Jesenska kiša lagano je sipila, kao da se ne usuđuje pojačati. Jadranka je gledala kroz prozor kombija, prošaranog kapima, dok ju je vraćao kući. Zapravo, ona je svojim domom već dugo smatrala veliki, bučni Zagreb, svoju garsonijeru na dvanaestom katu. Kuća? To je više bila kuća njenih roditelja, ondje gdje je odrasla, završila školu, a nakon toga otišla studirati. Godinama se odvikla od seoskih prizora, naviknula na tempo grada, gužvu i stalnu dinamiku.
Jadranka je bila ponosna na to što je s dvadeset sedam godina već nešto postigla. Prvo medicinski fakultet, zatim posao u poznatom salonu ljepote u centru grada. Konstantno se usavršavala na seminarima, nikad nije stajala na mjestu.
Ne bi se ni sad zaputila kući da nije primijetila neobičnost u odnosu roditelja posljednjih mjeseci. Nazove majku, oca nikad nema. Nazove oca, majke nigdje. Nije joj to davalo mira.
Mama, što se događa kod vas? pitala bi.
A Sunčica bi odmahnula rukom: Ništa, sve u redu, svi smo dobro.
Iz Osijeka, do kojeg je stigla avionom, trebalo je do sela dva sata vožnje; na to je bila navikla, pa joj nije bila duga vožnja.
Kombi je stao na autobusnom kolodvoru. Poznato mjesto iz djetinjstva. Sve isto, osim natpisa na trgovini i drveća koje je sada veće. Kiše ovdje nije bilo, sunce se sramežljivo probijalo kroz oblake. Majci je javila da stiže, ali nije znala točno kada će doći.
Domaći taksist, dosađujući se na trgu, prišao joj je nemarno: Kamo idete?
Na Jurišićevu 52 uvjereno je odgovorila Jadranka.
Roditeljska kuća dočekala ju je plavim škurama, u dvorištu su rasle stare višnje, a pokraj kapije uzdizale su se tri breze koje je otac posadio kad je ona završila osnovnu školu.
Jadranka! Sunčica je pohrlila na vrata čim je uočila taksi. Kćeri, napokon si stigla! gledala je kćerino lice kroz suze i smijeh.
Mama, i meni si falila, ali nemoj plakati
Ne mogu, pa prošle su tri godine grlile su se u tišini, kako to samo majka i kći mogu.
Jadranka ostavi kofer, izuje čizme i sjedne na sofu, ispruži noge umorna od puta. Majka se privine uz nju, nastave sjediti šuteći.
Ipak, Jadranka nije mogla odoljeti: Gdje je tata? Zar nije tu?
Polako, prvo nešto pojedi, pa ćemo porazgovarati nastojala je skrenuti temu Sunčica.
Nova stolnjaka, cvjetasti servis, sve poznato, a ipak drukčije. Dom joj je sad izgledao stran, a u Zagrebu je voljela moderan stil.
Mamine faširance i domaći povrtni salata, sirnice, pun stol svega. Zastala je žlicom.
Mama, tata je na putu? Ti nešto tajiš
Jest, u Rijeci je na poslovnom, ali moramo razgovarati. I tata je htio, ali na telefonu nije isto A ti stalno žuriš, posao, edukacije, uvijek si u trku. Oprosti, kćeri, možda sam trebala prije reći Razdvojili smo se, otac i ja.
Razdvojili? Jadranka odgurne šalicu, ustane i pogleda u roditeljsku sobu očevih stvari nije bilo.
Gdje je sada?
Sjeo je kod svojih, njegova stara kuća ne smije biti prazna.
Moram razgovarati s njim odluči Jadranka, već na vratima.
Pričekaj, neće se vratiti do sutra, otišao je sa Stjepanom poslovno do subote.
A s kim sada živi? Ima li drugu ženu?
Jest odša Sunčica tiho. Ne brini, nije to tvoj teret.
Jadranka je osjećala gorčinu. Jedino dijete, sve joj je bilo pruženo. Otac je radio sve da ona ima i više nego što traži: bicikli, glazbena linija, kasnije i lagodan studentski život. No od Jadranke je narasla žena koja zna s novcem i ne pretjeruje u prohtjevima.
Sad joj nije bilo jasno: Mama, stvarno ti je svejedno? Kako možeš biti tako blaga?
Sunčica uzdahne: Kad nekoga pustiš godinama, onda rat ne pomaže Jadranka, pokušaj oprostiti tati. Nikad ne bi prestao voljeti tebe.
Jadranka je bila odlučna: Ja pravdu cijenim iznad svega. Ako te je netko izdao, to se ne oprašta. Ocu nemam što reći.
Majka je šutjela, suzu obrisala, znajući da Jadranka treba vremena.
Popodne je Jadranka prošetala do rijeke. Udisala je svježi miris i sjećala se vršnjaka iz djetinjstva, s kojima se nije ni na društvenim mrežama povezala.
Mama, idem do rijeke, brzo se vraćam.
Kiša će zabrinuto je dobacila Sunčica.
Staru kuću bake prepoznala je izdaleka. Prošla je kroz dvorišna vrata, popevši se na trijem. U predvorju je zatekla ženu svojih četrdeset, kako nešto miješa na štednjaku.
