Onaj famozni četvrtak
Marica Ivanić završila je ručak heljdina kaša s pljeskavicom, kompot od suhih šljiva, onako kako ju je majka učila dok je bila mlada oprala suđe, obrisala stol, provjerila je li slavina zatvorena, pa legla na trosjed zadrijemati. Suprug, Josip Ivanić, od jutra je bio kod prijatelja na vikendici u Samoboru pomaže popraviti ogradu. Vratit će se tek sutra navečer, u ponedjeljak mu je posao, dok je Marica, godinu dana u mirovini. Njoj pedeset i pet, njemu pedeset i osam. Kći je odrasla, udala se i živi u Velikoj Gorici, za prvi mjesec trudnoće. Sve je u redu. Ili barem djeluje tako.
Zatvorila je oči, podvukla pod obraz mekanu dekicu i već počela tonuti u onu ugodnu, zaboravljenu poludrijemu kad je iznenadni poziv rastrgao tišinu. Mobitel je zavrištao na stoliću uporno, zahtjevno, kao hitna koja juri noću. Marica nije odmah shvatila da je to telefon. Otkako je u mirovini, dani su joj isti, mirni, bez iznenađenja.
Da… javila se promuklim glasom, ni ne gledajući tko zove. Kome bi još zvonilo? Kći ona zove svaku večer, da provjeri kako je. Muž on ne voli zvati, smatra da ako je sve u redu, nema potrebe javljati. Znači, kći. No, u slušalici je zazvučao sasvim tuđi, ali nekako poznat ženski glas.
Marice, spavala si možda? upitao je ženski glas, nizak, malo promukao, sa starim, iskrzanim tonom.
Tko je to? oprezno upita Marica. Napregnula je pamćenje, glas joj je bio stran, ali nekako bolan poznat, kao omiljena pjesma koju nisi čuo dvadeset godina.
U slušalici je uzdah onaj, kad pratiš rečenicu tipa ne prepoznaješ, a ja te odmah skužim.
Da me nisi prepoznala? Koliko je prošlo da se nismo vidjele?
Tea? nesigurno reče Marica i srce joj preskoči. Kako si našla moj broj?
Jel stvarno važno? odgovor je bio umoran, skoro mrtvo, ali opet s onom prastarom, sarkastičnom notom. Srela sam prije par godina tvoju majku, ona mi ga je dala. Jesi još u Zagrebu?
Marica se sjeti: da, majka joj je jednom spomenula kako je vidjela Teu u dućanu, ova pitala za nju, tražila broj. Majka je tada rekla: Čudna neka, mršava, blijeda. Uvijek u crnom. Marica je odmahnula rukom tko zna što ljudi briju. Pričalo se po kvartu da je Tea odselila u Kanadu, udala se za stranca. Po selu su uvijek kružile svakakve priče.
Pričalo se da si u Kanadi, oprezno reče Marica.
U slušalici kratak, izlomljen smijeh, pa onda kašalj, pa mukli, mučni stenjaj.
Što ti je? Gdje si? uznemireno je pitala Marica, sjedajući na kauč, stisnuvši mobitel uz uho.
U bolnici sam. Zato te i zovem. Možeš doći? Moram ti nešto reći. Tea je zastala, Marica je čula teško disanje. Nemoj ništa nositi, molim te.
U bolnici? Jesi bolesna? pitala je Marica, sad već potpuno budna, osjećajući hladnoću niz leđa.
Teško mi govoriti. Poslat ću ti SMS.
Ali u… krenula je Marica, kad u mobitelu prekinu ton. Tea je već prekinula.
Minutu kasnije poruka. Marica pročita, pa još jednom. Naziv onkološkog centra. Bože, Tea ima rak, pomisli i osjeti kako joj knedla raste u grlu.
Pogledala je na sat pola šest. Dok dođe do bolnice, posjeti će već biti završeni. Otišla je u kuhinju, iz zamrzivača izvadila pile. Tea je rekla, ništa ne nositi, ali kak’ u bolnicu praznih ruku? Domaći temeljac nije hrana, to je lijek. Tako ju je učila baka, tako je ona nosila majci kad bi bila u bolnici. Stavila je pile u sudoper, sjela za stol i naslonila glavu u dlan.
