Zemlja duše. Putnička groznica
Planirati putovanje udvoje pokazalo se puno zabavnijim nego samostalno. Cijelu zimu, prosinac i siječanj, Martina i Krešimir provode večeri nad kartama Istre, pregledavaju ponude izletničkih agencija, uspoređuju cijene i moguće rute. Martina, po zvanju knjižničarka, pristupa pripremi temeljito stvorila je posebnu fasciklu, gdje uredno umeće isprintane karte, popise istarskih znamenitosti, planove povijesnih gradova i mjesta koja nikako ne smiju propustiti.
Ti si kao general pred operacijom, smije se Krešimir dok gleda kako Martina slaže papire po stolu.
A ti si moj zamjenik! odmah vraća Martina. Ti si zadužen za prijevoz i sigurnost.
Dogovoreno!
Tura se pojavila preko poznate agencije u centru Karlovca povoljna, za dvije osobe, s prijevozom iz Zagreba do Pule i transferom do Rovinja. Pet noći u privatnom apartmanu u središtu Rovinja, uključeni doručci. Cijena nevjerojatnih dvije stotine pedeset eura po osobi.
Jesi li sigurna? pita Krešimir dok promatra voucher koji mu Martina pruža. Veljača, to je još zima. Nema kupanja u moru.
More je uvijek lijepo, odgovara Martina. Prošlog ljeta sam se izguštala, sada samo želim gledati more. I znaš da u Istri u veljači cvijeta mimoza? Temperatura oko petnaest, ljudi gotovo nigdje. Tišina. Pravi odmor.
A što raditi zimi u Istri?
Šetati, disati, gledati i upoznavati, Martina se smije i sjeća svih svojih ranijih putovanja. Istra nije samo more. Istra je duša. Treba, samo, ne bojati se. Kažu, Istrijani su otvoreni i gostoljubivi. Ako im se nasmiješiš, prihvatit će te kao svog.
A ako ne znam kako se smiješiti? mršti se na šaljiv način Krešimir.
Ne znaš? Naučit ćemo te! Nećeš? Natjeramo mi! glasno se smije Martina, prisjećajući se stare vojne pošalice.
Zadnju večer prije puta sjede za kuhinjskim stolom, uz mamina peciva i čaj. Prebrojavaju dokumente, polažu stvari u kofere. Martina prevrće svoj crveni kovčeg koji je postao simbol njenih lutanja i razmišlja kako se sve promijenilo posljednje dvije godine. Prvi put je išla sama u Bosnu, sve je bilo strašno granica, jezik, samački osjećaj. Sada je uz nju netko s kim želi dijeliti put, a strah je nestao. Ostaje samo uzbuđenje pred put.
Spremna, putnice? Krešimir prebacuje ruku preko njenih ramena.
Spremna, smiješi se Martina. S tobom bilo kamo!
***
I ovo ti je zima? Krešimir stoji na stepenicama autobusa, škiljeći prema suncu. Iza njih su snijeg i minusi, čizme i debele jakne. A ovdje, u Puli, trinaest u plusu, miris mokre zemlje i pomalo cvijeća.
Samo početak, Martina osjeti kako joj uzbuđenje raste. Tek nas čekaju iznenađenja.
Granica ide bez problema. Samo pokazuju osobne i već su na drugoj strani poluotoka! Do Rovinja im treba pola sata. Stižu do apartmana u samom centru, okruženi lozom i stablima maslina. No vrata su zatvorena.
Martina zove. Tišina. Proba opet.
Nema nikoga, zbunjeno kimne Krešimiru.
Možda nas nisu očekivali? pita on.
Iz susjednog dvorišta proviruje žena, nešto kaže na dijalektu, pa kad vidi da ne razumiju rukom im pokaže: gazde su otišle, ali vraćaju se. Otvara kapiju, pušta ih unutra i pokazuje im klupicu pod suncobranom.
Sad stvarno osjećam da sam tuđa, šapne Martina. Ne znamo nikoga, ne razumijemo jezik, nitko nas ne dočekuje…
Ali skupa smo, tiho uzvrati Krešimir. To je najvažnije.
Domaćini stižu za pola sata. Dvije simpatične sestre, Ana i Ljiljana, pričljive i nasmijane. Dovode ih do sobe na katu, pokazuju gdje je kuhinja, objašnjavaju što i kako. Na Martinin upit o drugim gostima, Ana se smiješi:
Zimi nema nikoga. Vi ste sami. Kao kraljevi.
