Voljeti onako kako znaš
Ivan, namještajući staru, izblijedjelu šilt kapu dublje na čelo, promatrao je ženu na makadamskoj cesti. Ona, ne obazirući se na tuđe poglede, samouvjereno je hodala bosih nogu po prašnjavom, suhom putu mjestanca negdje u Zagori, noseći po kantu vode u svakoj ruci.
“Da joj pomognem? A tko smije njoj prići!” pomislih, iako sam uvijek lako ulazio u razgovor sa ženama, nisam bio mekane naravi, bar su tako govorili. Iskusan, što se kaže, prošao sam mnoga lica i sela, a još nemam trideset.
Moja mladost prošla je šareno putovanja po Lijepoj Našoj, noćenja po tuđim kućama, loša društva, čaše crnog i bijelog vina, lagani život baš onako kako to često biva dok ne sjedneš pod vlastiti trijem, ne stekneš svoj dom.
A što sam drugo mogao kada mi je otac dane provodio u drvodjeljskoj radionici, a majke ni bilo. S nama je živjela stara tetka Agata, koju je život nije štedio jedva je vidjela, a mene je više hranila rukama nego pogledom. Kad sam završio osnovnu školu, tetka je skroz izgubila vid. Više nije znala jesam li doma ili nisam, viknula bi, a onda bi zaspala. U snu je opet bila mlada i sretna, takva je otišla s ovog svijeta…
Tko zna gdje bih ja završio da nisam sreo Ružicu strogu, tamnih, pomalo ukošenih očiju kao dva mala bunara, s dugom kosom boje gavrana, kožom mekom kao zreli vinograd, i temperamentom divljeg konja. Prvi suprug već joj je bio pod zemljom, živjeli su kratko i skromno, sina dobili, brzo se navikli i eto, Bog ga uze k sebi.
Živjela bi Ružica kao udovica, samo bi trebalo sina podignuti na noge i gospodarstvo voditi, ali ženski mlad život još u njoj vrišti, traži nekog uz sebe.
Čista narav iz nje izvire, što ćeš! ogovarale su je jedne susjede gledajući je s pritajenom zavišću. Oganj gori, krv vri, bez muškarca ne može, iako može sve sama, što ne bi stala i kuću sagradila. Ali ipak joj treba Adam kraj nje.
Ali, karakter… Užas! Svakog bi izbacila iz cipela! odmahivale su druge. Postoje takve, ni bez ni s nekim u miru. No Ružica bi im obratila samo blagi osmijeh. Ako ikad osjeti da je njezin trenutak, neće taj požaliti što je nju izabrao zna naša Ružica voljeti…
Kad sam joj pogled uhvatio, iznenadilo me nešto nepoznato, presjekla me trema. Htio sam tražiti malo vode, ali sam samo promrmljao i zakašljao.
Što stojiš? Ponesi kante, platit ću ti ručak. S ceste si? Radiš na onoj cesti? rekla je i nasmijala se, a mene su ruke zadrhtale.
“Prava žena, s kojom bi mogao proživjeti cjeloživotno”, odlučio sam spontano.
Ružica se nije bojala pustiti me u kuću, niti mi okrenuti leđa dok je zemlju raznosila po podu.
Nije se bojala. Drhtala je, ali nije drhtala od straha, nego od života koji pulsira ispod kože. Uvijek je nosila nož što joj ga je otac ostavio, pa je tjerao iz kuće da krene iznova. Dolazila je samo na sprovode roditeljima, pijancima koje nije mogla spasiti.
Pohlepno sam popio dvije čaše hladne izvorske vode. S svakim gutljajem mi je povratila snaga. Kad sam se smirio, pokazalo mi je dijete što se igralo s hrpom štenadi.
Sin. Muža nema, na groblju je, objasnila mi je Ružica dok je stavljala kruh, sipala gemišt, i donijela lonac s krumpirima iz pećnice.
Jedi. Onda operi ruke. Kako se zoveš? strogo me pitala.
Ivan, sjeo sam, pa hitro ustao i pošao prati ruke. Nisam navikao na toplinu, na osmijehe, samo na tetkine povike i tišinu svog oca. Kao da sam opet doma, bilo mi je čudno drago. Volio sam takve žene snažne, prkosne, iskrene. Zapali mi u grudima žeravica, skoro da zaboravim na svijet.
Ma koliko prao, ruke mi nisu bile čiste i bilo me sram.