Kći joj ima dvadeset osam, znači, toliko i nije vidjela Teu. Skoro trideset godina. Cijeli život. Marica je osjetila koliko vrijeme leti, koliko je dogodilo i koliko se zaboravilo. Ili nije zaboravila, nego dublje zakopala, u kut uspomena u koji se bojala zaći.
S godinama Marica je vijesti, čak i dobre, počela dočekivati oprezno. Život ju je naučio: iza veselja često stoji tuga, a poslije nade, često razočaranje. Nakon Teina poziva nije se mogla riješiti nelagode. Širila se grudima, gurala težinu, kao voda u potonuću broda. A ni Josip nije doma. Možda je i bolje. Ujutro će skuhati temeljac, otići u bolnicu i sve saznati. Samo neka se smiri.
Marica zatvori oči, a sjećanja je ponesu u djetinjstvo, kad su ona i Tea bile cure, sjedile u zadnjoj klupi, krale sendviče iz školske kantine i prepisivale zadaće.
Teu je od desete godinama odgajala baka po ocu. Oca se nije sjećala, majku još manje. Topline nije imala pa je znala ostati kod Marice do kasno, zajedno su rješavale zadaće, jele mamine pogačice, slušale ploče. Teina baka je švercala rakiju, prodavala je svim pijancima u kvartu. Naravno, Teini roditelji isto su pili. Žene pijandura su prijetile da će zapaliti bakin ilegalni podrum. Možda i jesu, a možda je, kako je policija smatrala, otac zaspao s cigaretom, ali Teini roditelji nisu uspjeli izaći iz požara. Baka je negdje bila, a Tea, kao i obično, kod Marice. Preživjele su.
Poslije, baka s unukom završila je u domu. U zajedničkoj kuhinji više nije smjela kuhati rakiju. Baka je postala tužna, štedjela svaku kunu, brojeći svaki komad kruha, prigovarala Tei za svaki zalogaj. Proždireš ko da nisi za stolom bila mjesec dana, poslije nabilo ni za kruh, gunđala je dok je Tea jela. Hranu je Tea nalazila kod Marice. Maricina majka, dobra žena, uvijek je stavljala pred Teu tanjur, točila čaj, podmetala pogačicu. Tea je jela brzo, proždrljivo, kao da će joj netko oteti. Nikad nije zahvalila. Ali Marica je znala nije niti naučila.
Bakina mržnja prema snahi bila je duga zvala je coprnicom, govorila da joj je začarala sina, zbog nje je propao. Da je doma imala besplatnog gemišta, nije spominjala. Teina majka bila je ljepotica visoka, čvrsta, guste kose do pojasa, zelenih očiju. Nijedan muškarac nije prošao da je ne pogleda. Otac je bio strašno ljubomoran, znao je udariti. Tea pamti, jednog dana je razbio bocu i vikao: Vještice, prokleta! Imala je sedam godina. Sakrila se pod krevet i bila tamo cijelu noć. Nitko nije tražio.
Tea je narasla i postala bliska majci visoka, vitka, kovrčave riđe kose, crnih trešanjastih očiju, punih usana. Pjegice su joj lijepo stajale, davale joj toplinu, kao da je vilinski duh iz šume. Dečki su uzdisali za njom, cure ljubomorne. Tea nikog nije primjećivala, živjela je u svom svijetu, gdje su važni bili novci i muškarci.
Odmah nakon srednje Tea je pobjegla s nekim dečkom iz Istre. Nije valjala, ista mater, uzdisala je baka. Maricina majka odahnula je uvijek se bojala da će Tea povući njezinu kćer na krivi put. Što ih je vezalo? Ni sama Marica nije znala. S Teom je bilo veselo, zanimljivo, nije trebalo glumiti. No uvijek je osjećala i nešto više neku sjetnu, gotovo majčinsku mekoću prema toj nesretnoj, uvijek izgubljenoj curi.
Marica je završila ekonomiju, zaposlila se u općini. Upoznala je Josipa mirnog, pouzdanog, ne pije, ne puši. Udala ga za godinu. Rodila im se kćer, Sanja. O Tei je čula samo glasine: da su je vidjeli s nekim poslovnjakom, pa došla u selo s crnim Mercedesom, pa ju, kažu, izbacili iz podstanarstva. Marica nije vjerovala glasinama, poznavala je Teu bolje od tog.
