Pravi izbor
Lidija, dušo, shvaćaš li ti kako ovo nije ozbiljno? nježno je gurkala složene mape s crtežima na stolu teta Nina.
Njezina prijateljica, Lidijina mama Marija Josipovna, zamolila je Ninu da “popriča s djetetom”, jer mamine riječi ne vrijede ni pet lipa, oca samo zagrli oko vrata kad počne mrmljati o pravom zanimanju, pa ovaj odmah omekša.
…Stalno trči okolo s tim svojim dasčicama, bojama i kistovima kao kakav moler! prigovarala je jutros Marija dok su pile kavu u Nininom uredu. Sve je to šuplje! Kao hobi, još možda, ali za posao… strašno!
Masha bi preokrenula očima, Nina bi iz zlatne folije uzela još jednu pralinu i pružila prijateljici.
Masha, Nina i Vjeko, Lidijin otac, svi su radili u bolnici. Liječnik je ugledan, častan i važan posao. Ljudi ih slušaju, svi se pozdravljaju, uvijek su važni. Lidija bi “trebala nastaviti tradiciju”, ali…
Dijete mi je totalno divlje! Odlazi poslije škole tko zna gdje, na pripreme ne zalazi, kad uđe u kuću smrdim na jeftinu salamu i, čini mi se, terpentin, a opet su tu ti užasni crteži. Ne podnosim ih, Nina! Ne podnosim! Te jarke boje, te grube linije. Lidija tvrdi da je to realizam pomiješan s apstrakcijom, ali po meni je to početak šizofrenije. Nina, molim te, popričaj s njom! Ti joj nisi strana, možda te barem posluša! jauknula je Marija, pogledala u tanki zlatni sat na ruci i uzdahnula. Već deset minuta kasni na posao!
Izletjela je iz ureda, klikćući štiklama po podu vrata se zanosno zalupila…
A navečer su obje, Masha i Nina, prekriženih ruku gledale kako Lidija, naslonivši još jednu mapu s crtežima na stol, spretnim prstima veže vrpcu u kosi i nešto pjevuši.
Lidija, ozbiljno razmisli! Dobro, odmorila si, zabavljala se, ali sad treba učiti za prijemni! I upisati nešto korisno! širi ruke u prstenju teta Nina.
Što upisati? pogladi Lidija kosu na sljepoočnici i okrene se. Stvarno je bila u svom svijetu.
Pa što drugo? Medicinu, naravno! Nema se tu što razmišljati. Pomoći ćemo ti, podučiti, a i nazvat ćemo gdje treba odmah će te primiti! Samo treba sjesti za knjige, bubati, vrtiti zadatke. Lidija, opameti se!
Nina dignu ruku, slučajno sruši bunt akvarela s police proplivale slike po zraku ko jesenje lišće.
Djevojka je smotala koljena na pod, počela spremati razbacane papire.
Boga ti, Lidija! Što je ovo?! Teta Nina uperi prstom u golišavog muškarca na crtežu. Kakva blamaža! Fuj! Odmah u smeće! Marija! Marija, jesi li vidjela ovo?
Gost primakne crtež, brani Lidiji da ga otme, odnese ga u kuhinju, gdje je domaćica u brzini pržila šniclu od smuđa. Ah, tko bi stigao skuhati savršenu škarpinu, nema se vremena…
Nina dignu obrve i pokaže umjetninu Mariji Josipovnoj.
Ona na sekundu pročita golog tipa, onda širom otvori oči i okrene se.
Što gledate tako? prekrsti ruke Lidija. To je normalno; umjetnici crtaju ljude, sasvim prirodno! Doduše, ima ga donje rublje, samo se ne vidi.
Kćeri, prirodno je brinuti o pravim stvarima, o tome čija si ti! A buljiti po kojekakvim galerijama u nage muškarce to je razvrat, propast, Lidija! Sramota! Marija odgurnu crtež ljepljivom špatulom, sjeti se da kotleti gore, okrenu ih i smanji vatru. Bože, koja blamaža!
Izrekla je to kao da je kći otišla hodati po kolodvorima.