Pa ti si pravi dimnjačar! nasmijala se Ružica. Ništa, imamo mi banju, tamo ćeš izgorit svu crninu…
Jeo sam u tišini, baš kao što sam pio vodu. Htio sam čestitati na obroku, ali samo sam zašutio i rekao, ajd, fino je.
Dođi večeras nakon posla, banjat ćemo se! Ružica mi je pokazala vrata, izbacila me iz kuće da nastavim raditi.
Dječak je sjedio na klupi buljeći u mene, velikog, mišićavog neznanca, a pogledom pitao majku: Što si ga našeparila?
Ružica ni trepnula. Sama će odlučiti kako će živjeti…
I tako dao sam otkaz na cesti, podigao isplatu u kunama i našao se s Ružicom. Susjede su je zadirkivale što nije još vrijeme novog čovjeka ni prošlo.
Ne zavidite, ženice! Moja banja je najbolja! smijala se Ružica noseći kante, a Ivan je već trčao prema njoj, preuzimao teški teret. I kako je gledao svoju ženu… to nije bila ljubav, to je bio požar.
Zvali su je vješticom, razvratnicom, i babom koja drži svog Ivana na kratkoj uzdi. Ni do trgovine nije išao bez njenog znanja. Navika od tetke…
Di ćeš s tom motkom?! Zašto si uzeo sjekiru, nije sječa? Što gaziš u čizmama?! Zimi napada snijeg, a ti ležiš ko medvjed, pa zar netko ne treba poraditi?! vikala bi Ružica, dala bi zapovijed, a Ivan bi kuckao trupce. Brže, brže cijepaj, inače do večeri nećemo gotovi biti! galamila bi na njega. Opet si nered u predsoblju napravio, sam čisti, klipane!
Drugi bi pobjegao, a Ivan je šutio, znalo se što mu valja. Ako treba, ponovno napravi, nije problem!
Mali Marko, Ružičin sin, nosio bi ga na leđima, a ona bi grmila da će ga pasti.
Neće pasti, mama! Vid kako je tata snažan! i već stoji mali na ramenima, viče:
Ooooo!
Silazi, vrijeme je za ručak. Ivane, otiđi do predsjednika, tražio te. Što si sad zabrljao? Ružica bi stala, namignula. Ako te otpuste, i ja ću te otjerati, takvi mi ne trebaju! i odglumila ledenu kraljicu, ali u kutu usana podrugljiv smiješak, sretna što sin sad ima uzor.
Ružica nije mogla bez vike, od djetinjstva je tokla svoju narav. Takva je ta njezina ljubav: izdrži, pa ćeš biti najsretniji, ne izdržiš put pod noge!
Ivan je stigao do predsjednika mjesne zajednice, Cupkao po stubama, popravio kosu, kradom zavirio u sobu zadimljenu domaćim duhanom.
Ivane, dobar si radnik, nagradit ću te, bonus te čeka, pođi u Split, kupi ženi i malome poklone. Usput ideš na tečaj, dobro dođe! rekao je debeljuškasti predsjednik Jure Maras, pružio mu ruku.
Ivan ju je nespretno stegao i rekao:
Ružica me ne pušta. Ljubomorna je.
Pustit će. Sama te je zamolila. Čudna je tvoja žena. Dođem k vama, viče na tebe ko moj pas Rek, a iza leđa priča da boljeg od tebe nema. Da mi znat, slegnuo ramenima Jure. S njenim blagoslovom ideš, lovu kod Ane podigni, u rujnu na put. Evo papiri.
Vratio sam se doma mrzovoljan.
Izbacuješ me? U grad? I ovde mi ni sekunde mira ne daješ, a sad me tjeraš! sjedoh do Ružice, zapalih cigaretu, pročistih grlo.
Idi. Ja ću izdržati, a ti moraš napredovati. Inače ću ti prestati biti žena. S razumijevanjem se ophodi sa mnom. Ružica visoko podigne bradu. I znaš onda, ona je gospodar kuće, kako ona odluči, tako će biti…
Obavio sam školu, vratio se s poklonima: Marku igračke, Ružici komad tkanine za haljinu.
Lijep je… povuče rukom. Al’ bit će uskoro tijesan. Bolje bi kolica naručio!
Šutjeli smo. Gledam ja u nju zbunjen.
Čemu kolica? pitam.
Razmisli, tata… nasmijala se, ušla u kuću.
Ružica je drugo dijete nosila teško, sve ju je živciralo, iz svake sitnice bi izbila svađa. Bojala se da je ne ostavim, kao da joj je krila posjekla. Ali nisam otišao, izdržao sam: svađe, suze, prohtjeve.
