Kopija supruge
Jesi li sigurna da ti nije neugodno? upitala je Marina na pragu, držeći torbu prebačenu preko ramena i s nekakvim zbunjenim osmijehom, kakvog Olja kod nje nikada ranije nije vidjela. Znam da ti nije zgodno. Svjesna sam toga.
Ma, Maro, pusti. Uđi već jednom Olja se pomaknula u stranu i pridržala vrata. Soba je slobodna, Krešo nema ništa protiv. Sve je u redu.
Krešo nema ništa protiv ponovila je Marina, a u tom ponavljanju bilo je nešto neobjašnjivo. Nije bila ironija, više čuđenje. Kao da joj je baš to “nema ništa protiv” bilo najvažnije.
On ti inače rijetko ima što protiv rekla je Olja, već se zapućujući prema kuhinji. Izuj se. Papuče su ti lijevo.
Tako je sve počelo.
Olji je tada bilo pedeset i dvije, Marini, njezinoj prijateljici s fakulteta, godinu manje. Nisu se baš često viđale zadnjih pet-šest godina, telefonski bi se čule, ponekad, popile kavu u centru Zagreba. Olja je za sebe smatrala da Marinu dobro poznaje dovoljno dobro da joj otvori vrata stana bez dugog premišljanja. Marina se rastala, stan što ga je do sada unajmljivala više nije bio njezin, papire za novi stan čekala je već mjesecima. Trebalo je izdržati još dva-tri tjedna, najviše mjesec. Pričekati, premostiti dok ne stane opet na noge.
Živjele su na Trešnjevci kvart ni prevelik ni premalen, gdje su u dućanu znali mušterije po glasu. Stan Olje i Kreše bio je trosoban, treći kat, prozori gledali na mirnu ulicu, ispod platana. Krešo je radio u građevinskoj firmi, dovoljno dobar položaj, ali nije bio javno eksponiran; Olja je predavala ekonomiju u srednjoj školi. Zajedno su bili dvadeset i tri godine. Kći im je već dulje živjela u Splitu. Po stanu je sve već odavno našlo svoje mjesto, premještanje ili renovacija nisu im padali na pamet.
Marina je stigla s jednom velikom torbom i kutijom. Raspakiravala se tiho, gotovo neprimjetno. Prva tri dana, Olja je gotovo i nije čula izlazila je rano, dolazila kasno, jela malo, govorila još manje. Krešo je prve večeri samo kratko pitao:
Koliko ostaje?
Mjesec odgovorila je Olja.
Mjesec ponovio je. I njegova intonacija bila je ista ona s Marininog praga.
Olja tome nije pridavala važnosti. Ona inače nije bila osoba koja se hvata za sitnice. Ili je tako barem mislila.
Prvi znak za uzbunu stigao je u drugom tjednu. Olja je jedno jutro ušla u kupaonicu i našla bočicu parfema na krivom mjestu. Zvala se “Gardenija”, tamnozelena staklenka sa srebrnim čepom. Olja ih je već tri godine kupovala u parfumeriji kod Britanca. Sada nije stajala na polici s lijeve strane gdje uvijek, već na rubu umivaonika. Olja je zaključila da je to valjda sama pomaknula. Vratila na mjesto. Zaboravila.
Trećega tjedna primijeti još nešto.
Doručkovale su zajedno, sva troje. Kavu je Olja kuhala na svoj način: uvijek prvo malo hladne vode, zatim vruća, bez ključanja, da ne zagorči. Krešo je to hvalio i već navikao. Tog jutra Marina je kuhala kavu, jer je Olja imala neki poziv. I Krešo je, otpivši gutljaj, rekao:
Eh. Dobro je ovo.
Vidjela sam kod Olje nasmiješila se Marina. Ona uvijek tako radi.
Olja ju je pogledala. Marina se nasmiješila. Sve je bilo simpatično i bezazleno. Olja se nasmiješila uz nju.
Ali nešto je zapelo. Negdje unutra, neobjašnjivo, bez riječi.
Tjedan radnih obveza saprao je tu misao iz glave. Olja se vraćala s posla u miran, pospremljen stan. Marina je stizala sve počistiti, nešto skuhati. Krešo se na to privikao prije nego što se Olja nadala.
