Matea je ležala na kauču zureći u strop. Nemirne misli nisu joj dale da zaspi. Kako i bi kad je njezina mala djevojčica bolesna. Ma zašto sam je uopće vodila u vrtić? Da je ostala još dan-dva doma, možda se ne bi zarazila tim virusom… Srce joj se stegnulo, kao da nije mogla udahnuti. Ustala je i prišla prozoru. Sivo, oblacima prekriveno nebo visilo je nad malim prigradskim naseljem pokraj Osijeka. Treći dan već, s tek povremenim predahom, sipila je dosadna jesenska kišica. Matea je duboko uzdahnula. U krevetu se promrdala Anđelka, teško zastenjala i odmah kašljala. Majka je odmah dotrčala, dotaknula joj užareno čelo. I bez toplomjera je znala da je temperatura opet skočila. Tiho je upalila noćnu lampu, ipak izvadila toplomjer i stavila ga Anđelki pod pazuh.
Četrdeset! Isuse, što sada?
Anđelka je otvorila oči.
Mama, vruće mi je.
Sad ćemo, dušo, sad…
Probudio se i Marko, sjeo pokraj njih. Matea je užurbano pripremala novu dozu sirupa za snižavanje temperature, ali ništa se nije mijenjalo. Pred zoru, dvorište je obasjao plavi bljesak vozila hitne pomoći. Odvezli su Mateu i Anđelku u bolnicu.
Medicinska sestra ih je dočekala blagim glasom, pogledala Mateu sa suosjećanjem, pa sigurnim, vještim pokretima umetnula dugačku iglu za infuziju u Anđelkinoj ručici.
Ne brinite se, sad ćemo sve riješiti. Bit će ona dobro.
Matea je samo tiho uzdahnula. Ubrzo je Anđelki stvarno bilo bolje, otvorila je okice i zamolila vode. Matea se okrenula i zapazila kako s kreveta nasuprot njih gleda djevojčica s neobično velikim, plavim očima, nježna kao da je od porculana, nekih šest godina. Kosa joj bila zlatno svijetla, zapetljana, ramena tanka, krhka. Nosila je poderane štrample i izblijedjelu majicu, na podu pokraj kreveta umjesto papuča bila su stara crvena tenisica u plavim najlonskim navlakama.
Bok.
Dobar dan. Vi ste noćas došle?
Jesmo, noćas.
Kako se zovete?
Ja sam teta Matea, a ovo je Anđelka. A ti?
Ja sam Mirna.
Dugo si ovdje?
Jesam. U petak me puštaju kući.
E, to ti i nije odmah, danas je tek ponedjeljak.
Je li ti mama tu?
Nije. Moja je mama umrla dok sam bila jako mala, a tata je počeo puno piti, pa je i on umro. Poslije su me odveli u dječji dom.
Mirna je uzdahnula, kao mala starica.
Tamo živim… ali ovdje mi je bolje. Dobro hrane, starija djeca ne diraju moje stvari…
Obula je stare tenisice.
Uskoro će doručak. Da ti donesem?
Nema potrebe, zlato, sama ću…
Matea je gledala za Mirnom dok joj se srce stiskalo od tuge. Druga žena iz sobe je tiho rekla gledajući za Mirnom: Dobra je to curica, draga i nježna. Nije joj život mazio…
Nije stigla ni odgovoriti, kad joj je zazvonio mobitel.
Halo?
Kako ste, kćeri? Kako je Anđelka?
Mama, u bolnici smo.
Bože dragi, što je bilo?
Ne brini, temperatura joj je porasla. Sad je bolje, doktorica misli da je bronhitis. Spava trenutno.
Majka je briznula u plač: Moje sunce drago… U kojoj ste bolnici? Doći ću odmah. Treba li što donijeti?
Mama, zaboravila sam svoje papuče i Anđelkinu ružičastu pidžamu. I još… Mama… Tu je jedna djevojčica iz doma. Možeš li donijeti malo šampona, sapuna…? A imaš li možda još Sonjine stvari?
Koja djevojčica, kćeri?
Ispričat ću kasnije. Donesi par majica, neki ogrtač, tajice. I obavezno papuče, veličina negdje za djevojčicu od oko šest godina, može?
Naravno, donijet ću.
Sljedećeg jutra, Anđelka je opet bila vedra i igrala se s Mirnom. Matea je iskoristila priliku i pitala medicinsku sestru:
Oprostite, dolazi li itko Mirni u posjet?
Ne. Kad joj istekne liječenje, dolaze iz doma po nju.
Smije li se okupati?
Sestra se kiselo nasmiješila: Ne da smije, nego joj baš treba. Ali nikako da stignemo…
Navečer je Mirna blistala okupana, obučena u novu pidžamu i ružičaste papuče s izvezenim psićima. Od sreće je sjajila. Poklone od Matee složila je pod svoj jastuk, a papuče sakrila pod madrac.
