Konj od Olge
Za dolazak Olge Pavlović spremali su se kao nikada prije. Preciznije, Marica se spremala, njezin muž Roman je samo radio sve suprotno ili uopće ništa, jer je – kako kaže – umoran.
Pa od čega si, Roko, umoran?! zacaklela bi Marica dlanovima, pa spustila krpu od prašine, sagla se, naslonila laktom na neki uglati ormarić i s mukom nastavila brisati već očišćene vitrine, police, ormare i etažerice. Posebno se trudila oko porcelanskih figurica, pastirica, konjića, pasa i mački, balerina, jelena, amorki jer znala je, Olga Pavlović će svakoga izvaditi iz ormana i pričati priču, gdje je i kada kupljena “ta smiješna stvarčica”.
Olgina strast bile su figurice. Još u Jugoslaviji je tumarala po sajmovima, skupljala kolekciju, cjenkala se, “znala što vrijedi” i razumjela se u njihovu vrijednost.
Tata, što je s mamom? pitao bi dvanaestogodišnji Romanko tatu. Opet ona hrpa kršina? U moju sobu ne dajem! Neka si napuni svojim keramikom do plafona! Kod mene nema šanse!
I zalupio bi vrata.
Pastirice, balerine, ležeći lovci od porcelana, dječak-pionir s frulom, gljiva-šampinjon s polomljenim klobukom… svi bi uzdahnuli, svi bi uzdahnuli s Oljom.
Mišo, nabij još koju policu, molim te! šaptala bi suprugu Olga. Pa nešto tako lijepo mora negdje stajati!..
Jedno vrijeme kolekcija je bila prava atrakcija, dolazili su neki “stručnjaci”, kako ih je Roko zvao dosadnjacima, jer su satima pričali o keramici, klimali glavama, šušnjali rupčićima s kariranim uzorkom.
Mama, odakle ti te starce? pitao bi Roko nakon što bi otpratio gosta, pristojno zbogom rekavši u hodniku. Zašto? Stoji, neka stoji, kome to treba razgledavanje?
O joj, sinko! Vi i otac ništa ne razumijete! Vi ste zaostali, prizemljeni ljudi, vama je motocikl važniji od umjetnosti! A ovo tu bi ona teatralno poljuljala punom šakom s prstenom prema policama ovo je budućnost, nasljeđe! A kad ne upišeš fiziku na faksu, a kakav si, sigurno nećeš, mi ćemo se iskupiti ovim ‘keramikama’, kako ti kažeš. Pametni će to cijeniti, shvatit će, i prihvatiti te usprkos svemu. I točka. I neka bude kraj svađi! Olga bi hvatala se za glavu, Mišo skakao po valerijanu, Romanko gledao taj spektakl pa se, dosadanjem, povlačio natrag učiti za prijemni.
Upisao je, i više s toliko bodova da su ga odmah primili. Dobro je studirao, ponekad bježao, ali je završio faks s odličnim uspjehom. Prvo tvornica, a onda preko oca privatna firma, baratao novcima, koliko je to tada bilo moguće, pričala bi Olga prijateljicama.
…Više nas i ne posjećuju. Iznajmio je stan, nikad ne zove u goste. Ma valjda je nekoga već našao. Ja se samo nadam da će sačuvati moju kolekciju kad mu ostavimo stan… polako bi nagnula glavu, tiho uzdahnula.
Bilo je odlučeno: čim se Roko oženi, preći će iz najmjenog u obiteljski stan na Aveniji Gojka Šuška, i roditelji su čekali kad će ih sin obavijestiti o ženidbi.
Jednog dana doveo on malu, mršavu curu na čaj.
Mišo, tko je ova? šaptala je Olga mužu dok je Roko svojoj djevojci pokazivao figurice.
Otkud bih znao? Rekao je da je Mara. Marica, valjda. Ma pusti me otresao se Mišo. Idem upoznat, zanima me! Gle joj kosu, roza! Kakva kemija, bit će zanimljivo!
Protrljao ruke pa ušao u dnevni boravak, gdje je Marica već zainteresirano razgledavala pastirice.
A što radite, Maro, ako nije tajna? pitao je budući svekar. Pazite, ova kobilica je sakupljena na smetlištu. Vidite, nema repa… Ma šalim se, poklonili ženi na poslu. Tužno je, nisam ljubitelj te priče. Rep je otpao negdje za Novu godinu.
