Tuđi unuk.
Na zadnja vrata autobusa svi se guraju; prva ulazi ona s čvršćim laktovima, a ostali poguravaju s leđa.
Imam dijete! S djetetom sam! Pustite! dera se jedna krupna žena i gura Maru.
Mara se već bila povukla, ali, sabravši torbu udobnije, opet uranja u gomilu, navaljuje toliko žestoko, glavom naprijed, da ljudi šapuću:
Skroz poludjela baba!
Ali puste je, rašire se. Autobus kreće, krcat do vrha.
Kud se guraš s tom torbetinom, baba? Ne da ti mira peć doma?
Stoji ona tako prsa u prsa s riđim čovjekom. Torba joj smeta, on noge širio.
Mi idemo na posao, ljudi idu svojim poslom, ali vi starci gdje?
Do doma za djecu, unuku promrmlja starica.
Čovjek zacvili:
Aha, sad je jasno. A roditelji?
Mrtvi su.
Sine ili kći?
Starica ga pogleda, ne shvaća odmah.
Kažem, unuk ti je sinov ili kćerin?
Od prijateljice je unuk ostao meni. Uzeli ga, eto sad skoro teško uzdahne ona, i čovjek sad prvi put vidi koliko je stara lice naborano kao lan.
Ej, dečko! Ustupi baki mjesto! Ajde, ajde…
Sjede starica, pogleda zahvalno riđeg čovjeka. Vadi maramicu, briše suze. Toliko nevolja joj stigne odjednom pa joj ipak danas zapadne dobar čovjek.
Koliko je samo molila sina da je vozi do Antuna! A on joj ponavlja: “Sjedni doma, mama! Prestara si za putovanja!” U ovoj gužvi, usred ljudi, opet osjeti: stara je. Jest, stara, ali dječaka neće ostaviti. Pronaći će si sobicu tamo, malo što joj treba, samo da je blizu njega.
Baka, ideš li ti u Dječji dom u Dugave? pita je isti čovjek na autobusnom kolodvoru.
Tamo…
Ajmo, idemo zajedno uzme joj torbu Prijatelj me dočekao, idemo ionako tim putem. Ne boj se, nećemo te ostavit na cesti, dotjerat ćemo do kraja. Samo nam po putu ispričaj kako to unuk od prijateljice?
Zašto ne ispričat. Može se. Grijeh je rodbinu kudit, ali ljudi su ovdje tuđinci, slučajno se sreli, rastavit će se.
Pa Mara krene priču. Priča kratko kako sve detalje ispričat, a možda je i jednostavnije kad nema nijansi.
***
Zapravo, sve je bilo ovako.
Mara bi svake zime iz sela Gornja Stubica odlazila u Donji Miholjac k prijateljici Anki. Kaže: “Idem malo kod Anke prezimit.” Nije hodala sama, vozio ju je susjed Barica. Mara je već toliko stara da hoda pognuta, kao da gleda zemlju. I stvarno ona i gleda zemlju, svoju krušnu davateljicu. Cijeli je život provela na toj zemlji u zadrugi i kod kuće.
Idem. S Ankom ću prezimit. Vi, djeco, ovdje gazdujte.
Sin Ivan i snaha Mirjana, reda radi, nagovarali bi je da ostane, ali ne previše uporno bilo im je drago kad ode. Mara to osjeti.
Već tri zime otkad oni stanuju u njezinoj kući, a Mara odlazi, ostavljajući im upravu nad domom.
Ivan ih preselio dogovorom:
Stara si, oni će obnoviti kuću i pomoći oko zemlje.
Pristala je na to, ali ne misli da je beskorisna još ona njima pomaže! Kad više ne bude mogla e, onda je njihova dužnost da joj pomognu. Zauzvrat dobivaju kuću. Ionako su dobili unuku malu Anđu.
Ali mladi nikako da ozbiljno preuzmu kućanstvo. Mara, iako stara, i dalje je snalažljiva, poletna, bez posla ne može. Navikla je brinuti za dobru, po selu poznatu kuću, navikla čuvati stoku, vrt. Sama još kosi i prevozi sijeno kozama, iako joj je više od 80.