Kao kraljevi, ponavlja Krešimir dok ostaju sami. Kako ti se sviđa?
Malo strašno, priznaje Martina. Ali nije bitno, jer smo zajedno. Tako je puno lakše.
Martina ide pod tuš. Voda slaba i dugo treba da se zagrije, ali uzima to kao dio pustolovine. Suši kosu fenom i nestane svjetla.
O, ne, reče u mraku.
Što je sad? začuje se Krešimir iz hodnika.
Struja nestala. Upozoravali su me da bude toga u Istri.
Pipajući traži kozmetičku torbicu i samoj sebi govori: Sve će biti dobro. Važno da sam na jugu! Šminka se u mraku, oblači haljinu i izlazi.
Kako si to uspjela u tami? čudi se Krešimir.
Želja da budem lijepa jača je od svih nestanaka struje! smije se Martina.
Izlaze u grad. Rovinj joj se otvara onakav kakvog nije očekivala. Stari barokni portali i ruševine, uske kale, palme i čempresi između otpada i gradilišta. Negdje tutnji bušilica, negdje zjapi prazno pročelje.
Kao nakon rata, tiho će Krešimir.
I bio je rat, devedesetih, doda Martina. Još se oporavljaju.
Ali ljepota probija svuda po zelenim padinama iznad grada, morem koje sja dolje, zrakom koji miriše na dunje i sol.
Raj za Čubaka! klikne Martina kad ugleda narančasta stabla u dvorištu. Mandarine! Posvuda!
Prilazi ogradi, gleda plodove.
Želiš ubrati? zadirkuje Krešimir.
Ne, to se ne smije. Ali možemo kupiti.
Nađu tržnicu nekoliko štandova s voćem, vinima i suvenirima. Martina uzima pola kile mandarina za četiri kune, jedan gura Krešimiru.
On zagrize i oči mu se rašire.
Što je ovo!? zacvili.
Mandarina, obična mandarina!
Ništa u trgovini nije ni blizu ovome. Cijela eksplozija okusa sok, kiselkastost, slatkoća. I miris!
Odlaze natrag i kupuju odmah tri kile.
Dosta za par dana… inače ćemo samo po njih hodati, smije se Martina.
Šetaju rivom. Sve je zatvoreno kafići, trgovine, dućani, lunapark… Samo poneki prolaznik i sunčane pseće družine. Zima.
Gdje ćemo nešto pojesti? pita Krešimir.
Vidjet ćemo usput, MArtina smiruje.
U zabačenoj uličici nađu mali konobarijum. Vlasnik, vremešni Istrijan s brkom, teško se izražava na hrvatskom, ali se rukama sporazumijevaju. Martina naručuje fuže s tartufima, maslinovo ulje, čaj.
Jesi sigurna? Izgleda… skromno, Krešimir sumnjičavo.
Čitala sam recenzije hrana je odlična, kaže ona.
I stvarno fuži mirisni, topli, njoki puni okusa i maslinovog ulja. Krešimir muca od zadovoljstva, uči kako izvlačiti umak do posljednje kapi.
Bila si u pravu. Savršeno.
Kasnije odlaze do mora. Martina se zadržava na plaži mirno more, zlatni refleks iza zalazećeg sunca, galebovi nisko lete. Skuva se u cipelama, podiže traperice i ulazi bosonoga.
Zima ti nije problem? Prohladit ćeš se! Krešimir brine.
Hladno, ali budi! odgovara Martina.
Noge joj bride, ali smije se kao dijete. Krešimir je grli, pokriva jaknom.
Drhtiš?
Drhtim… ali presretna sam. Na moru sam. Našoj obali.
Sjede na klupu, promatraju zalazak. Valovi šume, galebovi viču, odnekud dopire muzika.
Dobra si mi ideja ovo, kaže Krešimir. Drago mi je da smo skupa.
Martina osjeća: ovaj dan, pun kontrasta, otkrića i mirisa, jedan je od najljepših u njezinu životu. Zato što je ovdje, i on je s njom.
***
Jutro počinje uz more. Martina ustaje dok Krešimir još spava, navlači jaknu i bježi na obalu. More je uzburkano, valovi gledaju u nju višlji nego jučer, bučniji.
Neću još plivati, šapuće Martna moru. Doći ću opet.
