U bolji život
Jurica stoji kraj kioska s cigaretama. Povukao je kapuljaču preko ušiju, braneći se od oštrog, zimskog vjetra. Vjetar zavija ulicom, njiše žice iznad glave, gurka ljude u leđa, podiže pramenove snijega pod njegovim nogama. Jurica kiselo mršti lice i grije ruke, crvene, pune ranica, s izgrizenim noktima.
Baka Anđa uvijek ga je zbog toga sramotila: Jurica, pa ti si učenik, fina duša! Ove ti ruke izgledaju kao da si ih u radnoj akciji istrošio! Prekini gristi nokte, čuješ li?! Ako ne prestaneš, premazat ću ih češnjakom, zapamti!
Baka je bila često ljuta. To ljutito stanje traje još otkad se Juricina mama, Ivana, razvela od Stjepana.
Stjepan sada živi u velikom, svijetlom stanu na trećem katu stare splitske kamene zgrade, šeta praznim sobama i gunđa dok gospođa Marija, kućna pomoćnica, glanca listove stare smokve u dnevnoj sobi. Ona ga ponekad šaljivo oslovljava s Stipe moj dragi.
Stipe, navodno, potječe iz nekadašnje plemićke loze Tomislavića! Svi se tome smiju, ali Marija vjeruje. Poznavala je i njegovu majku koja je pričala o toj zagrebačkoj lozi nije im ostalo ništa do prezimena, ali važno je da o tome svi oko njih znaju.
A baka Anđa, Juricina baka, to je također znala. I bila tužna, što više oni Jurica, mama mu Ivana i baka Anđa nemaju veze s tom obitelji.
Teško im je palo, nakon razvoda, ponovno živjeti nagurani u malom stanu u Splitu, svi zajedno: baka, kći, unuk i ponekad sin koji je imao problema s alkoholom. Tužno je priznati da više neće biti skupih darova od bivšeg zeta, da se više ne može pohvaliti kako joj je kći među gospodom udana za plemića. Tome je sada kraj.
Ivana se dugo oporavlja od razvoda, šuti, potajno plače. Jurica, s dvanaest godina, već puno toga razumije, ne voli dodatno opterećivati majku. Nije mu problem od srca mrziti oca, ali nemoć da išta promijeni još mu je teža.
Sama si kriva, znaš! znala je baka Anđa koriti kćer dok Jurica nije bio kod kuće. Pa nisi ti bolje zaslužila! Ne prigovaraj kad kuvam kosti, pasjim dušama na skladištu kuham. Nisi ti ni za što bolje! Sreća, pa te nitko nije potjerao van. Što ti je falilo s časnim Stipom, dobar muž, k tome imao je novaca! I nemoj mrvice ostavljat po stolu! Baka bi mrvice grubo zgrnula na Ivaninu suknju. Što ako je gledo drugu, pa šta onda? Sebe si ogledala?
Mama! uzdignula bi glas Ivana.
Što mama? Sama si kriva, nisi pazila na sebe, pa što se sad čudiš? Bar bi sina iškolovala do kraja, makar meni pomogla Na to bi baka brišući svoje lice istom krpom, kojom je prije toga brisala stol, jecala od nepravde.
Mama! On bi me udario, kad sam mu spomenula druge žene, pare mi je sve uzeo, fuj! Ti stvarno misliš da treba još to trpit? Našla sam posao, uskoro ćemo se odseliti, izdrži još malo.
Baka stisne usne i samo kimne. Strpit će, jer nema kud.
Ej, nismo nikad dobro živjeli pa nećemo ni sad, Ivo Nosi sjeme, idi prodaji sjemenčice. To ti je mjesto, to i fali ovoj obitelji
Odlazi, ostavljajući lonac s varivom da tiho vrije na štednjaku, i upali televizor, zagledana u ništa.
I sjetila se baka kako je bila presretna kada je Ivana pronašla dostojnoga muža, s dobrim stanom. Kakva sreća, pričati susjedama kako je njezina Ivana sada dama!
Među kim ti to, Anđa? podsmjehuju se susjede.