Mišo je zašutio, sjetivši se Olginog bivšeg šefa, uvijek s nekom uljepšanom pričom, koji bi povremeno došao vidjeti poklonjenog konja.
Olgo, daj mu tu kobilu! Koliko će još smetati po kući?! ljubomorno bi gunđao Mišo.
Koliko treba, dok ne upadnem u upravu! Da, Mišo, gadno je, ali što mogu? S tobom sam voljela, i samo tebe volim! smijala se Olga.
Šef bi ispio kuću čajem, Olga bi ga potom ispratila, otvorila prozor i pol sata zračila stan. On je pušio Filter 160.
Marica je do tada zamišljeno proučavala porcelanskog konja, pa skoro ispustila.
Molim? Ma naravno, vratit ću ga na mjesto. Put ove kobile bio je težak! Pogledajte noge! Ja sam veterinar. I ne liječim baš konje, objasnile Marica, vidjevši kako Mišino lice drhti negdje između strahopoštovanja i iznenađenja više hrčke, pse, mačke, ali i konje sam znala pregledati. Imali smo praksu na…
Zovem vas za stol! krasno je najavila Olga s pečenim pilećim batacima. Ajde, sve će se ohladiti…
Mihovil je klimnuo, žurno namjestio stolce, dvorio dame, nasuo ženama pjenušac, muškima nešto jače, kucnuli su, gurali se u skučenoj blagovaonici i večerali. Marica je slikovito pričala o konjarskoj praksi, kako su liječili konje, pomagali kod ždrijebljenja i štošta drugo izvodili.
Vašu kobilu kao da su modelirali po artritičnom uzoru dovršila je roza djevojka.
Roko ju je šutnuo ispod stola, ona njemu vratila, taman do Olge Pavlović. Ova je zarolala oči, stisnula usne, glasno uzdahnula.
Oprosti! pocrvenila je Marica.
Nismo mi ergela pa da se nogama razbacujemo! podrezala je Olga. Ajmo radije u kuhinju, Marice, treba mi pomoć oko čaja.
Čim su se vrata zatvorila, Mišo se zahihotao, namignuo sinu i protrljao kosu.
Što, da i ja ofarbam kosu? klimnuo je zamišljeno. Bi li mi stajalo?
Ne bi, prosiktao je Roko.
Onda su svi napeto pili čaj, jeli eklerice s čokoladom, još i mamine “Kraš” bombone “Pijetlić”.
O čemu ste pričale? Zašto je mama tako pokisla izašla? pitao je kasnije Roko buduću ženu.
Ma ništa… odugovlačila je Marica. Tvoja je mama srdačna, čvrsta, stijena! dodala je. Ali zašto baš te figurice? Takvo što sam vidjela samo u muzeju.
Mama samo voli te stvari. Skuplja i skuplja. Sad manje. A za kobilu si baš mogla šutjeti gotovo kao da se uvrijedio Roko. Rekao sam ti, bolje ne komentiraj.
Pa što joj je konju? Pa vidi se! Zglobovi su…
Mami je kobilica nekakav nevjerojatan raritet. Samo, nemoj više biti pametna, može?
Marica više nije pametovala. Udala se za Roka, njihovi su im prepustili stan, a sami se preselili u Mišin manji, mirniji stan u naselju Dubrava.
Pa ne morate! Nekako ćemo nećkala se Marica. Nije mi ugodno! Kao da vas izbacujemo.
Izbacivanje je kad sam trudna došla kod Mišinih roditelja i molila da ostanem, a muž šutio i crvenio. Mi smo nekad isto počinjali, Marice. Ne želim da lutate. Ovaj stan je vaš! Samo pazite na figurice, ne bih ih prebacivala Miši u garsonijeru. Kad složimo vikendicu, prebacit ću kolekciju tamo. Kobila ide kad-tad.
I otišli su. Olga, za volanom, Mišo do nje, zamišljen. Što će biti? Što će više?
Olgina grandioznost što su dali stan baš Marici zadivila je Mihovila. Nije mu se Marica sviđala, činila se previše nježna, duboko vezana za životinjice, kao da nije s ovoga svijeta”.
Dobra je cura, Olgo! odvraćao bi Mišo.