Obožava svoj stari dom; u njemu je prošao sav njezin život. Tu su djeca vrištala, tu su se roditelji ispraćali na onaj svijet, krov je vlastitim rukama prekrivala šupljim limom da mirno gleda u budućnost. Sve je u životu imala teško se žaliti.
Smislila si tako to zimsko gostovanje kod Anke da mladi imaju slobode, a i Anka je dočekuje radosno, lakše je zimu u dvoje.
Anka, prijateljica iz djetinjstva s kojom je prešla rat bosa, imala je težak život. Djecu je dobila kasno, muževi joj umrijeli mladi, a kad joj je već prošlo četrdeset, Bog joj napokon pošalje kćer. Ali, kćer njezina, nemirna duša rodila sina i ostavila ga baki.
Prije tri godine kći umre, mali Antun je ostao baki. Sva tuga Anki, ali živi i radi zbog njega, druge rodbine nema.
Kad bi ga dali u dom još barem malo jecala je i brisala suze.
Kažu Bog daje onoliko koliko čovjek može izdržati. Eto, nekad i ne.
Te jedne zimske noći, netko im pokuca na vrata tako snažno da su mislile da će skinuti vrata gorjela je susjedova kuća. Istrčale su, stigle se i obući i spasiti i stoku. Ljudi su dosta stvari iznijeli, ali ubrzo je goreo i krov Ankina doma.
Susjedi su odmah uzeli Antuna, ona i Mara spašavale što su mogle, ali vatra je bila neumoljiva; još tri kuće su se zapalile. Nisu mogli vodom ugasiti tu vatru…
Vatrogasci uspiju zaustaviti požar, ali Ankina kuća je izgorjela gotovo skroz.
U kaosu Mara izgubi Anku, pogleda okolo nigdje je. Zamijetila samo njezinu bijelu košulju na tamnoj pozadini, a onda nestane.
Odvela je hitna. Zlo joj je bilo. Tko bi lako gledao kako mu dom nestaje u plamenu?
Jedva dišući, Mara ode susjedima Novak, kod kojih je bio Antun. Cijelu su noć ljudi prenosili spašene stvari po dvorištima.
Ujutro se dočuju Anka je preminula. Srce joj nije izdržalo.
Ajme meni! Zina Novak zaklanja usta rukom. A što sad s malenim? Nikoga nema!
Prvo Anku pokopamo odlučna je Mara pa ćemo dalje.
Anka je imala nešto ušteđevine; ispratili su je kako treba.
Mara se vratila kući ne sama, već sa šestogodišnjim Antunom jedinim unukom pokojne prijateljice. On je mršav, plavkast, šišan gotovo do kože. Baka ga je šišala, ostavljala samo šiške. Odjeća mu dobra smeđi kaputić s podstavom, zecova kapa, čizme. Mara dovukla još vreću njegovih stvari.
Evo, upoznajte se, ovo je Antun. Bit će s nama reče Mirjani kad je došla.
Mirjana s Anđom u naručju sjedne na stolicu. U očima joj je: “Kaj, kod nas? Gdje ćemo ga?” Kod Mare tek mala sobica jedva krevet i komoda stanu. Njihova sobica, Anđin krevetić i ormarčeki, isto tijesna. Salon tamo su tek uredili! Novi regali, kauč i fotelje, tepih, tapete, televizija, Anđa se igra na kauču kamo s djetetom?
Za nesreću, Mirjana je već čula i o požaru i o smrti Anke ali nije očekivala da će im Mara donijet tuđeg unuka.
Bit će? Koliko dugo?
Dugo Mara se umorna smjesti na stolicu, diše teško. Skin’ se, Antune, sam kima mu.
Dječak skida kaput, vuče čizme.
Sve im je izgorjelo. Sad stoji samo zid. Stvari su kod Novaka u dvorištu, treba prevest.
K nama? Mirjana ne može vjerovat što čuje.
Naravno, k nama. Sad su to Antunove stvari.
Mirjana kradom pogleda dječaka, podigne obrve.
Ne razumijem. Ostat će ovdje?
