Dvije žene
Probudila sam se rano ujutro, a san mi je nekako bio isprekidan. Sunce još nije potpuno provirilo kroz prozor moje sobe na Radničkoj, ali znala sam da danas nemam izbora moram se suočiti s onim što već danima nosim u sebi. Oko pola devet odlučila sam otići. Kaput, torba, kišobran bio je listopad, kišno, kako i priliči zagrebačkoj jeseni.
Zvonila sam na vrata tri puta kratko, pa dva puta dugo, onako kako me mama učila kad smo bile male u Rijeci naš tajni signal da znamo da smo naši. Iza vrata je bilo tiho.
Gospođo Ljubica, otvorite, molim vas. Znam da ste doma, tiho sam rekla, glasom koji mi se tresao.
Iza vrata neki šum, lagano škripanje. Stajala sam u nepoznatom hodniku zgrade na Trnju, osjećaj kao da mi se tlo naginje pod stopalima. Naravno da se ne njiše, ali noge su mi drhtale.
Tko je? upitala je s druge strane, bez puno boje u glasu.
Ja sam Nives Matulić, rođena Kovačević. Supruga sam Daria Matulića. Moramo razgovarati.
Duga pauza, pa jedan pa drugi pa treći brava. Vrata su tiho popustila.
Otvorila je žena mojih godina, možda i mlađa koju godinu četrdeset sedam, četrdeset osam. Kosa svijetloplava, uredno svezana na zatiljku. Ogrtač na sitne cvjetiće. Mirne, sabrane oči, mirnije nego što bi mi godilo.
Ja sam Ljubica. Uđite, rekla je.
Kroz hodnik stana širio se miris: svježe pečenih štrukli i… nečeg poznatog. Trebala sam nekoliko sekundi da shvatim bio je to onaj muški losion Pitralon. Darijo ga je koristio cijelo zadnjih deset godina.
U predsoblju su stajale njegove cipele broj četrdeset dva. Isti onakav par ima u ormaru kod nas na Trešnjevci.
Promatrala sam te cipele predugo, kao da se kroz njih može iščitati neka istina. Pa sam upitala:
Dolazi li on često ovdje?
Za tjedan dana imamo dvadesetu godišnjicu braka, odgovorila je Ljubica. Sjednite, skuhati ću kavu.
Nisam znala što napraviti. Kako sjesti i piti kavu u stanu u kojem je moj muž živio dvadeset godina. Ali tijelo je nekako stiglo do kuhinje samo od sebe. Sjela sam na plavi jastuk na stolcu kod mene doma su zeleni.
Ljubica je uključila aparatić za kavu, izvadila dvije šalice. Svi pokreti su bili precizni, naviknuti. Gledala sam te njene ruke i pitala se: jesu li i njima tisuće puta kuhala kavu Dariju? Prala mu košulje? Mazila ga po leđima kad je bio tužan?
Kako ste saznali? upitala je, a nije se ni okrenula.
Mobitel. Zaboravio ga je u autu. Ja sam ga vratila, a on bio u kupaonici. Vidjela sam poruku od vas. Ljuba čeka, dolaziš sutra?
Okrenula se. Nije joj se ništa vidjelo na licu.
Ja nisam znala za vas, rekla je tiho. Ako vam to nešto znači.
Ni ja za vas, odgovorila sam.
Nastavile smo u tišini. Kava je provrila, dolila je u šalice. Ruke su joj lagano drhtale. Skoro neprimjetno, ali ja sam to osjetila, jer i ja sam znala tako sjediti mirna izvana, a unutra lom.
Ovo je priča o dvije žene i jednom muškarcu koji je uvijek mislio da se svemir vrti oko njega. Tako bi to danas opisala, ali tada, prvi put na onoj plavoj kuhinjskoj podlozi, još nisam znala što s tom spoznajom.
Darijo Matulić bio je privlačan muškarac. Ne na prvu, već na onaj način kada se ljepota otkriva polako; nos mu je bio malo kukast, sljepoočnice prosijede, pogled iskosa, kao da uvijek nešto važno odvaguje u glavi. Zaljubila sam se u njega prije dvadeset dvije godine, na božićnoj zabavi građevinske firme Novogradnja, gdje sam bila knjigovotkinja, a on gostujući arhitekt. Plesali smo valcer, i rekao mi: Vi se krećete kao da unaprijed osjećate svaki korak. To je rijetkost. Tada mi je to zvučalo kao kompliment. Znala sam unaprijed sve osim najvažnijeg, pokazat će se.