Nije da je loša, ali sam zamišljala nešto… akademski? A ona roza kosa…
Veseli se, barem nije karijeristica, nije zlopamtilo! branio je snahu Mišo.
Al’ noge razbacuje ko kas! Ma dosta, mirno je kimnula Olga, otišla po kavu, stala pred prozor, sjetno prebirala po uspomenama, studentskim danima u podstanarskoj sobici, puna života, pjesme, oduševljenja. Otkad je zatrudnjela, stan ih je pritiskao, liječnici rekli selidba.
Život s Mišinim roditeljima ispao je težak. Pasali su običaji, navike, svekrva je divljala u šlafruku po kuhinji, dok joj Olga povremeno podmetne šarene bermude. Škripile su pri svakom prolazu…
Kuhinja je bila bojno polje za recepte, nesporazumi, šaptanja.
Potom je stigao kooperativni stan ovaj što sad prepuštaju Roki i Marici. Oduševljenje, strepnja, rastao je Roko, ojačao brak, kolekcija figurica napredovala.
Zašto ih je Olga skupljala? Htjela je nešto posebnije. Prestala je biti ona skromna djevojka iz studentske menze. Postala je ambiciozna. Prva tri komada hrpa gljiva, balerina koja veže vrpce, i tigar.
Sve su to skrivali iza stakla, dok jednom Mišin novi kolega nije pitao voli li keramofiliiju. Prvo pocrvenjela, misleći da je nešto sramotno, ali kad je shvatila divljenje publike počela je proučavati, skupljati knjige, sve više ulazila u svijet figurica. Mnoge je kupila prije rata, kasnije je to bila investicija, u doba kad Roko nije imao hlača i nije se znalo gdje kupiti stvari.
Ponekad bi mijenjala figurice za nešto potrebno, ali o tome Olga ne voli misliti…
I sad su, ona i Mišo, napuštali stan, prepun njihove ljubavi i figurica, da bi mladi brak, Bože poželi, sada pustio korijenje i procvao, možda u cvatu unučadi.
Marinino i Rokovo zajedništvo dobilo je Denisa, mališan koji je posezao za gljivama i balerinama, Marica braneći:
Nemoj, sinko! To je bakino! Bakino!
Jednom prilikom, Denis nije održao tešku figuru, pa je kolekcija ostala bez jednog bogatog trgovca i vesele pastirice.
Zašto baš pastirica s kravama? čudila se Marica.
Mama ju je kupila u Donjem Miholjcu, rekli su joj da je to po njihovoj slavnoj pastirici. Al’ tko zna…
Ma žao mi je moraš ormar! Spasit treba stvar!
I napravili su ormar, zaključavali vrata, Denis kucao, ali su figurice ostajale tajna.
Kao Banski dvori, gdje god pogledaš antikviteti i relikvije! divile se Maricine prijateljice, a potom brbljale o repovima, šapama i zubićima.
Marica, davno bez roza kose, uzdahnula je i smišljala što reći Olgi kad primijeti nestalu pastiricu. Sve se smirilo, Olga je na gubitak reagirala smireno.
Ako je Denis Neću ga kuditi! rekla je i natočila si još šalicu čaja.
Danas je, međutim, Marica čistila prašinu s kobice “od šefa, i razbila je.
Roku, ne znam kako se dogodilo! Izmakla iz ruke! Nisam htjela! Što ćemo sad? Ja to ne mogu popraviti! Nije to gips da se stavi longeta
Gubila je po podu komadiće, sve dok joj Denis nije pomogao.
Mama je rekla da kobila ide njoj na selo, posebna polica za nju, antikvitet! dodao je muž sol na ranu, a Marica, sva u suzama, pokušavala sklopiti konja, ali nije išlo.
Možda odjurim u Importanne, nešto nađem? Možda ni ne primijeti? Pripazi na Denisa, ja ću brzo! ustala je, komadiće su opet pali na pod.
I tad zvono. Olga Pavlović nikad ne ulazi, iako ima ključ.
Mama, pa uđi! uvijek bi joj govorio sin, ali ona ne bi.
Sada je to Maricin dom… Neću bez vašeg poziva bi klimala glavom.
I večeras baka prvo pozvoni.
Moram otvoriti… prošaptala je Marica. Čeka, brine se. A rano je.
