Na drugom mjestu
Katarina je stajala u hodniku i srce joj se stezalo svaki put kad bi vidjela da se Dario opet sprema otići. Već je navukao jaknu, ključevi su mu zveckali na dlanu, a on je hodao prema vratima, čvrsto odlučan otići još jednom. Katarina je stajala kao ukopana, prsti su joj čvrsto držali rub ormara, kao da traži nešto čvrsto u tom trenutku nesigurnosti.
Dario, opet odlaziš? izustila je tišim glasom nego što je htjela, u kojem se jasno osjećala zabrinutost.
Da, odgovori kratko, ne okrećući se. Maji treba do bolnice. Mali je opet bolestan, a ona jedva stoji na nogama.
Katarini se sve skupilo u grudima. Primakla mu se korak bliže, nastojeći zadržati miran ton, ali glas joj je ipak zadrhtao:
A naša djeca? Jučer si obećao Franu na igralište i Maši pročitati priču prije spavanja. Čekali su te cijeli dan! Zar misliš da je normalno tako zanemarivati vlastitu djecu?
Dario je oborio pogled, prošao šakom kroz kosu kao da traži prave riječi. Ništa ga nije bilo sram jednostavno, nije volio objašnjavati se. Smatrao je da radi ispravnu stvar.
Katarina, znaš ti mene uzdahnuo je, gledajući u stranu. Maji je teško, nema nikoga drugog. A što se tiče Maše i Frana idemo drugi dan na igralište, a ti pročitaj priču, kao da je to takav problem! Nisu bolesni, bit će dobro.
U tišini koja je uslijedila, Katarinu je preplavio val nepravde. Zakoračila je prema njemu, ruka joj se stisnula u šaku.
Polako će zaboraviti kako izgledaš! povikala je, i bol joj se jasno čula u glasu. Kad si zadnji put proveo vrijeme s njima, s nama?
Dario je šutio. Gledao je u daljinu, tražeći odgovore koje nije ni pokušao izgovoriti.
Ne mogu je ostaviti samu, razumiješ? Njoj je teže nego tebi ili djeci tiho reče, kao da se pravda i sebi.
Katarina se nacerila gorak, gotovo bolan smiješak. Glavu je spuštala, osjećajući suze na rubu očiju, ali ih je u sebi kočila.
Naravno, izgovorila je, glasom punim gorčine od kojeg je i sama naježila kožu. Mi možemo čekati. Kao i uvijek.
Htio je nešto reći, činilo se po grču na usnama i ramenima, ali riječi su mu zapinjale. Samo je brzo mahnuo rukom, kao da odbacuje svaku daljnju raspravu, i izašao. Vrata su tiho škljocnula, ostavljajući za sobom samo lagani trag njegovog losiona za brijanje.
Katarina je polako sjela na klupicu, noge su joj klecale, sva snaga ju je napustila. Rukama je obuhvatila ramena, kao da pokušava zagrliti samu sebe i zadržati bol unutra. Opet ju je ostavio. Ispred kakve važnije tuđe djece, a njezina mogu čekati.
Dani su se vukli, spajali jedan u drugi. Ujutro vrtić, škola, poslije kućanski poslovi: pranje, kuhanje, čišćenje. Večeri su bivale sve tiše. Dario se pojavljuje povremeno. Ponekad, dok bi već tonula u san, čula bi škripu brave, a ujutro bi opet ostala samo prazna strana na krevetu i miris crne kave koju je skuhavao za ponijeti.
Svaka noć ista misao: je li ovo privremeno ili sad tako mora biti? Napuni li se čaša zauvijek?
Jedno jutro, stojeći pred sudoperom, dok je sapunica klizila niz tanjure, Katarina je osjetila da više ne može šutjeti, glumiti da je sve uredu. Ruke su joj podrhtavale dok je posegnula za mobitelom i birala broj koji nije nikad prije zvala.
Halo, izgovorila je ravnim glasom, ali drhtaj nije uspjela sakriti. Ovdje Katarina, Darijeva žena.
S druge strane je nakratko zavladala tišina. Par sekundi, ali za Katarinu to je trajalo cijelu vječnost. Prsti su joj pobojao.
Napokon se javila Maja smirenim, pomalo strogo rezanim glasom:
Da, slušam. Kako vam mogu pomoći?
Katarina je na trenutak zatvorila oči, skupljajući snagu. Riječi su izletjele same, oštrije nego što je planirala:
Možda bi mogla prestati koristiti se njegovom dobrotom? dignula je glas nesvjesno. On ima obitelj. Djeca ga trebaju. Nama je potreban doma!
Maja je zašutila nekoliko trenutaka, sigurno gledajući kroz prozor, mirna i hladna, sasvim nesvjesna boli koju stvara.