Na šljunčanoj plaži dočeka je jedan dlakavi pas, s grančicom u ustima. Veselo dotrčava, gura joj njušku u dlan, spušta štap kraj nogu.
Jao, jesi čekao mene? ne može odoljeti smijehu.
Baca mu grančicu, pas nosi nazad, još i još… Sve dok iz obližnjeg kafića ne zamiriši svježe kuhani kava. Martina uđe i naiđe na jedino otvoreno mjesto mala kavana gdje vlasnik kuha tursku kavu iz džezve. Gusta, snažna, prava. Uzima dva to-go i vraća se u sobu.
Što to donosiš? mrmlja Krešimir, otvarajući jedno oko.
Prava kava, iz džezve. Ustaj, danas idemo na izlet.
Brzo su spremni. U pripremljenom minibusu čeka mala grupa dva para, tri žene solo, i njih dvoje. Svi veseli, pričljivi, već su se upoznali dok čekaju vodiča.
Vodič Ivan, čovjek u četrdesetima s pametnim očima i staloženim glasom, nema spremnih fora kao vodiči iz Dubrovnika, radije mirno objašnjava povijest, slojeve Priče.
Istra, to je križanje desetaka kultura, religija, stoljeća, kaže, dok minibus vijuga istarskim brdima. Tu su Grci, Rimljani, Mleci, čak Francuzi i Nijemci. Svaka epoha je ostavila trag. Tko želi upoznati Istru, treba joj dopustiti da uđe u vas. Duša Istre je u vinogradima, u crkvicama, u ljudima. Postoji legenda: Dok je Bog dijelio zemlju narodima, Istrijan je zakasnio jer je imao goste. Bog mu je dao komad raja koji je sebi čuvao.
Martina sluša zadivljena. Vožnja vijuga pokraj vinograda, maslinika na terasama, mirišu cvjetne livade, starinski dvorci na svakom zavoju. Osjeća, ovo nije običan izlet ni vožnja, nego putovanje u dubinu, kroz slojeve vremena.
Gle! Martina pokazuje Krešimiru autobusnu stanicu u obliku školjke, ukrašenu mozaikom. Rad Jurine Fabera. On je iz Pazina.
Umjetnost na klupi, čudi se Krešimir. Kod nas samo po galerijama.
Prva stanica je pčelinjak u brdima. Vlasnik, stari Istrijan, daje svježi med od eukaliptusa, kestena. Ali ne na žlicu, nego na kožu, kao što je običaj.
Lokalna tradicija, priča Ivan. Tako najlakše upiješ miris.
Martina liže med sa šake, polako joj se topi, ostavlja trag cvijeća i bilja. Krešimir ponavlja, mršteći se, ali mu je smiješno.
Blesavo, ali zapamti se!
Najbolji dio prijepodneva je degustacija vina u mračnom podrumu, među bačvama i mirisom grožđa. Mladi domaćin Damir, karizmatičan i zaljubljen u zanat, priča priče o malvaziji, refošku, teranu.
Ovo je Malvazija… vino za prijatelje, za slavlje.
Martina prinosi čašu, zatvara oči. Vino je voćno, svježe, diskretno. Sljedeće je Teran, stoljetni klasik.
To je bilo omiljeno vino starih pomoraca, kaže Damir.
Martina probaje. Gusto crveno vino, aromatično, s tragom šume.
Za da se vratimo! šapne Krešimir.
Čašću se.
Onda stižu u Poreč. Martina izlazi iz busa i ostaje bez daha. Grad uz more, stari forum, platani, palme, ugodan ritam života među domaćima.
Vidi ih… sretni su.
Imaju more, vinograde, sunce. Što im više treba?
Šeću obalom, upijaju topli zrak, gledaju starce za dominom, ljubavne parove, ljenčareće pse.
Pravi raj za hedoniste.
Sljedeća postaja je crkva Sv. Eufrazije. Polumrak, miris tamjana, tišina. Martina pali svijeću. Zaželjevši isto što uvijek: još putovanja, još doživljaja, još sreće.
Na povratku svi su mirniji, šutljiviji, čak i Ivan govori tišim glasom.
Gladni ste ili umorni, prijatelji… sad stanemo na ručak!
Martina naručuje ćevape i istarski kruh s maslinovim uljem. Porcija obilna, pola ostavlja za večeru. Hrana miriši na pečeno, sir je rastezljiv, vino je toplo.