Mama, ti si licemjerka! Dušom i tijelom analizirate ljude kao liječnici, nitko vas ne osuđuje! Lidija otme skicu. Sada je bila zamazana. Znaš, mama, ti i ja imamo jednu veliku razliku. Zbog nje ti ne možeš shvatiti mene!
Koju? Nina, postavi tanjure, umirem od gladi! dobacila je Marija s kuhačom u ruci.
Ti ne želiš niti znaš vidjeti ljepotu u svijetu za tebe su samo organi, upale i edemi i ono klasično isključi dijagnozu. Ja vidim ljude, mama! Želim ih naslikati tako da se zavole. Ne želim gledati tijelo kao motor za popravak. Upisat ću likovnu akademiju i točka.
Lidija lupne nogom i izleti iz kuhinje, a onda se sramežljivo vrati.
Teta Nina, želite da vas naslikam? U predivnoj haljini, s frizurom, a ne u bijeloj kuti i punđi… nabrzinu zgrabi jedan šnicl, stavi na tanjurić, poljubi mamu u obraz.
Ja, dijete, nemam kad nositi takve fine haljine. Posao ne ostavlja, a i… odmahuje Nina glavom.
Onda ih obucite. Odmah će posao postati lakši, a “razlozi” nestati! podrugljivo dobaci Lidija, žvačući vrući šnicl i pušući u obraze.
Lidija, izvodi u sobu i uči, sutra pripreme za anatomiju! poviče Marija. Već su mi javili da umjesto bilješki crtaš glave. To ne ide tako!
Kakve glave? Lidija, gradnja glave je zahtjevna stvar, mogu pomoći… umiješa se teta Nina.
Svoje kolege crta, Nina. Onda im pokloni crtež, odvlači ih od učenja. Na proljeće upisuješ medicinu, to je riješeno. Zvat ću rektorat, tvoj otac će preko veze dogovoriti. Uzet će te, moraju. Nismo mi neka tamo radnička klasa; zaslužili smo! Marija digne nos.
Lidija klimne glavom i ništa ne govori.
Život između dvije vatre uvjerenja mame da je Lidija rođena liječnica i mišljenja profesora Tomislava Ilića s likovnog, kamo je bježala umjesto na biologiju, da je Lidija talent, dragulj, koji treba njegovati. Ona vidi ljude, ne lica, već dušu. Njene oči na portretima, još sirove, nespretne, žive život.
Lidija, morate dalje! Akademija! Ja ću zvati, naći ću ljude… tamo su temelji, život… ostalo je umijeće. Tomislav Ilić zamišljeno pogledava kroz prozor. On nikad nije formalno studirao likovnu akademiju, život je sve odnio. Postao je samouk, ali s puno srca osnovao mali atelje, okupljao izgubljene, zbunjene, željne podrške.
Nikad nije izbacio učenika, novac nevoljko uzimao, davao sebe bez zadrške. Živio je odmah pokraj ateljea, u bivšoj blagovaoni sa sunčanim mrljama po parketu, stalci, lažnim voćem, učio je sve što zna. A znao je puno, a što nije, osjećao je.
Sreo je Lidiju na tržnici. Djevojka je birala grožđe, stalno nešto zamjerala previše mekano, blijedo, sitno.
Ako ste za pojesti, uzmite ovo. Ružno, ali sočno. A ako… začuje muški glas i pokaže na kraljevsku berbu.
Lidija se okrene. Tomislav Ilić, u sivoj, izlizanoj kabanici i istoj takvoj kapi, s platnenom vrećom, slegne ramenima.
Oprostite, samo ste stajali dugo, pomislio sam…
Nije za jelo. Trebam za slikanje, za mamu za rođendan. Nek nadje na kuhinji.
Izreceno je to tako jednostavno, kao da on MORA razumjeti. I razumio je…
…Odmalena crta i crta, stegne usta Marija Josipovna, brišući vilicu salvetom. Sjedi, odmah ti dajem krumpir. Zamisli, sve papire iz kuće je potrošila na te crteže. Druga djeca žele lutke i autiće, a ova boje, gluposti. Samo:”Bit ću umjetnik, bit ću!” A što oni danas vrijede? Kakav novac? Nikad umjetnicima nije bilo dobro čas imaš, čas nemaš. Lidija je još i darežljiva, sve će pokloniti, ni lipe neće ostati… A sve te izložbe, goli modeli, ti njihovi plenéri… Rasulo, hippyji! zaključi Marija i doda još jedan šnicl Nini. Jedi! Vjeko dežura, neće jesti podgrijano, svježe ću raditi.
