Zamišljena prijateljica
Već treći dan oko Anezušine klupe vrzmalo se hrpa učenika. Glasine su se proširile kroz cijelu školu kako djevojčica iz drugoga C ima moći proricanja i da je pravi mali psiholog. Svi su željeli komadić njezine mudrosti. Pratili su je do zahoda, sjedali joj nasuprot u blagovaonici, donosili joj Bajadere, zadaće i druge poklone, ali ona iz nekog razloga nikad ništa nije uzimala.
Sviđa mi se Domagoj iz petog B. Misliš li da bismo mogli biti zajedno do kraja života i imati dvoje djece? raznježeno je pitala razredna prijateljica Tihana.
Ne bih ti preporučila Domagoj ti je samo naizgled dobar dečko, a potajno se čeprka po nosu i jede krmelje. S hranom kod njega problema nećeš imati, ali ništa više od toga. Tako će život cijeli protratit zabušavajući, odgovori Anuška, žvačući kiflu i srčući kamilicu.
Bljak! Kako odvratno! A što je s Ivanom? On je odlikaš, uči svirati tamburicu! ponovno zalapurdala Tihana.
Ivan ti muči mačke, veže limenke za rep i tjera ih po dvorištima. Bit će grub, a čim odraste početi zapiće.
Zašto to misliš?
Jesi li vidjela trezvenu tamburaša? Premlada si da se sad zamaraš time, bolje se drži matematike i prestani gristi nokte, nagrabusit ćeš s glistama.
Nemam prijatelja. Svi mi govore da sam debeo i nikud me ne zovu, Pavle iz četvrtog V gurnuo je Tihanu tako jako da je skliznula na kraj stola.
U srijedu kreću upisi za hrvanje. Prijavi se kod profesora tjelesnog. Kilogrami neće otići odmah, ali prestati će te zadirkivati. I nemoj više bacati svoju buduću ženu, to ti ne prolazi.
Anuška je ustala i odnijela pladanj do sudopera.
Anu, što misliš, da li da ove godine učim za vozačku ili dogodine? upitala je neobavezno profesorica geografije kod sudopera.
Gospođo Jelena, za vozačku treba imati auto, a vi imate tatin stari Jugo. Shvaćate li razliku?
Va-va-valjda
Anuška zakoluta očima i, perući ruke, nastavi:
Prodate starog Juga, kupite si bolje bicikl i sportske kratke hlače, za par mjeseci će vas i tako svak voziti na posao. Ili još bolje dignite stambeni kredit, kamate su sada povoljne, a ne priliči živjeti s roditeljima kad imate 35 godina. Govorim vam to kao netko tko se kuži.
Svi su je gledali kao da je s Marsa, a Anuška je krenula u učionicu na tehnički odgoj.
Dok su ostale djevojčice učile prepoznati krojačku šablonu i namatati konac na šivaći stroj, Anuška je zašila poderane traperice, suzila suknju i kukičala par debelih čarapa koje je poklonila trudnoj profesorici. Uz smješak je dodala: trudnicama treba grijat noge. Sljedeći sat profesorica nije ni došla u razred otišla je u ljekarnu po test. Već sutradan, cijeli razred je jeo odličan čokoladni kolač što ga je profesorica donijela da zahvali Anuški.
I kod kuće Anuška je bila posebna. Odribala je mamu zbog kupovne mljevene junetine i sama napravila domaće njoke. Navečer, umjesto YouTuba, čitala je Dumasove Tri mušketira i povremeno šaptom razgovarala s nekim nevidljivim. Otac ju je promatrao ispod obrva iza laptopa, dok mu je ona prigovorila da se pogrbio i da je bolje da istrese tepih, nego što luta po sumnjivim internet stranicama.
Kroz školu su kolale priče, učitelji su ozbiljno zabrinuti naručili seanse kod školskog psihologa. Za podne se skupilo cijelo nastavničko vijeće, uključujući ravnateljicu.
Anuška, srce, zlostavlja li te tko u školi? započeo je razgovor psiholog u trenirci i s bradom.
Mene boli što je za školu izdvojeno dva milijuna kuna, a u dvorani imamo samo jednog starog kozu i dva metra konopa.
Svi su se okrenuli prema ravnateljici, koja se neopaženo izvukla kroz prozor.
Nitko se ne želi družiti s tobom?
Prijateljstvo je apstraktno rekla je Anuška dosadno, vrteći pletenicu. Danas jurcaš u školskom dvorištu, a sutra ti ta ista prijateljica pere suđe doma, dok ti ispunjavaš porezne olakšice.
