– I neka do mog povratka stan bude čist! povikala je gospođa Olgica dok je izlazila na stubište, a zatim tako zalupila vratima da su prozori u hodniku zadrhtali.
Jasmina, koja je baš silazila niz stepenice, trznula se od iznenađenja. Stala je na mjestu u nadi da je Olgica neće primijetiti. Ta nada bila je uzaludna.
– A, Jasminice Dobro jutro!
Olgica je nehajno spustila kartonsku kutiju od kuhinjskog blendera na pod i žurno počela zakopčavati gumbiće na kaputu. Bilo je očito da se žuri, tko zna kamo.
– Dobro jutro, gospođo Olgice, – suzdržano se nasmiješila Jasmina. – Opet su djeca nešto napravila?
– Ma nije to ni upola koliko su, da izvineš! – gunđala je susjeda, mučeći se s posljednjim gumbom.
U tom trenutku, kutija na podu se pomaknula.
Jasmina se trznula kao da je vidjela duha, iako je bila nekoliko koraka dalje.
Nije ona nikad bila kukavica, ali joj nije palo na pamet da bi unutra moglo biti išta živo…
Tko li je sad unutra? prošlo joj je kroz glavu.
Maštu joj odmah preplavi slika blendera koji baca krumpire i pere posuđe, pa zato završava na otpadu.
– Evo, pogledaj samo, – reče Olgica, podižući kartonsku kutiju da Jasmina bolje vidi sadržaj.
Jasmina siđe na stubište, priđe i oprezno zaviri unutra.
Bilo joj je jasno da unutra nema živog blendera nije ju bilo strah, ali ono što je ugledala uopće nije očekivala, i to u vrlo pozitivnom smislu.
S dna kutije promatrale su je znatiželjne, okrugle oči. Mali mačić.
– Pa vidi ti njega, Bože dragi! uzdahne Jasmina.
– Ma što tu imaš za bit oduševljena – procvrkutala je Olgica i poklopila kutiju.
– Odakle vam mačić?
– Djeca ga donijela, žalim što sam uopće dozvolila da ostane! Što sam starija, to manje imam živaca, a on je pokaza karakter baš poput mog bivšeg muža. Lijepo izgleda, ali ne vrijedi, znate kako se kaže nije zlato sve što sja.
– Ma proći će ga to, gospođo Olgice, još je mali, samo mu je sad sve novo. Idete možda kod veterinara? Cjepivo, možda?
– Ma kakav veterinar, Jasminice, što to pričaš, gotova sam s njim! Odlučila sam vozim ga na vikendicu na Savici i tamo nek živi.
Jasmina ju pogleda s nevjericom, nadajući se da šali.
No, bilo je jasno po izrazu njenog lica da govori najozbiljnije. Nije prvi travnja nego petnaesti studenoga.
– Mačića na vikendicu? U kasnu jesen?
– Što, treba do proljeća čekat? Ma svejedno ti je kada, i da je zima, sad ili kasnije mora ić Jer ovo nije mačić, nego čisto prokletstvo, vjeruj!
Olgica se smirila, pa nastavila:
– Trebala si ga vidit! Toliko sam se živcirala da popijem više čaja za smirenje nego kad sam ostala sama s dvoje djece! Odluka je konačna na vikendicu ide!
– Čekajte malo, ali…
– Ma može on i pred zgradu, tko ga je našao, tamo nek ide! Samo opet će mi ga uvalit, sakrit će ga u ormar… I što ću onda?
Olgica je pogledala na sat i uzdahnula:
– Odužila sam sad razgovor, Jasminice, požurit moram jer nemam puno vremena – autobus mi bježi!
Prignuvši kutiju čvrsto, zaputi se niz stepenice.
Jasmina je gledala za njom i nije mogla pojmiti kako netko može ostaviti malog mačića samog na vikendici usred ničega? Znala je da nema šanse da preživi.
– Čekajte, gospođo Olgice! povikala je.
– A što sad? Kasnim!
– Nemojte ga tamo voditi. Bolje da ga ja pokušam nekome pronaći. Dajte ga meni, molim vas.
Susjeda zastane i… okrene se polako.
