Ne dam ti njegov stan
Zašto si došla?
Valerija je stajala na vratima, ne odstupajući ni koraka. Ruke je držala naslonjene na dovratak, kao da brani ulaz ne samo u stan, nego i u svoj život.
Dobar večer, gospođo Valerija.
Pitala sam te: zašto?
Mirna nije odmah odgovorila. Pogledala je u prag, u stari otirač s plavim i bijelim rubom što ga je još ona prije godinama kupila na Dolcu. Otirač je i dalje tu, izlizani od godina, ali ipak nije bačen.
Mogu li ući?
Pauza je trajala dugo. Valerija se nije pomaknula. Ipak, nakon nekoliko sekundi, polako se okrenula i otišla prema kuhinji. To je značilo da može ući.
Mirna je ušla i zatvorila vrata. Hodnik je mirisao poznato, ali ne kao nekad. Nekad se osjećao miris cigarete s Ivorove jakne, koja je uvijek visjela na lijevoj kuki. Sad je tamo visio samo stari kućni ogrtač i tamnoplava vunena kapa.
U kuhinji je Valerija već bila zauzeta oko štednjaka, premda nije izgledalo da joj je do društva. Najviše je izgledalo kao da joj treba nešto s čime će zaokupiti ruke.
Vidjela sam svjetlo, rekla je Mirna. Prolazila sam pokraj.
U deset navečer?
Bus je kasnio. Čekala sam na stanici.
Valerija je stavila vodu za čaj i okrenula se prema Mirni. Pogled joj je bio onaj, kojim se gleda čovjeka kojemu već dugo ne vjeruješ, ali nisi ga još u potpunosti otpisao.
Skidaj kaput, kad si već došla.
Mirna je objesila kaput na lijevu kuku, ispod kape. Onda ga je ipak premjestila na desnu.
Sjele su za stol, svaka na svoju stranu. Valerija je natočila čaj i Mirni stavila šalicu ispred nje, ne pitajući želi li. Ni šećer nije pitala, samo ga je gurnula naprijed, ne dižući pogled. Sve to bili su pokreti usađeni navikom, jer gost za stolom je gost za stolom, tijelo ti samo zna, čak i kad glava više ne želi.
Kako si? upitala je Mirna tiho.
Dobro. Valerija je obuhvatila šalicu objema rukama. Kao i uvijek.
Mirna je pogledala Valerijine šake. Bile su poput ruku svih starijih žena, sa zglobovima naglašenima od godina, prošaranih mrljama. Ali sada su te ruke prianjale uz šalicu suviše čvrsto za dobro i kao i uvijek.
Željela sam razgovarati, rekla je Mirna napokon.
O čemu?
O svemu pomalo.
O papirima?
Ne samo o tome, Mirna je zastala.
Valerija je otpila mali gutljaj, šalica je tiho taknula stol, zvuk kao slučajni, a možda i nije.
O papirima razgovaraj s javnim bilježnikom. Sve sam već rekla što mislim.
Znam.
Zašto se onda ponavljaš?
To nije bilo pitanje i Mirna nije ni pokušala odgovoriti.
Vani je sipila sitna jesenska kiša, ona dosadna nakon koje u zraku ostane magla. Tanja svjetlost s ulične lampe prelijevala se preko prozorske daske.
Mirna je znala ovu kuhinju do detalja. Znala je da u lijevoj ladici leže spaghettice za veće pakete i stare baterije koje je Ivor uvijek čuvao za svaki slučaj. Znala je da ispod sudopera stoji kanta što se izvuče samo kad voda kapne svake jeseni ista priča. Znala je da je iza frižidera uska pukotina, gdje se jednom skotrljala lipa i onda su je sat vremena pokušavali izvući ravnalom, smijali su se Ivor, Petar i ona.
Petar. Prošla su tri mjeseca.
Donijela sam ti pekmez, rekla je. Od šljiva, stavila sam u vrećici kraj vrata, možda si primijetila.
Valerija je pogledala prema hodniku, pa opet u stol.
Primijetila.
Voliš pekmez od šljiva.
Voljela sam. Pauza. Volim.
Ta zamjena vremena bila je nevjerojatno precizna. Kao da ni sama nije sigurna u kojem vremenu živi.
Mirna je znala i ona upada u to isto nekada i sama govori o njemu u sadašnjem vremenu, zastane, zagrcne rečenicu, i tada je bolje da nije ni započela.
