Lekcije na rubu raspada
Gospodin Ivan Babić stajao je pred velikim ogledalom u spavaćoj sobi i pomno isprobavao kravatu za svojim novim tamnoplavim talijanskim odijelom jednu pa drugu, pa bi nervozno povlačio za kraj, mrštio se, zabacivao glavu unazad ne bi li pod svjetlom lampe bolje procijenio odsjaj.
Ivice! nasmijala se žena koja je sjedila na rubu kreveta. Zvala se Ljiljana Hrstić. Ne ideš na predsjednički prijem nego dočekuješ kćer! Ova s tankim prugama je baš dobra, izgledat ćeš kao čovjek.
Ustala je, prišla mu, dohvatila izdvojenu kravatu i u dva poteza mu je zavezala. Još je dlanom zagladila čvor, poravnala mu ovratnik košulje i tiho ga poljubila u obraz.
Ivan je nespretno potegnuo rukom po kosi već se počela prorjeđivati na tjemenu i bacio kratak pogled kroz prozor.
Pa gdje su više? nestrpljivo je progunđao. Iz zagrebačke zračne luke su krenuli prije sat vremena. Nije to neka ekspedicija do Rijeke.
Daj prestani paničariti, nježno će Ljiljana. Doći će, gdje bi pobjegli.
Ma jedva čekam vidjeti Anicu. Ona je meni sve na svijetu, jedina i najdraža. Stalno brojim dane kad će se napokon vratiti iz tog Londona doma na ferije. Nazvao je vozač, kaže krenuli, a nigdje ih. Kako da se ne nerviram?
Bazao je po sobi s rukama na leđima, kažu stari Babići to im je u genima.
I još nešto… prošapće ne znam kako će reagirati na moj novi izbor. Na tebe, Lile.
Ma bit će dobro, samopouzdano će Ljiljana. Ne brini bezveze, svi smo već dovoljno odrasli.
Pa gdje su više? zarežao je opet, virnuvši na dvorište.
Ajme, koliko si nestrpljiv! Možda su zapeli u prometu. Trebalo je nju ostaviti doma u Zagrebu pa je češće susresti. Tko te tjerao slati Anicu na fakultet vani?
To je bila moja odluka, brani se Ivan. Diplomatija je odlična, dobro plaćena karijera. Moja mala ne smije za ničim žaliti.
Ne žali ona ni sada, primijeti Ljiljana. Ti brzo iskeširaš sve što si poželi.
Znam zašto, spusti glas Ivan, znaš i ti; supruga mi je umrla kad je Anica imala pet godina. Dizao sam kredit, trošio na lijekove, doktore, ništa nije pomoglo… Ali nije to ona kriva. Godinama sam živio sam, sve posvetio njoj. A sada sam tebe sreo.
Okrene se i poljubi je u čelo.
Presretan sam što si mi ušla u život. Samo, je li dovoljno to što sam učinio za Anicu? Stalno sam bio odsutan, radio ko konj…
Dao si joj sve, reče Ljiljana. Privatne škole, jezike, putovanja. Meni bi takav tata dobro došao!
E to! nasmije se on kiselo. Išla je na sve moguće sportove, glazbu, jezike. Nije imala vremena biti glupa razmažena klinka. Ljeto nije provodila lješkariti po Braču nego što frajerski, u jezičnim kampovima ili volontirala po svijetu.
A kad se vratila iz jednog kampa i zaurlala Engleska je moja sudbina!, ti si je podržavao.
I nisam pogriješio. Da je njoj bilo onoliko teško u djetinjstvu koliko i meni Moji su bili radnici s Malešnice, nismo imali ništa. Znao sam od malena da sve moraš svojim rukama.
Pa ti si sve sam postigao, potvrdi Ljiljana. Dok je tvoja žena bila živa, ona je brinula o Anici. Onda si skupljao bonuse za dobre ocjene poklonima.
Premalo vremena s njom, eto Dosta, idem zvati vozača.
Sjeo bi, ali taman iz hodnika iskoči teta Marica, domaćica, provela više vremena u toj kući nego Ivanov otac. Niska, čvrsta mala žena, britkih smeđih očiju.
Javili nisu?
Nisu još, reče Ivan, osjećajući opet paniku u želucu.
I, jeste smislili kako ćete joj reći?
Ništa još, prizna on, ma tko zna kako će Anica to doživjeti. Poslije smrti mame bio sam dugo sam. I nisam kamen, čovjek sam; želim biti voljen. Volio sam ženu, volim je i sad. Što treba, cijeli život biti udovac?
Ma imali ste drugih žena, odvažila se Marica. Ali, nikad ih niste doveli ovdje.