S Ljubicom se upoznao još dvadeset godina ranije, kako sam tek kasnije saznala. Na drugom susretu, tjedan nakon onog prvog, to mi je rekla.
Nismo se dogovorile za novi susret, ali opet sam došla. Tri kratka, dva duga. Otvorila mi je, kao da smo obje znale da je prvi put bio samo početak.
Ispričajte mi o Dariju, zamolila sam, sjedeći opet na istom plavom jastuku. Od početaka.
Dugo me gledala. Nepomično.
Zašto?
I sama ne znam. Želim znati kakav je bio prije.
Bio je… tražila je riječi. Onakav pored koga želite biti. Ne samo zbog zaljubljenosti. Pored njega osjećala sam se važna. Kao da nisam više samo žena iz Zagreba, nego dio nečeg većeg.
Kimnula sam. Točno tako sam se i ja osjećala.
Vjenčali smo se kad mi je bilo dvadeset osam, njemu dvadeset devet. Imamo kćer, Sandru. Sada joj je devetnaest, studira pedagogiju. Cijeli život misli kako joj je tata stalno na terenu. Oduvijek je tako mislila.
Gledala sam Ljubicu i osjećala bol, ali ne zbog sebe. Zbog ove žene s mirnim očima, koje su dvadeset godina živjele u poluistini.
Mi nemamo djece, rekla sam. Govorio je prvo da je rano. Pa da je već kasno. Sada imam pedeset i jednu. Kasno je odavno.
Koliko dugo ste vi zajedno? upitala me.
Dvadeset dvije. Brak službeni dvadeset.
Polako je odložila šalicu na stol.
Znači, upoznao vas je dvije godine nakon našeg vjenčanja.
Tako ispada.
Tišina. Vani je rominjao kišica, niz prozor klizila voda. Pomislila sam kako bih, da me netko prije godinu dana pitao što bih napravila ako saznam da me muž vara, rekla odmah: Odlazim, nema razgovora. Sada sjedim u tuđoj kuhinji, pijem kavu i ne znam kamo dalje.
U odnosima je najteže shvatiti istinu kad se prestaneš bojati. Bila sam ljuta, ali to je bila duboka, skrivena ljutnja, koja još nije znala kuda da se usmjeri.
Kako je objašnjavao odsutnost? upitala sam.
Projekti, putovanja. Arhitekt je posao posvuda. Navikla sam čekati.
I ja sam čekala.
Pogledala me novim pogledom. Nije bilo sažaljenja. Više neka tiha bliskost.
Znaš što mi najviše ne da mira? zastala je. Njemu je valjda bilo teško sva ta dva života i rasporeda držati u glavi… Dvije žene, dvije obitelji, navike i priče.
Valjda nije, rekla sam.
Očito nije, šapnula je. I to joj zapravo nije bilo jasno.
Te večeri ušla sam u svoj stan, Darijo je stigao kao i obično oko osam. Skinuo cipele, objesio kaput, otišao u kuhinju. Ja sam stajala kod prozora.
Što je bilo? pitao je.
Bila sam danas na Trnju, na Radničkoj odgovorila sam.
Promatrala sam ga. Godinama ću se vraćati toj slici, pitati se što mu je tada prošlo kroz lice. Nešto jest, ali već idućeg trena više ništa. Sjeo je za stol mirno.
Kako je tamo?
Tamo živi žena po imenu Ljubica. Na stolcima joj plave podloške, ima kćer Sandru, pedagoginju. I tvoje cipele stoje u hodniku.
Šutio je. Ta tišina bila je drugačija nego inače. Znao je da znam. Premišljao je što će reći.
Hoćeš li objašnjavati? upitala sam.
Nives, to je…
Nemoj, molim te. Ne objašnjenja. Realnu istinu. To nije isto.
Kako si…
Našla sam tvoj stari mobitel. Onaj za kojeg si tvrdio da si ga izgubio prije tri godine. Stajao je u kaputu u ormaru. Našla sam dok sam spremala. Tamo su bile fotografije. I još toga.