Čula sam da si mislila ići kod Tamare u Zadar, rekla je Mirna.
Jesam. Ali još nisam otišla.
Što čekaš?
A šta ja znam, Valerija je odmahnula rukom posla ima.
Mirna ju je pogledala. Obe su znale da nema nikakvog posla. Bio je tu stan koji Valerija nije htjela ostaviti prazan, bio je među njima još i strah vratiti se i zateći prazno. A možda i strah da je Tamara neće samo primiti, nego i sažalijevati a to nije podnosila.
Gospođo Valerija, rekla je Mirna, sada tiše i ozbiljnije. Nisam ja zbog papira došla. Vjerujte.
Vjerujem, ponovila je Valerija, ali nije bilo jasno vjeruje li doista ili samo izgovara riječ.
Znam da ste ljuti na mene.
Nisam ljuta.
Dobro.
Samo ne razumijem, rekla je Valerija, i tada joj se glas prvi put za večer ispuni nečim pravim, živim, što ne može sakriti. Ne razumijem kako tako može. Pola godine je prošlo. Ti si već krenula dalje. A ja sam ovdje.
Mirna nije rekla krivo ste shvatili, ni išta drugo. Nije znala što bi.
Vidjela sam te, nastavila je Valerija. Ljerka iz susjedstva mi je rekla. Bila si s nekim u kafiću, u kolovozu, na Ilici.
To je bio kolega s posla. Radili smo projekt.
Kolega, odjeknu Valerija.
Da.
Valerija je ustala i prišla prozoru, okrenuta leđima. Gledala je u kišu i slab žuti snop ulične lampe.
Petar tebe je volio, izgovorila je, i dalje gledajući kroz staklo. Možda i više nego si znala.
Znala sam.
Nisam sigurna.
Mirna je stisnula šalicu. Nešto se u njoj kolebalo, kao ona sjena s ulične lampe na zidovima. Osjetila je da bi mogla sad nešto nepromišljeno reći, pa je umjesto toga šutjela.
Ne kažem da si loša, nastavila je Valerija. Ti si mlada, imaš četrdeset i dvije. Cijeli život pred tobom. Ja imam šezdeset osam. Imala sam sina. Jednog.
Znam.
Sada ga nema. A ti dođeš s pekmezom.
Zvuk te rečenice bio je bolan, ali nevjerojatno iskren. Mirna je njezinu točnost osjetila kao priznanje, premda bi je drugi možda shvatili kao prijekor.
Ne znam drukčije, priznala je Mirna. Ne znam doći praznih ruku. Lakše mi je doći s pekmezom nego tek tako.
Valerija se okrenula. Pogledala je Mirnu dugo, ispitivački.
Jesi li plakala prije nego si ušla?
Jesam, malo.
Na stubištu?
Mhm.
Nešto na Valerijinom licu se pomaknulo, sasvim neprimjetno. Vratila se za stol i sjela.
Baš smo glupe obje, rekla je.
To je bio prvi iskreni osmijeh toga dana.
Šutjele su. Kiša vani donijela je pravi pljusak, sad se već čuo kroz zatvorene prozore.
Reci mi, rekla je Mirna. O tom nasljedstvu, zašto te baš to boli? Svojim riječima.
Valerija je izgledala iznenađeno, kao da nije očekivala da je netko pita iz nje same, a ne kroz odvjetnika.
To je stan, rekla je. Njen stan, onaj što smo Ivor i ja kupovali sinu. Godinama smo štedjeli, osam godina, i on je tamo živio, i ti si s njim živjela, ne kažem da je to bilo loše. Ali to je bila njegova garsonijera, a sad po papirima
Sada ona pravno pripadne meni, Mirna dovrši.
Niste bili vjenčani.
Skupa smo živjeli šest godina.
Znam. Valerija je ruke stavila na stol. Ali mislim da bi on htio da ja imam pravo na riječ. Da ne ispadnem potpuni stranac.
On je napisao oporuku, gospođo Valerija. Svoja ruka.
Znam. Pauza. Možda je dobro napravio. Ja više ne znam. U početku sam bila jako ljuta. Sad više ne. Samo mi više ništa nije jasno.
Što ti nije jasno?
Zašto čuvaš stan? Rekla si Ljerkinoj kćeri da bi možda prodala jer ti je prevelik za tebe samu. Zašto onda držiš?