– Pokušat ćeš mu naći dom? Šta to znači da sugeriraš da moje ruke nisu dobre? prijekorno zaškilji Olgica. – S ovim sam rukama dvoje djece odgojila!
– Ne impliciram ništa, želim samo pomoći. Tamo ne može preživjeti.
– Hoće ako bude sreće. Ako neće, tako je suđeno…
– Ma nemojte tako
– Ja mogu što hoću! To je onaj mali ne zna kućnog reda, nije za stan.
– Pa naučit će, dijete je još, sve će, samo mu treba vremena! – uzvrati Jasmina, a zatim kroz smijeh: – Niste ni svoju djecu slali na vikendicu, iako viču cijele dane.
– Djeca su jedno, a ovo… Uzmi ga ako hoćeš.
Ostavi kutiju na pod.
– Barem ne moram putovat i kune bacat na kartu. Zanima me samo koliko ćeš ga izdržat! podrugljivo se nasmiješi.
Uđe natrag u stan, ponovno zalupe vrata, a Jasmina iz hodnika čuje buku: – Što čekate, zašto još nije počelo pospremanje? Dajte mobitele ovamo!
Jasmina ni ne sluša više. Pažljivo podigne kutiju, zaviri još jednom i krene stepenicama natrag u svoj stan.
Tako je, na način kojeg nije očekivala, postala vlasnica kutije od blendera i…
…malog mačića koji je virio iz nje.
Nije to planirala nije čak ni razmišljala da će joj se tog dana pojaviti novi stanar.
A išla je do dućana po kavu, koju je baš jutros nestalo, i našla se ni kriva ni dužna u ovoj situaciji.
Istinu govoreći, nije bila među onima koji su ludi za životinjama nema ona tu slabost kao mnoge cure koje bez mačke ili psa ne mogu.
Ali Olgici nije mogla dozvoliti da ga sad odveze. Jer ravnodušnost nije isto što i bezosjećajnost.
Ionako, tko zna, možda se za ovakvog ljepotana brzo pronađe netko tko je baš cijeli život želio mačića?
A bilo je jasno: dovoljno je samo nekoliko dobro snimljenih slika i staviti ih na internet, i red ispred vrata je zagarantiran! Bar je to danas lako.
*****
Jasmina nije htjela odugovlačiti, nego čim je došla kući, uslikala je mačića i objavila slike na forumima i Facebook grupama tipa Poklanjam i Dajem u dobre ruke.
Sa smirenom dušom krenula je do dućana po kavu, ali i…
…mačju hranu (ipak, treba nešto jesti dok se ne javi netko zainteresiran).
Uz hranu je kupila i plastični WC za mačiće i pijesak. Potrošila je nenadano više kuna nego inače, što je prihvatila sa smiješkom.
To će dobiti onaj tko dođe po njega, mislila je. Bila je sretna jer zna da radi dobro djelo.
Rekla joj je Olgica da se mačić zove Loptica, ali nije reagirao na to ime, pa mu je Jasmina odlučila dati drugo.
Tražila je dugo, isprobavala razne prijedloge i stala na sto trideset drugi.
– Sad si ti, moj mali, Zvrk! Šta kažeš na to? upita ga.
– Mijau! javi se Zvrk i ode u hodnik potući se s papučama koje su također bile šarene i dlakave, što ga je posebno nerviralo.
Jer, naravno, samo je on najljepši i najmekši, nikakve papuče to neće promijeniti.
Jasmina je gledala kako Zvrk ratuje u hodniku, pa sjedne za kompjuter.
Bila je samostalna fotografkinja, često snimala po narudžbi, voljela svoj posao, a i financijski joj je donosilo dosta zadovoljstva.
Bila je dogovorena hitna obrada fotografija prošlog tjedna, pa otvori Photoshop i krene raditi.
Ali mira nije bilo.
Zvrk, kad je završio s papučama, počeo je trčati po stanu i sve više se zalijetati u namještaj.
– Ej, mali! vikne Jasmina, okrene se na stolcu i prijeteći mu pokaže prst.
Zvrk stane na sredini dnevne sobe i pogleda je: Što? Reci, ali požuri, ja bih se igrao.