Roman je išao prema hodniku, zvuci tipični škrip vrata, zveket Olgine torbice po staklenom stolu, poljubac, šuštanje vrećica. No večeras je nešto bilo čudno. Olga nije uzdisala, nije gunđala o parkiranju, niti tračala zadnje vijesti dok se izuvla.
Bok, sine… Marice, dobar večer… promucala je gošća. Denis, dođi, poljubi baku!
Mali je jurnuo u naručje.
Nije vam hladno? Grijanje nikako ne pali. Vas dvoje mogli bi kod nas na selo, što smo ga tek napravili! Marice, uzmi godišnji! sjela je umorno.
Takvu Olgu Marica još nije vidjela. Uvijek energična, sad…
Kako si ti, mama? Je li sve u redu, što se dogodilo… mrštio se Roko. Ili si već primijetila? Mama, konj
Olga Pavlović, ja sam kriva! Brisala sam prašinu, kako ste tražili, suhom krpom, i kobila, ona s artritisom, skliznula je! Naći ću drugu, sigurno ih ima još Sigurno nije jedina Nisam htjela, razumijete?
Kobili? Ma tko zna je li ih bilo više, Marice… Oprosti joj! ispružila je ruke svekrva u nemoći.
Stvarno se Marica rasplakala. Olga Pavlović je bila idealna svekrva, nikad kritike, uvijek pri ruci, sjajna s Denisom. A Marica tako podbacila. Na mjesto u ormaru više neće stati bolesna kobila.
Šaptom, ponekad bi Olga pričala baš s njom. Ne s balerinom, ni pastirima, ni lovcima s kobila bi razgovarala.
Naći ćemo još bolju! tješila bi Marica, kao Denis kad izgubi autić u pijesku. Nemojte se žderati zbog kobile! Ostalo je žig, pronaći ćemo…
Ma daj, Marice, tko mari za tu kobilu. Poklonio mi ju je šef, nisam je bacila da ne pita kad dođe sad je više nema. Idi mi za volju, ne brini zbog toga! Olga Pavlović je slegnula ramenima.
Marica je bila pred slomom. Toliko dobra svekrva, a ona je baš njoj razbila kobilu. Još je Olga s njom znala i razgovarati, što s ostalima nikad.
Iznenada, Roko i Marica su se zabrinuli. Da nije nešto ozbiljno s njom ili ocem?
Mama, pa reci! Tata je bolestan? Imate kredit? Prevarili vas? Roman se nagnuo, a mama je spustila pogled.
Roko, sine, oprosti. Ogulila sam ti auto. Parkirala sam se, išla pažljivo ali bole leđa, milimetar sam krivo procijenila, i… sada je ogromna ogrebotina na blatobranu. I ne brini zbog kobile! I Denisa vodim cijelo ljeto na vikendicu, i…
Ali Rome to više nije čuo, već je jurio stepenicama dolje…
Roko je auto kupio tek tjedan prije, još mu miris u kabini nije dosadio. Još nije napunio pretinac glupostima. Svako jutro bi provjerio je li dobro, navečer prošao i ponovo pogledao, uživao u svojoj pobjedi.
Izjurio je iz zgrade, trčao po stazi. Bakice su ga gledale neobično, obično uvijek pozdravi, danas ni ne mahne.
Vidi ti njega! Gdje tako žuri? rekla jedna.
Mora da je novčanik zaboravio. I meni se desilo, pa sam letjela, odgovori druga.
Ti? Ti letjela? S tobom je i šetnja teško!
Antica je stisnula usnice.
Ma letjela koliko mogu. A novčanik kasnije našla u džepu kaputa.
Ponovo su se smirile i gledale kako Roko obilazi auto, saginje se, prstima istražuje.
U sumraku, ogrebotina se ne vidi, pa Roko izvuče mobitel i osvijetli. Tu je! Široka, smećkasta…
Mama, kako si mogla? Tu prolazi i tramvaj, a ti udarila! šapnuo je s mržnjom, milujući ranu svog limenog konja. Onda je ogrebotina počela otpadati u gromuljicama blata, i potpuno nestala. Prljavština samo, lak ostao netaknut.
…Roko se vratio u predsoblje. U kući mir, Denis je vozio aute po tepihu, a mama i Marica piju čaj, šapuću.
Pa? ozbiljno je upitao. Prodajemo naše porcelanske prijatelje? Treba platiti popravak, mama!