Mirna je gledala u nju.
Rekla sam to u srpnju u najgorem trenutku. Ne znam još.
Ako ga prodaš, rekla je Valerija.
Ne planiram prodavati.
Ako bi, bi li mi rekla prva? Ne nekome sa strane, nego meni?
Ondje je Mirna shvatila što je stvarno važno. Ne radi se ni o stanu ni o kvadratima. Radi se o tome da ne postane potpuni stranac, da i dalje ima pravo na nešto što je vezivalo za sina. Da ne izgubi tad jedinu nit, kroz ženu koja mu je kuhala i koju nije poznavala kao majka, nego nekako drukčije, a to drugačije nitko joj ne može vratiti.
Prva ću ti reći, Mirna šapne. Obećajem.
Valerija kratko kimne i natoči si još čaja.
Jesi išta jela danas? upita.
Samo doručak.
Znaš, kuhala sam juhu. S vermicellima. Hoćeš?
Hoću.
Dok je Valerija grijala juhu, Mirna ju je gledala. Razmišljala je kako bi, u nekom drukčijem životu, možda bile drugačije. Možda bi zajedno išle na more, slavile rođendane ili se čule i bez povoda. A možda i ne bi, možda bi uvijek bile ovako, između bliskosti i udaljenosti predaleko za zbiljsku blizinu, preblizu za ravnodušnost.
Juha je bila sasvim obična mrkva, luk, vermicelli, malo peršina. Takva kakvu kuhaš sebi, nije za goste, nego da nešto pojedeš.
Dobra je, rekla je Mirna.
Nemoj pretjerivati.
Stvarno.
Valerija je jela šutke. Onda, bez dizanja pogleda:
On te tražio u bolnici. Znaš?
Mirna je zastala s žlicom.
Što?
Otišla si tada u travnju na službeni put. On je završio u pretragama. Dolazila sam, stalno je pitao kad ćeš se vratiti. Ja sam govorila: ne znam. On: trebala je danas. Onda: doći će sutra. Onda: prekosutra.
Mirna je odložila žlicu.
Odmah sam se vratila kad sam doznala.
Znam. Sad je Valerija konačno pogledala u nju. Ne prigovaram. Samo pričam.
Zašto?
Ne znam. Da znaš. Da ne bude samo u meni.
To je bilo pošteno. Mirni se osušila usta, premda je upravo jela juhu. Uzela je šalicu. Čaj je odavno bio hladan.
Nije mi rekao da se boji, rekla je tiho. Ja sam mislila da je hrabar, da ne voli da mu titram oko glave. Ja sam mislila da tako treba.
Nije volio sažaljenje.
Upravo to. Mislila sam da radim najbolje.
Možda jesi. Valerija je makla tanjure. A možda nisi. Tko će to znati?
To tko sad zna spustilo se među njih u tišinu i više nije otišlo.
Mirna je pomagala nositi posuđe, nisu pričale. Stajale su skupa kod sudopera Valerija prala, Mirna brisala u tom sasvim svakodnevnom ritmu, kao da su godinama zajedno.
Nakon toga, Valerija je iz ormarića donijela kekse. Nisu bili oni fini, nego oni što ostanu na dnu kutije, mrvljeni, kupljeni na akciji u Konzumu na uglu.
Ljerka mi veli da bih trebala na neki tečaj za umirovljenike, rekla je Valerija. Da slikam akvarel. U društvu, četvrtkom.
A želiš?
Ne znam. Zvuči smiješno.
Zašto?
Ovako, u mojim godinama.
Upravo u tvojim godinama to trebaš, rekla je Mirna. Ozbiljno.
Valerija ju je pogledala poluironično.
Zvučiš kao socijalna radnica.
A ti kao da ti je sto godina.
Imam ih šezdeset osam.
To nije sto.
Valerija uzme keks, odgrize, žvače.
Cijeli život sam imala posla. Ivor, pa Petar, pa radila, pa unuci su trebali doći, pa nisu. Ja zapravo ne znam ništa samo tako. Slikati akvarel je samo tako.
Možda i treba naučiti tako.
Lako tebi govoriti.
Teže je govoriti nego što misliš, kaže Mirna. Teško je i meni.
Valerija je pogleda.
Ti ćeš se upisati u tečaj?