Razumijem vašu zabrinutost, odgovorila je mirno, ali odlučno. Ali Dario nudi pomoć. Ne vidim zašto bih je odbila. Moj mali je bolestan, sama sam.
Katarina je zgrčila mobitel još jače. Da su joj popustili prsti, telefon bi vjerojatno pao na pod.
Tebi je jednostavno tako. šapnula je, tjerajući suze nazad. Koristiš to što je on dobar.
Potrebna mi je podrška, rekla je Maja, ne braneći se ni uzmicanjem. Dario je dobar čovjek. Onakav kakvog bi svatko poželio.
Katarina je izdahnula, bol i ljutnja pritisnuli ju iznutra. Nije mogla vjerovati da netko tako olako govori o njezinu mužu čovjeku koji bi trebao biti uz njih, a ne drugdje.
Znaš li da razaraš tuđu obitelj? prošaputala je, glas joj je zvučao čvrsto i odlučno.
S druge strane uslijedila je duga tišina. Kad je Maja napokon progovorila, glas joj je postao odrješit i hladan:
Ja ništa ne razaram, jednostavno reče. Ja samo prihvaćam pomoć. Dario odlučuje. Tako je izabrao. I molim te, nemoj me više zvati.
Veza je prekinuta, Maja je spustila slušalicu bez još jedne riječi. Katarina je još nekoliko trenutaka držala mobitel na uhu, pa ga polako odložila.
Prišla je prozoru, naslonila čelo na hladno staklo. Vani je život tekao dalje, ljudi su prolazili, iz daljine je dopirao dječji smijeh, prolazila su auta. Sve uobičajeno. Samo je njoj čitav svijet upravo pao.
Dosta. Neće više ovako.
Sljedeće jutro počela je pakirati. Ne užurbano, ne panično nego mirno, pomno, kao da se sprema na dugo putovanje, a ne bijeg. Skupljala odjeću, plišance, provjeravala da ne zaboravi Mašine knjige, Franu omiljene autiće.
Nije plakala. Dosta je suza prolila. Sad mora biti snažna za sebe, za njih.
Kad je ispred kuće stalo taksi, Maša više nije mogla izdržati:
Mama, gdje idemo? upitala je tiho, oprezno.
Katarina je čučnula i uzela je za ruke:
Idemo kod bake, zlato. Tamo će nam biti lijepo. Voliš ti baku, zar ne?
Maša je kimnula, ali u očima je gorjelo pitanje koje nije izgovorila glasno.
Tada je prišao Fran. On je bio stariji, shvaćao je više nego što je Katarina htjela da zna. Lice mu je bilo ozbiljno, gotovo odraslo.
Tata ne ide s nama? upitao je mirno, gledajući mamu u oči.
Srce joj se zgrčilo. Pogladila ga je po kosi, maknula nestašni pramen iz oka.
Ne znam, Fran, iskreno prizna. Sada moramo biti sami. Nama treba vremena.
Fran je klimnuo glavom, prihvatio odgovor bez daljnjih pitanja, samo je još jače stisnuo svoj zeleni autić.
Katarina je posljednji put pogledala stan. Tu je prošao dio života, radosti i zagrljaji, snovi. Ali sad, više to nije bio dom.
Uspjela je otpremiti stvari u taksi. Djeca su sjela i odvezli su se bez pogleda unazad. Gubila se prošlost, ali u daljini se otvarala nova, još mutna budućnost. To je sada bila najvažnija misao.
***
Baka Janja ih je dočekala raširenih ruku, sva u suzama i bez mnogo pitanja. Prvo je snažno zagrlila Mašu, zatim Frana i na kraju Katarinu. U tom je zagrljaju bila sva njezina tiha podrška i sigurnost da su sada na sigurnom.
Katarina je osjetila kako se napetost skupljena danima napokon povlači. Prošla je kroz vrata, zatvorila iza sebe i osjetila kako provaljuju suze. Plakala je tiho, dugo i duboko, naslonjena na bakino rame, konačno puštajući bol van kao u djetinjstvu, kada bi svaka nevolja postala lakša pod bakinim dlanovima.
Janja ju je šaptom tješila, a kad su se suze oceđivale, stavila je šalicu vode na štednjak. Taj poznati zvuk vrenja i miris domaćeg čaja polako je vraćao Katarinu u stvarnost.
Prošlo je pet dana. Dario nije zvao ni jednom. Nije pitao za djecu, nije se javljao, kao da njihov odlazak uopće nije bio važan.
Šesti dan zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo Dario. Katarina je na trenutak oklijevala, ali ipak se javila.
Gdje ste? njegov glas je zvučao izgubljeno, kao da je upravo tad shvatio da su nestali.