Jer sam znao da Anica još pati. A Ljiljana ona je nešto drugo. Meni su krila narasla zbog nje. S njom sam opet sretan. Vjerujem da će i Anica to osjetiti. Volim ih obje.
Na trenutak je zastao prisjećajući se kako je upoznao Ljiljanu zvao ga prijatelj s faksa, dekan ekonomije, da kaže brucošima kako je dečko iz radničke obitelji dogurao do direktorske pozicije. Došao je, sad se to čini kao prošli život, i za katedrom ga je dočekala strogog pogleda, ali blage naravi, Ljiljana Hrstić. Upoznajte se, Ivan Babić, ovo je profesorica Hrstić. Poslije predavanja razmijenili su više pogleda nego riječi, a ubrzo su i otišli zajedno na kavu. Ona je stroga, ali pravedna, studente joj obožavaju. Udata? pitao je dekan. Nije više, bivši nije mogao podnijeti njen tempo, zavidio joj na uspjehu, rastali su se davno. Djecu nema, sve je dala znanosti.
Ivan, trebali ste Anici reći ranije?
Te stvari se ne govore na telefon! odlučan je. Poznajem je, bila bi to drama na daljinu i tko zna bi li uopće došla doma. Ovdje, oči u oči, sve ćemo riješiti.
Marica nezadovoljno frkne, ali dok je pogledala kroz prozor, poviče:
Evo ih, Ivice! Dolaze!
Ivan izleti pred kuću. Crni luksuzni auto škripnu pred dvorišnim vratima. Izleti djevojka u lepršavoj haljini i natikačama s platformom.
Tata! zagrmi Anica i baci mu se u zagrljaj.
Mala moja, poljubi je s obje strane. Kako si putovala? Gdje ste toliko zapeli? Srce mi stalo.
Dva sata do Zagreba ko četiri do Splita, nasmije se ona.
Vozač, vjerni deda Stjepan, tegleći dva kofera, izvlači se iz auta.
Zagreb što reći, gužva, gazda Ivane.
Sve je dobro dok su svi doma, odahne Ivan.
Pogleda na stepenište gdje stoji Ljiljana, malo postrance, sa suzdržanim osmijehom. Uhvati kćer za ruku i povuče je.
Anice, upoznaj Ljiljanu.
Žena je pristojno ispružila ruku.
Drago mi je.
Ali, Anica samo hladno odmjeri Ljiljanu od glave do pete od odijela do zlatnog prstena i bez riječi produži kraj nje. Ivanu se lice zacrvenilo od stida i ljutnje. Razmažena mala, pomisli gorko.
Poljubi Ljiljanu u obraz i prošapće:
Lile, nemoj se ljutiti. Šok joj je, ja sam kriv. Marica je bila u pravu, treba sve unaprijed reći. Ajmo unutra, sjest ćemo, popričati u miru. Upoznat će te, zavoljet će te kao ja.
Ali Ljiljana nježno odguruje ruku.
Imam posla, Ivice, radim popodne. Vrijeme je tvoje i Aničino. Ne ljuti se, stvarno moram.
Poravna mu kravatu, otresa nepostojeće mucice s rukava i ode do auta. Ivan se vraća unutra, a mala stoji nasred dnevne, ruku u bokovima, kao da spašava čovječanstvo.
Anice, započne strogo, razumijem, umorna si, ali ovo ponašanje nije pristojno.
Kako to? izazove ga ona. Ja se kući ponašam kako hoću. Tko je ova dobra žena i što radi ovdje?
Imao sam ti to namjeru reći, stisne Ivan zube ali ti odmah scenu digneš.
Hajde onda, pričaj.
Sjela je u fotelju, prekrižila noge i gledala ga onim prodornim pogledom.
Nas dvoje s Ljiljanom već godinu dana… Volimo se. Molim te, budi ljubazna.
A mama? A mama, tata? glas joj zadrhti.
Ivan je pogleda s tužnim osmijehom.
Mama mi je zauvijek u srcu. Nikada je neću zaboraviti. Znam da bi bila sretna da ponovno nađem nekoga tko me voli, kao što volim tebe. Ali život ide, i Ljiljanu također volim. I ona je moja obitelj, kao i ti.
Ne vjerujem ja u to, otpovrne Anica pa ustane. Moram ići, restoran s curama.
Anice, nismo gotovi!
Ali ona već juri stepenicama, vrata zalupi za sobom. Ivan ostane sam, gleda u pod, dok gore na katu klopoću visoke pete i za minutu opet grune ulazna vrata.
