35 GODINA SAM RADILA KAO PREDSJEDNICA INVALIDSKE KOMISIJE I STROGO ODUZIMALA INVALIDNOST ONIMA KOJI SU MOGLI RADITI. BILA SAM PONOSNA ŠTO ČUVAM DRŽAVNI NOVAC

35 godina sam bila predsjednica komisije za utvrđivanje invaliditeta i nemilosrdno sam skidala invalidninu svima koji su mogli još raditi. Bila sam ponosna što štedim državne kune. Ali kad je mojeg muža pokosio moždani udar, a moje kolegice mu uz osmijeh odbile pelene, govoreći: Pa još pomiče ruku!, shvatila sam da sam cijeli život bila lancima vezani pas sustava koji mrzi starost i slabost.

Kod nas se invaliditet ne dobija moraš ga izgrist zubima, dokazuješ da si stvarno skoro pa mrtav. Ja sam bila baš onaj zid na koji su ti zubi pucali.

Zovem se Branka Jakšić. Imam šezdeset i osam godina. Do prošle godine bila sam predsjednica komisije za utvrđivanje invaliditeta u velikom županijskom centru, recimo Splitu. Moje oči prošlo je tisuće ljudi: bez nogu, slijepih, onkoloških bolesnika, dijabetičara.

Imala sam ugled željezne dame. Znala sam sve cake, sve švercanje. Pročitala sam kroz papir svakog tko je želio dobiti invalidnost radi popusta na račune za struju ili dodatka na mirovinu.

Moj zadatak, zadan odozgo, bio je jednostavan, iako o njemu nitko nikad naglas nije govorio: uštedjeti novac iz fonda. Manje invaliditeta veće premije za šefove komisije.

Skidala sam grupe ljudima kojima su falili prsti na ruci. Gledala bih ih ravno u oči i rekla:
Imate drugu ruku. Možete biti portir. Možete dizati slušalicu. Država vas ne mora hraniti. Mi vam skidamo drugu grupu, ostavljamo treću, onu radnu. Sljedeći!

Majkama djece sa cerebralnom paralizom odbijala sam skupe strane kolica, propisivala domaće, u kojima su djeca vrištala od boli. Govorila bih:
Imamo norme. Hrvatsko je sasvim dobro. Treba se naviknut.

Spavala sam savršeno mirno. Smatrala sam se državnom osobom, štitom od parazita. Imala sam odličnu plaću, poštovanje šefova, službeni auto i ugodan stan.

Dok nevolja nije pokucala na moja vrata.

Moždani.

Moj muž, Zvonimir, imao je šezdeset devet. Bio je snažan, veseo čovjek, cijeli je život radio kao strojarski inženjer. Planirali smo otići u penziju, kupiti kućicu na selu i igrati se s unučićima.

Sve je završilo jedne sekunde, jednog sunčanog srpanjskog jutra na vikendici. Veliki ishemični moždani udar.

Kad sam dotrčala u intenzivnu, liječnik je skrenuo pogled.
Branka, znaš i sama… Desna strana potpuno paralizirana. Gutanje loše. Govor nestao. Preživjet će, ali… teško invalidan.

Dovela sam Zvonu kući mjesec dana kasnije. Moj snažni, ponosni muž postao je bespomoćno dijete u velikom tijelu. Ležao je u krevetu, zurio u strop jednim živim okom, a iz kuta usana mu je stalno curila slina.

Počeo je pakao koji dobro poznaje svaka žena koja skrbi za nepokretnog bolesnika. Okreći ga svaka dva sata da ne dobije dekubitus. Mijenjaj pelene. Hrani ga iz šprice pasiranom juhom. U dva mjeseca izgubila sam deset kila, uništila leđa i zaboravila što znači spavati više od tri sata komada.

Novca užasno fali. Zvonina mirovina odlazi na njegovateljicu kad ja moram raditi i na lijekove. Trebala nam je prva skupina invalidnosti. Trebala nam je individualna rehabilitacija besplatne pelene, antidekubitalni madrac, bolnički krevet.

Skupila sam papire i išla na komisiju. Svoju staru komisiju. Samo ovaj put s druge strane stola.

Predsjedala je moja bivša zamjenica, Ana. Žena koju sam osobno učila kako biti stroga.

Dovela sam Zvonu u iznajmljenim starim kolicima u komisiju.

Ana nas je pogledala preko naočala. Nije bilo trunka suosjećanja. Samo onaj hladan pogled blagajne, istim onim pogledom kakvim sam ja godinama gledala druge.

Prišla je Zvoni, tražila ga da podigne lijevu, zdravu ruku. Teško, drhteći, podigao ju je.

Eto, Branka, nasmijala se vedro Ana. Vidiš, imaš napredak. Lijeva ruka radi. Refleksi postoje.

Ana, mokri u pelenu! šapnula sam promuklo. Ne može govoriti! Kakav napredak?! Treba nam prva skupina i madrac, dobit će dekubitus!