Kod mame. Otišli smo, mirno je odgovorila, iako joj se u grudima uvukla bol.
Zašto? više iznenađen nego zabrinut, kao da mu nije jasno zašto bi itko tražio razlog.
Duboko je udahnula. Pripremala je riječi danima, ali sada su izašle same od sebe:
Jer te već dugo nema uz nas.
Zavladala je tišina. Na kraju samo njegovo duboko uzdahnuće.
Doći ću, promrmljao je.
Nema potrebe, Katarina je polako rekla, i u tim riječima bilo je sve: bol, razočaranje, slaba nada. Mislim da te nitko ne želi vidjeti.
Spustila je mobitel. Ekran je još nekoliko sekundi svijetlio, pa utihnuo.
Janja je sve čula i samo tiho rekla:
Shvatit će on, ali pitanje je, hoće li ikada išta promijeniti.
Ujutro je Katarina sjedila za kuhinjskim stolom. Prvi zrak izlazećeg sunca probijao se kroz zavjese, ona miješala hladan čaj.
Tada je netko pozvonio. Ustala je, pogledala kroz špijunku. Dario je bio na pragu, umoran, s podočnjacima.
Tek sam sad shvatio da vas nema, izustio je, glasom slabim.
Prošla je tjedan, tiho mu reče. Zar se nisi ni jednom sjetio ni mene ni djece?
Dario je prešao rukom po kosi, pokušavao se sabrati.
Mislio sam da si kod prijateljice ili gdje god… zastao, pa dodao: Maja je rekla da si joj zvala.
I što je rekla? upitala je Katarina, gledajući ga ravno.
Da… da si ljubomorna. I da joj je žao.
Katarina se nasmijala gorak smijeh, ni nalik starom.
Nije joj žao. Drži te na udici, a ti dopuštaš.
U hodniku su se pojavili Fran i Maša, vraćali su se iz šetnje. Stali su pred ocem. Maša tiho upita:
Opet ideš?
Fran je stajao ozbiljno, stisnutih šaka:
Uvijek obećaš pa odeš, rekao je jednostavno.
Dario ih je gledao, lice mu se mijenjalo, ali riječi nisu dolazile. Htio je ispriku, pa barem jedno ali, opravdanje. No, ničega nije bilo. Djeca su šutke promatrala, sve su shvatili.
Pokušao je prići Maši, ali ona se odmaknula, stisnula uza zid. U njezinim očima suze, ali šutnja je govorila dovoljno. Kod Frana je pokušao isto, ali dječak se okrenuo.
Ispravit ću se, zamucao je Dario. Zvuk riječi je zvučao krhko, više kao nada nego obećanje. Razumijte, ona ne može sama! Još par mjeseci, nije to zauvijek…
Katarina je polako odmahnula glavom. U njenom pogledu nije bilo ni ljutnje ni tuge. Samo miran umor.
Šansa je bilo dosta, rekla je tiho. Ja ne mogu živjeti s čovjekom koji bira druge, a svoju djecu ostavlja. Ne mogu im stalno objašnjavati zašto te nema. Ne mogu više.
Ali ja vas volim! pokušao je Dario.
Zašto onda nisi ovdje? Zašto smo uvijek na drugom mjestu?
Nije bilo odgovora.
Odi, Dario. I nemoj više dolaziti.
Dario je na trenutak stao, gledao djecu, pa Katarinu. Tiho je izašao, vrata su zatvorila jedno poglavlje života.
Mašu je probila jecaj, Katarina ju je zagrila, Fran je došao i uhvatio majku za ruku. Taj je trenutak rekao sve sad su troje sami.
Ispunit ćemo život na bolji način, prošaptala je Katarina dok je gledala kroz prozor kišu vani, dok je Darijeva figura nestajala iza ugla.
***
Dani su opet postali dugi, ali Katarina se tjerala dalje doručak, vrtić, škola, pospremanje. Upisala se za prijevode, radila i navečer za laptopom.
Mama je bila tu kad je mogla, nikad s pametovanjem, nego s juhom i pričama za laku noć, s tihim prisustvom.
Dva tjedna kasnije, mobitel je zazvonio Maja. Katarini se stisnuo želudac, ali javila se.
Znam da me ne voliš slušati… izmucala je Maja. Dario više neće dolaziti.
Katarina je stegla mobitel, natjerala se na miran odgovor:
I što onda?
Pomagao mi je, ali… jučer je otišao. Rekao je da je prevarant.
Katarina se kiselo nasmijala.
Zoveš me da ga žalim?
Ne. Htjela sam reći da sam bila kriva. Trebala sam pustiti. Radio je iz osjećaja odgovornosti, ali nismo imali pravo razoriti vašu obitelj.