Među onima što iz zlatnih tanjura jedu i imaju zlatne WC školjke! Zavidne ste! Povežite i svojim curama kako sad moja Iva živi! s ponosom bi odšetala.
Doma bi je dočekivao stariji sin, Krešo. Krešo je počeo piti prvo iz dosade, onda je postalo ustrajno, lakše je nekako kad je čašica u ruci.
On radi probleme, a Ivana i baka šute što mogu kad je i on njihov? Ponekad napadne majku, ponekad Ivanu, što ne stigne dovoljno brzo zaraditi ili nije dobar uzor bratu.
A Ivana? Uči iz petnih žila. Pokušava se izvući iz stana, iz te obiteljske zbrke, želi slobodno disati.
Nakon što im je otac umro, kada je Ivani bilo četiri godine, Kreši deset, na baki je sve ostalo. Ljuti se na cijeli svijet, stisne zube i ide dalje.
Kad je Ivana, kao najbolja učenica, otišla na studij u Zagreb, baka se ponadala: Eto, sad počinje novi život! Naša Iva će nas spasiti!
Jedne tmurne, studene večeri, Ivana umorna hoda gradom, pogleda u svoje cipele, sanja samo o toplom čaju u studentskom domu, želudac je opet muči
Moraš dobro jesti, što ti misliš!? brine o njoj doktorica Marija, dobra duša.
Ma, cijeli život mi to dolazi u jesen, ne brinite smiruje liječnicu Ivana.
Zapravo, većinu svoje honorarne plaće šalje mami, a majci je nikad dosta, jer Krešo opet potroši pola. On stalno priča kako će otići nekamo u Rijeku, pronaći pravi posao i napokon disati kao čovjek. Ali nikako da to učini…
Te večeri, tik uz Ivanu, zaustavlja se blistavi bijeli automobil.
Za volanom je mladić, tri godine stariji od nje, besprijekoran i samouvjeren.
Zove se Stjepan Tomislavić.
Gospođice, dozvolite da vas otpratim! zadirkivački se obraća Ivani.
Ona ga ignorira, želi kući, na čaj, pojesti pecivo i zaspati.
Ne brinite, neću vam ništa. Ja sam Stipe, a vi? Izašao je iz auta i korača pored nje.
Ostavite me. Pozvat ću policiju, čujete?! moj je odgovor.
Stipe ju prati do studentskog doma, putem joj pomaže nositi knjige, drži je na skliskoj stepenici. Kad se rastaju, kaže da je bilo lijepo šutjeti s njom i da je prelijepa.
Ivana nije navikla ni na nježnost ni na pažnju. Majka je nije mazila, ni prijateljicama nije davala priliku da se brinu za nju. Prava čelična dama
No, pred Stipom se otapa.
Zajedno šetaju, jedu u finim restoranima do prave hrane od koje joj se želudac i dalje buni piju vino i ljube se u zamračenom kinu.
Prilično brzo seli iz studentskog doma Stipi u stan.
Mariju, buduću punicu, Stipe ne priznaje, ne želi upoznati, ne dolazi u goste kad Ivana, nakon udaje, navrati bakinoj kući.
Ova je, Anđa, iz drugog svijeta, Stipi, plemiću, nepotrebna!
Opet, baka Anđa mu se divi. Ivana joj donosi novac, ona misli da je to od Stipe. Ivana toliko ne može zaraditi, naravno! Sve je to Stipe, zlato jedno! Zbog njega je i Krešo pokušao prestati piti. Zahvaljujući Stipinim novcima.
Ivana ne spominje mami da joj Stipe uzima većinu plaće. Mislila je da je to tako normalno, da on bolje zna kamo taj novac treba. Svejedno, komadić uvijek sakrije za majku iz grižnje savjesti ili jednostavno iz potrebe da pomogne
Kad je prvi put došla Stipi doma, Marija ju je pogledala ispod oka, uspravila hladno glavu i rekla da Stipe zaslužuje najbolje.
Znaš li ti tko su Tomislavići? zabrinuto je ispitivala. On ti je bio, znaš, grof i diplomant! Pardon, diplomat!