Nina jede. Gladna i umorna, samo sanja krevet doma, a Mariji nikako dosta. O Lidi ništa nisu odlučile.
Poslije četvrtog razreda upisali su Lidiju na pripreme za medicinu jer tu poznaju ljude, mogu pomoći, pogurati je. Lidija redovito bježi s nastave i ne laže. Kaže nije bila.
Današnja mladost nema odgovornosti, obraza ni gram! peče Marija.
Nina klima glavom, a onda uzdahne.
Možda je i bolje, ha? Ja kad sam upisivala akademiju, nisam bila sigurna je li to moj poziv. Ali odradila sam, hvala Bogu, našla posao, ali… zanatlija sam bez duše, iako sam skoro šefica. digne pogled Nina.
Ma kakva duša, Nino! Sve je poznato, određeno, što izmišljati! otpuhne Marija. Nije Ninu pozvala na večeru da je hrabri, već da privoli Lidiju.
Ali nije lako kad si na krivom mjestu, Marija. Stvarno nije… prizna Nina, spusti vilicu i zamisli se.
Ona je medicinu birala inatljivo, da dokaže sebi i roditeljima mogu sve! Najteži fakultet, najteže zanimanje, nabubala latinski, noću plakala ali izdržala. Nisu vjerovali ni roditelji. Dečko još manje…
Ne skači više nego što možeš. Radi s nama u tvornici. I za strojem, bit ćeš sretna! pričala joj je mama. A navečer, otac pije rakiju, pa šaptanje iza zavjese, kikot, a Nina k susjedi učiti.
I izgurala, postigla da ne živi kao roditelji. Koliko ju je to koštalo, ni sama ne zna.
Do danas je bolesnici plaše. Što ako pogriješi? Takve dileme je izbacile u administraciju, nije vidjela bolničku sobu godinama. A stvarno je sanjala biti krojačica, kreirati haljine… ali mamu je krojaštvo srozalo, izgledala je nesretno i tužno. Nina se prestrašila, i iglu uzima samo nužno, koristi krojačke usluge. Sretna? Pa… financije OK, slobodnog vremena nula, nema kad biti jadna. Ni obitelj nije stigla osnovati, bavila se samo poslom…
…A ta umjetnost to nije posao, nego boemija! I kod nas je dobra lova, i pošteno ime! Kava? Ma, poslije pet je, čaj nabolje… donese Marija vodu.
Nina se ispriča migrenom, izvlači se kući. Večer je, vani mrak. Marija joj je dosadila satima može vikati i obarati tanjure, a za Ninine probleme baš i ne mari…
Lidija gleda za odlazećom figuricom i zamišljeno se mršti…
… Tomislav Ilić pojavio im se doma sasvim slučajno.
Ovdje mi živimo. Uđite, stavljam vodu za čaj, hladno je veselo cvrkuće Lidija. Evo papuča, molim, obujte! Podovi su ledeni, grijanje još uvijek nije uključeno…
Gost se nesigurno uvlači u ponuđene papuče, skrivajući poderane čarape, ruke u džepovima.
Miris parfema. Tako domaći, a ugodan!
Lidija, možda ipak idem? smrtno ozbiljan propinje Tomislav. Nije ugodno…
Ma kakvo ne! Samo da vas napojim čajem, pomognete mi izabrati slike i amen. Imam natječaj, Bože, nemam ništa vrijedno.
Lidija uleti u sobu, prebire skice i slike, poslaže ih po zidovima.
Ništa… i ovo je šlampavo… Ovu je mama zvala mazarija. Znaš, vikne na Tomislava, mama prezire umjetnost. Ne uopćeno, nego moju! Želi da postanem liječnik. Upisala me na pripreme, idem kad stignem. Gospodine Tomislave, gasite štednjak, zavrija čaj!