Hvala što si rekla, konačno Katarina izgovori. Ali sad više ne mijenja ništa.
Mijenja, tiho, uvjereno reče Maja. On vas voli.
Katarina je zatvorila oči.
Da nas je volio, bio bi bio uz nas. Nije ni skužio da nas nema tjedan dana.
S druge strane muk.
Razumijem. Oprosti, prošapne Maja.
U stanu tišina. Djeca su spavala, Katarina je ostala s mislima. Zauvijek kraj, ali s nekakvim olakšanjem znala je da može dalje sama.
Dario se javio tek nakon mjesec dana. Sasvim obična večer, djeca uz večeru, baka dijeli varivo.
Zazvoni na vratima. Katarina pogledom provjeri tko je Dario. Izpijen, izmučen.
Mogu li unutra? tiho pita.
Zašto? odgovara ravno, bez bijesa.
Shvatio sam što sam izgubio. Maji sam rekao da više ne može računati na mene. Vratio bih se, ako smijem.
Iz kuhinje proviruje Maša, čim vidi oca zagrlila Katarinu i pobjegla natrag. Fran ni ne pogleda kucka po tanjuru.
Djeca te ne žele vidjeti, tiho kaže Katarina. Ja više ne želim strepiti hoćeš li opet otići.
Neću više!
Već jesi. Samo nisi primijetio kad.
Dario je zagrcnuo, tražeći riječi.
Dat ću sve od sebe. Bit ću kod kuće, pomagati… Želim pokušati.
Katarina odmahne glavom.
Oni će zaboraviti? Fran više ne igra nogomet jer nisi došao na tri utakmice. Maša crta samo mene i baku. Nije dovoljno biti prisutan tijelom, ako te nema u srcu.
Iz kuhinje nježno zazove baka:
Katarina, možeš mi pomoći oko posuđa?
Bio je to znak. Više nije sama.
Katarina još jednom pogleda Darija, tiho:
Odi, Dario. Više nismo tvoja obitelj.
On još stoji, traži znak da ostane ali dobije tišinu.
Izašavši, Katarina zatvara vrata. Pridružuje joj se Maša, zatim Fran, i baka mirno polaže ruku na njezino rame.
Opet mir, vani kiša priprema novu životnu glazbu
***
Pola godine kasnije, život je uhvatio novi ritam. Iznajmila je mali stan topliji, bliže poslu, tako da je više vremena bilo za djecu. Navečer bi im čitala, pomagala oko zadaća, bila im podrška.
Baka je otišla u Osijek, sestri koja je trebala pomoć, ali telefonski pozivi svake večeri podsjećali su Katarinu da je netko misli na njih.
Maša, uvijek puna želja za glumom, upisala se u dramsku radionicu. Sad je dom pun njenih recitacija, priča o predstavama i šarenih crteža. Oči su joj ponovno sjale kao nekad.
Fran je, uvijek sklon zagonetkama, našao društvo u šahovskom klubu. Igrali su zajedno partije ponekad bi mama pustila da pobijedi, ali svaki je susret za pločom gradio njihov odnos.
Bilo je problema, kao posvuda: hladnjak se pokvario, Fran zaprljao majicu baš pred predstavu, Maša nije dobila glavnu ulogu. Ali to su bile obične, rješive brige i zajedno su ih prolazili.
Jedne večeri, vraćajući se s posla nakon stresnog dana, Katarina je pred ulazom zatekla Darija. Sjedio je na klupi, držeći vrećicu s narančama.
Samo sam htio pitati kako ste tiho reče.
Katarina zastane. U njezinu pogledu nema više ni ljutnje, ni tuge, samo mir.
Dobro smo, jednostavno kaže.
Drago mi je.
Onda nema potrebe više dolaziti.
Nije se svađao, ni opravdavao.
Hoćeš li mi ikad oprostiti? šapne.
Smireno, sasvim iskreno, odgovori:
Već jesam. Ali to ne znači da želim natrag.
Dario spusti pogled, kimne.
Razumijem, kaže, ustaje i odlazi.
Katarina ostane stajati dok mu figura u sumraku nestane. Lagano se vraća u stan, vani dječji smijeh, u stubištu miris kolača. Na petom katu čekaju je glasovi njezine djece.
Zatvorila je vrata, izula cipele, duboko udahnula. U njezinom stanu više nije bila tišina puna iščekivanja sad je to bio dom ispunjen smijehom i toplinom, u kojem je napokon prvo mjesto pripadalo njoj, Maši i Franu.
Ponekad treba otići, da bismo naučili cijeniti vlastitu vrijednost. Tek tada možemo istinski stvarati dom, temeljen na ljubavi i podršci bez kompromisa s vlastitom srećom.