Sjedne ona u auto, vozaču dobaci adresu najglamuroznijeg restorana u centru. Do tamo tipka po mobitelu, odgovara u grupu cure su već stigle. Pred vratima restorančića dočekuje je nasmiješena hostesa, sprovede do stola na terasi.
Anči! cika društvo za stolom. Nismo te vidjele sto godina, sve prštiš!
Ma kakva Engleska otme gutljaj pjenušca prošli tjedan sam bila u Parizu, zimus u Beču. Pogledajte, carevni pogledi!
Pristavi sliku s Instagrama, ona na jahti.
Ova je moja ekipa iz Amerike. U Hrvatskoj nema pravih jahti, da možeš tati reći da ti kupi…
Pa i mi smo ljetos bili na otoku, objavi Matilda i išli na brodiću…
Anica svisoka: Nemoj, molim te. To je brodić, ne jahta. I ovaj badić… Dobro, nisi izabrala bolje? Prijateljski savjet: prestani jesti kruh navečer.
Okrene se, pokazuje novu sliku.
Ovo je iz najnovije kolekcije. Samo kupujem u stranim buticima. Kod nas ni nema brendova. Tu ste svi u stanovima iz socijalizma. Prava kultura je vani, tu se ništa ne događa.
Nama je dobro i tu, tiho će Mihaela.
Govoriš jer nisi nigdje bila i nećeš, poklopi je Anica.
Ja i ne želim, slegne ramena Matilda. Meni je tu dečko, roditelji…
Ja ovdje neću nikad ni za koga ruku dati, zakolutala je Anica. Samo stranci dolaze u obzir.
Digne nos: Što vam je ovo za vino? Užas jeftino.
Da žene ne popiju, našali se druga. Najskuplje je s karte, nemaš pojma…
Ma nemate vi pojma što je pravo vino kaže Anica kad odem kod prijatelja u Italiju, kod njih, vinogradi dokle oko vidi. Ovdje ni kap vina nije prava…
Mi smo bili na danima vina u Iloku ubaci Matilda.
Ali Anica više i ne sluša, diže se:
Cure, meni je dosta, ova hrana više nije što je bila. Moja teta Marica bolje kuha! Bok!
Pobriše s terase kao furija, a prijateljice sjede kao opaljene.
Kući svjetla gore. Anica se skine u hodniku, baci kaput. Iz kuhinje čuje se smijeh: otac i ova druga! Pije se domaće crno vino, smijeh, nešto se prepričava…
Anice, zovne je otac dođi, jedi s nama!
Ne, hvala, nisam gladna, promrmlja i ode na kat.
I nemoj sutra ništa planirati, dobacuju za njom. Fešta, stižu svi naši dragi. Prvo okupljanje otkad si došla.
Bez riječi promrsi, zalupi vrata i baci se na krevet.
Slijedeći dan, prepodne, u kući užurbano: Marica peče kolače, Ljiljana u elegantnoj haljini podešava cvijeće po stolu, otac u odijelu hoda pa vadi papirić iz džepa, pa zapisuje. Anica silazi na ručak, ni riječ ne kaže, nešto malo pojede i natrag.
Večer. Iz ormara vadi najskuplju haljinu, sprema se i izlazi kada su već svi stigli. Stari obiteljski prijatelji, kolege iz ministarstva, neki bitni ljudi s damama u toaletama. Mali gudački kvartet svira u kutu, domjenak na razini.
U sred zabave, Ivan Babić pozvoni po čaši:
Dragi prijatelji, minutu pažnje!
Svi se nasmijali i okrenuli prema govorniku.
Danas slavimo što mi je žena, koja me vratila među žive, rekla da. Prosio sam Ljiljanu da mi bude žena i pristala je…
Za stolom tišina, svi gledaju Ljiljanu, ona blijeđa nego vjenčani kolač; svi raznježeni.
Konačno ćemo imati pravo slavlje! netko uzviknuo. Ljubav! Doviđenja usamljenosti!
Gorakoooo! povika društvo, svi u glas.
Ivan zagrli Ljiljanu, poljubi je, gosti urliču, plješću i čestitaju. Samo Anica sjedi na kutu trosjeda, s čašom šampanjca, obraza na šaci kao da se dosađuje.
Prilazi joj Marica.
Anice, što sjediš sama? Ni čestitala nisi ocu…
Što da čestitam? zareži Anica. Već je tri čaše popila, ton joj sve masniji. Super vijest, tata je našao domaćicu, veselje neopisivo.
Govori već glasno, svi se okreću.
Zato što moj tata ženi ženu koju e, nikad neću zvati mamom! Od srca želim da se rastanete čim prije!