To nije bila istina. Toga mobitela nije bilo. Sama sam isplela tu priču, čisto da ne uvlačim Ljubicu. Ne znam ni zašto. Tako je ispalo. Prvi put sam mu lagala nakon svih njegovih godina laži. Gorko iskustvo.
Darijo je protrljao lice rukama.
Koliko znaš?
Dosta.
To je bilo davno. Ne bih mogao…
Prekini, molila sam ga bez ljutnje. Molim te, prestani govoriti nisam mogao. Sve si mogao. Sam si birao. To je bit.
Gledao me, ali u njegovim očima nije bila rastresenost to traženje izlaza, njegov stari refleks. Godinama se izvlačio tako.
Što želiš? napokon je pitao.
Ne znam, iskreno sam priznala.
Otišla sam spavati u drugu sobu. Ujutro ga nije bilo.
Radila sam kao zamjenica glavne knjigovotkinje u Gradskom uredu za obrazovanje. Moja kancelarija mala, ali mirna. Voljela sam je zbog tišine. Brojevi su mi bili jednostavni uvijek čisti: ili se poklapaju ili ne. S ljudima je uvijek kompliciranije.
Iduće jutro sjedila sam za kompjuterom i nisam vidjela brojeve. Samo sam razmišljala što znači živjeti dvadeset godina uz nekog i ne poznavati ga. Ne znati ono ključno. To nije samo laž to je cijela konstrukcija na tebi, a da toga nisi svjesna.
Pokucala je Tatjana, mlada kolegica.
Gospođo Nives, podsjećam vas da nam je u tri sastanak.
Znam, idem uskoro.
Tatjana je izašla. Otvorila sam ladicu, izvadila mali notes za misli. Otvorila praznu stranicu i napisala: Tko sam bila sve ovo vrijeme?
I ispod: Supruga. Ali čija?
Zatvorila sam bilježnicu i otišla na sastanak.
Ljubica je radila u dječjoj knjižnici Dedić. Osamnaest godina je tamo provela. Prije toga bila je teta u vrtiću, a onda je jednostavno zamijenila graju tišinom knjiga. Obožavala je knjige. Darijo bi joj ponekad dobacio: Ljube, ti si kao profesorica, sve zapisuješ u bilježnicu. Nekad mi je to bilo nježno, sad više nisam sigurna.
Kad sam otišla prvi put, dugo je gledala dvije šalice na stolu. Oprala ih je, pospremila, otvorila svoju bilježnicu citata. Na kraju stranice pisalo je: Istina je možda neugodna, ali laž uvijek teža. Precrtala je te riječi. Gledala u njih dugo.
Nazvala ju je Sandra.
Mama, doći će tata ovaj petak?
Ne znam, ljubavi.
Jesi li dobro?
Jesam, mila. Kako si ti?
Dobro, položila sam pedagogiju. Mama, jeste se posvađali ti i tata?
Nismo.
Sigurna si? Nekako drukčije zvučiš.
Umorna sam malo, to je sve.
Kad je prekinula, stajala je dugo uz prozor. Njezina Sandra odrasla je s ocem koji dođe rijetko, ali svaki put s osmijehom i darovima. Otac za praznike. Pitala se kako će joj sada reći istinu.
To je bio najteži razgovor. Ne što dalje s Darijom kod njega je nekako bilo jasno. Nego sa Sandrom, koja je cijeli život vjerovala u svog prazničnog tatu.
Za četiri dana nakon druge kave, sama sam nazvala Ljubicu.
Smeta li vam ako opet dođem? upitala sam.
Dođite.
Treba mi netko tko razumije.
I meni, priznala je.
Došla sam u subotu, poslije ručka. Donijela sam kekse iz slastičarnice Slatki dom, one s makom. Pili smo čaj tri sata, pričale o Dariju, a onda o sebi.
Pričajte o sebi, rekla je Ljubica. Ne o njemu. O vama.
Iznenadilo me to. Davno nisam na sebe mislila mimo Darija. Dvadeset godina nismo imale granice ja i mi.