No Tomislav ne reagira, bjesomučno mulja manšetu košulje i bulji u crno-bijele obiteljske fotografije na zidu: mama u cvjetnoj haljini, tata na danu krumpira, Lidija s raznim frizurama…
Ma čajnik! Lidija zastane u vratima.
Znate, ipak idem… slike izaberite sami, morate… shvaćate…
Ali Lidija nije shvaćala. Toliko se trudila nagovoriti pedagoga da pomogne! Mora pobijediti na natječaju, tada će mama shvatiti da je na pravom putu.
Ali nije stigao pobjeći…
Ulazna vrata Marija Josipovna gleda u poderane cipele gosta. Ne voli ona nenajavljene goste. Stalno misli da “nije dovoljno čisto”, nije dovoljno “liječnički”, a kako dolikuje njezinom statusu.
Lidija? Kod kuće si? Tko je to? pita i zastane kao netko tko je progutao knedlu.
Marija, nesporazum! Nisam htio, nisam znao… već odlazim… Neću više…
Lidija ih gleda zblenuto, a onda odlučno stane ispred njega.
Nitko ne ide nikuda. Mama, izujte se, čaj je gotov, kolači u hladnjaku, a ja ću podgrijati večeru. Ovo je moj profesor likovnog, došao mi pomoć za natječaj. Ako pobijedim, dobit ću stipendiju! Tada…
Marija je nije pustila dalje.
Baca torbu na pod, gotovo nasrne na gosta, stisne šake.
Opet ti?! Kada više? Nestani iz naših života! Nestani! Nikad više blizu Lidiji, čuješ? Uništit ću te! Mislila sam, što je dijete toliko zagrijano za boje i kistove a to zbog tebe! Marija se histerično nasmije. Zla sudbina, ha? Ne pušta me! Kakav život…
Promaršira u kuhinju, lupi tanjurima, samo da prekine tišinu.
Idem, Lidija. Doviđenja! Tomislav stavi cipele, posegne za vratima, ali Lidija izvadi ruku.
Ne, vi ćete sad sjesti i riješiti to vani. Zašto komplicirate?! štreberski joj promigoli obrve.
I posluša. Kao što je prije slušao svoju majku, pa i Mariju…
… Nekad sam mislila, kad je Lidija počela slikati, nije možda tvoja… biologija Vjekina, ali po duši tvoja odvratno, ha? I ona bi sada druga Kralj ili Bukovac. Smiješno mi je, Bože! Zbog toga smo i prekinuli! duboko uzdahne Marija povlačeći zavjesu.
Tomislav tiho puni čaj. Šećer ti je u ormariću. Oprosti, nema kocki, samo kristal.
Pamti ona sve. Kako je čaj pio preslatko, do dosade, takav je bio čovjek. I kad joj je svako jutro nosio buket livadnog cvijeća i odvodio na izlet preko Korane.
Bila je to prava ljubav, s velikim L. Bez planova, Tomo nije mogao razmišljati o budućnosti. Stvarao je sada i ovdje. Slikali su samo Mariju, par slika prodali u vile nekim novopečenim Hrvatima s previše novaca. Tomi je bilo krivo što će tijelo njegove Marije gledati drugi, ali mora se nekako živjeti.
Tad nisi došao, ni javio se… tražila sam te, mislila što se dogodilo. Onda sam zaronila u posao, bolnica, da ne mislim. Sad pijem kavu. Pusti žličicu! vikne Marija.
Tomislav se ukuhao.
Ponudili su mi stipendiju za Veneciju, tata je sredio. Morao sam iskoristiti. I tamo sam napredovao, stvarno! počne Tomislav žustro.
Shvaćam. Zato Lidija neće biti slikarica. Samo kao hobi, to moderno zvuči. Radit će nešto pravo i odrasti u čovjeka. Razumiješ?
Nisu svi umjetnici kao ja. Nisu svi kukavice. I kod doktora ima puno bezdušnih. Moja mama… ni s njom se nisi srela. Bolnica, osamdeset i pet… I zaboravili su je. Od tada mrzim liječnike. Ne tebe, ne Vjeku, nego liječnike. Nema to veze sa strukom, mi sami kvarimo stvari… Marija, oprosti. Pero na Lidiji neka ne strada radi mene…
Marija skoči, sruši šalicu; čaj se razlijeva po stolnjaku, ali nije joj važno. Crvena u licu, usne joj podrhtavaju.