Majka je radila, nije mogla čuvati unuku, a navečer, kad bi Josip stigao kući, bilo joj neugodno doći. Marica je sve sama, padala je od umora. Jedino što je željela naspavati se. Dok bi dojila kćer, znala je zaspati sjedeći i budila se samo na plač. Trznula bi se, u strahu da nije dijete ispustila. Ali djevojčica je mirno spavala. Marica bi je stavila u krevetić pa nastavila pranje pelena, kuhanje, sve bez da sklopi oči.
U to vrijeme pojavila se Tea. Bila je još sličnija majci, još ljepša. Ušla je bez kucanja, promotrila, nasmijala se.
Kao izgledaš, prijateljice rekla je bez pozdrava. Oduvijek sam znala da brak i djeca ne krase ženu. Nikad ih neću imati.
Nikad ne reci nikad, osmjehne se Marica dok njiše Sanju. Život je nepredvidiv.
E pa kažem, reče Tea. Imala sam više pobačaja, doktor kaže, više neću imati djece.
Marica je htjela pitati: Zašto toliko?, ali nije. Znala je odgovor. Tea je tražila ljubav, nalazila požudu, pa strah, pa opet samoću. Kad bi u njoj nastao novi život, gasila ga je, bojeći se postati kao njezina majka. Bojala se roditi dijete koje možda ne bi znala voljeti.
No, majčinski osjećaj uvijek negdje ostane. Tea je rado čuvala Sanju, šetala s njom dok je Marica kuhala ili, kad je mogla, zaspala na par sati. Tea ju nije budila. Hranila je Sanju na bočicu, mijenjala pelene, pričala bajke svojim hrapavim glasom. I tada je bila sretna.
Ubrzo je Tea ostavila onog dečka. Sljedeći bio stariji, prosjed, važan, skupih odijela. Iznajmio joj je stan u centru Zagreba, dolazio dva puta tjedno, srijedom i subotom.
Skoro sam živjela u zlatu pričala bi Tea, sjedeći za stolom kod Marice, svaki mjesec opet.
Zašto skoro? smiješila bi se iz pristojnosti Marica. Muški Teini život nisu je zanimali.
Star, ljigav, bi se Tea iskrivila. Ipak, nije bio škrt, davao novce, poklone, krzno.
Pa žena, djeca? pitala bi Marica.
Kakve veze imaju oni? Ja s njim, ne s njima.
Ali kad je pokrovitelj otkrio da Tea viđa i druge, izbacio ju je iz stana. Bez para, bez stvari. Pa su došli novi inženjer, poduzetnik, Norvežanin. Odatle priča o Americi. Tea ih nije pobijala. Voljela je biti obavijena maglom tajni.
Stalno samo ja rekla je jednom. A ti, što si nesretna tako? Pretvorila si se u mliječnu tvornicu, to ti je sreća? Ne hvala.
Marica nije ništa odgovorila. S Teom se nije mogao sporiti. Nijedna rasprava ne bi promijenila njezin stav o sreći za Maricu to je bila tiha večer s mužem, Sanjin smijeh, miris pogačica iz pećnice.
Josip je Tei bio oprezan.
Nisam znao da imaš ovakvu prijateljicu, rekao je prvi put. Sjedila je za stolom, pušila kroz prozor, niska, vatrena, opasna.
Tiše, čut će te, šapnula je Marica. Ostat će nekoliko dana. Nema nikoga, baka joj umrla. Dobra je Tea, samo se ne pokazuje. Znaš kako mi pomaže s Sanjom?
Josip nije ništa rekao.
A onda se dogodilo ono što Marica nikad nije voljela prizivati.
Sanja dobila temperaturu. Visoku, ni jedan lijek nije pomagao. Treći dan pozvala je hitnu. Brzo su stigli, pogledali i rekli: Hitno u bolnicu, sumnjamo na upalu moždanih ovojnica.
Marica je poletjela za njima, u staroj kućnoj haljini i papučama, bez mobitela, novčanika, dokumenata. Josip bio na poslu. Tea je ostala sama.
Kad je Josip došao kući, zatekao Teu prala je suđe.
A Marica? pitao je.