Iz Zagreba sam, ali sam nakon udaje došla živjeti na Trešnjevku. Imam mlađu sestru, Vedranu. Obožavam rano jutro, kad je mir i tišina. Volim duge šetnje, ali rijetko stignem. Volim kuhati gulaš, iako se Darijo uvijek žalio da stavljam premalo krumpira. Ja stavljam koliko treba. On nije volio krumpir!
A ja volim nevrijeme, rekla je Ljubica. Čudno, zar ne? Većina ljudi ne voli. Ja volim kad grmi i pljušti, pa se ništa ne čuje. Kao da svijet zastane na trenutak.
Nije čudno. Svatko nosi svoje.
On se bojao grmljavine, znate? To nije priznao, ali vidjela sam.
Nisam to znala. U svih tih godina. Ili sam previdjela? Ili je predamnom bio drugačiji?
Znate što me mori? tiho sam. Ponekad mislim, je li išta naše bilo stvarno. Ili sve samo scena, zbog njega.
Što je stvarnost? upitala je iscrpljeno.
Možda kad ti je drugi čovjek važan sam po sebi. Ne kao dio slike.
Onda nije bilo, zaključila je Ljubica. Bile smo mu okvir. On kolekcionar osjećaja. Dvije obitelji da se osjeti značajnijim.
Jeste li mu ikad rekla što osjećate?
Nisam, šutjela sam. Vjerovala da je tako ispravno. Bitno samo da je mir u kući. Dvadeset godina šutnje.
I ja priznala sam.
U toj rečenici bila je neka olakšica, kao da više nismo same u nelagodi.
Darijo je imao tu posebnu osobinu, zvala sam je širokost. Lako bi preuzeo svaku prostoriju, postao središte društva, a da ne podigne glas, ne zauzme prostor grubo. Znao je ljudima reći što oni najviše žele čuti za jednog istakao inteligenciju, drugom humor, trećem odanost. Meni je davao osjećaj izabranosti, Ljubici nešto slično.
Sada je bilo jasno: više od ljudi volio je osjećaj da ih usmjeri, koristi, posjeduje. Ne iz zlobe, već iz navike da je svijet takav.
To sam podijelila s Ljubicom na trećem susretu, u kafiću Jesenji list na Zelenom putu, uz štrudlu od jabuka.
To je narcisoidnost, rekla je Ljubica. Čitala sam u knjigama. Prvo za rad s djecom, sad za sebe.
Ne volim takve riječi, odgovorila sam. Za mene to je jednostavno: on je živio kao da smo svi tu za potvrdu njegove slike o sebi.
Da. Zapravo. Kad sam mu jedanput rekla da mi je teško čekati ga i biti sama, pohvalio me za snagu da sam jača nego mislim. I tad sam mislila da je to kompliment. Sada znam samo je gurnuo temu sa strane.
I meni je govorio: Nives, ti si najpametnija, ti ćeš naći rješenje. Samo s drugim imenom.
Pogledale smo se.
Govorio je isto nama dvjema, rekla je Ljubica.
Možda drugim riječima, ali zapravo isto, složila sam se.
Bilo je to neugodno priznanje shvatiti da smo bile gotovo iste u njegovim očima. Važno, ali bolno.
Darijo nije nestao. Javljao se svakih par dana, odmjereno, kao da se radi o običnoj bračnoj svađi. Jednom je došao nenajavljen.
Moramo razgovarati, rekao je.
Razgovaramo, odgovorila sam.
Sjedio je, ja stajala kod prozora. Bio je iscrpljen. Sada je imao novu naviku: trljao je korijen nosa kad bi razmišljao.
Želim ti objasniti… Nije bilo tako kako misliš.
Kako to mislim?
Da sam sve planirao.
Zar nisi?
Ne! S Ljubicom sam bio prije tebe. Mislio sam ostaviti je, nisam mogao. Došla si ti… i…
Odluka ti se sama donijela, prekinula sam ga.
Nisam odlučio. Tako se dogodilo.
Dvadeset godina nije desilo se. To je izbor. Svaki dan.
Tišina. Prošetao je prostorijom. Pogledala sam ga: isti je kao i prije, iste geste, isti hod. Sve isto, a zapravo ništa više nije.
Volim te, rekao je. To je istina.
To zapravo ništa ne objašnjava.
Ali je istina.