Razumijem ja da je tebi dosadno! Ali ipak, ovdje si privremeno…
– Mijau!
– Ne raspravljaj, molim te! Ovdje si gost. Ponašaj se kulturno i pusti me da radim.
Ali, naravno, nije to dobro prošlo.
Zvrk se malo zamislio (ili nije), a onda joj uputi takav tužan pogled da se ona rastopi od srama.
Kako ga mogu grditi, kad je ovako malen!
– Dobro, igraj se, ali tiho! popusti Jasmina.
Zvrk se sretno oglasi i nastavi smišljati cirkus, sve brži i brži.
Vidi cilj, ne vidi prepreku to je točno Zvrk, pomisli Jasmina.
Da otupi zvuk, stavi slušalice i pusti glazbu dok obrađuje fotografije.
Pet minuta kasnije, Zvrk, jurivši brzinom zvuka, uleti pod stol, šapom iskopča glavni kabel iz utičnice i nestane kudikamo. Naravno, nećeš dokazati da je on kriv.
– Ajme meni… Pa kako? ostade Jasmina gledajući crni ekran kompjutora.
Sljedećih pola sata jurila je po stanu, pokušavajući uhvatiti Zvrka.
Naravno, nije uspjela, ali je zato nogom zabila u stolicu i dva puta koljenom u stolac.
Opet sjela za kompjuter, iako živčana, počela provjeravati sve forume na kojima je objavila Zvrkove slike.
Prvo se obradovala svim lajkovima, ali nakon komentara tužno.
Svi pišu: Prekrasan je!, Kakav sretnik tko ga ima!, Divan mačić! – ali nitko se nije javio da ga želi.
Poruka nema, ni poziva, ni reda pred vratima.
Nadopisala je zato ispod svakog posta da će ga sama osobno dovesti, i do Dugava, Medulićeve, pa i do Iloka, ako treba.
Možda ljudima nije zgodno doći, ali sad će netko sigurno!, mislila je.
U međuvremenu Zvrk je posustao od tolikog trčanja, nekako je u petom pokušaju skočio na kauč i zauzeo pozu Voli me takvog kakav jesam, izbacivši trbuščić u zrak. Jasmina je legla pored njega, gladila ga dok nije zaspao.
Sa Zvrkom je zaspala i ona.
Probudile su se tek predvečer. Jasmini, jasno, od posla nije bilo ništa.
*****
Tjedan dana kasnije, Jasmina shvati da zapravo pronalazak doma za mačića i nije tako lako, kako je na početku mislila.
Lajkovi i komentari dolazili su, ali nitko se nije odlučio doći po Zvrka. Ni poruka, ni poziva.
Nakon još tri dana, ozbiljno se pitala:
A što ako ga baš nitko ne poželi? Ostat će kod mene za stalno? Ajme, to mi stvarno treba…
Samoj sebi je zvučala smiješno, ali kad je to izgovorila na glas, Zvrk koji je spavao na tastaturi pokraj miša, otvori jedno oko i pogleda je kao da mu smeta.
Jasmina uzdahne, uzme mobitel i počne pregledavati komentare:
Opet, ništa novo. Svi se dive Zvrku, kažu kako je sladak, blagoslivljaju sreću da ga ima, ali nitko ne pita za daljnje podatke.
Polako joj se ruši nada da će naći nekoga komu ga može povjeriti.
Sjeti se onda svog razgovora s psihologom išla je nedavno da provjeri što joj fali u životu za potpuni mir.
Sve ima: posao kakav želi, nikakvih financijskih briga, stan u Novom Zagrebu roditelji su joj pomogli.
Unatoč tome, osjećala je prazninu.
Nije bila stvar u dečkima sama je tijek svog života stopirala dok ne riješi neke stvari.
Savjet psihologa pričaj sama sa sobom. Ništa. Završilo je čašom vode i tabletom za glavu, problem je ostao gdje je bio duboko skriven.
Odustala je od stručne pomoći i posavjetovala se s prijateljicama.
– Ti si jednostavno razmažena, – rekla joj Tea, koja je uvijek smatrala da Jasmini ide bolje nego drugima.