U bolnici, s malom. Sumnjaju na meningitis, reče Tea, brišući ruke. Spakirala sam im stvari, odnijet ću. I ti bi mogao otići.
Josip ju je gledao dugo, procjenjivački. Tea nije spuštala pogled. Bila je lijepa, strana, opasna. Nije znao što bi.
Tjedan dana poslije, Sanju su otpustili. Marica je došla doma, izmučena, mršava, ali sretna. Stan čist, u hladnjaku svježa juha, kotleti, kriške kruha.
Da nisi ti sve spremio? I podove oprao?
Tea je, reče Josip i skrene pogled.
A pričao si da je loša, podbola je Marica. Gdje je sad?
Otišla, kaže, vrijeme da ide.
Te noći Marica se privila uz muža, nedostajala joj je blizina. Josip se okrenuo na drugu stranu. Tako dan za danom. Na treći nije više izdržala.
Josipe, što je tebi? Zar više ne voliš? uvrijeđeno je pitala. Umorna sam, ali nikad nisam odbila bliskost. Sad ti bježiš.
Josip je šutio. Onda je rekao da je premoren, posao ga ubija, boli ga glava. Marica nije povjerovala, ali se nije svađala. S vremenom, opet su se zbližili. Sve je bilo kao prije. I Marica je zaboravila tu čudnu, tihu tjedan kada joj je muž okrenuo leđa. Skoro zaboravila.
Godine su prošle. Sanja odrasla, udala se, odselila. Marica i Josip ostali su sami mirno, skladno, kako nikad prije. Svađaju se rijetko, iz gluposti. Vikendom na vikendicu, zimi na Sljeme na sanjkanje, ljeti sade cvijeće u dvorištu. Sve dobro, sve mirno.
I onda ovaj poziv.
Marica nije mogla zamisliti Teu bolesnom. Mora biti greška. Ne spavala je cijelu noć, prevrtala se, pila vodu, gledala kroz prozor praznu ulicu. Oko četiri ustala, počela kuhati temeljac. Pile se odledilo, meso svježe. Stavila je luk, mrkvu, korijen peršina, polako kuhala, skidala pjenu. Potom procijedila, nalila u termosicu.
U bolnicu je stigla prije deset. Nije čekala sat posjeta. Portir, mladić ozbiljna lica, pokušao ju je zaustaviti; Marica mu je tutnula novčanicu i on ju je pustio.
U uskoj sobi dva kreveta. Na jednom žena u marami. Izgledala je staro. Marica htjede pitati je li pogriješila sobu, kad žena otvori oči. Marica prepozna Teu.
Nije mogla vjerovati. Nije to bila ona živa, vatrena Tea koju je pamtila. Bila je sjena. Lice bijelo, sitno, zategnuta koža bez pjegica. Ruke suhe, plave žile, položene na pokrivač. Nema više stava, hodanja, osmijeha. Crne oči bez života, prazne kao ugašeni prozor napuštene kuće.
Marici je očito sve pisalo na licu jer Tea se slabo nasmijala.
Nisi me prepoznala, tiho će Tea, glas kao šuštanje lišća.
Marica se pribrala, osmjehnula, sjela.
Što je s tobom? pitala je, bojeći se odgovora.
Što sam zaslužila, reče Tea. Sjedni.
Marica sjede. Sjeti se juhe, izvadi termosicu.
Ostavi, neću piti, reče Tea, pogledom preplašene životinje. Nemoj me prisiljavati.
Ostavit ću na ormarić. Možda kasnije.
Tea nije više govorila. Gledala je u strop, u paučinu, muhu što gmiže po zidu. Marica je šutjela, nije znala što reći. O vremenu? Politici? O prošlosti?
Kako si? naposlijetku je izustila.
Za zadnju fazu dobro, mirno Tea.
Operacija?
Prekasno. Metastaze, šaptala je Tea, pa je okrenula glavu. Nećemo trošiti vrijeme. Nemam ga puno. Htjela sam ti…
Što? srce je preskočilo, znala je da slijedi nešto ključno.
Ne prekidaj, prekinula je Tea, zakašljala, krv na rupčiću oči su joj gorjele. Cijeli sam ti život zavidjela. Imala si sve stan, muža, dijete, roditelje. I dok si od umora zaspala sjedeći, zavidjela sam jer si imala zašto biti umorna. Ja nisam.
