Mačka su izdali, ostavili i okrenuli joj leđa sve zbog jednog nalaza. I to zimi, po debelom minusu…
Mačora imenom Krunoslav pronašli su pred haustorom njegove vlastite zgrade, tresući se od hladnoće i zbunjenosti. Jadničak je nervozno tumarao, tužno mjaukao, grebao hladna željezna vrata i na kraju ih krenuo grickati. Očigledno je bio smrtno preplašen ulice do tada nikad nije nogom kročio izvan svog toplog stana. Prava mala razmažena mrcina, naviknut na udobnost i pažnju, koja je sad svakome pristupala s nadom: prilazio je susjedima, prolaznicima, svima koji bi se našli u blizini. Mazio se uz cipele, drhturio cijelim tijelom, gledao ljude u oči kao da moli spasite me iz ovog surovog svijeta u koji su me bez milosti iznijeli s mog omiljenog kreveta pokraj radijatora. Na snijeg, vjetru i led.
Razlog? Toliko banalan da dođe da zaplačeš. Vlasnica je poželjela drugu životinju vidjela je oglas za poklanjanje rasne mačke i odjednom planula. Šapnula joj dobrog duha iz udruge: Moramo napraviti pretrage za postojeću mačku sigurnost prije svega. Napravili nalaze i, eto vraga, ispostavi se da je Krunoslav nositelj virusa mačje imunodeficijencije. Bolest se, zapravo, ni po čemu ne pokazuje i ne ugrožava ljude ni pse, jer je virus strogo mačja specijalnost, a prenosi se samo među mačkama.
I još k tome, kod Krunoslava je virus bio tek laboratorijska zanimacija njegov imunitet je lavovski i ne dopušta da se išta loše razvije. No, gospođi je bilo dosta: Ne treba mi bolestan mačak, a što ako je još zarazan? Nije se ni potrudila raspitati, saznati, progooglati, shvatiti da je za ljude bezopasan poput plišane žabe samo ga je iznijela ravno na ulicu. Sred zime.
Srećom, spasila ga je teta portirka. Očima sokolova primijetila je da se Krunoslav više ne meškolji po vratima, već leži sklupčan pravo na snijegu. Smrznut, iscrpljen, već je bio na pola puta do snova s kojih se ne budiš. Žena mu nije okrenula leđa unijela ga je u svoj portirni kabinet, podmetnula svoju vlastitu jaknu blizu kalorifera i podijelila s njime svoj ručak. Obična heljdina kaša u tom trenu bila je za Krunoslava najfinija fešta toplina i hrana doslovce su mu spasili život.
Kasnije su ga preuzeli iz udruge. Smrzotine su bile ozbiljne, a prehlada ga nije štedjela, ali s par injekcija i toplih dekica ubrzo je opet bio onaj stari. Danas je Krunoslav totalno oporavljen, pravi snagator, pa i dalje vjeruje ljudima. Kastriran, cijepljen, ima vlastiti mačji pasoš i spreman je osvojiti srca novih ukućana.
Još je mlad dečko tek mu je tri godine. Ma poprilično nježan i privržen, ide ti oko nogu kao da te zna cijeli život: zagrli te šapicama, prede ti na uho svoje najdraže arije, trlja se i ljubi čim stigne. Volonteri ga svako malo teškom mukom vraćaju natrag u kavez toliko mu fali dom i nečija blizina. Krunoslav je rođeni stanar stvoren za tople sobe, dekice i ruke koje maze, a ne bacaju na led. Ipak, nada nikad ne umire, čak ni kod mačaka. Pogotovo kad imaš ovakvu priču za mahnuti repićem!
