Oprosti mi, sine.
Ovo je priča o obitelji koju bi mnogi u našem društvu nazvali problematičnom. Majka sama odgaja sina, još otkako su se suprug i ona rastali a njezin sin, Zvonimir, tad nije imao ni godinu dana. Danas je Zvonimiru četrnaest, njoj je trideset četiri, i radi kao knjigovotkinja u jednoj maloj općinskoj ustanovi u Osijeku.
Zadnjih godinu dana njezin život pretvorio se u noćnu moru. Zvonimir je do petog razreda bio odličan učenik, a onda su počele dolaziti trojke i kasnije je bilo sve gore. Sve što mu je željela bilo je da završi barem osnovnu školu i stekne neko zvanje, bilo kakvo!
Pozivi iz škole nisu prestajali. Razrednica nije imala milosti i često bi ju prekoravala pred drugim učiteljima, koji su redom dodavali žalbe na Zvonimirovo loše ponašanje i slab uspjeh. Očajna i bezvoljna, vraćala se kući, svjesna kako se bori s vjetrenjačama. Njezine prekorne riječi Zvonimir je slušao šutke i s povučenim pogledom. Zadaće nije učio, u kući nije pomagao.
I danas je, umorna nakon posla, ušla u stan i odmah primijetila nered u Zvonimirovoj sobi. A ujutro ga je izričito zamolila: Kad dođeš iz škole, pospremi stan!
Stavila je vodu da zakuha i nerado započela pospremati. Brišući prašinu, ubrzo je shvatila da nema kristalne vaze koju su joj prijateljice poklonile za rođendan jedinu vrijednu stvar u stanu (nikad si takvo što ne bi priuštila sama). Zastala je. Je li ju uzeo? Prodao?
Po glavi su joj navirale najgore misli. Nedavno je Zvonimira vidjela sa sumnjivim dečkima. Na njezino pitanje: Tko su to? mrzovoljno je promrmljao nešto nerazumljivo, a pogledom joj dao do znanja da se ne petlja. Sigurno je upao u loše društvo! pomisli, sa zebnjom u prsima. O, Bože, jesu li ga nagovorili na nešto loše? On sam to sigurno ne bi! A što ako i puši? Ili nešto gore? U žurbi se sjurila niz stepenice. Vanjski je mrak bio gust, ulicama su prolazili tek rijetki prolaznici.
S teškim korakom vratila se kući. Sama sam si kriva! Sama! Nikad više nije osjetio toplinu doma, ni ujutro, ni navečer! Samo ga grdim, stalno. Sjela je i rasplakala se. Tada, kad su suze presahle, uhvatila se čišćenja kao spas. Nije mogla samo sjediti i tugovati.
Pomičući hladnjak, naišla je na staru novinu. Povukla ju je i začula zvuk stakla iz nje su ispali dijelovi razbijene vaze umotani u papir.
Razbio ju je ushapćuje i ponovno je obuzmu suze, ovoga puta radosne. Nije je odnio, nije je prodao sakrio ju je. I vjerojatno se sada boji doći kući, misleći kako će ju to razljutiti! No onda naglo stane shvati koliko bi burno reagirala da ju je odmah vidjela razbijenu i teškim srcem uzdahne, pa ode pripremiti večeru. Postavila je stol, raširila stolnjak, složila tanjure i salvete.
Zvonimir je ušao pred ponoć. Ušao je stidljivo, zastao na vratima. Ona je dotrčala k njemu: Zvonimire! Gdje si tako dugo bio? Zabrinula sam se, izmorila čekajući te, jesi li se smrzao? Uzela mu je hladne ruke u svoje, ogrijala ih i poljubila ga u obraz, tiho mu šapnuvši: Idi operi ruke, napravila sam ti ono što voliš jesti. Zbunjeno je pošao prati ruke.
Kad je došao u kuhinju, rekla mu je: Večera te čeka u sobi. Ušao je u sobu, koja je blistala čistoćom, i sjeo za stol. Uzmi, sine! čuo je nježan majčin glas. Skoro je zaboravio kad mu je majka zadnji put ovako nježno govorila. Sjeo je, pognute glave, nije dirao hranu.
Zašto ne jedeš, Zvonimire?
Podigao je pogled, glas mu je drhtao:
Razbio sam vaznu.
Znam, sine, mirno reče ona. Sve se u životu može razbiti.
Zvonimir je sagnuo glavu nad stolom i rasplakao se. Majka ga je tiho zagrlila preko ramena i zaplakala s njim. Kad se smirio, tiho mu je rekla:
Oprosti mi, sine. Stalno vičem na tebe i grdim te. Znam da ti je teško. Znam da ne nosiš baš najmoderniju odjeću, kao tvoja ekipa. Znam i da sam umorna i stalno radim, posao donosim kući, pa sve iskalim na tebi. Oprosti mi, više te nikada neću grditi!
Večerali su u tišini, legli spokojno. Ujutro ga nije morala buditi sam se probudio. Kad je odlazio u školu, umjesto prijetnje i upozorenja, prvi put ga je samo poljubila u obraz: Vidimo se navečer, sine!
Kad se vratila s posla, vidjela je da je pod opran, a sin je pripremio večeru ispržio krumpire.
Od tog dana obećala je da više neće razgovarati o školi ni o ocjenama. Ako su njoj pozivi iz škole bolni, kako li je tek njemu?
Kad je jedno popodne Zvonimir rekao kako ipak želi nastaviti u gimnaziji nakon osnovne, nije pokazala sumnju. Jednom, kriomice je pogledala njegov dnevnik nije bilo jedinica.
Ali, najvažniji za nju bio je onaj trenutak kad su zajedno sjedili uz papire i račune, a on joj je rekao: Mogu li ti pomoći računati? Poslije sat vremena osjetila je kako joj položio glavu na rame.
Zaustavila se. Prisjetila se vremena dok je bio mali, kada bi nakon igre sjeo uz nju i, umoran, zaspao na njezinoj ruci. U tom trenutku shvatila je ponovno je pronašla svog sina.
U životu, stvari se mogu razbiti, ali ljubav i razumijevanje grade mostove jače od svakog kristala. Važno je iskreno slušati, biti strpljiv i voljeti tada se sve popravi.