Podigne čašu, laktom teatralno udara po srcu i teatralno se nakloni.
U dvorani nastade tišina. Ivan stisne šake, pa duboko diše, ideološki sabran.
Bezobraznica, misli, za sve što sam učinio. Mogla si bar gostima iz pristojnosti šutjeti.
Izvoli u sobu, odmah. tihim, ledenim glasom.
Što sam vam sad? Reći što mislim? Imaš svoju kuću ako ti se ne sviđa.
Zapamti, reže otac ja ovu kuću platio vlastitim trudom. Neću trpjeti ove ispade. Nemoj više vrijeđati. Sad idi.
Baš me briga, poravna haljinu, podigne glavu i ostavi društvo bez riječi.
U sobi sjeda na krevet, ruke prekriži, bulji u pod. Kako me samo prodao… radi neke… Lile pred svima. Nikad više neću biti glupa Anica. Nek pati… Tad nisam stara cura.
Zaspala je već prije ponoći od muke i šampanjca.
Ujutro se došle k sebi. Tata će kao i uvijek oprostiti. Spusti se u blagovaonu, sjede suprotno ocu.
Prešla si sve granice, kaže on ledenim glasom. Prvi put u životu.
Stavila si me pred prijatelje na stup srama, izvrijeđala Ljiljanu, ponašaš se kako nije primjereno. Nikad nisi pitala za moje zdravlje, nikad bez da tražiš novce. Samo kad treba koja tisuća kuna. Toliko sam te čekao, a ti sve pokvariš. Nikad nisam mislio da ćeš biti tako sebična.
Aha, tako? pobjesni ona. Ja onda idem, više me nema tu!
Slobodna si mirno odgovori neću te zadržavati.
Super! Ostani ti sa svojom novom dragom…
Ode uz stepenice, nabaca stvari u kofer, odlučna da se ne vraća bez borbe. Neću ja ovdje moliti oprost. Tata, ti brojiš koju godinu do mirovine, a još bi ženio. Uživaj.
U haljini prvoj pod rukom, kofer, torba, izlazi pred kuću. Doma vozač pere auto.
Dobar dan, odvezite me u grad!
Gospođice Anice, žao mi je, zabranio je Ivan, tiho on.
Odlično, tata! prezrivo zavrti glavom. Ništa, idem pješke!
Na cesti auti prolaze, nitko ne staje. Deset minuta ništa. Stara, bijela Zastava stane iako Anici smeta pogled. Izlazi simpatičan dečko u kariranoj košulji, poderanih traperica.
Gospođice, trebate pomoć?
Ne treba, hvala. Nisam ja za Zastave.
Ok, ali dugo ćete čekati.
Vaš je problem, reži.
Sjednite, neću vas pojesti, smije se.
Znate što, zadrhtala je, baš imam vremena.
Na koncu ipak popusti. On ubaci kofer.
Gdje vas vozi? pita.
U hotel Esplanada.
Može. Ja sam Marko, vi ste?
Anica.
Zastava mi je od dida, nije krntija. Lijepa je to vožnja.
Meni sramota da netko vidi.
Ja volim sam zaraditi, ne čekam roditelje.
Po toj brzini dočekat ćeš penziju.
Stanu pred hotel. Marko će donijeti kofer, ona ne dopušta, odšeta do recepcije.
Soba suite, odmah, stavi karticu na pult.
Gospođice, kartica vam je odbijena.
Nemoguće. Probajte opet!
Druga ista stvar.
Imate li gotovine?
Ne nosim keš, Bože, tko to još koristi?
Traži šefa nađe ga, poznat, stari obiteljski prijatelj, Mišo Radić.
Ujak Mišo, spasi me. Tata ti blokirao karticu. Pomozi!
Pitao me. Ne mogu ti pomoći, Anice. Oca treba poštivati. On je puno za tebe napravio…
I vi ste protiv mene! Super ste društvo.
Izlazi van, vidi Zastava još na parkingu. Marko briše prašnjavo prednje staklo.
Pratiš me, ili čekaš da mi još jednom pomogneš?
Ja sam taksist, tko plati, vozi ga.
Može. Kod prijateljice.
Hotel preskup bio?
Vrlo duhovito.
Ni jedna prijateljica nema vremena, druga je hladna i neće ju pustiti u stan vrijeme je da se naučiš ponašati. Sjedi na klupi, plače. Marko još uvijek ispred.
Sve u redu?
Nikoga nemam…
Dođi k meni, nisi na cestu. Jednosobni, ništa posebno, ali nisi na cesti. Besplatno, jasno.
