Zbilja mi je neugodno, svi oko nas već su okopali svoja polja, a naše stoji kao crna mrlja na čistoj košulji. I mi bismo sami, ali mene muči artritis, a majku Mara leđa sasvim izdaju.
Pero, sin moj, danas je došao do mene vrteći kapu u rukama: Tata, trebate li pomoć s krumpirom? Znam, sramota je, svima je već pokupljeno, a mi još nismo ni počeli. Da možemo, sami bismo. Ali što da radim, ruke ne slušaju, a majka ti ne može ni do pola vrta.
Pero se uz trljanje čizama nevoljko javi: Koliko ste ga, tata, posadili? Pa ne živimo u gladi! Danas ne mogu, idem u grad Karlovac radi posla.
Htio sam mu nešto oštrije reći, ali što ću, samo sam mahnuo rukom i izašao. Na dvorištu sam uzeo vile i šepavim korakom krenuo na vrt.
Mara, s vunenom maramom vezanom oko leđa, požurila za mnom:
Hoće li itko od djece doći, Stjepane?
Odbrusio sam, pazeći da ne izdam slabost u glasu:
Da, doći će uskoro. Ajde uzmi kantu pa skupljaj krumpir. Petoro smo ih podigli, a nikome vremena da pomogne. Požuri se malo, stara moja, da barem nešto obavimo prije nego sunce zađe.
U međuvremenu kod Pere kući, njegova Ana mu prigovara:
Sama svojima stalno bih pomagala, a ti? Sramota, ni do vrta te ne može natjerati. Moji da su živi, trčala bih bez riječi. Ajde, nešto smislimo, da ne ispadne da nas nije briga.
Pero ju zagrli:
Zbilja, nije nam na čast. Živimo svi blizu, jedva se kad skupimo. Slušaj, ja mogu skombinirati slobodan dan, a ti okreni ostale, neka dođu.
Ana sjedne uz kalendar i telefon i krene zvati. Uz pokoju molbu, a katkad i s dozom prijetnje, nađe ona način da svakog nagovori.
Ne možete doći? Posao? Svi imamo posao! Uzmi slobodno. Djecu nema tko čuvati? Povedite ih, bolje nek trče po vrtu nego zure u mobitel.
I tako, do večeri njezin trud rodi plodom svi dolaze!
Stjepan sjedi na poklonoj klupi da dođe k sebi:
Znaš što, Mara, do zime ćemo mi kopati. A čemu tolika njiva, što si navalila? Uvijek ti što ako djeci zafali. A gdje su ti sada ta djeca? Prstom da maknu, ne mogu. A sjećaš se prije? Svi na okupu, do ručka sve gotovo. Eh, bili su to dani…
Mara zastane:
Čekaj, Stjepane, netko dolazi! Idi vidi tko je.
Jedva sam se dogegao do kapije. Kad ono, smijeh, galama, djeca, unuci, svi moji! Srce mi skoči.
Pa dobro, tata, gdje su ti tu lopate, grablje, kante? zapovijeda Pero.
Trudim se zatomiti suze:
Na mjestu gdje i svake godine! Zaboravio već?
Počela je prava radna akcija. Neki kopaju, neki skupljaju, netko nosi krumpir pod nadstrešnicu sušiti. Maru pošalju u kuću, ne žele je previše zamarati.
Snaha vezuje pregaču, sprema što će jesti ekipa. Mara i dalje špicla, tu pokaže, tamo uputi stariji uvijek nad zborom, ne može drukčije.
Na vrtu šala do šale.
Sjećaš, Pero, kad si me krumpirom u čelo pogodio? Sad ti vraćam! smije se Danijel kroz znoj.
Djed Stjepan grunda šaljivo:
Evo ti, odrasli, a još ste kao da imate deset godina.
Ura! Gotovi smo. Složiše se batve u hrpu, krumpir pod nadstrehu, red je nešto pojesti.
Stol raskrilili u dvorištu, svi za njim. Veselo. Prisjetili se djetinjstva.
Maru prođe suza, pa obriše kriomice. Dobra su nam djeca. Susjedi prolaze, pozdravljaju, pa i pohvale. Neki sjetno za svojima prozbori nisu došli godinama.
Ana šapne Peri:
Što si ti na poslu rekao?
On zagrli nju oko ramena:
Iskreno rekao sam da roditeljima treba pomoć. Odmah su me pustili, svi su rekli: Za roditelje, uvijek treba naći vremena.
Kroz svakodnevnu žurbu, ne zaboravljajte roditelje. Njima je često neugodno tražiti pomoć, ali cijeli svijet im znači da ih djeca okruže, makar na nekoliko sati zajedništva. To sam naučio i ja, i nikad to više neću zaboraviti.






