ne odgovara. Sve je jasno!
Kad je došlo vrijeme, Iva je ipak otišla na ispit za likovnu školu, cijeli tjedan tih prijemnih bila je tmurna, nervozna, nije doručkovala, noću nešto crtala pa trgala, čitala knjige, prepisivala, ustajala rano, oprala se vodom i, poljubivši pospanog Juru, odlazila. Dječak je švrljao dvorištem, vukao za vrata, hoće li.
Ne čekaj je, sine! Još je rano! savjetuje ga Nada, ali Jura uporno čeka tetu Ivu.
Čim su Ivi rekli da je upala, nije ni trebala gledati listu. Došla je zagonetna, svečana, brzo zagrli Juru.
Dobivam sobu u domu, Nado. Ali neću. Ostajem s vama! sjela je na stolicu, privukla Juru u krilo.
Poludjela si, Iva?! namršti se Nada. Idi! Rade nudila mi je posao. Znaš Mariju iz krojačke, što je Juri šila sako? Trazila pomoćnicu. Sve će me naučiti! I mi ćemo seliti!
Jura pozorno sluša, pa stisne Ivi dlan. Iva mora biti blizu, zna toliko o kitovima, u zemljama sunca I crta konjiće. Na selu su imali konja, tata ga nekad vozio
Dobro. Dolazit ću vama u posjet. A ti, Nado, kad budeš znala šivati, sašit ćeš mi haljinu. A sad čaj. Prava, domaća fritula! Ajmo!
Baci na stol papirnatu vrećicu s nečim mirisnim, toplim, odozgo puder šećer…
Iva gleda kako Nada oprezno proba, puše, daje Juri da ugrize. On žmirka od radosti.
Hvala, teta Iva! dječak zagrli tetu oko vrata, upudraše se, i sve je postalo slatko i veselo. Potrebni su jedni drugima, osobito Juri. Sve je pred njima.
Pet godina kasnije, Iva se udala i rodila Marijanu. Jura, već veliki, gledao ju je s visine.
Cura ispod glasa kaže.
Najbolja cura na svijetu! klimne Nada.
Odrastali su zajedno, Jura i Marijana. S jedanaest Marijana je shvatila da voli Juricu, s trinaest se razočarala jer ga je vidjela kako se ljubi sa šminkericom Ritom, a s dvadeset je odlučila da se nikad neće zaljubiti.
A Jura je polako stajao na noge, odgajao nevidljiva krila, sanjao o svom poslu, da bude svoj šef. U burnim devedesetima umalo nije završio u zatvoru, ali ga je Iva spasila, stavila za kurira u maloj izdavačkoj kući gdje je ona crtala ilustracije. Tad se Jura pokrenuo. Volio je trgovine knjiga, gledao što ljudi kupuju, kakve knjige. Gurkao se u Konzumu knjige, u čudu pratio promjene: večeri poezije, izložbe knjiga koje sam biraš s polica. Ugođaj i miris knjiga bio mu je blizak. Ali njihove knjige tamo nisu dolazile.
Naše je, Jura, časopisi za djecu, slikovnice. Dijete će ih lista dva-tri dana i gotovo. Velike trgovine to ne drže, samo kiosci i prodavaonica Novinske, sliježe ramenima stari direktor, Stipe.
Ali Jura se snašao, upoznao prave ljude, posebno voditeljicu dječjeg odjela, Ljiljanu, bio je pristojan i šarmantan. I odjednom, časopisi su se našli na policama velikoga dućana.
Tri godine kasnije postao je glavni urednik. Iva je inzistirala da, kad se vratio iz vojske, završi fakultet, kako priliči! Marijanu su zaposlili u odjelu grafičke pripreme. Obitelj? Da, ali tek kad je Jura, iscrpljen i praznjen, zaprosio Marijanu. Ona pristaje. Tada redakcija počinje šaptati o obiteljskom klanu.
Što! Još ću i djecu dovući! smijao se Jura. Bit ćemo svi svoji.
Iva i Nada se pogledavaju i kimaju. Dobro ispalo od Jure, čestit čovjek. Dobro što su se našle te duše Iva, Nada i mali Jura. Potrebni jedni drugima, obitelj.