Ovo je baš trebalo!
Krešimir klima svi odjednom živnuli. Vraća se smijeh, vina se spominju, Ivan se smije kroz retrovizor.
Glavni doživljaj je kupanje u toploj vodi istarskih termi u Motovunu. Martina se ne može dočekati da uđe u bazen, gdje para ima posvuda.
Ovdje sam zbog toga i došla! poviče.
Topla voda opušta svaki mišić, umor dan nestaje. Leže gledajući brda i oblake.
Kao bajka…
Kao raj, kaže Krešimir.
I onda ugledaju stup pare koji izlazi iz šume.
To požar? zbunjena je Martina.
Ne, smije se Ivan. Otiđite pogledati!
To je mali, mjehurići termalni izvor, para koja smrdi na sumpor, kao prolaz u pakao ali vesel, žamor pun šala o vragovima i isprekidanim dušama.
Nakon povratka, mrak je, struja opet nema, ali Martinino raspoloženje nezamjenjivo.
Ne može mi ništa pokvariti današnji dan! kaže paleći svijeću. Kakav dan!
Znam, hvala ti, Krešimir grli.
Ovo je tek početak! uzvrća Martina.
Sjede pod svijećom, klopaju ćevape, piju čaj kupljen na tržnici, i prave plan gdje će sutra. More šumi vani, iz motovunske šume puši pakleni kotao i mirišu mandarine…
***
Snijeg?! Krešimir kroz prozor minibusa ne vjeruje očima. Došli smo iz Zagreba zbog snijega u Istri?
Martina se smije. Nije ni ona vjerovala, kad minibus krene prema Buzetu i oko njih počne blještjeti bijelo.
To nije obični snijeg. To je snijeg u planinama. Planine obožavam…
Ivan čuje, okreće se:
Vozimo na Butonigu i Učku. Tu su snježne livade i pogledi kakve nećete nigdje naći.
Cijela planinska vožnja: serpentine, slapovi, potoci. Martina ih je vidjela, ali ovdje je nešto drugo.
Gle, kao suze, pokazuje slap na stijeni.
To su Djevojačke suze, lokalna priča: djevojka je plakala čekajući dragoga otišloga u vojsku. Voda nikad ne presušuje.
Zagrabe hladne kapi i umiju lica.
Zaželjea si? pita Krešimir.
Da, još puno zajedno putovati, smije se Martina.
Vozilo dalje u pliću dolinu. Butoniga blista tirkizno, svjetli kraj planina. Nikad ne ledi, Ivan objašnjava, zbog podzemnih izvora.
Onda: Učka. Pogled na more, snijeg, barke. Martina izlazi, zanijemi.
Bože moj, što je ovo lijepo.
Šetaju tiho, držeći se za ruke. Na visini ima samo snijega, ali srce je toplo.
Vidiš, u planinama si malen, ali i uzvišen, šapće Martina.
Osjećam to, uzvraća Krešimir.
***
Četvrti dan odluka pada na Motovun. Martina nije ništa unaprijed gledala ni planirala.
Ne bojiš li se ići na slijepo? pita Krešimir.
Malo. Ali ponekad je najljepše kad ni ne znaš što te čeka.
Vožnja krivuda do vrha brda. Martinu oduševljava urednost, cvijeće, narcise, mimoza, tratinčice. Poziva Krešimira da pogleda visibabe.
Nikad ih nisam vidjela uživo… Samo u knjigama.
Dodiruje majušni cvijet, nježan kao svjetlost.
Dar s juga, šapuće.
Unutra u crkvi polumrak, miris tamjana, tihi zvuci s razglasa. Martina se smiruje, stoji pred ikonom, osjeća mir.
Sljedeća stanica slap, građen nekad za elektranu. Voda obrušava, snaga i tišina idu zajedno. Martina se čudi imenu Motovun: Naš Motovun je tišina… savršen.
Idemo dalje u parku je jezerce s labudovima, patkama, paunovima i nojevima prava ptičja republika. Krešimir šmugne:
Čitav zoološki vrt!
Pravo ptičje kraljevstvo!
Sjede na klupi, gledaju labudove, uživaju u tišini.
A onda spektakl Motovunska jama. Ulaze u podzemni vlak, spuštaju se u odjeke. Martina stišće Krešimirovu ruku.
Strah te?
Samo malo… ali znatiželjnija sam.
