Odlazim, da vidiš što si izgubila! Živi tjedan dana sama, neka ti mjesec svijetli kroz prozor bez muškog u kući, možda tada naučiš cijeniti što ti pružam! Ivan je teatralno bacio paket čarapa u sportsku torbu, umalo srušivši moju najdražu vazu s police.
Naslonjena na dovratak, tiho sam promatrala tu njegovu predstavu. U meni je kipjela mješavina povrijeđenosti i potisnutog smijeha. Moj suprug, tridesetogodišnji dečko, stojao je u mojem mojem, još prije braka kupljenom! jednosobnom stanu i pokušavao me zaplašiti svojim odlaskom. Kao da ozbiljno vjeruje da će bez njegove dragocjene prisutnosti zidovi popucati, a ja se osušiti poput zaboravljene pelargonije.
A sve je zapravo počelo, kao i uvijek, nakon nedjeljnog posjeta Snježani. Moja svekrva je posebna vrsta: komplimente je dijelila tako da si se poželio sakriti pod stol, a savjete izricala kao vojni dočasnik u vojarni.
Ivan se od mame vratio naoružan. Vidjelo mu se odmah: usne stisnute, pogled traži manu, nosnice mu drhte, spremne nanjušiti prašinu.
Ivana, zašto su opet ručnici u kupaonici razbacani bez reda po bojama? napao je već sa vrata, ne izuvajući se. Mama kaže da to stvara kaos i odnosi mir iz doma.
Duboko sam uzdahnula.
Tvoja mama mir prepoznaje samo na reklami za omekšivač, a ručnici vise tako da su uvijek pri ruci rekla sam mirno, miješajući gulaš na štednjaku.
Ivan se nadurio, ušao u kuhinju i pokazao prstom poklopac lonca.
Opet komade povrća? Mama kaže da prava kućanica sve zgnječi u pire, tako je zdravije za muža. Ti si samo lijena.
Ivane odložila sam žlicu. Tvoja mama nema zube jer je štedjela na zubaru, da bi kupila treći set tanjura. Ti imaš zube. Žvači.
Superg je pocrvenio do ušiju, punio pluća da mi iz dosjetki mamice još jedan biser dostavi, ali zastao.
Ti ti si nezahvalna! ispalio je. Mama je, usput, magistra domaćinstva!
Ivan, tvoja mama je cijeli život bila portirka u studentskom domu, magistra je samo u vlastitoj glavi, jer joj titula dobro zvuči uzvratila sam ledeno.
Zastao je s otvorenim ustima, pokušavao pronaći novi argument, ali mu je mozak zapeo na prazno. Zatreptao je i odmahnuo rukom, kao da tjera dosadnu muhu.
Izgledao je tad poput pingvina na suhome.
Baš tada je odlučio naučiti me pameti.
Dosta! Dosta tvog bezobrazluka! deklarirao je, zakopčavajući torbu. Idem mami. Tjedan dana. Stan ostavljam tebi, pa razmisli o svom ponašanju. Kad se vratim, očekujem besprijekoran red i pisana isprika!
Zalupio je vrata za sobom. Kuću je prekrila tišina.
Osjećala sam prazninu i odjednom veliko olakšanje. Ali ipak me boljela nepravda. Otišao je iz mog doma, želeći me kazniti, ostavljajući mene u miru i udobnosti? Kakav strateg!
Ali život je za mene priredio veće iznenađenje od Ivanovih drama.
U ponedjeljak me zove šef.
Ivana Petrović, imamo problematičan projekt u Rijeci. Trebate otputovati sutra, na tri mjeseca. Dnevnica dupla, plus bonus dovoljno za novi auto. Molim vas, jedino vi to možete.
Osjetila sam kako mi iza leđa izrasta par krila. Tri mjeseca! Bez Ivana, bez svakodnevnih poziva Snježane, na Kvarneru (pa makar i kišnom), s dobrom plaćom.
Idem, pristajem! izgovorila sam bez razmišljanja.
Razmišljala sam dok sam izlazila iz ureda. Stan će mi biti prazan tri mjeseca, režije su skupe. Tada mi zazvoni prijateljica Marija.
Ivana, katastrofa! Sestra mi s obitelji došla s mora, kod njih je renovacija, nemaju gdje, hotel preskup. Buka je, ali plate odmah i dobro!
U glavi mi se lampica upalila. Sve je sjelo na mjesto.
Neka dođu. Ključ ostavljam domaru. Samo jedno: ako dođe nekakav muškarac galamiti, neka ga izbace odmah.
Te večeri spakirala sam stvari, vrijednosti spremila u kutiju i odnijela mami, stan pripremila za podnajem. Ivan mi se nije javljao kažnjavao me. Neka je.
Sljedećeg jutra odletjela sam, a u moj stan uselila se vesela obitelj Marković: tata Ante, mama Kata, troje djece i golema, zaigrana mješanka Mara.
Prošao je tjedan dana.
Ivan je, kako sam kasnije čula, izdržao cijelih sedam dana pakla kod Snježane. Dobra je ona, ali izdaleka. Kod kuće, njezina briga stišće poput zmije.
Ivane, ne srči! upozorila bi ga uz doručak.
Ivane, zašto dva puta povlačiš vodu? Vodomjer broji!
Sinko, krivo sjediš, iskrivit ćeš leđa ko barba Stipe.
Do kraja tjedna Ivan je poludio. Bio je siguran da sam dovoljno naučila, navodno sam se isplakala i shvatila njegovu veličinu. Vrijeme je za trijumfalan povratak.