Markov stan je na Trešnjevci, sivi neboder, tapete iz devedesetih, ali uredno. Nije raskoš, ali ima topli tuš i krevet.
Ovo je pakao, ispljune Anica.
To je moj dom. Ako ti se ne sviđa, idi.
Nije imala kud. Ostala.
Marko ide na posao na Žitnjak. Popodne vozi taksi, navečer čisti. U početku, Anica samo leži, ostavlja nered, prigovara na muške čarape u svemu. Marko trpi par dana pa se postavi:
Molim, mogli bi suđe oprati. Ovdje nema teta Marica. Dvoje nas je, nervira me nered.
Ja nisam čistačica. Manikura mi ne podnosi deterdžent.
Manikuru možeš popraviti, obraz ne.
Nije ništa rekao, ali ona u noći cijelu situaciju probavlja. Kaže: Nikad nisam pitala kako je tata, uvijek je o novcu riječ. Bude joj žao.
Zove teta Maricu, pita za posao Markova teta, vodi dućan s odjećom. Prima je kao ispomoć. Prvi dan, zbog nje, uplakana djevojka pobjegne, jer ju je uvrijedila, teta Marica reče Marku da je luda, ali on zamoli tetu Strpi se, bit će bolje.
Nekad treba prešutjeti, nije sve istina nužno reći, poduči je skromno.
Naučena sam biti otvorena.
Bez nježnosti, iskrenost je okrutnost.
Anica šuti. Počinje se mijenjati. Pere lonce, čisti kuću, uzima metlu prvi put, ostavlja mobitel na stolu da posluša tuđe potrebe. Marko to ne komentira, samo jedno večer reče Super ti je ispao grah.
Tu noć prvi put osjeti toplinu doma koji nije kupila karticom.
Za dva tjedna upala slijepog crijeva. Marko ju odveze u bolnicu, brine se, plati joj lijekove. Javi tati da Anica mora na hitnu. Tata je na putu, ali Ljiljana odmah dolazi.
U bolnici, Ljiljana sa cvijećem i voćem ulazi.
Anice, sve ok?
Hvala, šapne Anica, i zaplače. Oprostite što sam bila užasna. Sramim se.
Ljiljana sjedne, primi je za ruku.
Vidi, Anice, obje volimo istog muškarca. Ajmo pokušati biti obitelj.
Hoću, vjerujte mi, promrmlja ona.
Vraća se doma nekoliko dana kasnije. Ljiljana joj otvori vrata.
Ti možeš sve, kaže. Snaći ćeš se.
Tata se vraća i ne može vjerovati kad je vidi.
Tata, kaže Anica oprosti što sam bila sebična.
Ajme, dušo, grli je on presretan sam.
Ispod lampi okaže sve: posao, dućan, prvi put brisanje poda, kako je bilo čistiti, što znači imati malo. Odriče se engleskih manira, postaje bolja.
Za mjesec dana, jednostavno vjenčanje u prirodi. Ljiljana u bijelom, Ivan elegantan, Anica svjedokinja. Nakon vjenčanja, prije povratka u London, pozove Marka na večeru. Dolazi u Zastavi, a Ivan ga prvi put gleda.
Dečko, zahvalan sam ti, u tebe je zlato.
Ništa posebno, zacrveni se Marko. Dao sam joj samo krov.
Kasnije na stepenicama ispod platana, ona mu šapne:
Falit ćeš mi, Marko… Volim te…
On je zagrli i poljubi.
Tri mjeseca kasnije, dolazi on u London. Šetaju uz Temzu, smiju se na Trafalgaru, gledaju lampice na Boru. On klekne i izvadi mali, stari prsten.
Anice, želiš biti moja žena?
Onajedva kroz suze: Da.
***
Život svakoga od nas je puno saplitanja, stepenica i propalih iluzija. Ali, svatko može rasti kad mu se da šansa i srce. Ivan je naučio opet voljeti, ne izdajući uspomenu na ženu. Ljiljana je, uz karijeru, pokazala toplinu i mudrost. Anica, razmaženo dijete, skupo je platila pouku da novac nije jednak sreći, a prijatelje i ljubav ne kupuješ već stječeš ponašanjem. Marko, skromni dečko, pokazao se bogatiji nego svi bogataši nesebičnim srcem i strpljenjem.
Priča nas uči: čovjek može biti bolji. Kad dotakneš dno, mogu te podignuti tihi ljudi s kojima nisi ni znao da život dijeliš. I tad vidiš ne vrijedi te ono što imaš u džepu, nego što nosiš u duši i koliko ćeš prijatelja doći s cvijećem kad ti je najteže.
Anica je našla takvoga. I to je njezina najveća sreća.