Marica šuti. Nije znala što reći. Hvala? Nije mi ni meni lako? Sama si si kriva? Tea nije čekala odgovor. Gurala je svaku riječ iz sebe.
Toliko je muškaraca, novaca, a ni minute sreće. Ipak, bila sam. Stala je, suza joj skliznula niz obraz. Sjećaš kad si bila s malom u bolnici?
Sjećam. Donijela si mi odjeću.
Mislila sam, odnijet ću tajnu u grob. Ali sad me strah… Ti si ležala u bolnici, a ja… ostala s Josipom.
Zašutjela je. Tišina. Marica je gledala kroz prozor, proljeće vani, bubre grane, sunce igra na zidu.
Tad sam sve shvatila reče Marica. Odmah. Kad si otišla. Kad se on udaljio. Znala sam, nisam si htjela priznati.
Zašto nisi rekla? šaptala je Tea.
Kome bi bilo lakše? okrenula se Marica. Ti bi otišla s osjećajem krivnje. On bi nas ostavio. Sanja bi rasla bez oca. Ostala bih sama. Hvala ti što nisi srušila obitelj. Hvala što si otišla. Što si šutjela.
Nisam šutjela, zatvorila je Tea oči. Sad govorim, jer umirem. Da znaš. Da oprostiš.
Marica ustane, dođe do prozora. Za leđima, teško Teino disanje, jecaji.
Ne znam hoću li oprostiti, reče, ne okrećući se. Ne zamjeram ti. Kazna ti je i ovako velika. Umrijeti ovako mlada prestrašno.
Strah, slabašno Tea za njom. Strašno.
Stajala je još minutu, onda približila termos jastuku.
Ostavljam juhu. Pij kad možeš. zašuti, pa doda: Sutra ću doći.
Hoćeš? dječja nada u Teinu glasu.
Hoću.
Marica izašla van. Naslonila se na zid, zatvorila oči, osjećala kako joj srce lupa kao da će iskočiti. Vidjela je natpis Kapelica pa ušla. Zapalila svijeću, napisala cedulju za zdravlje bolesne Tee. Žena pored, mala okruglog lica, nasmiješila se.
Za par dana i sv. Mara reče. Narodi naručuju mise, Bog sve oprašta…
Marica plati misu. Ne zato što vjeruje, njezina vjera je poput magle na Savi. Samo da nešto učini. Barem to.
Išla je kući polako. Unutra mir. Zrak svježi, april miriši na topljenje snijega i travu. Znala je da Tea neće dočekati ljeto. I da će ona, Marica, stajati sama na grobu. Nitko bliži Tea nije imala. Samo ona i ona tajna.
Došao Josip, pojeli večeru, pa mu reče:
Bila sam do Tee u bolnici.
Do koje? pitao je, ne gledajući je, čeprkao vilicom.
Ona što je dolazila kad smo Sanju vozili. Umire, rak. Zvala, tražila me da joj donesem juhu.
Je li se Josip trgnuo? Podignuo je pogled, čekao nastavak, pitanja. Marica nije pitala ništa. Sve je znala. I odlučila pustiti prošlost. Čemu? Tolike godine su prošle. Zajedno su, živi, sretni. Kome su greške strane?
I, jeste postavili ogradu? preokrene razgovor Marica skupljajući suđe.
Josip je izdahnuo olakšanje ili umor. Počeo pričati o daskama, bušilici, prijatelju. Marica je slušala, klimala, smiješila se. Sve je bilo isto i potpuno novo. Kamen na srcu bio je lakši.
Noću, u krevetu, Josip je šapnuo:
Čuj, a možda da kupimo malu kućicu negdje oko Zagreba? Posadiš cvijeće, jagode, ljeti vama dođu unuci. Uzeli bismo psa. Išli u šumu, gljive, ribu…
Marica se nije vidjela od smijeha.
Divna ideja, stvarno.
Osjećala se lagano. Čemu dizati prošlost? mislila je. Ja i muž smo jedno. A tko nije griješio? Pa nije otišao, nije me ostavio. A mogao je. Valjda. Ne odvedi mi muža i na tome hvala.