Ona je danas kuhala rekao je jednom navečer, kao da donosi dobru vijest. Grah na varivo. Fino.
I sama ga radim s grahom kazala je Olja.
Znam složio se Krešo ozbiljno. Slično je.
Nije pitala tko bolje kuha. Nije ni on rekao.
Marina je tada radila od kuće, nešto s papirima, Olja nije ulazila u detalje. Po cijele dane zatvorena u sobi s laptopom, za ručak bi se pojavila na kuhinji, spremila na brzinu nešto jednostavno, navečer uredna, začešljana, pristojna, u pravoj odjeći. Olja na to obrati pažnju jer bi sama navečer jedva prebacila trenirku i stari pulover; a Mara bi, eto, svako veče izgledala uređenije od nje, u njezinu stanu.
Jedne večeri Krešo je uz Marinu sjedio i gledao nešto na televiziji, dok je Olja slagala ispravke u spavaćoj sobi. Do nje su dolazili njihovi tihi glasovi. Krešo je pričao, Mara se smijala. Smijeh joj je bio nalik na Oljin, tek mekši. Olja je to primijetila i odmahnula rukom. Smijeh nalik smijehu. Pa što.
Ali je nekoliko dana kasnije opet razmišljala o tome, ovaj put bez odmahnjivanja.
Marina je počela kosu uređivati drukčije. Prije je imala modernu, kratku frizuru, sada je puštala u valove, ležerno zabačene baš kao Olja. Olja je to uočila pred ogledalom u hodniku. Njih dvije, svaka na svom mjestu: Olja bliže, Marina malo dalje. Bila je to sličnost, kao između stare i nove fotografije snimljene na istom mjestu.
Dobro ti stoji rekla je Olja.
Ozbiljno? pogledala se Marina Pomislila sam probati, vidjela kod tebe i… eto.
Opet to “kod tebe”. Opet tiho, neprimjetno preslikavanje. Olja se nasmiješila i otišla u kuhinju. Iznutra nije joj bilo do smijeha.
Nazvala je kćer u nedjelju.
Mama, kako ste vi tamo?
Dobro. Kod nas je sad Marina. Znaš da sam pričala?
Aha, ta je još tu?
Je, još uvijek. Odugovlači s papirima.
Dobro. Kakav je tata?
U redu. Marina i on se dobro slažu.
Tišina, kratka.
Je li to dobro ili loše? upita kći.
Dobro je reče Olja. Dobro je.
Nakon razgovora sjela je uz prozor s ohlađenim čajem. Razmišljala je kako je “dobro se slažu” jedna neutralna izjava, ali ju je izgovorila oprezno, pipajući tlo pod nogama.
Peti tjedan Marina zatraži recept za pitu.
Onu koju si pekla prošlu nedjelju. S jabukama i cimetom.
Nemam ti zapisan recept, radim odokativno.
Hajde, objasni mi. Ja ću sama probat.
Olja joj je objasnila, detaljno kako je znala. Marina upisala u mobitel. Za tri dana ispekla. Krešo je jeo i hvalio: “Dobro”, a Olja nije više mogla razabrati je li to jer mu je pita stvarno dobra, ili je baš ne razlikuje tko je peče.
Te večeri otvorila je ormar u hodniku i ugledala novu jaknu. Svijetlosivu, s remenom. Skoro istu kao njezina. Marina je očito kupila novu. Olja je svoju jaknu objesila pokraj te i dugo promatrala prema dvije, gotovo identične jakne, bok uz bok.
Nije pitala ništa. Ne zbog straha od odgovora, nego jer nije znala kako upitati a da ne zvuči smiješno.
Posao je bio napet: škola se spremala na inspekciju, Olja zapela s papirima. Krešo je večeri češće ostajao u dnevnoj, s Marinom. Olja je kroz zatvorena vrata čula isječke razgovora. Povremeno bi im se priključila; razgovor ne bi stao, tek bi se lagano promijenio, uključili bi ju kao treću, ne kao glavnu.
Na koncu je ipak rekla Kreši. Navečer, kad je Marina već bila u svojoj sobi.
Krešo, zar ti se ne čini da me ona… pomalo kopira?