Naravno. Anka nije imala nikog bližeg od mene. Mi smo bile kao sestre.
Mirjana nijemo stisne usne. Morat će svi u akciju: rodbina, Ivan. Curaša baba poludila. Jednom nogom u grobu, ali unuka prijateljice donosi.
Mirjana već dugo misli da bi ona trebala biti gazdarica ove kuće. Zato se i doselila. Baba svoje odživjela, neka sjedi po strani.
Mara jest puno uskočila s Anđom pripazila dijete, oslobodila Mirjanu, ali kad bi bila sama, sve bi uredila moderno. Baba, s onim starinskim pregačama, loncima za blago to se ne uklapa.
Mara još nekako ali tuđe dijete? To joj je previše.
Navečer se skupi cijela obitelj.
Mama, nema ni oca? pita Ivan, Marin sin, Anđin tata.
Nema, prazno polje u rodnom listu Mara ne plete ovog večera, sjedi ruku među koljenima. Da ga je itko htio uzet, odavno bi bio s njim. Ali ne treba nikome.
Antuna i Anđu i snahu šalju u dvorište.
A što mi s tim imamo? Mi smo mu tuđi sliježe ramenima Ivan, sada već uz Mirjanu.
Ništa vi, ja imam. To je unuk moje prijateljice. Ne dam ga u dom, dok sam živa. S menom će bit, dokle mogu. Anka se te riječi “dom za djecu” bojala. Zar ću ga ja dat?
Ne smiješ ti ga tako držati umiješa se Mirjana.
Tko će zabranit?
Pa institucije…
Preživjet ćemo zimu, ljeto, a na jesen ću papire riješit.
Baba… Pa oni su pogorjeli, mogla bi dobiti nekakvu odštetu, pomoć…
Znam, Vinogradski će javiti. Ako treba, idemo na općinu.
Ma neće ga tebi ostaviti previše si stara. Uzet će ga oni.
A Anki? Bila je starija od mene, i ostavili su joj. Vidjet ćemo. Dosta rasprave Mara lupi koljenima.
Antun spava s Marom na krevetu. Polako se ohrabruje, i ta njegova naivna dječja hrabrost počinje nervirati Mirjanu. Ivan sve više na poslu, ona cijeli dan sama između bake i dečka.
Tko ti je dao keksiće bez pitanja? Nisam škrtica, ali pitaj! Ili te nisu naučili?
Isključi! Tko ti je dao da upališ TV? Pokvarit ćeš ga, tko će novi kupit? Ti?
Mirjana pazi na svaki njegov pokret, on to osjeća i počinje ju izbjegavati. Jede s Marom, zajedno kuhaju, ali u seoskoj kući hrane se zajednički. Samo, sad je još jedan svaki dan to nevjerojatno smeta Mirjanu.
Tako danas, kad dječak popije zadnje mlijeko, ostavljeno za Anđinu kašu, Mirjana se naljuti, pa žali mužu:
Reci joj napokon! bijesno pogleda Ivana.
Sama reci… pametnija si…
Trpe svi. Ivan ljut na sve žene, pa još više nabija cjepanice u dvorištu.
Zna da žena sitničari, ali doma treba dogovor i mir.
Mara, Antun je popio mlijeko, a Anđa bez mlijeka.
Pa trebalo je ići po mlijeko. Zašto nije išla?
Ne znam, valjda je mislila da ima. Ostavila je.
Ma, jučerašnje još. Donijela sam od susjede. Danas je trebala ona.
Ivan odmahuje rukom: neka se one dogovore.
A stvarno, dečka nitko ne spominje. Prođu dva tjedna, mjesec, evo i drugi, nikoga. Mirjana još čeka, neće valjda ostati trebali bi ga uzet.
Ali vrijeme ide, on se privikava. Anđa se već igra s njim, stalno ga prati. Ne vrijeđa je, zapravo je i on usamljen, s Anđom se rado igra.
Prava mu dadilja! raduje se Mara.
Mirjana slegne ramenima. Dobro, barem joj Anđa nije stalno za suknjom, ali tuđe dijete ne pripada ovom domu.