Možda je. Ali isto govoriš i Ljubici, zar ne? Ako je to stvarno na oba mjesta, onda nije ono što ja zovem ljubav.
Nije više ništa rekao. Okrenula sam se prozoru. Vani listopad, drveće gubi lišće, nebo sivo, nisko. Susjeda prešla dvorištem s cekerom običan život.
Odi, rekla sam. Još nisam spremna za razgovor.
Izlazio je bez svađe, tiho za sobom zatvorio vrata. I to je bila njegova vještina, ostavljati vrata poluotvorenima.
Sandra je nazvala svoju majku dva tjedna nakon što sam prvi put došla Ljubici. Do tada Darijo je nestao iz oba stana, nismo znale gdje je. Nisam ga tražila.
Mama, tata čudno priča. Jučer mi je rekao da treba vremena. Da mu je teško. Što znači teško? Što se to zapravo događa?
Sandro, Ljubica zatvori vrata i sjede na krevet. Moram ti nešto reći. Dugo smišljam riječi.
S tatom nešto nije u redu?
Zdrav je. Ali… živi s nama, ali i s drugom ženom. Već dugo. Dvije obitelji.
Duga šutnja.
Jesi li ti to znala?
Ne, tek sam saznala.
I šutiš tri tjedna?!
Tražila sam prave riječi.
Mama! Kako je moguće? Cijeli moj život?
Nisam znala, Sanda.
Ali kako nisi znala? Ti si mu žena!
Možda baš zato. Vjerovala sam, nije dolazilo u pitanje. Vjerovala sam i čekala.
Sandra je zaplakala. Nije Ljubica mogla ništa reći.
Tko je ona?
Zove se Nives Matulić. Dobra je žena. I ona nije znala ništa.
Jesi li je upoznala?
Jesam.
I što… sjedile ste, pile kavu?
Da, Ljubica je tiho.
Sandra je šutjela. Onda samo: Ne shvaćam te, mama.
Ni ja sebe još, dušo, odgovorila je majka.
Nazvala sam Vedranu, svoju sestru ona živi u Rijeci s mužem i dva odrasla sina. Imam je uvijek na telefonu svaka dva tjedna.
Nives, što je bilo? Po glasu čujem da nije dobro.
Vedra… Darijo ima drugu obitelj. Dvadeset godina.
Tišina.
Bože sveti.
Da.
Ima djece?
Ima. Sandra, devetnaest godina.
I što ćeš sad?
Ne znam.
Vratit ćeš mu se?
Ne znam.
Nives, moraš…
Nemoj, Vedrana, ne treba mi moraš. Znaš da mi to ne pomaže.
Pauza. Znala je ona.
Sama si?
Jesam.
Hoćeš da dođem?
Zastala sam. Došla bi ona odmah, to znam uvijek je dolazila kad zapne. Ali trebala mi je samoća. Ne zbog toga što ne želim pomoć, nego jer se u meni nešto posložilo i prisutnost bi to poremetila.
Ne sada. Zvat ću te.
Bilo kada me zovi.
Hvala ti.
Dugo sam nakon toga gledala kišu. Nikad mi nije trebalo vremena za praznu glavu kao tada znala sam da će mojih idućih dvadeset biti drukčiji. Kako, još ne znam, ali drukčije.
Imala sam običaj koju nitko nije znao. Nedjeljom, kad bi Darijo bio na putu, skuhala bih gulaš. Veliku serpu, ona bi potrajala tri dana. Kuhanje je bio moj ritual, dok režem meso i krumpir kao da složim misli.
Tog sam dana, poslije razgovora s Vedranom, opet skuhala gulaš. Dok se kuhao, razmišljala sam tko sam bila u tom braku. Ne Nives Matulić, glavna knjigovotkinja. Ni odrasla žena s vlastitim mišljenjem. Nego supruga. Čuvarica doma koju muž povremeno posjeti. Tu sam ulogu sama izabrala ili su me drugi pogurnuli?
Teško pitanje, ali odgovor je bolan. Lijepo je biti potreban dok ne shvatiš da si dio konstrukcije. Darijo je znao učiniti da se osjećam nezamjenjivom. Govorio: Bez tebe ništa ne mogu. Govorio: Ti si moj oslonac. Vjerovala sam. Lako je dok ne vidiš da te koriste kao stup.