On ju je zbunjeno pogledao.
Tko? Marina?
Da. Frizura, jakna, recepti, parfemi.
Drugarice često preuzimaju jedno od drugog. To je normalno.
Valjda rekla je Olja. Valjda je.
On već gleda u mobitel. Tema se sama zatvorila.
Olja je kasnije ležala u mraku i vrtjela u glavi da je Krešo, vjerojatno, u pravu. Prijateljice jedna drugoj preuzimaju navike. To je normalno. Sigurno je i ona nešto pokupila od Marine nekad davno, samo se ne sjeća. Normalno, rekla je sama sebi više puta, kao da to treba upamtiti. “Normalno.” Ali se nije upamtilo.
Sljedeće dane promatrala je pažljivije, svjesno. Vidjela ono što bi joj prije promaklo: Marina je uz Krešina pitanja lagano naginjala glavu, baš kao što to radi Olja kad hoće pokazati pažnju. Kad bi rekla “pa baš točno tako”, rastezala je posljednju riječ jednako kao Olja. Čaj je pila bez šećera, iako se Olja dobro sjećala da joj je nekad uvijek stavljala po dvije žličice. Sad više ne.
To nije bila slučajnost. Bilo je nešto drugo.
Olja nazove kolegicu Anitu, s kojom je ponekad pričala o svemu.
Anita, jesi li ikad imala osjećaj da se netko pored tebe počne doslovce pretvarati u tebe?
Kako misliš?
Pa, preuzima tvoje navike, izgled, geste…
To ti je ‘tiha zavist’, rekla je Anita bez dvoumljenja. Čitala sam o tome. Ljudi žele tvoj život, ali ga ne mogu uzeti direktno. Zato ga kradu pomalo.
Olja je šutjela.
Imaš nekog takvog blizu?
Ne znam rekla je Olja. Valjda nemam.
Ali sada je znala: ima.
Razgovor s Marinom nije Olja inicirala. Jedne večeri, kad su pile čaj, Marina je rekla:
Olja, ti si baš kompletna. Gledam te i mislim tako se treba živjeti. Stan, muž, posao sve je na svom mjestu.
Dvadeset godina sam gradila to “na mjestu”, mirno je rekla Olja.
Znam složila se Marina. I vidi se. I osjeća se. Krešo isto…
Prekinula je.
Što Krešo?
Ma, cijeni te. Rekao mi je, da ste vi dobro. Da se razumijete.
Olja je odložila šalicu.
Pričaš o meni s njim?
Povremeno. Tek tako, usput. Hvali te.
Lijepo rekla je Olja, iako nije tako osjećala.
Nije si znala objasniti zašto to nije lijepo. Muž hvali ženu pred prijateljicom. Što tu može biti loše? Ali nešto nije bilo u redu. Znala je. Ženska intuicija, ona na koju je umjela i sama ponekad odmahnuti rukom sada je radila, i šutjela samo zato što za ovo nije imala ime.
Pred kraj šestog tjedna Marina joj je zamolila dozvolu za parfem. “Gardeniju”.
Moj mi je pri kraju, a ne stignem do dućana. Mogu li koji put tvoje?
Naravno rekla je Olja.
Navečer, kad je otvorila bočicu, vidjela je da je ostalo manje od trećine. Znala je sigurno da je prošli tjedan bila napola puna.
Zatvorila je bočicu, spremila u ormarić i zaključala malim lokotom, onim starim što ga nije godinama koristila. Pogledala se u ogledalu i pomislila: skrivam parfem od prijateljice. Kakav sam ja to čovjek.
I nije ju više otvorila.
Krešo je te večeri došao dobre volje, kao što se sve češće događalo posebno onim večerima kad je i Marina doma. Donio je tortu. Bez razloga. Samo tako.
Da se počastimo rekao je.
Marina se obradovala baš onako kako bi se Olja obradovala, ni više ni manje. Ispravno. Olja je promatrala s vrata kuhinje, mislila kako Marina na sve reagira ispravno. Ispravno hvali kavu, ispravno se smije, ispravno naginje glavu, ispravno se iznenađuje. Radi sve isto kao Olja, samo pomalo pažljivije, s više volje. Bez umora. Bez dvadeset i tri godine navike.