Roko, sine, prodajem. Ali ova djevojka s čvorom u kosi i onog lava, te pijetla i medvjede ostavit ću, i ovog psa Olga Pavlović je već birala figurice, pričala gdje ih je kupila, kod kojeg starca, koja je bila najslađa, pa kako je dotrčala kući, cupkajući od radosti. Više neću voziti… Nikad više, Roko! Samo nemoj se ljutiti!
Ne ljutiti se? A sjećaš se kad sam ti razbio onu tvoju rozu kristalnu vazu? Kaznila si me, nisam smio na rođendan! povisivao je glas Roko.
Sjećam se. Sram me.
I kad sam ti polio tintu po haljini? Koliko je bilo buke?
Sjećam se. Oprosti.
I ja… ja… Roko je duboko udahnuo, Marica ga umirivala rukama, jer Olgine su dlanovi već bili vlažni. Ja
Ne odugovlači, sinko. Odlazim li? Olga je ustala, kao da odlazi s presudom.
Roman! viknula je Marica.
Bako! zaletio se Denis.
Svi su gledali u Roka.
A on je sjeo, polako si napravio čaj, usuo tri žlice šećera i tek onda rekao:
Ma daj, mama, bila je samo crna prljava mrlja. Nemoj se brinuti. Hoćeš statuu u gepek? Sjedni, pa nismo stranci! Marice, kolač ti je odličan. Da nije možda još pekmeza?
Supruga ga lupi po potiljku, upita Olgu treba li nešto za srce, natoči još čaja, a onda svi zajedno zamotavaju figurice u novine, vežu špagom. Olga i Mihovil su napokon dovršili vikendicu, Mišo kolekciji dao kutak pod stepenicama, montirao vitrinu, svjetlo. Konjiću je namijenio počasno mjesto.
Mišo, nema kobile javila je Olga kad se kasno vratila. Marica ju je razbila.
Što si, ispeglala je ko palačinku? pospano će Mišo.
Ma mahnula sam rukom. Bolesna je bila, kriva, pogrešna. Stavit ću balerinu. Opet u njihovom dvorištu nema mjesta za parkiranje! Rokin auto je prljav, al’ nije ogreban. I… blebetala je Olga.
Dobivaš kaznu, Ljeljo, Roko mi rekao sve. Za vikend idemo na koncert.
Ali znaš da ne volim… Nemam što za obući!
Kazna je kazna, ideš u čemu imaš, naslonio je Mišo, zijevnuo i otišao spavati…
Na koncertu je Olga kroz dalekozor gledala orkestar, kad je netko iza nje prijateljski potapšao.
Ha? okrenula se, ne odvajajući dvogled.
Sasvim blizu, triput povećan, stajao je bivši šef.
Olgica! Dobro ste održani! Još čuvate mog konja? Ma kakav ja sam ga birao! Znao sam vi volite stvari! Olja, došao bih vam opet i… mrmljao je muškarac na uho, gurnuo joj ruku, disao teško.
Gospodine Ivančiću? Evo vas, izašli ste? stisnula je Olga usne. A zašto baš vi? Konja nema, razbili smo ga. Bolje vi ne dolazite k nama, da ne patite! slegnula je ramenima i nastavila motriti orkestar.
Dobra stvar što je Marica razbila kobilu. Ona je povezivala Olgu i šefa, a ovaj joj u srcu ionako nije bio drag… Sada je sve gotovo. Sloboda! Više nema ni posla, ni konja, samo sjećanja.
Pa dobro. Nisam ni mario. Kupio sam ga s popustom, ni šest kuna nije bio. A vi ste vjerovala da je antikvitet? Hahaha! Ivančić se nasmije, potapša Olgu, ali se povuče kad s druge strane stigne Mišo u crnom odijelu i kravati. Ivana Ivančića se bojao, pa napusti red.
Nemoguće sekundu te pustit, već si okružena! prigovorio je Mišo, tutnuo Olgi kesicu s bademima. Drži, ženo! Gotovo! Počinje koncert! Tišina!
Sjeo je, svjetla su se ugasila i orkestar zasvirao nešto produhovljeno-piskutavo. Olga se stisnula uz Mišu. Ima svatko svoj hobi, netko porcelan, netko auta, on muziku. Neka, o servizima ćemo nakon!
Možda je to ljubav. Marica se nadala da će ona i Roko isto tako i bilo bi prekrasno.