Ivana joj ispravi: Diplomat.
Pametna si previše, a? Glumiš nešto! Marija gunđa.
Nije joj odnos baš jasan, misli da je Ivana samo prolazna. Vjerojatno mu nalikuje na majku, ta se stvar često dogodi, misli Marija.
Stipini roditelji žive izvan Hrvatske, ponekad mu šalju novac, ponekad nazovu videopozivom.
Jednom tako upoznaju Ivanu. S par pitanja, ravnodušno je pozdrave, a onda kraj.
Nisam im se svidjela? tiho pita Ivana.
Ma, ne mari! Bitno je da ti meni odgovaraš! uzima je Stipe u naručje.
Nije mogao biti sretniji. Ona mu je dom, brižna duša. Peče štrudle i palačinke, kuha pekmez od marelica, donosi mu doručak u krevet i uči se biti dostojna kuće.
Marija je drila: Obriši stol, pogledaj te mrlje! Izbaci smeće, nisi više u domu! Gdje si, Stipe čeka večeru! Gledaj, raskidali mu se čarape na prstu promijeni brzo! Sve ti to ja moram reći? Eto, ušla si u kuću, a ne radiš ništa. Bude i gruba, ponekad i prosta. Zna ona, danas je Ivana, sutra će biti nekakva druga…
Jednog dana, nakon posla, Ivana sa suzom dođe kod prijateljice Tanje.
Iva, prije si bila drukčija. Ti si sad robot, kad to čovjek vidi skačeš prati suđe dok pijemo čaj, stani malo, sjedni!
Tanja ima učiteljski glas, navikla zapovijedati. Ivana se ušutkala, sjela, ruke sklopi na koljenima.
Vidiš, nema više tvoje vedrine! Ovaj tvoj Stipe nije dobar za tebe! Tanja je obgrli, poljubi u nos. Čuješ? Nisi bila takva! Bila si odlična, smijala si se!
Sve je u redu, Tanjo. Djeluje ti tako. Ja idem, Stipe me čeka…
Ivana ne želi otići, jer bi je baka slomila od krivnje, prekorila da nije sposobna za normalan život, da je nesposobna. A Krešo? Ne zna je li s njim ili s Anđom teže. Žao joj je brata, ali nije u stanju ništa promijeniti…
Naglo je napustila Tanju, polako šetajući do doma, gledajući izloge, ukrase, djecu na igralištu. Poželjela je dijete misli, tada bi ona i Stipe bili porodica, imali bi svoj razlog, možda bi Stipe odrastao.
I rodila je ljeti. Anđa je došla na otpust iz rodilišta, gledala kako Stjepan pompozno dočekuje Ivanu i malog Juricu, nebo ispunjavaju baloni, na asfaltu je pisalo: Hvala za sina, draga!. Je li to zaista napisao Stipe? Anđa odlučuje da je. On voli glumiti, zna iznenaditi.
Mama, ideš s nama? Da upoznaš maloga nasmiješeno pita Ivana.
Ne. Idite vi, nema vremena, reže Stipe. Ozbiljan je, pogleda svekrvu.
Pusti, barem da mama dođe pomoći! moljaka Ivana.
Nije ni muzej! Idite, Anđa, doma. Stipe ljutito uzima ključeve.
Anđa slegne ramenima i pohita prema tramvaju, misleći: Ma bitno da je Iva dobro, pa neka ona pošalje malo novaca, proslavit ćemo unuka!
Ispred rodilišta stoji i Krešo, bezvoljan, ali s cvijećem.
Ivana mu se osmjehuje.
Stipe, primi Juricu, ja ću do brata! šapće mu, želi mu dati dijete no on se samo nasmijulji.
Auto! Uđi! Nećeš s tim pijancem nikud!
Mali Jurica zaplače, Ivana ga tješi pogledom traži brata, ali njega već nema, samo buket božura kroz ogradu. Njeni omiljeni…
S posla se vraća ranije, Stipe tako nalaže. Marija pomaže oko Jurice, vrlo odgovorno, kao s unukom iz loze Tomislavića.