Gulaš je bio baš dobar. Natočila sam si tanjur, pojela do dna. Onda sam nazvala Ljubicu.
Kuhate danas gulaš? upitala sam iz čista mira.
Ne, grašak. A vi?
Ma ništa posebno. Samo sam vas htjela nazvati.
Nives, prvi put mi se tako obratila. Mogu vas zvati samo Nives?
Naravno.
Danas sam razgovarala sa Sandrom. Saznala je.
Kako je?
Loše. Ljutnja traži objašnjenja, a njih nemam.
Što govori?
Da želi pričati s ocem. Da sam ja trebala znati. Da sam nepažljiva.
Nepravda.
Možda, ali razumijem je. Treba joj netko tko je kriv.
Darija se nisam usudila braniti. Sjetila sam se, jednom je pričao kako, kad su se roditelji svađali, on bi se povukao u sobu, zaključao i pravio da ništa nije. Tada sam smatrala to zrelošću. Sad više ne.
Gdje je sad? pitala sam.
Ne znam.
Znači, našao još neku treću adresu.
Ili čeka koja će od nas prva pozvati.
Neće dočekati.
Neće, potvrdila sam.
Bio je to prvi put da smo razgovarale ne kao dvije povrijeđene žene, nego gotovo kao saveznice. Ne sasvim, ali nešto se pomaklo.
Obiteljske drame u tišini teže su nego oni glasni skandali. Jer tišina nakuplja gorčinu. Znam to po poslu mijenjaju se papiri, odluke, sve mirno.
Darijo se pojavio tjedan dana kasnije.
Moram uzeti par stvari, rekao je.
Uzmi, tiho sam.
Nabacao je robu u malu torbu. Došao do mene.
Nives, jesi li odlučila?
Na putu sam.
Trebam znati.
Trebaš? pogledala sam ga mirno. Dvadeset godina svi su trebali nešto od mene. Ti si stalno nešto trebao. Moje čekanje, mir, odluke. A ja?
Što ti treba?
Još ni sama ne znam. Prvi put.
To je onda odgovor.
Valjda.
Viđaš se i dalje s Ljubicom?
Da.
Očekivao je valjda neprijateljstvo među nama, zbunjeno se nasmiješio.
O čemu pričate?
O onome što ne bi razumio. Idi, Darijo. Kad budem znala što želim reći, reći ću.
Izašao je. Ovog puta lagano zalupio vratima.
Skuhala sam kavu na način na koji Ljubica radi kad dolazim. Ruke su mi mirovale, voda vrije, šalice čekaju umiruje, običan posao.
Još jednom smo se našle u Jesenjem listu. Više nismo pričale o Dariju. Gotovo pa više nije ni tema.
Upisala sam se na tečaj, rekla je. Izgledala je drukčije, ne baš veselije, ali nekako rasterećenije.
Kakav tečaj?
Upravljanje projektima u knjižnici. Pokrenut ću ženski čitateljski klub. Već osam žena je reklo da dolazi. Čitati ćemo istu knjigu, raspravljati. Odavno sam htjela, ali uvijek sam čekala bolje vrijeme.
Dobra ideja, rekla sam.
Vi?
Odlučila sam se razvesti. Ne sad, na proljeće. Ali odlučila sam.
Kako vam je s tom odlukom?
Mirno, čudno ali ne boli. Mislila sam da će biti strašno.
Prvi put se nasmiješila.
Ne želim vas izgubiti, rekla je. Zvuči glupo, znam.
Ne. Nije glupo.
Upoznale smo se u najčudnijim okolnostima.
Ali iskreno, rekoh. Iskrenije od većine ljudi koje znam.
Ostatak popodneva smo šutjele. Gledala sam kako ljudi hodaju po kiši s kišobranima, ulice su bile mokre, listopad nije prestajao.
Mogu li nešto pitati? pitala sam. Iskreno.
Probajte.
Vi sad mislite više na ono što ste izgubili ili što možete steći?
Dugo je šutjela.
Na ovo drugo, iako me strah to priznati.
I ja, priznala sam.
To je bila istina, iako nova i neugodna. Laž je ostavila prazninu za sobom ali praznina je mjesto za nešto novo.