Unatoč svemu Antun nekako preživljava, ako je Mirjana u kuhinji, on ne ulazi, češće sjedi s Marom.
Jednog jutra Ivan izađe na stražnje stepenice, puši, a onda siđe wc je daleko, pa odluči tu. Odjednom, ispod stepenica vidi Antuna. Čuči uz kućnog mačka.
O, Toni, što tu radiš? Od koga se skrivaš?
Antun miran, nepomičan.
Ajde van! Smrznut ćeš se! Zašto ne ideš unutra?
Čekam baku Maru tako zove Maru.
A ona još neće. U tatinu kuću otišla raditi nešto, biraju krumpir. Haj doma.
Antun ne želi, odbija glavom. Ivan ga povede silom.
Opet je digao Anđu! Jedva sam je uspavala, a on…
Ispalo da je Antun ispustio kutlaču, ona lupi, Anđa se probudi.
Pa što, supu mu nisi mogla natočit? Ivan viče.
Nisam mu dužna! Cijeli dan se bavim svojim djetetom, on samo smeta! Baka ga je dovela, neka ga ona pazi!
Ajde, dijete možeš i nahraniti!
Počnu se derati jedno na drugo, svađati. Antun sjedi u Marinoj sobici, uvukao glavu u ramena. Da je bar ispod stepenica ostao! Nikome ne bi smetao.
Ne mogu više ovo, idem mami! kroz suze Mirjana Kad sam znala da će biti tako Mislila sam, naša će biti kuća, naša! A što ako sutra još nekog dovede?
Ima pravo! A dečka ne dam na milost i nemilost! Mali je još, bar bi ga mogla žaliti…
Tad Antun bojažljivo ulazi u kuhinju.
Antune, dođi jesti Ivan uhvati za lonac.
Ne, neću. Striče Ivane, odvezite me, molim vas, u dom podigne plave oči Brzo ću se spakirati.
Ivan pogleda Mirjanu. Ona spusti glavu, pa počne sipati supu.
Toni okrene se, šmrca Dođi. Posvađali smo se, ništa strašno. Kakav dom? Nema doma! Ovdje ćeš biti. Hajmo se miriti. Samo tiho kad Anđa spava!
Toni polako priđe, gleda ispod obrva, ali uzme žlicu, proba juhu.
Neću puno pojesti. Brzo se najedem. I pomagat ću.
Mirjana obriše nos.
Jed ti, pomoćniče!
I kao da je od tada sve išlo na bolje. Naviknuše svi na to da je Antun tu.
Ali, evo za par tjedana, ispred kuće staje automobil izlazi policijski inspektor, žena iz Centra za socijalnu skrb i nepoznat čovjek. Predstave se izvanredna komisija za djecu.
Čija je kuća? Tko je prijavljen ovdje?
Razgovaraju s Marom, Mirjanom i Antunom.
Stigla je prijava. Držite dijete ilegalno.
Prijava? Tko je prijavio? u šoku Mara.
Žena pogleda Mirjanu, ali tek promijeni temu:
Morate odjaviti i prijaviti boravak. Inače nije legalno.
Obznane da će Antuna odvesti u dom dok mu ne odluče o sudbini. Kažu da uskoro dolaze po njega.
I tako je i bilo. Dom je bio blizu, tri stanice od Gornje Stubice. Mara je svaki dan išla, molila da joj daju dijete.
Ali ubrzo ga premjeste u dom u Dugavama, u Zagrebu. Sada je Mara putnica za unukom, spremna naći smještaj i biti mu blizu.
***
Ispričala je Mara muškarcima s autobusa svoju priču, bez puno detalja, ali oni su zašutjeli, zamislili se.
Eh, život… promumlja riđi Ali što mu možeš pomoći ako se preseliš blizu?
Ne znam. Razmišljala sam. Shvatila da ni ja bez njega ne mogu. Njemu nisam jedina potrebna, on meni jest. Nježan je, bojažljiv, teško će mu biti. Zato idem
Dovezli su je do doma i nisu se makli dok nisu vidjeli da su je primili u sigurne ruke.
***
A kući nastala uzbuna. Nitko nije mislio da će Mara otići za Antunom. Ali otišla je. Ne vraća se ni za nekoliko dana, ni dva tjedna.