Zbog tebe? Malo si važan, prijatelju! Ja ću odlučiti što nam je činiti. I Lidija će odlučiti. Ti idi! Na more, u Veneciju, u Liku! Hajde! Ajde!
I Tomislav izleti, škripi hodnikom, ruši kišobrane, ispričava se praznim zidovima. Vrata se zalupiše.
Marija plače, razmazuje maskaru prstima.
Mama, znaš, jako je jadan… U stanu mu prazno, ne mislim na namještaj, već… onako, prazno. Jedna soba atelje za nas, druga za život. Kuhinja bez duše… Lidija je grli, tiho plačući. Voljela si ga, zar ne? Nisam znala… Hoćeš da prestanem slikati da te usrećim? Mogu. Upisat ću medicinu, bit će super. Može, mama?
Lidija ljubi mamu u ruke, ramena, obraze, Marija još više plače, zatim se smiri, popije vode, otare ruke rukavom.
Ne, Lido. Radi što te veseli. Moji bubice nisu tvoje. Vjerujem da ćeš živjeti svoj život, jedan bolji od Tomislavovog. Naučila sam te voljeti i ne odustajati. Zar ne, dušo? No, što sad cmizdriš? Upravo sam ti dozvolila! Budi i čistačica! sad već Marija tapša kćer po leđima.
Ma ne bih čistačica, mama, iz tjelesnog sam bila jedinica… Mama, smijem li te naslikati tebe i tetu Ninu? Prelijepo ću vas, hoćeš? Sad pijemo čaj. Imamo kolače s ružicama ili s orasima? Kava? Kavu moramo uzeti!
Marija gleda kćer i postaje joj lako, slobodno. Otpustila je… napokon je pustila. Ugledala svog Tomu i prestala žaliti. Gotovo.
…
Lidija stoji u kutu, dugačak red je pomalo plaši.
Djevojko, što imate? Portret? Portreti idu na drugi kat! zareži netko iza nje.
Samsonov! Ovo nisu boce, pa da ih nosite! narugala se okruglasta ženska u naočalama. Djevojko, portretisti su gore, Samsonov, pomozi joj! Odakle vas takve nalaze…
Lidija brzinski pregleda velikog dečka pred sobom. Nikako ne liči na umjetnika krupna ramena, mišićave ruke, lice puno ožiljaka, ali simpatičan.
Daj ovamo te slike, nosimo! Tako, tako! rašireno komandira Samsonov. Volonter sam, pomažem “kreativi” objašnjava.
A što si ti inače? upita ga Lidija, nenadano svjesna starog, iznošenog džempera.
Ja? Građevina. Sa Građevinskog u Zagrebu. Usput, imamo večer plesa. Dođite! Grozno plešem, ali baš i nije važno… Zovem se Saša.
…Ode ona. Saša pleše očajno, što ju baš zabavlja…
Lidijinu sliku dvije žene u večernjim haljinama pred HNK Zagreb vijećnici dugo proučavaju. Jedan, Oleg Ivanović, non stop stavlja pa skida naočale, škilji, prilazi, odmakuje se, mršti.
Ne sviđa se Olegu Ivanoviću? A meni baš ljepota! zahihoće Sukhorski, profesor Škole za umjetnost. Lijepe dame idu u kazalište. Milina! E, da mi je mojih sedamnaest…
I ode.
Oleg Ivanović još stoji, pa odlučno kimne. Treba zvati Ninu. To je ona, nema sumnje! Treba? Toliko godina je prošlo… Ipak nazvat će! Takve koincidencije nisu bez veze!
Nina sjedi, smiješi se. Upravo je završila razgovor. Oleg, s tog prošlog života, uljudan i ponešto luckast, zove na kavu. Rekla je razmislit će. Lidija ju je lijepo naslikala, Oleg je prepoznao. Lijepo, Bože dragi, kako je sada lijepo biti živ!
Davno se tako nije osjećala. Sada joj je, napokon, stvarno dobro.