I Krešo to primjećuje. Možda ni ne shvaćajući. Ali primjećuje.
Olja se pridružila u kuhinji, pojela komad kolača, razgovarali su o nevažnim stvarima, sve je izgledalo normalno. Ali u njoj je ostalo nešto što dugo poslije nije znala imenovati. Kao kad dođeš kući, stvari su na svom mjestu, ali kao da su sve pomaknute za koji milimetar ništa nije zamijenjeno, samo pomaknuto. Nešto je stajalo na drugom mjestu, ali nije ni detektirala što.
Službeni put dogodio se naglo. Škola je morala poslati nekoga u Osijek, na stručno usavršavanje. Četiri dana. Ravnatelj je pitao Olju u petak, ona pristala u ponedjeljak. Opsovala si u sebi: ostaviti Krešu s Marinom četiri dana. Ali je odmah odmahnula. Odrasli ljudi. Neće se ništa dogoditi. Previše ona razmišlja. Treba uzeti zraka.
Prije polaska pričali su s Krešom u kuhinji.
Dolazim u petak navečer rekla je Olja. Marina će ti pomoći s večerom, zna sve.
Snaći ćemo se kratko je rekao. Nemoj brinuti.
Ne brinem odvratila je Olja.
Gledala ga je pažljivo. Djelovao je potpuno mirno. Dvadeset i tri godine, znala je svaku crtu tog lica. I sada je bilo smireno. Samo… kao da je lakše.
U srijedu ujutro otišla je. U vlaku je čitala priručnike, pila kavu iz plastične čaše, promatrala ravnicu kroz prozor. Seminar je bio dosadniji nego što je očekivala, ali koristan. Navečer bi se čula s Krešom; razgovor kratak.
Kako ste vi?
Dobro. Jeli smo. Sve je u redu.
Marina doma?
Je, u svojoj sobi.
U redu. Laku noć.
Laku noć.
Ništa sumnjivo. Ništa sporo. Otišla bi spavati, u hotelskoj sobi, umorna, ali dugo budna. Misli su se motale: seminar, kći, nova šalica koju treba kupiti, stara je napukla. Onda opet Marina. Dvije sive jakne u hodniku. Parfemi.
U četvrtak, popodne, zove je ravnatelj.
Olja, posljednji dan ponavljanje je, ti to sve već znaš. Možeš se vratiti večeras, ne gubi vrijeme. Dogovorit ćemo s organizatorima.
Bila je doma nešto iza devet navečer. Vlak je stigao ranije, taksist je bio brz. Otključala je svojim ključem. Nije zvonila, mislila je možda Krešo već spava.
Ali nije spavao.
U dnevnoj sobi gorjele su svijeće. Ne sve, samo dvije, na stoliću uz kauč. Na stolu tanjuri, čaše za vino, nešto u zdjelicama. Mirišalo je po hrani i parfemu. “Gardenija.” Bočicu je bila zaključala, dakle Marina je nabavila svoju.
Krešo je sjedio na kauču. Marina pokraj. Nosila je plavu haljinu, kakvu Olja nije ranije vidjela, kroj baš po Oljinom ukusu, boja kakvu Olja voli. Kosa podignuta u valove. Ruke u krilu. Razgovarali su. Kad je Olja otvorila vrata, oboje su podigli pogled.
Pauza. Tri sekunde.
Ranije si došla rekao je Krešo.
Vidim odgovorila je Olja.
Položila je torbu. Prošla do vješalice, skinula kaput. Sve je radila usporeno, svjesno, jer su joj tada samo takva pomagala.
Olja, obična večera rekla je Marina Pojele smo, i…
Vidim, večera rekla je Olja. Sa svijećama.
Opet stanka.
Romantično dodala je Olja, i čudila se koliko joj je glas miran.
Krešo je ustao.
Nemoj raditi od ovoga priču…
Krešo prekinula ga je, tiho. Nemoj mi govoriti što ja trebam ili ne.
Zašutio je. Marina je gledala stolnjak.