– Ma, što bi ja imala biti razmažena kad radim ko i svi, pet dana u tjednu, a ponekad nemam ni vikendove.
– Ma, možda ti fali ONA stvar, – ubaci se Mia, uz smijeh.
– Ne razumijem, što?
– Ti trebaš malo sala! podbode je Mia. Čitav si život mršava.
Razgovor s curama nije donio ništa, pa je odlučila samo zaboraviti na sve to.
Ali ponovo se zatekla kako preispituje što ako joj za sreću treba baš Zvrk? Vidjet će
*****
Od dana kad je privremeno uzela Zvrka pod svoj krov, prošao je mjesec. Zapravo proletio.
Nitko ga nije uzeo, ali sad joj je postalo jasnije od više od tisuću dvjesto lajka nitko nije stvarno tražio mačka.
Ali Jasmina s vremenom skužila zašto.
U tom je mjesecu proživjela stvarno puno, mogla bi napisati hrvatsku verziju Glembajevih samo da ima vremena.
Ali, ukratko, Zvrk je pametan mačak.
Od riječi je odmah shvaćao da ne smije kandžama po kauču.
Okušavao se u novim poslovima prvo je bio unutarnji dekorater, što je završilo tako što su kroz prozor izletjela četverovaria zavjesa jer su sve bile poderane.
Onda je postao chef kuhinje: morao je sve probati s kuhinjskog stola na kraju zaključi da mu paše samo mačja hrana.
Dakle, odlučio je najbitnije: biti izvor sreće i radosti Jasmini.
Što znači radost i sreća? Kod Jasmina: naspavati se i stići obraditi slike.
Kod Zvrka? Praviti cirkus čim Jasmina legne iskoči pred nju s upitnikom u očima: Igrat ćemo, a?
Falilo joj je i sna i mira, ali dobit je bila veća.
Prva stvar: prestala je razmišljati što joj u životu nedostaje nestalo je to pitanje.
Druga: naučila je ekspresno brzo čistiti stan, dok je Zvrk spavao.
Došla je do more bezbrižnih trenutaka, toliko smijeha i radosti da sve brige padnu u zaborav.
Kao svaka mama što se raduje djetetovim prvim koracima, tako je Jasmina bila presretna kad je Zvrk naučio sam ići na pijesak. Prije je ona njega nosila noću.
Nije bitno je li bilo jedan ponoći, tri i četrdeset ili četiri i pol.
On ju je budio, ona njega nosila. Sada je to prošlost, i nitko nije bilježio koliko puta je suza radosnica ostala na jastuku.
Dobila je još jednu naviku Zvrk se igrao noćnom lampom: na kraju je Jasmina sklonila lampu, kao i zavjese. Stan je sada bio pun svjetla.
Bilo je neprospavanih noći i to je sve život, na kraju se naučiš naviknuti.
Nakon mjesec dana Jasmina shvati jedno ona nije dom Zvrku, nego ona dolazi k njemu u goste.
Prijepodne radi, on je gazda, a ona gost. Dočeka je ispred vrata, isprati ujutro na posao. Pravi gospodin mačak!
I tad joj konačno sine: nema potrebe više tražiti dom za Zvrka. Njezin stan, njezine ruke to su upravo dobre ruke o kojima je sanjala.
Spremna je na sve Zvrkove ludorije, ustati u tri ujutro, igrati se skrivača, maziti ga na krevetu gdje svaki put zauzme tri četvrtine madraca.
Spremna je, i ni za čim ne žali. Jer ga voli. Jer je nemoguće ne voljeti Zvrka.
A voli i on nju. Više je ne budi ujutro daje joj da odspava.
Kad svane novi radni dan, samo sjedne sa strane i čeka šuti. Ali, u njegovom pogledu Jasmina može pročitati ono što je i sama spoznala:
Koliko još misliš spavati, gazdarice? Fališ mi, dosta je sna, život čeka!
I na kraju, baš bih rekao Ni za čim ne žalim. Sreća je, izgleda, puno manja nego što ponekad mislimo stane cijela u jednu kutiju i topli, mekani krzneni trbuščić.