Ivan prestane govoriti sa ženom, onda posvađa i s majkom.
Nitko je nije tjerao. Nismo mi krivi što su uzeli maloga. Nije ga trebala u kuću uopće dovodit. Za to postoje institucije tješi se majka.
Ali Ivanu nemirna savjest. Baba ga je odgojila sve ljeto je bio kod nje, a sada Ima osjećaj kao da je izbacio vlastitu baku iz doma.
Ne mogu, tata. Moram je naći. Sutra idem u dom, tražit ću gdje su Antuna odvezli.
Tako i napravi, a tamo naiđe na onu istu ženu iz komisije koja je dolazila po Antuna.
Pa, kako to? Prvo vaša žena šalje prijavu, da uzmemo dijete, sad ga tražite!
Kakvu prijavu?
Pa baš tu, po njenom javljanju došli smo.
Mirjana?
Mirjana je suosjećajne poglede prijateljica, kad se pojavio Antun, doista teško podnosila. Mali joj je pao na grbaču. I odmah posluša savjet sama ode u općinu, Centar, ispriča svoje sumnje. Podigne prijavu, iznese sve podatke. I naravno, nikome ne kaže. Mast ju grize možda je tako bolje za siroče.
A kasnije kad je isplakala zbog svađa s mužem, kad se i navikla na Antuna, kad je već s njim normalno bila dođe komisija.
Kad je Mara svaki dan išla izmorena iz doma, kad se nije vraćala, Mirjani bilo žao. Sama se tješi: možda to i nije zbog prijave, možda su i sami primijetili da dijete nije prijavljeno Tko zna?
Ali Ivan se vratio ljut kao ris. Pričali su cijelu noć. Objašnjenja, suze, nesporazumi, pomirenje.
Ivan je ubrzo zaspao, a Mirjana stoji na verandi i misli o Mari. Da… Nije ona stara, nije. Ona sama je starija iz dana u dan od svega ovog. A Mara živi za sutra. Silna je.
***
Mara je unajmila mala sobu blizu doma. Počela je svaki dan ići u dom. S vremenom se naviknuli na nju, ravnateljica našla način da Mara pomaže njegovateljicama, uz minimalnu dnevnicu. Sad Mara često dežura noću, pa je i Antunu stalno blizu.
Ne brini, Anka u mislima razgovara s pokojnom Evo ga u domu, a što strašno? Hranjen, uče se. Sutra idu u kazalište… A ti mi govorila dom!… uzdahne. Ali, tko god od djece, svi o kući sanjaju, svi o mami.
Jednog jutra, nakon noćne smjene, Mara spava kod kuće, kad netko lupa na prozor djevojčica iz doma.
Teta Mara! Teta Mara! Došli su po Antuna! Udomit će ga!
Na brzu se spremi, zadihana, u vrtlogu pitanja. Kako odjednom udomljavanje tko su ti? Možda je i dobro a što ako su zli? Uh!
U hodniku gužva. Miriše riža iz blagovaonice, ali nitko ne juri. Djeca navaljuju kod vrata s natpisom Ravnateljica. Domaćice zvone čašama, režu kruh, ali svi napeti rijetko se usvaja tako velik.
Mara razmiče djecu, otvara vrata: žena i muškarac sjede leđima, u gornjoj odjeći. Ali ona ne gleda njih, nego Antuna, stoji kod stola ravnateljice i smije se.
“Radostan je!” proleti joj kroz glavu.
Tu se muškarac naglo okrene.
Ivan… unuk…
“Što on ovdje radi?” prva joj je misao. I Mirjana se okreće.
Mari se zavrti. Kao da rukama hvata nešto, a ne može…
Ivan ju zagrli, posjedne na stolicu.
Bako, bako… Hajde, izdrži. Došli smo po Antuna, želimo da ide doma s nama čuči pred njom, smiješi se.
Uz njega Mirjana sklopljenih ruku, skoro kao da moli.
Ali što ima moliti? Od tolike sreće…
Veće sreće, zapravo, ni zamisliti se ne može.