Vi ste sada u bakinoj kući? izgovori Jadranka, upitno odmjeravajući ženu.
Vi ste Jadranka, zar ne? žena se snašla. Ivan mi je pokazivao slike, uđite
Došla sam u kuću svoje obitelji, a ne k vama oštra je bila Jadranka.
Nisam vam ništa loše učinila mirno je uzvratila žena. Ivan me ni s čim nije prevario.
Nikada ne biste bili ovdje da niste razbili moju obitelj!
Iz kuhinje je izišao dječak, možda dvanaestogodišnjak, znatiželjno gledajući gošću.
Davor, idi se igrati reče mu žena.
Jadranka ga pogleda, u njegovim očima vidi iznenađenje, ali ga ne zaustavlja. Odlazi i sama.
Hodala je brzo po hladnoj, mokroj cesti, puna ljutnje na oca i njegovu novu ženu. Mislila je kako sad u bakinoj kući žive ljudi koji za nju ne znače ništa. U pet godina u Zagrebu postala je čvršća, možda previše, naučivši se brinuti sama o sebi.
Vraćajući se doma, u sebi je osjećala i tugu. Shvatila je koliko joj je zafalilo mirisa, smeha, malih običaja iz doma. Roditeljski razvod bolio ju je jače nego je htjela priznati.
Gdje si bila? zabrinuto je upitala Sunčica.
Vidjela sam ju. Sad tata ima i tuđeg sina za podizati
Majci se lice skamenilo. Nije znala što reći.
Zar ti ne smeta? Jadranka nije mogla zaustaviti suze. Ne želiš mu vratiti, osvetiti se? To je nepošteno!
Kćeri, bar ne ti Ja više ne želim ratovati. Napravili smo sve što smo mogli. Voljeli smo tebe, jedno drugo nismo znali voljeti.
Prva si ga osvojila, ti si bila uporna, a sada ne znaš što hoćeš.
Dosta mi je živjeti iz navike. Htjela sam da mene netko zaista voli uhvati majka Jadranku za ruku i zaplače. Umorna sam, Jadranka.
Kći je zagrli, poljubi je u kosu, omekšavši kao nikad. Sjele su zajedno, dugi sat pričale.
I ti možeš pronaći nekog novog rekla je Jadranka s osmijehom, prvi put večeras.
Možda i jesam Sunčica se nasmiješila. Malo se družim sa susjedom, starim prijateljem, Andrijom, sjećaš se njegove kćeri Mirne? Bila ti je najbolja prijateljica u osnovnoj.
Naravno da se sjećam
Otac se zadržao još par dana u Rijeci. Zvao je, ali Jadranka nije htjela razgovarati. Nije mu mogla oprostiti, pogotovo nakon što je vidjela Irenu.
Napokon, stigao je u selo. Odmah je došao do kuće, osjetno stariji, u očima mu tragovi neprespavanih noći.
Ne želiš ni popričati, kćeri? duboko žalosno je pitao.
Tvoj je izbor. Imaš novu obitelj.
Tvoj otac te voli kao i prije. I Ivana ćeš sresti kad bude pravo vrijeme.
Doviđenja, tata rekla je hladno i povukla se u svoju sobu.
Večer prije povratka Jadranka zaista odluči otići do rijeke. Putem ugleda troje djece na biciklima. Među njima je prepoznala Davora. U sljedećem trenutku jedan padne i ostali viknu. Brzo dotrči do njega Davor je na zemlji, s krvavom nogom.
Jadranka skine jaknu, podmetne mu je pod glavu i umiruje ga, pruža prvu pomoć, bandira mu ozlijeđenu nogu i odmah zove oca.
Otac dolazi automobilom s Irenom za nekoliko minuta. Irena, sva preplašena, trči prema sinu i zahvaljuje Jadranki što je spasila dijete.
Voze Davora u bolnicu, Jadranka ostaje dok mu sve ne zbrinu. Kad odlazi, Irena je tiho pozdravi.
Idućeg dana Jadranka i majka su na kolodvoru. Dolazi im susjedova Lada u njoj Mirna i njen otac Andrija, koji nosi unuče. Raduju se kratkom susretu, prebiru po uspomenama, dogovaraju opet vidjeti se.
U tom trenutku dolazi i otac s Irenom i Davorom.
Vidiš, mogu i sam stajati kaže ponosno Davor. Jadranka osmjehne, više bez tvrdog oklopa.
Jadranka, jučer sam bila van sebe ispriča se Irena Davor mi je sve na svijetu, kao ti svom ocu.
Kružili su svi ti ljudi oko nje poznati, bliski, domaći. Autobus dolazi, Jadranka pozdravlja, majka plače tiho.
Otac joj prilazi, opet ju nježno grli kao kad je bila dijete. Jadranka ga zagrli, osjetivši toplinu i snagu doma.
Doći ću opet obeća im svima.
Gledala je za njima kroz prozor, a oni su joj mahali, zovući: Vraćaj se!. Sunčeve zrake su se ponovno pojavile, grijući asfalt, sela, ljude i autobus kao mali znak pomirenja.
Nekad u životu ljudi odu svojim putem, ali ono što je obitelj, ostaje u nama. Praštanje, briga i toplina to su vrijednosti koje svaki dom i svako srce trebaju taman koliko i kap kiše ili sunčeva zraka na putu prema novom danu.