Ulaze u šupljinu, stalaktiti s visoka, stalagmiti odozdo kroz maglu i mostiće. Svaka postaja ima glazbu: stari istarski napjevi, instrumentali, zborsko pjevanje. Akustika neponovljiva.
Prije korone, vodič Zvonko pokazuje ovdje su koncerti, simfonije. Ako netko zna pjevati, izvolite, prilika se pruža jednom u životu.
Martina zastane, srce tuče, ali nitko drugi se ne javlja. Pogleda Krešimira. On je bodri.
Idi, ti znaš.
Pomalo drhteći priđe. Pjevat ću staru, Vuprem oči na planine…
Zatvori oči, iz srca pjeva. Prvo tiho, ali zvuk se u šupljini umnoži, vrati kao planinski odjek. Pjesma teče, pridružuju se drugi, još i još stotinu ljudi u polusjeni pjeva.
Na kraju spontani pljesak, Zvonko uzbuđen:
Prvi put u jami istarska pjesma ovako zvoni!
Martina mokrih obraza, dok je Krešimir grli.
Ti si naše čudo.
Nije do mene. To je mjesto.
Izlazi na sunce, zrak miriše na more. Martina zna, promijenjena je. Taj glas kroz kamenu pećinu pamtit će do kraja.
Kasno poslijepodne, na balkonu, uz čaj.
Danas si bila fenomenalna.
Samo sam pjevala.
Pjevala si srcem. Svima, meni.
Martina misli: Bože, hvala na ovom daru, na čudu i na šansi!
***
Avion iznad oblaka, polja pod snijegom, crni goli šumarci, krovovi. Martina se naslanja na Krešimira i misli čeka ih posao, rutina, ali nešto se promijenilo.
O čemu razmišljaš? pita tiho Krešimir.
Da sam sretna što ništa nisam čitala o Istri. Inače bih odustala, propustila bih sve.
Krešimir joj stišće ruku.
Čega bi se bojala?
Tko zna. Prvi dan sam bila u šoku ruševine, pasji čopori, nestanak struje… Pitala sam se gdje sam došla.
A sada?
Sad mi nedostaje.
Kod kuće u Karlovcu, mama dočekuje s kolačima.
Kako je bilo?
Martina priča, pokazuje slike, magnetiće, tjerane mandarine. Mama ne vjeruje.
Kažu, Istra je skupa, nezanimljiva, osiromašila…
Mama Martina uzima je za ruku. Svuda je dobro i loše, što tražiš, to nađeš. Ja znam tražiti dobro. I bio ga je pun Rovinj. Ljudi otvoreni, susretljivi, radosni. Sve što nam je trebalo, dali su nam. Nisu gledali u novac.
Nisi se bojala?
Ne… Bila sam s njim. A i kad imaš otvoreno srce, ljudi uzvrate istom mjerom.
Sjeti se sestara Ane i Ljiljane, tih dviju domaćica koje su ih tetošile, Ivana koji je pazio na grupu, Damira iz vinskog podruma. Prodavačica sa štanda probajte mandarine, ponesite, vaše je.
Znaš, mama… Susrela sam ženu koja je već devetnaest puta putovala po Istri. Zašto? pitam. Tamo mi je duša na miru. Razumiješ?
Ne baš, mama iskreno.
To je kao nostalgija za prošlim vremenima, kad su svi pričali, kad su starci kartali na rivi, mladi se družili. Ovdje toga više nema. Ondje ima.
Sjetila se šetnje porečkom šetnicom, zaljubljenih, staraca, djece, spokoja. Kako je bilo lako disati.
A ljudi se ne boje biti siromašni. Nema lažnog sjaja. Ima obitelji, mandarina, kruha i vina. I sreće.
Kao mi, samo smo to zaboravili.
Sjetila se tamnog mora, galebova i glazbe. Dvojice ribara u brodu, kao iz filma.
Vratit ćemo se, obećao je Krešimir.
Martina zna: ovdje, na ovom komadu zemlje, postala je ne samo turist, nego čovjek koji osjeća. Učiš pričati dušom, ne jezikom.
Negdje tamo, daleko, između maslina i mora, živi drugi svijet sporiji, jednostavniji, srčan. I ona je na tjedan dana bila njegov dio.
Navečer gasi svjetlo i zatvara oči. Vani vije vjetar, škripi stara breza. Njoj se čini da čuje šum mora.
Doviđenja, Istrijo. Vidimo se opet.