Ne, Mirna se nasmiješi. Ali i meni treba neki način. Imam ja posao, prijateljice, imam sve a dođem doma pa ne znam što sa sobom. Sjedim i mislim kako bi sad on došao, rekao nešto svoje, neku glupost, i sve bi opet došlo na mjesto.
Pauza.
Znao je reći gluposti, reče Valerija.
Jest.
Dođe, veli: Mama, ja sam mislio kao klinac da su zečevi nezreli zečevi. Što to uopće znači, nezreli zec? Gdje je to pokupio?
Meni je govorio da slon na mongolskom znači zaan i da je to smiješno jer zvuči kao zaan kao da je nešto umišljen.
Valerija se kratko nasmijala, iznenađenim glasom, kao netko tko je prvi puta nakon dugo vremena osjetio da može.
Bože, odakle mu te priče?
Čitao je puno.
Od pete godine, uvijek s knjigom. Nisam ga mogla odvući za stolom.
Pokazivao mi je fotografiju. Na vikendici ste, osam mu je, sjedi na pragu i čita, oko njega svi igraju.
Sjećam se toga. Valerija gledala negdje u prazno, ne u Mirnu ni van, nego u mjesto što postoji samo iznutra, u uspomeni. Ivor je obrađivao vrt od jutro do mraka, Petar sjedio i čitao, pitala sam se koje je to dijete. Onda sam navikla.
I što je čitao tih godina?
O kapetanima i moru. More je prvi put vidio tek sa šesnaest. Stajao, gledao dugo Ivor ga pita: i, kako ti se sviđa? Kaže: nije to tako. U knjigama je bilo veće.
Mirna se nasmiješi. To je slušala i od Petra, drukčiju verziju, ali svaka slična.
Često mi je pričao o Ivoru, rekla je. Nedostajao mu je.
Ivor, Ivor Mišić, umro je šest godina ranije, nedugo prije nego što je Petar upoznao Mirnu. Nikad se nisu sreli.
Da, jednostavno je rekla Valerija. Nedostajao.
Nedostaje li i tebi?
Svaki dan. Izgovorila je to mirno, bez gorčine, kao nešto odavno prihvaćeno.
To nije proturječnost, rekla je Mirna.
Šutjele su.
Ispričaj mi o njemu, rekla je Mirna. O malom Petru. Ne znam puno, nije volio o djetinjstvu.
Valerija ju je pogledala.
Zašto želiš znati?
Dok ima tko da ispriča.
Zvučala je možda pomalo grubo, ali nije željela povlačiti riječi.
Valerija je šutjela minutu, zatim ustala, izašla iz kuhinje. Mirna je čula kako u sobi otvara ormar, nešto premeće. Vratila se s kartonskom kutijom, iz starog Lidla, čuvane na najvišoj polici.
Ovo je njegovo, rekla je. Razvrstavala sam u rujnu. Nešto ostavila.
Otvorila je poklopac. Unutra bilježnice, nekoliko malih igračaka, crteži. Mirna je uzela jednu bilježnicu, otvorila dječji rukopis, nesiguran, ali uredan. Petar Mišić, drugi razred.
Bože, rekla je tiho.
Upravo tako, šapnula je Valerija.
Listale su zajedno, Valerija je pričala, Mirna slušala. Kako je s pet naučio stoj na glavi pa hodao tjedan dana s čvorugom. Kako je jednom donio mačića, Ivoru to nije bilo pravo, poslije mu postao ljubimac, na kraju mačak otišao jer je navodno odlučio biti samostalan, Petar je rekao: to je njegovo pravo. Kako je kao klinac rekao ja ću biti programer, jer ne moram trčati i mogu raditi u papučama.
U papučama je i radio, kaže Mirna.
Ispunio je svoje, reče Valerija.
Bilo je već blizu ponoći kada je Mirna podignula pogled i ugledala sat.
Moram poći. Zadnji autobus ide uskoro.
Ostani, rekla je Valerija, brzo, kao da ju je same iznenadila ta rečenica. Krevet u dnevnoj je. Sad ću namjestiti.
Nije mi ugodno.
Kome nije? rekla je Valerija, gledajući sa strane.
Dobro, tiho reče Mirna. Hvala.
Dok je Valerija namještala krevet, Mirna je prala čaše. Gledala svoj odraz u prozoru, žutu svjetlost kuhinje i svoj lik. Pomislila je kako prije tri mjeseca nije mogla zamisliti ovu večer: ovu juhu, ove bilježnice, ovaj poziv da ostane.