Olja je otišla u kuhinju. Nalila si vode. Popila. Pogledala na prozorsku dasku saksija s pelargonijom koju je uvijek zalijevala srijedom. Prošli tjedan je nije zalila jer je bila odsutna. Pelargonija stoji jednako.
“Marina je zalila,” shvatila je Olja.
Vratila se u dnevnu.
Marina rekla je možeš li sutra pronaći gdje ćeš boraviti?
Marina je podigla pogled.
Olja, znam da ovo izgleda…
Možeš li sutra naći novi smještaj? ponovila je Olja, bez povikivanja, samo drugi put.
Mogu rekla je Marina. Naći ću.
Dobro.
Olja je uzela torbu i otišla u spavaću. Zatvorila vrata, ne na ključ, samo pustila da se sama pritisnu. Legla u odjeći, povrh popluna, i gledala u strop. Iza zida nešto je tiho zazveckalo, čistili su stol. Onda je sve utihnulo. Vrata sobe za goste su se zatvorila.
Krešo te noći nije došao spavati u spavaću. Olja je čula kad se smjestio na kauču. Govorilo je to više od riječi.
Ujutro je ustala prije svih. Skuhala kavu, popila stojeći uz prozor. Grad se polako budio. Petak. Ispod prozora je prošla starija gospođa sa psom. Golubovi na oluku susjedne zgrade. Obično jutro.
Krešo se pojavio oko osam. Stao na vrata kuhinje.
Moramo razgovarati rekao je.
Da prignula je Olja.
Olja, između mene i Marine nema ničega.
Možda.
Nema “možda”. Nema ničega.
Krešo rekla je, gledajući van Ti ne razumiješ što pokušavam reći. Ne radi se o tome je li bilo nečega. Radi se o tome što sam ja gledala ovih mjesec i pol.
I što si gledala?
Okrenula se prema njemu.
Gledala sam kako u moju kuću dolazi osoba, koja postupno postaje ja. Moja frizura, moji parfemi, moji recepti, moja jakna, moj smijeh. I muž koji primjećuje i kojemu odgovara. Jer to sam ja bez umora. Bez navike. Bez dvadeset i tri godine.
Šutio je.
Nije pitanje. Samo, to sam vidjela.
Pretjeruješ rekao je, konačno.
Možda slegnula je Olja Sad moram na posao. Kad se vratim, želim da u gostinjskoj sobi nema više njenih stvari.
Olja…
I još nešto rekla je, oblačeći kaput u hodniku Slijepa povjerljivost. To je moja slabost. Vjerojatno previše povjerenja oboma.
Izašla je. Vrata su se zatvorila tiho.
U školi je odradila dva sata. Provjeravala prisutnost, pila čaj na odmoru, slušala Anitu kako priča o nečemu, a Olja je kimala na pravim mjestima, iako je slušala samo pola. Anita nije pitala ništa a pogledala ju je sa razumijevanjem. Neki ljudi znaju pogledom reći i previše.
Kad se vratila kući, soba za goste bila je prazna. Sve uredno složeno. Od Marine nije ostalo ni traga. Samo u kupaonici, na polici, našla je malu bijelu četku očito tuđu. Uzela ju je i bacila u otpad.
Krešo je sjedio u dnevnoj s mobitelom. Na njen ulazak samo je podigao glavu.
Otišla je rekao je.
Vidim uzvratila je Olja.
Što sad?
Skinula je kaput, objesila. Otišla u kuhinju, počela raditi nešto oko štednjaka, bez plana, samo da se miče.
Olja došao je za njom Dvadeset tri godine smo zajedno. Ne možeš samo…
Mogu rekla je. Pričekaj. Daj mi vremena.
Koliko?
Ne znam. Par dana. Treba mi da razmislim.
Par dana pretvorilo se u tjedan. Živjeli su kao tuđinci pod zajedničkim krovom. Pristojno. Bez svađa. Jeli odvojeno, spavali u različitim sobama. Krešo je par puta pokušao razgovarati, Olja bi kratko odgovarala. Ne zato što je bila uvrijeđena, nego što nije bila spremna izreći sve što osjeća. Riječi su bile skupljene unutra, bojala se da će, kad progovori, reći nešto što se više ne može vratiti.