Došao sam po nju u bolnicu, ona na mene grmi što sam maloga poveo.
Tako treba! Da dočeka braću i mater, tvrdoglavo sam rekao. Obitelj mora biti zajedno.
Ona me gledala čudno, dugo. Možda je tada prvi put shvatila da može nekome vjerovati, više nije morala imati cijeli svijet na leđima.
Živjeli smo lijepo, podigli su drugi sin, Jureka, izgradili novu kuću, veću i čvrstu, kao što sam ja debla, šara na prozorima, pijetao na krovu. Bilo je svega, seljani me poštovali, a Ružicu počeli voljeti. Ona se smirila, omekšala, postala toplija.
Sinovi su otišli, studiraju po Zagrebu, šalju pisma s pričama iz svog svijeta, ali u kući nam više nije bilo radosti svaki dan isti, razgovori isprazni, sve već izgovoreno, a stol ostao preširok.
Ivan i Ružica takvo što nikad nisu proživjeli povučenost, tišinu, neznanje što dalje.
Ujutro nekoliko riječi, navečer isto, legnemo zajedno, ali svaki u svom kutu.
Ružica je dogorjela do kraja, ni mamu niti ženu ti više nije, susjeda Barica komentira s Uljanom. Stari ona, a Ivan još ima snage.
Smiju se na klupi, zbijaju šale hoće li joj tko muža “preoteti”.
Ružica je sve to znala, gledala se dugo u ogledalu, ponekad stavi narukvicu, ponekad rumenilo, pa sve obriše i skloni.
Ništa mi to ne treba. Prošlo je moje vrijeme, neka živi kakva sam.
Ali teško se naviknuti na mirnu starost, ne zna ona to, navikla galamiti. Postala je opet nervozna, oštra, ponekad nepravedna. Ivana je zvala lijenom, a što god napravio, nije valjalo.
Ivan je trpio, šutio, lomio šilt kapu u rukama, udarao nogom u praznu kantu, ali trpio. Žena mu je. Volio ju je onda, voli je i sada, ne može to nikako iz srca izvaditi.
“Muči je starost, teško to ženi priznati… Bit će bolje kad dođu sinovi”, tješio se.
Ali sinovi odu, a Ružica ne popušta. Tako je išlo sve do jednog dana kad je počela galamiti o poslu oko kuće: krov na staji prokišnjava, staze trule, antenu popraviti nije znao…
Kao da se nije mogla zaustaviti ni kad je sama htjela, tako ju je nosilo.
Mogao je Ivan viknuti, ili zagalamiti, ali nije to učinio. Lupio je vratima, opsovao, ali bar nije nju grdio u lice.
Ružica je razumjela, čekala je da se vrati, jer znala je da ga boli nemoć.
Ali nije došao. Čula je motor, Ivan je s Mišom susjedom odvezao.
Kratko kasnije vratio se Mišo, šutljivo prošetao dvorištem, pa skupio hrabrost.
Ružice, Ivana sam ispratio na stanicu. Skupi mu stvari, javit će gdje da šalješ. To sam imao reć’.
Mišo ode, a Ružica ostade na stubištu gužvajući ubrus.
Otišao je, ostavio je svoju Ružicu… O prostaku jedan, izdajico!
Lutala je kućom te večeri, slušala je li muža korak. Čekala je, ali nije došao.
Svratila Uljana s ribom, ali više da vidi kako joj je.
Sama si kriva. Ivan ti nije bio krasotan, ali te je trpio cijeli život, istinu govoreći. Sve tvoje hirove i galame. Pred muškima je govorio da boljeg nema. Tvoj karakter je znao, ali ti kad je godina prošla, našao bi bolju.
Pričaj ti što hoćeš! Tako je to s muškima, ko vjetar su, podrugljivo je odvratila Ružica, otjerala mačka s prozora, gurnula Ivanovu pepeljaru.
E moj Ružice! Djecu imaš, godine za sobom, a još ne kužiš ništa. Muž ti je pomeo kao prašinu, ali mjesto ispod srca još boli, iako ga nema. Takva ti je ljubav bila zamišljaš da si carica, a ostaneš sama. Oprostiti i zahvaliti treba, da bi ljubav živjela. Proščekaj!
Uljana je otišla, Ružica je dugo stajala kraj otvorenih vrata. Upadali su sumrak i studen u kuću, čaj se ohladio…
Narav, k vragu! TAKAV je njen karakter. Majka je uvijek govorila da je Ružica višak, teret, za ništa stvorena, po greški rođena, a nije bilo kud se “riješiti tereta”, pa je došla na svijet.