Ivana radi, ali do sedam mora biti doma. Svako kašnjenje, Stipe shvaća kao osobnu uvredu.
Majka si! Moraš biti doma u sedam. Koliko misliš da vrijedi Marinina usluga? Onaj tvoj šef neće ti ništa platiti! ljuti se Stipe.
Morala sam ostati, imamo projekt, šef me zamolio… pokušava Ivana objasniti.
Jesi pitala kolika je plaća za prekovremeno? Nisi! Samo koristiš moj stalak! Sve! Nema, do sedam si tu!
U goste Tanja nije dolazila. Ivana mora biti doma.
Sve je završilo kad je Jurici bilo dvanaest.
Jednog dana Stipe je otišao na službeni put; Ivana počinje čistiti, iz slučajno padajućih fotografija izlijeću slike:
Stipe na moru s kolegicama, na rođendanima u društvu drugačijih žena, nasmijan, šarmantan…
Marija kasnije sve prepriča Stipi, kad se vrati. Ivanin pokušaj razgovora nije pomogao. Samo joj je rekao da se iseli. Izbacio je njezine stvari pred vrata, na stepenište. Sve haljine, džempere, donje rublje. Imao je zadovoljstvo izbaciti ih, dok je ona pokušavala obraniti ono malo što joj je ostalo.
Otvorila je škrinju sa svojim sitnim ušteđevinama prazna je bila.
Došla si gola, gola i odlaziš! Stipe viče. Marija mu donosi vode.
Ivana trči iz stana s torbicom. Unutra su ključevi, novčanik, Juricino rodno. I ništa više.
Jurica je sretne na povratku iz treninga.
Mama, gdje ideš? pita, i kad vidi njene suze, šutke stisne njezinu ruku i ne postavlja pitanja…
Tjedan borave kod Tanje. Ivana poput sjene prolazi kroz stan.
Bit će dobro, ovo je samo nova faza. Tanja vjeruje.
Uzeo je sve što sam štedjela, sve… tužno će Ivana.
Kako si mogla… I Jurica je bio tamo… Trebala si otići! ljuti se Tanja.
Kam’ sam mogla? Natrag k mami i Kreši, gdje sve što baka zaradi on popije? Kad je pijan, lupa i viče cijelu noć, nikad to neće proći… Ja sam samo željela normalan život. Namamila me kuhinja, luksuz i sada mi je zlo zbog toga…
Ivana se strese. Mora se vratiti mami. Boji se prekoravanja.
Ispričat ćeš joj sve i razumjet će. Tanja ogrne Ivanu debelim džemperom, nudi joj kakao, i šuti. Pred sobom ima drugu Ivanu tihu, potrošenu, posve drukčiju.
Može li je ikako ohrabriti, vratiti staru Ivanu?
Jurica ima trinaest, sada živi s mamom i bakom Anđom. Krešo navraća, živi s nekom ženom, izgleda i manje pije.
Baka Anđa osudi kćer.
Kad ti je Stipe pružao dom, snebivala si nas se, a sad se vraćaš jer nemaš kud! Je l’ tako?
Dolazila sam kad je mogao, novce sam ti nosila, svoje. Sad stvarno nemam gdje. uzdahne Ivana, prisjećajući se onih divnih mjeseci zaljubljenosti. Imala je ljubav krhku i nesigurnu, ali svoju. Šteta što je kraj…
Jurica svaku večer dočekuje majku otkako žive ovdje.
Ivana dolazi oko osam; sin čeka na istom mjestu, preuzima vrećice, stoji dok ga mama poljubi u obraz, dobro sam izusti. Zajedno, bez puno riječi, idu kući, udišu miris zime ili vrućeg ljeta. Ljeti Jurica još stigne lopte nabijati s klincima, a Ivana i baka piju čaj u kuhinji. Sve po starom…
Ali ove hladne veljače, nešto se mijenja.
Jurica vidi majku u gomili, skriva se iza kioska i napreže oči.
Mama ide s nekim muškarcem, zajednički nose vrećice, nasmijana je, nešto veselo odgovara, smije se.