Za dva dana, poziv iz bolnice. Tea umrla. Sama, u tuđem gradu, na bolničkom krevetu. Ni Marice nije bilo taman je bila u dućanu.
Jeste rođaka? ženski glas. Hoćete li je sahraniti?
Marica bi najradije povikala: Nisam! Nije mi ništa! Bila je s mojim mužem! ali šuti. Otišla je u bolnicu, naručila pogreb, odabrala jednostavni lijes, vijenac bijelih krizantema. Na grobu je stajala sama. Zemlja vlažna od proljeća. Miris svježe iskopane jame.
Gledala je humak, križ, sliku koju su dali iz mrtvačnice. Lijepa, mlada Tea pjegava, crnook, nasmijana, baš kao nekad, kad su pile čaj i pričale gluposti.
Bog kaže oprostiti, sjeti se što je čula u kapelici. Ne oprostiš, sebi štetiš. Pomislila je, Tea je zavidjela, možda ne samo njoj. Što joj je ostalo? Sama smrt, bolnica, praznina.
Možda bih i ja bila gora da sam rasla bez ljubavi, bez roditelja, s bakom rakijašicom, pomislila je Marica. Sjetila se majke što bi uvijek Tei stavljala tanjur, čaj, kolač. Sjetila se Tee kako jede brzo, ne dižući glavu. Nikad nije zahvalila ali možda nije znala. Nije naučila.
Zamjerka grize dušu šapnula je. Tugu i bolest privlači. Vidiš, privukla si. Ja ne želim boljeti. Želim živjeti.
Uzela je šaku zemlje, bacila u raku.
Gotovo reče. Oprostila sam ti. Pred Bogom se sama snađi.
Okrenula se i krenula van. Na drveću su bubrile pupoljci, svježa trava rasla duž staze. Negdje je ptica pjevala veselo, kao da se ništa nije dogodilo.
Išla je kući jer je znala da će Josip ubrzo doći s posla, treba večeru spremiti. Zajedno će ručati, gledati televiziju, ići spavati. Sutra će kupiti sjeme za cvijeće. A za mjesec dana birat će kućicu malu, ugodnu. Da sadi jagode i sluša ptice.
Život ide dalje. To je najvažnije.
***
Tea je živjela burno, ali prazno. Imala je sve ljepotu, muškarce, novac, avanture. Samo nije imala ljubav. Pravu, požrtvovnu, onu koja ne traži ništa zauzvrat. Nije znala voljeti nikad je nisu naučili. Nije znala oprostiti ni moliti oprost nitko nije molio od nje.
Tek pred smrt, kad vrijeme curi ko voda, skupila je snage. Ne za sebe za onog, tko joj je bio najbliži na svijetu.
Marica je mogla ne oprostiti. Imala je pravo. Mogla je reći: Bila si s mojim mužem, izdala si me, htjela si mi razoriti obitelj. Umri s tim. Ali nije rekla. Oprostila je. Ne jer je zaboravila. Ne jer nema zamjere. Već jer je shvatila: oprost je poklon sam sebi. Oslobođenje od tereta. Prilika za novi početak.
Josip je bio slab. Popustio je iskušenju, kao mnogi. Ali ostao je. Odabrao je Maricu, svoju obitelj. Možda iz ljubavi. Možda iz straha od samoće. Možda jer je shvatio: vatrena buktinja sagori, a kućna toplina grije dušu. Kad mu je Marica rekla da je bila kod Tee, bojao se. Čekao je pitanja, svađu, ali nije ih bilo. I to je bilo jače od riječi.
Nema u ovoj priči nevinih i krivih. Ima ljudi što su griješili, patili, ljubili, mrzili, opraštali. Ima života kompliciranog, punog boli i radosti, padova i uspjeha. I smrti, koja na kraju ravna račune. Pred smrt nestaje šuplja priča, ostaje samo najvažnije. To je oprost. Ne za drugog, nego za sebe. Da život ide dalje. Bez kamena u grudima.
Marica je oprostila. Osjetila kako uteg pada. Nije kopala po prošlosti, nije tražila objašnjenja. Pustila je. I pustila proleće novo, svježe. S cvijećem, vikendicom, unucima i ptičjim pjesmama. S životom, koji ide dalje. Unatoč svemu. Zahvaljujući svemu.