Kupi tri uvele karanfile (valjda znak pomirenja) i krene prema stanu.
Već na stubištu zamišljao je moju paniku i sreću. Umeće ključ u bravu. Ne ide! Mršti se, povlači kvaku. Zaključano. Zazvoni.
Iza vrata čuje se galama zvuči kao stampedo i lavež od kojeg podrhtava cijeli hodnik.
Tko je!? začuje se duboki muški glas.
Ivan ustukne.
Ja sam Ivan. Muž sam. Otvorite!
Vrata se otvore. Na pragu stoji Ante, muškarac širok skoro kao vrata, u potkošulji, u ruci ražanj (pržili su ćevape na električnom roštilju). Osim njega, drži se za nogu Mara.
Kakav muž? čudi se Ante. Ivane nema. Ivana je otišla. Ovdje mi živimo. Imamo ugovor, platili sve. Tko si ti?
Ja ja sam vlasnik! pokuša Ivan zadobiti autoritet. Moja je to kuća! Ženina Zajedno smo ovdje!
Čuj, prijatelju Ante mu dobrodušno tapne rame ražnjem, ostavljajući masnu mrlju na košulji. Ivana rekla: muža nema, kod mame. Stan je slobodan. I ti kod mame. Da ne smetaš. Kata, donesi ajvar!
Vrata se zalupe ispred Ivanovog nosa.
Idući trenutak mobitel mi vibrira od njegovih poziva. Sjedim na terasi restorana s pogledom na Kvarner, jedem morske plodove, pijuckam malvaziju.
Da? odgovorim lijeno.
Šta to radiš?! vrišta Ivan toliko da moram odmaknuti mobitel. Tko su ti ljudi u MOM stanu?! Zašto me ne puštaju?! Sad ih se natiskalo kao cirkus!
Ivane, smiri se prekinem ga ledenom hladnoćom. Ti si otišao. Rekao si, tjedan dana a možda i zauvijek, da shvatim nešto. Jesam. Sama mi je dosadno i skupo. Iznajmila sam. Na tri mjeseca.
Na TRI MJESECA?! prešao je u falset. A gdje ću ja spavati?!
Pa ti si kod mame. Tamo ti je super, ručak miksan, ručnici po shemi. Uživaj. Ja radim. Duže vrijeme me neće biti.
Ja ću tražiti razvod! Policiju!
Zovi. Stan je moj, vlasnik, ugovor službeni, porez plaćen. Jesi li prijavljen? Nisi. Ti si gost, Ivane. Gost na kojem gostoprimstvo završava.
Prekinula sam.
Deset minuta kasnije zove Snježana. Javim se samo zbog showa.
Ivana! njen je glas rezao kao oštrica. Kako si mogla izbaciti svog muža na ulicu? Nečovječno! Po Obiteljskom zakonu žena mora mužu pružiti dom i topao obrok!
Snježana, prekinem, uživajući po članku 35. piše o ravnopravnosti. A na vlasničkom listu samo moje ime. Vaš sin je odabrao pedagogiju odlaskom? Lekcija je uspjela. Učenik premašio učitelja.
Ti si bezdušna sebičnjakinja! ostala je bez daha. Muž mora imati svoj mir! Uništavaš obitelj! Žalit ću se sindikatu!
Žalite se i Dragom Bogu. Usput, vi uvijek govorite da vam je Ivan zlato. Uzmite to zlato sebi. Samo mu sve miksajte, zaboravio je žvakati.
Snježana je ruknula nešto u mobitel, nabrala zrak za kletvu, ali se ugušila od vlastite žuči.
Zvuk prekida podsjetio me na stari faks kad proguta papir.
Tri mjeseca proletjela su kao dan. Vratila sam se sretna, s novom frizurom, euroima i potpuno sigurnom starom se životu ne vraćam.
Stan me dočekao blistav Ante i Kata su ga očistili do zadnjeg kuta, popravili i kapajuću slavinu koju Ivan nikad nije stigao.
Ivan se pojavio dva sata po mom povratku. Izgledao je bijedno. Smršavio je, s pepeljastim licem, zgužvanom košuljom. Tri mjeseca s najboljom mamom učinila su ga starcem.
Ivana počeo je tiho možemo li zaboraviti sve? Shvatio sam, i mama je malo pretjerala. Krenimo ispočetka? Donio sam stvari ovdje.
Pokušao je ući u hodnik.
Prepriječila sam put s koferom.
Ivane, nema ponovnih početaka. Htjela sam cijeniti muškarca u kući? Naučila sam. Ante je popravio slavinu u pola sata. Ti si godinu dana kukao kako nemaš vremena.
Ali ja sam ti muž! izustio je, s onim poznatim strahom malog djeteta kojeg izbacuju iz pješčanika.
Bio si muž, sad si teret presjekla sam. Stvari su ti kod domara dolje. Vrati ključ.
Ne smiješ! Tražit ću pola ulaganja u stan!
Ivan, sve je radio moj tata, računi su kod mene. Ti si samo tapetama narihtao zidove svojim kukanjem nasmiješila sam se gledajući ga ravno u oči. Kraj. Predstava završila, publika otišla.
Stajao je zbunjen, pokušavajući shvatiti kad mu se pedagoški eksperiment iz snova pretvorio u poraz.
Zalupila sam vrata. Klik brave zazvučao je kao pucanj za početak novog života.
Kažu, Ivan još živi sa Snježanom. Poznanici pričaju da sad ne kontrolira samo što jede, već i kad spava, i s kim priča na mobitel. A on poguren, tih, stalno gleda u pod pazi na nevidljive mine mamina raspoloženja.