Jurici je u trenu hladno. Ne zbog zime i nepoznatog muškarca, nego zbog straha. Boji se za mamu. Zato je ionako svaki dan dočekuje! Moja mama uvijek nešto zabrlja govorila je baka Anđa…
Ivana i ne primjećuje sina, pogledava oko kioska, zabrinuta.
Čudno… Jurica me uvijek dočeka. Što sad? tiho se obrati Aleksandru. Možda treba pričekati. Uvijek idemo doma skupa, znaš li?
Aleksandar slegne ramenima. Jurica ih ne vidi, ali čuje.
Šute. Ljut je na zimu, na svoju ružnu tanku kožu i mrak, ali najviše na mamu, koja sada ljubi nekog neznanca.
Nije mogao vjerovati da će mama naći drugoga muža. Onoga, oca, je pamtio to nije bila sreća. Ne trebaju drugog. I baka će biti bijesna!
Mama! Što to radiš?! izleti iza kioska. Čekam te da te pazim, a vi… Ma, idite oboje! Gotovo!
I otrči, poskakuje preko snijega, dugonog i nespretan, dok mama doziva.
Od kad ih je Stipe izbacio, još se pojavio nekoliko puta, svađao se, baka vikala da ide k vragu, Krešo dotrčao u pomoć, hvatao Stipu za sako i podizao, dok Jurica sjedi u sobi i pokriva uši.
Odlučio je postati snažan kao Krešo i štititi mamu. Skoro je takav, ali sad ga ona napušta…
Jurice! začuje dubok glas za sobom, okrene se.
Aleksandar, zadihan, raskopčane jakne, bez kape, u jednom čizmu skače po snijegu, traži drugi.
Odbaci ljutnju, nismo na istim nogama… šali se Aleksandar. A gdje mi pobježe čizma?
Jurica pogleda čovjeka, njegovu ispucalu čarapu, prugasti šal. Ovaj Aleksandar je čudan, drukčiji. Ne nalikuje na Stipu. Jednostavan, pa čak i smiješan.
I nasmije se. Prvo zamišljeno, zatim se glasnije nasmije, a ubrzo se smije punim srcem.
A onda zaplače.
Što ti je, prijatelju? Ma, dobro je Aleksandar nudi ruku. Ako želiš, mogu otići. Stvarno. Ako želiš, nestat ću sad.
Jurica briše nos rukavom, vrati pogled, odmahuje glavom. Neka ostane. Radi mame, izdržat će!…
Baka Anđa je uvijek govorila da njegova mama nikad neće biti sretna, da je propustila svoju šansu. Jurica sada zna da nije u pravu.
Kako je ta čizma izgledala? pita Jurica.
Onako, kao ova druga! pokazuje nogu Aleksandar. Ma nema veze, idite vi doma.
Ali Jurica je pronađe, ravno u snijegu mokar do kostiju, ali pobjednik.
Nespretnjak, čika Aleksandre! Samo nemoj mamu izgubiti, nju ne dam nikome!
Aleksandar kima…
Dvadeset minuta kasnije svi večeraju u kuhinji. Baka Anđa odmjerava gosta, potiho šapće, ali…
Znate što, Anđa, imate zlatne ruke! Takve sam njoke zadnji put jeo kod svoje bake! pohvali Aleksandar.
Baka uzdahne, osmijehne se posve iskreno.
Dugo je nitko nije pohvalio. Kosti stalno viče, Ivana skromno zahvaljuje. Možda im je trebalo samo malo dobrote, tople riječi Onda bi sve bilo drukčije?
Ali, bez toga ne bi bilo Jurice! Neka, neka je tako.
Treba samo živjeti dalje. Aleksandar će ih naučiti, ili će zajedno. Kad su zajedno, lakše je.
Daj Bože da Ivana i Aleksandar uspiju!…
Baka Anđa dugo ne može zaspati, vrti se i uzdiše. Srce je uvijek boli za Ivanu i Krešu. Može samo vjerovati u bolje.
A Ivana s Juricom, a možda i Konstantinom, sigurno će jednog dana dočekati sreću. Jer toliko su je zaslužili…