Kakve porezne olakšice, kakvo suđe? Tko ti je to napričao?
Moja prijateljica.
Aha, evo problema! Hoćeš li nas upoznati?
Pa ona je ovdje, sasvim mirno odgovori djevojčica, a svi se naježiše.
Ne vidimo je. Kako se zove?
Rajka Pavlović.
Koliko godina ima!?
Sedamdeset.
Što ti još govori?
Da se zubi peru od desni prema vrhu, da pas u našem dvorištu nije opasan nego preplašen i gladan, da se rodbina ne smije zaboraviti. I još da ste krivo obračunali komunalnu naknadu zadnjih pet godina, trebate otići u gradski ured i tražiti da vam izračunaju po tržišnoj, a ne katastarskoj vrijednosti.
Psiholog je sve zapisao, ovo posljednje čak podebljao.
Na kraju su roditelji pozvani putem razglasa, a oni su bili na poslu.
Samo čas! povikao je tata uzbuđeno u slušalicu. Tako se zvala moja mama! Umrla je prije deset godina.
U kabinetu su svi uzdahnuli, a netko je tiho prešao prstima križ.
E pa upravo je to! Deset godina prošlo, nitko nije bio na grobu, trava do ramena, ograda nakrivljena, ljutito promrmlja Anuška.
Pa, mislio sam otići, ali uvijek nešto drugo promucao je tata.
Sastanak je završio.
Sutradan cijela obitelj otišla je na Mirogoj. Anuška baku nikad nije upoznala, znala ju je samo iz tatinih šturih priča. S mukom su pronašli grob groblje se toliko raširilo, nekad tu bijahu zelene šume.
Djevojčica je položila buket žutih tulipana u odrezanu plastičnu bocu. Otac je ispravio ogradu, mama iščupala korov.
Tata, baka kaže da si dobar čovjek, ali se izgubio u poslu i internetu pa za ništa drugo nemaš vremena ni za mene.
Otac je zašutio i samo kimnuo, neugodno crven.
Kaži joj da ćemo biti bolji, pomilovao je kćer, a zatim nježnim pokretom dotaknuo i izblijedjelu sliku na spomeniku.
Sad je mirna i više mi neće dolaziti, premda će mi jako faliti, jer je bila baš dobra, vesela i pametna.
Tako je. Bila je posebna, odmah je znala kakav je tko. Je li ti što još rekla?
Da. Da je tvoja dijeta s krastavcima glupost. Ako hoćeš smršaviti, idi u teretanu. I da nema smisla otvarati devizni račun bez da si sve lijepo preračunao. I da s onim jeftinim betonom za temelje ispod vikendiceAnuška je uzdahnula i još jednom prešla rukom preko vlažne ivice ploče na kojoj je pisalo Rajkino ime. U tišini je iz džepa izvadila mali notes i olovku, gotovo svečano zapisala: “Baka uvijek pravo u sridu.” Tata je stajao pored nje, uspravljeniji nego obično, i činilo se kao da mu je težina s ramena odjednom malo lakša.
Otvorio je usta da nešto kaže, ali nije pronašao riječi, pa je samo zagrlio Anušku, jakim, nespretnim zagrljajem kao da pokušava obuhvatiti sve što su propustili.
Na povratku kući, u tramvaju mirisa prašine i stare kože, sjedili su svi zajedno naslonjeni, bez telefona i bez žurbe. Mama je golicala Anušku po uhu, tata je gledao kroz prozor i prvi put nakon dugo vremena, svijet mu se učinio nekako poznat i blizak.
Te večeri, prije spavanja, Anuška je tiho šapnula Rajkino ime u polusnu. U sobi su, na tren, zamirisali tulipani i stari džem od šljiva. Suptilno i nježno, kao što prijatelji iz mašte znaju otići zauvijek, ali nikad sasvim.
Idućeg dana, Anuška je opet sjedila sama za svojom klupom. Nije više bilo glasina, ni poklona, ni pitanja. Nije to više ni trebala. S osmijehom je pogledala kroz prozor prema oblačnom nebu dok joj je u mislima, kao najnježnija tajna, još kuckalo bakino: “Dobro će biti, samo budi svoja.”
I baš tada, netko je sjeo pokraj nje, nasmijan i stvaran. Hej, mogu li sjesti uz tebe? upitao je glas Pavla, ovaj put prijateljski.
A Anuška je samo kimnula i otvorila svoj mali, mudri svijet za pravo prijateljstvo, svjesna da više nikada neće biti sama.