Često je razmišljala tih dana. Kako je sve počelo. Kako je Marinu primila bez razmišljanja, jer tako to rade ljudi. Jer prijateljica treba pomoć. Jer je to “normalno”. Kad je prvi put osjetila nelagodu i zašto joj nije dala ime na vrijeme. Tiha zavist, rekla je Anita. Kopiranje osobnosti. Postupno, nečujno, bez grubosti. Možda bez loše namjere samo čovjeku fali svoj život, pa posudi tuđi. Pomalo. Po parfemu. Po receptu za pitu.
Boljelo ju je najviše ne Marina. Nego Krešo.
Mogao je ignorirati. Mogao je uočiti i reći joj. Mogao je ne reagirati na “poboljšanu kopiju”, kako je to sama zvala. Ali reagirao je. Donosio je tortu, sjedio pokraj i smijao se, organizirao večeru uz svijeće kad je otišla na službeni put. Možda ne razmišljajući da radi išta loše. Možda, samo ne misleći.
U drugom tjednu Olja je nazvala kći.
Mama, što ti je sa glasom?
Kako misliš?
Drugačije zvučiš.
Tata i ja, možda ćemo se rastati prvi put je izrekla naglas.
Duga pauza.
Zbog Marine?
Ne samo zbog nje. Ona je samo pokazala ono što jest.
Što?
Ne znam kako objasniti. Navikli smo. Oboje. Toliko da se više ni ne vidimo kako treba. Onda se pojavi ona i postane ja ali bolja. Pažljivija, svježija. I njemu je to odgovaralo.
Mama…
Nemoj. Ne plačem. Samo objašnjavam.
Ostat ćeš sama?
Neko vrijeme, da. I to je… normalno.
Rekla je tu riječ, i ovaj put ostala je “normalno”. Jer sada je sama birala.
Razgovor s Krešom dogodio se u nedjelju navečer. Rekla je jednostavno:
Mislim da moramo svatko na svoju stranu.
Dugo je šutio.
Znači, definitivno?
Ne znam. Treba mi prostor. Treba mi vrijeme da vidim tko sam bez ovog stana, bez tebe, bez svega.
Je li ovo zbog svijeća? Olja, bila je to samo večera.
Krešo rekla je mirno Nije zbog svijeća. To je bilo samo posljednje. Prije toga bilo je još puno, samo sam šutjela i govorila si “normalno” iako nije bilo normalno.
Ja ne znam što sam napravio.
Ništa posebno. Samo si prestao vidjeti mene. Da si imao oči na meni, primijetio bi kad netko postaje tvoja žena. Da si me gledao, znao bi.
Nije odgovorio. Nije imao što.
Vjerojatno ćemo stan prodati rekla je Olja. Ili ću ja otkupiti tvoj dio. Kasnije, sazvat ću odvjetnika.
Kud ćeš ti?
Unajmit ću stan. Tu negdje ili bliže školi. Vidjet ću.
Počet iznova u pedeset i drugoj rekao je, s nečim sličnim sažaljenju, nije znala kome više njoj ili sebi.
Da rekla je. U pedeset i drugoj. Neki počnu i kasnije.
Ustala je, otišla do kupaonice. Otključala ormarić, izvadila “Gardeniju”. Stajala s bočicom u ruci, pa otišla do kante za otpadke i polako je položila unutra. Nije bacila samo odložila kao predmet koji joj više ne treba.
Vratila se, stavila vodu za čaj.
Sljedeće dane radila je sustavno. Nazvala agenciju za stanove, informirala se. Nazvala odvjetnika radi dogovora. Posjetila Anitu, ukratko joj ispričala sve. Anita nije ni uzdahnula ni zavrtjela glavom samo je slušala, i ponekad rekla “da” tako da se znalo: razumije.
Sjedile su u Anitinoj kuhinji.
Jesi li ljuta na nju? upitala je Anita.
Na Marinu? Olja je promislila Ne, baš i ne. Više sam ljuta na sebe, što nisam na vrijeme shvatila. Što sam sama sebi govorila “normalno” kad nije bilo normalno.
Nisi ti kriva što si vjerovala.
Slijepa vjera rekla je Olja. To sam ja.
Nije slijepa. Samo si povjerljiva. Nije isto.
Možda.
