Naš jedini sin nas je zatekao svojom odlukom želi se oženiti iako ima tek 22 godine. Ipak, suprug i ja smo odlučili da ga nećemo odvraćati jer smo i sami bili vrlo mladi kad smo stupili u brak. Moj suprug Ivo je tada imao jedva 22 godine, a ja sam imala 19. Očito, takva nam je sudbina. A njegovu izabranicu, Anicu, smo odmah zavoljeli; studirala je s našim sinom na istom fakultetu, u istoj grupi. Kad smo shvatili da su njih dvoje ozbiljni i da je odluka donijeta, počeli smo se pripremati za slavlje. Pomislili smo ako nam je Luka jedini sin, moramo mu prirediti pravo hrvatsko vjenčanje.
Sve po običaju Ivo i ja smo krenuli posjetiti roditelje naše buduće snahe. O Anici i njezinoj obitelji znali smo malo, nekoliko puta bismo je vidjeli s Lukom. Pričala nam je da živi sa svojom mamom u selu, nedaleko od našeg grada, Rijeke. I tako smo se uputili u prosidbu. Naravno, najavili smo naš dolazak budućoj svojnici.
Moj suprug je kupio cvijeće, ja sam ispekla kolač, i uputili smo se k njima, s nadom da ćemo lijepo provesti popodne i upoznati se. Po dolasku, najprije nas je iznenadio čist, uredan i lijepo uređen dvorište.
Kuća, iako stara, također je bila vrlo uredna i dotjerana. Na pragu nas je dočekala buduća svekrva Mira. Odmah nam se svidjela simpatična, ugodna žena. Mira nas je pozvala za stol. Pripremila je zaista ukusnu hranu, vidjelo se da namjerava ostaviti dobar dojam. Dobro smo se podružili, Mira se pokazala kao divna žena, ali o samom vjenčanju nismo ništa konkretno dogovorili. Naime, buduća svojnica nas je unaprijed obavijestila da nema novca za vjenčanje. Nakon njezinih riječi, bilo je vidljivo kako se Anica neugodno osjeća, a i našem Luki je bilo žao što se tako komplicira. Njemu je vjenčanje bilo važno jer je znao koliko o njemu sanja njegova Anica. Ivo i ja smo odlučili nećemo odustati. Obećali smo Luki da ćemo sve organizirati o našem trošku, a za dalje ćemo vidjeti.
Rekli smo Miri da slobodno pozove onoliko najvažnijih gostiju s njihove strane koliko želi. Ljudi u Hrvatskoj ne dolaze praznih ruku, a ono što donesu u kuvertama može pokriti barem dio troškova restorana. Mira se dugo dvoumila, ali smo je ipak uvjerili da podrži mlade. U srijedu, tik pred vjenčanje, netko je pozvonio na naša vrata. Na pragu je stajala Mira. Iznenadili smo se, pozvali je na čaj. Mira je dugo tražila riječi, a onda je iz torbe izvadila bijelu kuvertu s novcem. Naime, bilo joj je toliko neugodno zbog naše ponude da je otišla u banku i podigla kredit za taj iznos. Molili smo je da novac vrati banci jer nismo željeli da se zadužuje, znali smo kakvo jednostavno i skromno domaćinstvo vode ona i kći. No, nije htjela ni čuti rekla nam je da je odluka donesena. Vjenčanje je ispalo pravo hrvatsko veselje!
Djeca su bila presretna. Na samoj svadbi svoju buduću rodbinu iznenadila je još jednom vidjeli smo da je Mira ne samo razumna žena, nego i vrlo lijepa. Ima tek 45 godina, već dugo je rastavljena i Anicu je sama odgajala. Na svadbi je zablistala: frizura, šminka, haljina bila je kao nova žena. To nije promaknulo ni ostalim uzvanicima, a posebno mom mlađem bratu, Tomislavu. Tomislav ima 46 godina, rastavljen je, već deset godina radi u Njemačkoj. Na ovaj put došao je posebno radi nećaka. Cijelu večer Tomislav nije skidao pogled s Mire, a poslije svadbe nam je napomenuo da će još malo ostati u Hrvatskoj. Shvatila sam zašto
Već iduće nedjelje opet smo išli k Miri na selo sad ju je Tomislav išao prositi za sebe. Sve je ispalo odlično, ubrzo su se vjenčali i nakon nekoliko mjeseci brat je svoju ženu preselio k sebi u Njemačku. Tako moja svojnica postade i prava rodbina. Mira je divna žena i zaslužuje sve najbolje a sada, napokon, ima svoju sreću.