Zašto skrivaš stvari, Mirna? tiho je pitala Matea.
Da mi ih ne ukradu…
Matea je samo teško uzdahnula.
Kad je uvečer ugašeno svjetlo, Mirna je zatvorila oči i sanjarila: zamišljala je sebe kako hoda osunčanom zelenom ulicom, držeći Anđelku i tetu Mateu za ruke. Toliko je željela imati mamu i tatu, da je i nju netko pomiluje po kosi, poljubi za laku noć, okupaju je i obuku joj toplu pidžamu… Da je tata podigne do stropa i da se od srca smije. Sanjala je da bi svakome pomagala, igrala se s Anđelkom, učila slova i brojeve, prala suđe. Samo da je netko voli. Samo da ima mamu…
Duboko je uzdahnula. U domu je nisu tukli, ali odgojiteljica Ksenija uvijek je vikala, djeca su joj uzimala stvari, smijala se i zlobno prozivala. Nedavno je Mirna razbila tanjur kasne u kuhinji. Za kaznu su je zatvorili u mračnu, prljavu ostavu pod ključ. Vito iz doma joj je zlobno dobacivao: Sada ćeš s miševima spavati, glupačo. Mirna se užasavala miševa. Mislila je da će joj svaki tren neki skočiti na noge. Plakala je dugo na hladnom podu, stisnuta uza vrata. Do večeri je oslabila, počela kašljati, tako je i završila u bolnici…
Od tih sjećanja Mirni su suze navrle na oči i tiho su klizile niz obraze… Odjednom je osjetila kako je netko miluje po glavi. Otvorila je oči.
Teta Matea…
Ma, malena moja… Ne plači, molim te… Sve će biti dobro, u redu?
Matea je zagrlila djevojčicu iz dna duše.
Ne plači, ljubavi…
Mirna se smirila. Prvi put nakon dugo vremena osjećala je pravu toplinu. Kao da je mama grli i mazi…
Teta Matea…
Da, zlato?
Kad bi ti bila moja mama…
Matea nije mogla zadržati suze. Odluka je pala odmah, ne glavom nego srcem. Ostalo joj je još porazgovarati s obitelji…
Mama ju je razumjela i podržala bez razmišljanja. I svekrva također, jer je i sama odrasla bez roditelja. Samo suprug nije bio oduševljen.
Jesi li ti normalna? Znaš da je to za cijeli život?
Znam! I znam isto tako da ću si cijeli život zamjerati, ako ne napravim ono što mi srce govori!
On je spustio pogled.
Hoću je upoznati.
Može.
Uvečer su svi zajedno bili u hodniku. Marko je uzeo Anđelku u naručje i poljubio je.
Moje zlato, koliko sam te poželio…
Pogledao je Mateu. Ona, ne skidajući pogled s njega, reče: Evo, upoznaj Mirnu. To je tvoj djed Marko.
Mirna je klimnula i podigla pogled prema Marku.
Dobar dan!
Bok! Drago mi je što te upoznajem!
I meni…
Nešto se u Marku prelomilo. Pogledao je suprugu, oči su mu se napunile suzama. Kimnuo je…
Par mjeseci kasnije, kombi je došao pred dječji dom gdje je Mirna živjela. Matea i Marko izišli su van. Mala lica priljepila su se za prozor.
Mirna, Mirna, dođi, tvoji su došli po tebe!
Presretna Mirna otrčala im je u zagrljaj.
Bok, Mirna! Došli smo po tebe! Idemo kući?
Malo srce joj je tuklo, ispunjeno srećom: Da, mamice!Dlanovi su joj bili znojni, a osmijeh nije silazio s lica dok su kroz prozor automobila promicali poznati puteljci i žute trave. Matea ju je cijelim putem držala za ruku, a Marko s vremena na vrijeme pogledavao u retrovizor, blago joj namignuo i nasmiješio se.
Kad su stigli, Mirna je oprezno kročila na dvorište, kao da sanja. Anđelka je uzbuđeno potrčala prema njoj i, smijući se, povukla je za ruku: Dođi, pokazat ću ti našu sobu! Na krevetu su stajali njezini novi plišani medo i svjetlucava roza jastučnica. U ormaru su, složene u uredne hrpice, bile majice, tajice i pidžama svaka s njezinim imenom izvezenim sitnim, šarenim slovima.
Mirna je zastenjala od radosti i pogledala Mateu, koja joj je, brišući suze, prošaptala: Dobrodošla doma, dušo
Te noći, dok je Matea gasila svjetlo i nežno je pokrila dekicom, Mirna je po prvi put u životu, prije nego što je zaspala, tiho šapnula: Laku noć, mama, potpuno sigurna da će ujutro netko biti tu spreman uzvratiti: Laku noć, ljubavi. Srce joj je bilo lagano kao nikada dotad; napokon je pripadala napokon je pronašla svoj dom.