A na Krešu?
Na njega jesam. Ali tiho. Proći će.
Što ćeš sad?
Unajmiti stan. Promijeniti frizuru. Kupiti drugi parfem. Zastala je. Sigurno ne “Gardeniju”.
Razumno Anita je kimnula.
I valjda ću polako otkriti što mi stvarno odgovara. Što je moje, a ne samo navika.
To je dug proces.
Znam. Imam vremena.
Anita je dolila čaj. Vani je padala slaba jesenska kiša. Olja je gledala kapljice i mislila kako je prije mjesec-dva točno znala kako joj izgleda život: stan, Krešo, posao, putanja, recepti, parfem na lijevoj polici. Sve je bilo na mjestu. A sada sve to “na mjestu” više nije izgledalo toliko čvrsto.
Ali nije osjećala ono što je možda trebala. Nije osjećala prazninu, ni tugu. Bilo je nešto drugo. Pomalo čudno, gotovo nelagodno. Kao da je skinula kaput koji je nosila predugo, i tek sad osjetila koliko ju je stezao, a nije ni znala.
Znaš rekla je Aniti prvi put nakon dugo vremena ne znam što me čeka. I to… nije strašno.
Nije strašno ponovila je Anita uz osmijeh. Dobra riječ.
Prošla je još tjedan dana. Olja je našla garsonijeru na Črnomercu sunčanu, s pogledom na mali park. Skupo, ali može izdržati. Dogovorila je ogled, došla, prošetala kroz prazne sobe, parket je škripio na jednom mjestu. Šetala je gore-dolje pa, može se živjeti.
Uzimam rekla je vlasnici, starijoj ženi.
Na koliko dugo?
Tko zna. Godinu da probamo.
Žena je kimnula.
Doma, u stanu što više i nije bio baš njezin, Olja je počela polako spremati stvari. Bez žurbe, mirno. Odvajala je svoje od nesvojeg. Knjige. Posuđe. Odjeću. Svakako što nije koristila, bacila je ili darovala. Sivu jaknu s remenom isto dala. Kupila je novu, tamnoplavu, drukčijeg kroja. Obukla je i pogledala se ni približno slična Marini. Tako treba.
S Marinom više nije imala kontakta. Jednom je stigla poruka: “Olja, znam da sam te povrijedila. Oprosti ako možeš.” Olja je pogledala i samo odložila mobitel. Ne zato što nije oprostila nego što nije znala želi li, ili može.
Krešo je ostao u stanu. Razgovarali su kad je trebalo mirno, kako su znali. Bilo je u toj smirenosti i nečeg gorkog i lakšeg. Vidjela je nije znao kako vratiti izgubljeno. Jer nije shvatio što je zapravo izgubio.
Tjedan prije selidbe otišla je u parfumeriju. Dugo je birala, isprobavala. Mlada prodavačica, strpljiva. Našla je konačno. Bočica “Srebrni bor”. Miris drugačiji, ne cvjetni, više drvenast, topliji. Nije ono što je navika, baš zato je uzela.
Dobar izbor rekla je prodavačica.
Vidjet ćemo rekla je Olja.
Selidba je trajala cijelo prijepodne. Anita je došla pomoći oko kutija. I Krešo je ponudio pomoć, nije odbila. Svi su radili, bez riječi. U novoj garsonijeri s pogledom na park sve je polako našlo svoje novo mjesto ona je sama birala gdje će što stajati.
Kad su svi otišli i ostala sama, Olja je otvorila parfem “Srebrni bor”, nanijela malo na zglob. Miris je bio nov. Ne neugodan, samo drukčiji. Pomislila možda će se naviknuti, ili ga prihvatiti, svejedno.
Vanjski park već je bio ogoljen, studeni je uzimao posljednje lišće. Svjetla su se uključila rano, kao i svake jeseni. Olja je stavila vodu za čaj, među kutijama našla šalicu onu bez pukotina, i stala uz prozor.
Mobitel je ležao na polici. Poziv od kćeri.
I? Jesi li se snašla, mama?
Učim se snalaziti.
Je li ti teško?
Olja je gledala pod svjetlom na lišće.
Nije rekla je. Znaš, nije me strah.