Plakala je, vikala da to nije istina, da je otac čekao baš nju, i u crkvi zapalio svijeću za zahvalnost. Ali mati je samo slegnula ramenima.
Naučila je vikati, kao galeb, i cijeloga života boriti za svoje mjesto pod suncem. A noću, kad nije bilo nikog, golubila bi krila, šaptala Ivanu da mu nikad neće oprostiti ako ode. Zato ju je Ivan volio.
Otišao je, ona ipak nije umrla. Samo je bila prazna, siva. Sjela bi kod prozora, čekala…
Poslao je Ivan adresu, ona mu spakirala stvari. Odbila je da je Mišo odveze, sama krenula.
Dočekao ju je pred domom radnika, skromna, siva u staroj kabanici i s kerijem pod nogom.
Drhtala je, promrzla, mogla je zamoliti portira da je pusti unutra, ali nije.
Ružice?! Što radiš tu? Molio sam Mišu da te dovede. Slab je?
Nije. Nego, eto, sama ću, ne dam stvari tuđima. Dobro si, snašao si se, ha? Valjda već imaš utjehu…
Nisam klinac. Snašao se, novac ćeš dobiti ako treba.
Ne treba mi tvoj novac. Ni ti mi ne trebaš. Otišao si? Ne vraćaj se! Sinovima ću reći kako je, jasno?! rekla je mirno, čvrsto.
Jasno. Samo reci djeci još i to da voljeti ne znaš. Zapovijedati, gaziti, to da ljubiti ne. Oprosti, Ružice, imam banju, nema vremena za brbljanje. Sretno.
Ivan je otišao noseći njezin kofer. Ni pogledom se nije osvrnuo. Teško? Tko zna…
Nije ni primijetila da je star, mršav. Nije li bolestan…?
Vratila se doma, legla na krevet, pokrila se njegovim kaputom i zašutjela.
Ljudi su dolazili, nudili čaj, savjete, doktora, ali Ružica nije htjela ništa. Sama je kriva, nema što više gledati naprijed…
Sinovi su je uvjeravali da pođe k njima, ali je odbijala, nježno micajući njihove ruke.
A on je došao tek kad više nije znala je li noć ili dan, samo ležala pod kaputom.
Ružice, skuhaj rižoto, gladan sam! čula je iz sna glas. Ružice! Naložit ću vatru, hladno je doma!
Ivan se užurbano dogovarao, u hodniku je žamor, vatra prsnula, miris drva širio se kućom.
Sjela je, okrenulo joj se u glavi, noge je nisu slušale.
Htjela ga je otjerati, izreći ljutitu riječ, ali samo ga je uhvatila za ruku i briznula u plač.
Mnogo je puta Ivan gledao Ružicu kako plače u snu, bojao se, budio je. Sada je sve bilo stvarno, suze i strah.
Ma što plačeš, moja galebice? Ne idem više. Jednom sam te izabrao i to je to. Kvrgava nam je ljubav, ali druga mi ne treba, Ivan je pogladio Ružicu po kosi. Hajdemo naći kruh i onda u banju. Sam sam nalagao. Dosta tuge, ajmo…
Ružica je klimnula, ali nije ustala, samo ga je stisnula za ruku, kao da ga opet ne izgubi.
Ima Ružica dušu, kad tako boli. Duše znaju ukočiti, ohladiti se ali opet otople, proplaču, užude se nježnosti.
Opet žive skupa, ona ga grdi, zapovijeda, ali svaki dan moli oprost Bogu i mužu. Jednom izgubiš, pa se stalno bojiš. Ivan oprašta, i sam ima grijeha. Izabrao je, obećao pred svima, to je njegova žena. A zna, ako nje nestane, otići će za njom. I drugačija, i gruba, ljubav Ružičina je najtoplija za njegovo srce.
Ružice! vikne noću kad se probudi i ne nađe je.
Tu sam, samo vodu pijem. Spavaj, Ivančiću moj. Sutra su djeca kod kuće, bit će veselje. Spavaj, šapće Ružica, pogladi ga po obrazini.
Da mora ponovo, Ružica bi šutjela, glavu pognula. Ne može se drugi puta, a i nema potrebe. Bolje živjeti kako znaš, dok ti srce gori za onog koga voliš.
Tako sam naučio: voli onako kako znaš, po svom, pa makar te uzeli takva ljubav s trnjem. Za mene druge nema.