Darijo je završio pred vratima Ljubicinog stana, s buketom karanfila koje nije nikad voljela, a on je znao za to. Svejedno je donio.
Mogu li ući?
Ne, rekla je. Samo: Ne.
Stajao je zbunjen.
Ljubo…
Dvadeset godina sam otvarala ova vrata misleći da znam kome. A ispostavilo se da nisam.
Pusti me da objasnim.
Ne trebaš meni, objašnjavaj Sandri. Zove te.
A ti i ja?
Možda jednom. Sad ne znam.
Zatvorila je vrata za sobom. Oslonila se na njih i čekala da srce prestane lupati. Nakon nekoliko minuta natočila si vode i popila.
Vani je započela grmljavina. Nije spuštala rolete. Voljela je grmljavinu. Prvi put nakon puno tjedana samo je stajala uz prozor i gledala kako svijet radi svoje.
Sandra je došla do mame s tortom dva tjedna kasnije. Sve je bilo malo smiješno, ali i dirljivo.
Mama, ljuta sam. Na tatu, na tebe, na sebe jer nisam shvatila. Ali želim razumjeti, a ne samo vikati.
Sjele su u kuhinji. Sandra je pitala, Ljubica odgovarala. Na poneko samo: Ne znam.
Ta Nives, stvarno ju još vidiš?
Da.
Kako možeš? Zbog nje je sve ovo…
Ne, ljubavi. Nije zbog nje. Ona nije znala. Ni ja nisam znala.
Ali ti si ipak s njim bila.
I ona je. Mi obje. Ni jedna nije bila prava žena, koliko god smo onoj drugoj zamjerale.
Sandra je šutjela.
Čudno je, mama, što niste neprijatelji.
Nemamo zašto biti. Neprijatelj nas je sve ostavio s cvijećem.
Sandra se zagledala u mamu.
Šališ se.
Malo.
Nikad nisi prije tako šalila.
Znaš, kad više nema potrebe glumiti ništa, puno je lakše biti samo ono što jesi.
Ja sam tih dana razgovarala s odvjetnicom, gospođom Zrinkom, ženom strogih leđa, krućih nego u bilo kojeg profesora, koja te pogleda u oči i čeka. Prva mi je bila simpatična.
Vaša je situacija jednostavna. Brak, jedno dijete, zajednička imovina. Ako je rastava, to je brzo gotovo.
Što ja točno gubim? Ne po papiru, stvarno…
To morate sami. Ja znam zakone.
Dobro govorite.
Svi najprije pitaju Što ću izgubiti? onda shvate da trebaju pitati Što sam uopće imala? pa zaplaču.
Ja sam na to samo potvrdila glavom.
Odgovor je ružan, ali pošten, rekla je.
Prosinac je bio iznenađujuće snježan. Nisam voljela zime, ali snijeg me uvijek budio. Novi početak.
Nazvala sam Ljubicu prvog snježnog dana.
Jeste li vidjeli snijeg? Sve je bijelo u dvorištu.
Danas sam potpisala papire za novu garsonjeru. Treći kat, gleda na dvorište s jablanovima. Sad je snijeg, ali na proljeće kažu da cvjetaju jabuke.
Jabuke su uvijek dobra stvar, rekla je Ljubica.
Ljubo, žao vam je što sam ona žena koja vam tada pokucala na vrata?
Duga tišina.
Ne žalim. Iako sam isprva htjela da nestanete.
Znam.
A vi? Žalite li?
Gledala sam kroz prozor na sveprisutni snijeg.
Ne, rekla sam. Ne žalim. To je najiskreniji razgovor koji sam imala godinama.
I meni, Ljubica odgovori.
Prvi sastanak čitateljskog kluba je ovaj petak. Čitamo Pisma nepoznate žene. Ako želite, upišem vas kao desetu članicu.
Upišite, nasmijala sam se.
Onda do petka, rekla je.
Do petka.
Spustila sam slušalicu. Na štednjaku još grijala serpa gulaša od jutra. Vani se snijeg spuštao polako i mirno. Nasula sam si tanjur, dodala vrhnje, sjela. Gledala kroz prozor i samo jela, bez posebne misli. Samo jela, samo gledala.