Pomislila je da između članova obitelji poslije gubitka ostaje nešto što se ne može izgovoriti, ni papirima ni prisilom, nego samo doći, s pekmezom ili bez, sjediti i čekati da se nešto presloži.
Ne zna može li se to posložiti, ali kao da se večeras nešto malo pomaklo.
Soba je bila ista, gdje je nekoliko puta prespavala s Petrom. Krevet isti, pomalo udubljen, s kariranom dekom za koju je Valerija tvrdila da je smeđa, iako je bila terakota. Mirna je legla, pokrila se, gledala u strop.
Na polici knjige, uglavnom Ivorove, stare, s izblijedjelim hrptovima. Zlatarevo zlato, Na Drini ćuprija, nešto povijesno. I među njima jedna tanka, nepoznati naslov. Mirna je podignula, pročitala: Pisma niotkuda, autor nepoznat. Otvorila je prvu stranicu. Tamo rukom napisano, Petrovim slovima, koje bi prepoznala među tisuću: Mami za rođendan. Čitaj polako. Volim.
Mirna je zatvorila knjigu.
Vratila ju na policu.
Dugo je gledala njezin hrbat u polumraku.
Iza zida tišina. Samo Valerijini tihi koraci, škripa daske pored ormara, šum vode iz pipe. Život koji teče, usprkos svemu.
Ujutro Valerija kuha zobenu kašu. Mirna ulazi u kuhinju, Valerija skoro bez riječi: Sjedni, stavlja tanjur s kašom, ne pita hoće li. Čaša narančina soka stoji pored. Vani je sivo jesensko jutro, mokar asfalt, grane bez lišća.
Kad ideš na posao? pitala je Valerija.
U deset. Stignem.
Stigneš, blizu je. Valerija miješa kašu. Ideš tramvajem?
Da.
Treća stanica, znam.
Sjećaš se, čudom je rekla Mirna.
Petar mi je rekao, kratko je Valerija.
Mirna je pojela nekoliko žlica. Kaša slana, bez šećera, s maslacem baš onakva kakvu godinama nije jela. U djetinjstvu je i njezina mama kuhala slanu, kasnije se navikla na slatku. Sada je ova slana bila kao davno izgubljen komad doma.
Želim ti nešto pokazati, rekla je Valerija. Donijela kuvertu. Našla sam ovo dok sam sortirala. Njegovo iz vojske. Tečaj, nisu služili, ali su išli iz faksa. Dopisivao mi je odande. Samo da znaš da vidiš kakav je bio.
Izvukla je pismo, uredno složeno. Mirna otvori: tri stranice, sitni rukopis. Čitala je sporo, baš kao u onoj poruci u knjizi.
Petar je pisao o magli iza barake, o staroj topoli koja stoji tamo godinama i kako ga veseli što među svim promjenama, topola uvijek stoji. Pisao je da mu fali mir doma i mamini kolači.
To je bio neki drugi Petar, mlađi, mekši, još bez konačne ljušture.
Mogu li prepisati za sebe? upitala je tiho. Ili fotografirati?
Valerija ju je gledala.
Uzmi ga sa sobom, rekla je nakon pauze. Više ga ne trebam.
To je tvoje.
Mirna. Prvi puta otkako su zajedno sjedile, Valerija izgovori njezino ime. Uzmi.
Mirna ponovno složi pismo u kuvertu, spremi u torbu. Svjesna da bi trebalo nešto reći, ali riječi su joj ostale zapele.
Spremile su zajedno suđe. Valerija prala, Mirna brisala, isto kao sinoć, ali sad s nekom drugom lakoćom. Ne više iz navike, više kao zajedništvo.
Idi kod Tamare, šapnula je Mirna. Stan ne može pobjeći. A Tamara mislim čeka.
Zvala me prošli tjedan, priznala je Valerija. Ljutila se da je izbjegavam.
Onda pođi.
Vidjet ćemo.
Gospođo Valerija.
Vidjet ćemo, rekla sam.
Mirna je obrisala ruke.
Mogu dolaziti? upitala je. Ne često, ali ponekad.
Valerija je tiho zatvorila vodu, dugo stiskala ručnik u rukama, pa gledala u sudoper.
Dođi, naposljetku je rekla. Skuhat ću juhu.
S vermicellima?
Hoćeš s heljdinom?
S vermicellima neka bude.
Dogovoreno.
Mirna se spremila. Valerija ju je ispratila do vrata. U hodniku Mirna opasa kaput, uzme torbu, okrene se.
Hvala za noć.
Ma hajde. Valerija je gledala ustranu. Idi, zakasnit ćeš na posao.
Mirna se uhvati za kvaku, pa zastane.
Ta knjiga, s police. Petar ti je poklonio. Jesi ju čitala?
Počela. Pauza. Polako čitam.
Pisalo je čitaj polako.
Znam. Valerija odšuti malo. Znao me.
Mirna kimne, otvori vrata.
Doviđenja.
Doviđenja, tiho će Valerija.
Vrata su se zatvorila. Mirna je osluškivala kad će se začuti ključ. I jest nakon pola minute. Kao da Valerija još stoji iza vrata i čeka.
Na stubištu miris na vlagu i malo boje. Žarulja na drugom katu titra, ali ne gasi se. Mirna silazi polako, držeći se za ogradu.
Vani je isti taj sivi listopadski dan, ljudi idu na posao, iz daljine se čuje auto, golubovi šetaju po pločniku. Sve je normalno, poznato, kao da ono sinoć i noćas nema veze s time ali ima.
Hoda prema tramvajskoj stanici i misli kako mirenje nije trenutak ni odluka. To je ovo. Juha. Bilježnice. Noć na tuđem kauču. Ručnik u rukama. Pismo u kutiji na dnu torbe.
Ne zna što će dalje. Ne zna kakve će biti ona i Valerija u novom odnosu, koji još nema ime. Nisu ni punica i snaha, ni samo znanice, ni prijateljice. Nešto što nosi zajedničko pamćenje i ljubav prema jednom čovjeku svaka drukčije i to nije razlog biti blizu, ali ni biti stranci.
U torbi leži kuverta s pismom. Neće ga vaditi do večeri, odluči. Samo doma, kad bude tišina.
Ulazi u tramvaj. Na trećoj stanici vadi mobitel, piše Valeriji poruku. Samo: Stigla sam. Hvala na kaši.
Odgovor stigne za dvadeset minuta. Mirna je već na poslu. Nema na čemu. Pekmez sam stavila u ormarić.
Mirna pročita, spremi mobitel, skida kaput.
Po hodniku se smije netko, bučno i bez veze. S prozora se vidi komad neba, svijetlosivo, gotovo bijelo. Mirna pomisli kako će možda do večeri biti ljepše, a možda i neće. Listopad je nepredvidiv mjesec.
Ode na sastanak.
U petak navečer, tri dana kasnije, nazvala ju je Valerija. Mirna je baš grijala večeru i nije odmah stigla javiti se. Na treći zvon.
Idem kod Tamare, rekla je Valerija odmah. U subotu ujutro.
Dobro, odvratila je Mirna.
Na deset dana.
Dobro.
Pauza.
Nije smetalo što sam zvala?
Ne, drago mi je.
Eto reče Valerija. Dobro.
Pozdravi Tamaru.
Hoću. Opet pauza. Mirna.
Da?
Tamo na polici, u sobi gdje si spavala. Uzmi i tu knjigu. Petrova je, treba biti kod njega.
Mirna stoji kraj štednjaka, u ruci žlica, ručak lagano vrije, treba smanjiti vatru.
Dobro, kaže polako. Uzeti ću.
Eto, idemo dalje. Valerija. Idem pakirati.
Sretan put.
Hvala ti.
Zastale su sekundu. Onako kako šute ljudi kojima ne treba puno riječi jer šutnja govori svoje.
Doviđenja, rekla je Valerija.
Doviđenja.
Mirna smanji vatru. Ostavi žlicu na podlošku i gleda kroz prozor u tamu vani, gdje se već pale lampe.
Negdje u Zadru čeka Tamara i možda već priprema što će staviti na stol. Negdje na polici u sobi stoji knjiga s posvetom čitaj polako i volim. Negdje u tuđem ormariću stoji staklenka pekmeza od šljiva.
Možda je to ono što ostaje. Ne što piše kod javnog bilježnika, ni papiri ni kvadrati. Nego baš ovo. Pekmez u tuđem ormaru. Pismo u kuverti. Nečiji glas, izgovoren mimo vremena, baš kad treba.
Mirna uzme žlicu i promiješa juhu.
Ponekad su sitnice ono na što se život oslanja i što ostaje do kraja.