Ana je uzdahnula i sišla osmijeh. Baš kao ja nekoć.
Branka, znaš pravila. Prva skupina samo kod potpune nesposobnosti za brigu o sebi. A tvoj Zvonimir može lijevom rukom podnijeti žlicu do usta. Znači, djelomično se još uvijek sam brine. Druga skupina.

A pelene? zadrhtao mi glas. Treba mi pet pelena dnevno! Na našu mirovinu ne mogu ih kupiti!

Po pravilniku Ministarstva zdravstva idu tri pelene na dan kod druge skupine. Madrac još ne ide. Trebala si ga češće okretati. Proračun nije iz gume, Branka. Sama si mene tome učila. Sljedeći!

Bumerang.

Izgurala sam muža u hodnik.

Na tom hodniku sjede deseci ljudi. Starci sa štapovima. Žene bez kose nakon kemoterapije. Majke s djecom u kolicima. Sate provedu u zagušljivoj tami čekajući da ovim našminkanim tetama u bijelom dokažu da boli. Da žele živjeti.

Gledala sam ih. I sjetila se svakog.

Sjetila sam se umirovljenika iz Vukovara bez noge, kojem nisam dala dobar njemački protez, jer već ste vi stari, bit će domaći dosta za po stanu. Plakao je kod mene u uredu.

Sjetila sam se žene s četvrtim stadijem raka dojke, kojoj sam dala drugu, radnu grupu, uz možete nešto šivati doma, rak se danas liječi. Umrla je za dva mjeseca.

Shvatila sam da nisam štedjela državne kune. Oduzimala sam starcima pravo na dostojanstvo. Bila sam kotačić u sadističkoj mašineriji koja tjera bolesne da se stide što su bolesni.

I sad ta mašina melje mene.

Čučnula sam ispred Zvoninih kolica. Moj muž, moj snažni, lijepi Zvone, koji me nekad mogao s lakoćom podignuti, sad je sjedio s pljuvačkom na bradi. Nije mogao reći ni riječ. Ali zdravo oko gledalo je ravno u mene. I tekom mu je suza niz obraz. Sve je razumio. Razumio je da je otpisan. Njegov život, porezi koje je plaćao četrdeset godina, ne vrijede ni pelene viška.

Oprosti mi, Zvonko moj jecala sam, zagnjurena glavom u njegove paralizirane noge, na sredini tog neljudskog hodnika. Oprostite svi vi. Bože, oprosti mi.

Pokajanje.

Drugi dan sam dala otkaz. Odbila sam državnu službeničku mirovinu i otišla sa skandalom.

Prodala sam auto i kupila Zvonimiru dobar krevet i njemački madrac. Sama mu kupujem pelene.

Ali napravila sam i nešto drugo.

Sad radim besplatno. Postala sam javna pravnica za invalide.

Svaki dan s bolesnim starcima obilazim te proklete komisije. Znam sve njihove cake, sve pravilnike i sitna slova koja skrivaju od ljudi.

Kad neka željezna dama pokušava odbiti bakici nakon moždanog pelene, stavim joj zakone na stol i prijetim im DORH-om. Izborim im kolica, lijekove, toplice. Sustav tučem njegovim vlastitim oružjem.

Moj Zvone i dalje ne hoda. Liječnici kažu, nije mu ostalo puno.

Ali svaki put kad izvučem prvu skupinu za nekog tuđeg paraliziranog djeda, dođem kući, sjednem kraj muževe postelje, primim ga za toplu, nemoćnu ruku i šapnem:
Danas smo spasili još jednog, Zvonko.

I čini mi se da se smješka.

Živimo u okrutnom svijetu gdje su starost i slabost ruglo. Ali jednom će ovaj zvoniti svakom od nas. Nema te funkcije, ni veze, ni bonusa, koji će te spasiti od udara ili karcinoma.

A ako danas odbiješ slaboj osobi suosjećanje, sutra se nemoj čuditi kad te sustav preskoči kao stari ormar.

Jeste li vi imali posla s okrutnom administracijom kod ostvarivanja invalidnina? Mislite li da male funkcije ljudima izbrišu ljudskost, ili jednostavno postanemo što od nas traži birokracija?

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

fourteen − 8 =

35 GODINA SAM RADILA KAO PREDSJEDNICA INVALIDSKE KOMISIJE I STROGO ODUZIMALA INVALIDNOST ONIMA KOJI SU MOGLI RADITI. BILA SAM PONOSNA ŠTO ČUVAM DRŽAVNI NOVAC
Am avut grijă de nepoții mei fără să primesc niciun ban timp de 8 ani… iar ieri mi-au spus că preferă „cealaltă bunică”, cea care nu le face morală și le cumpără iPad-uri. Eu sunt bunica cu supa caldă, bunica care îi ia de la școală, le șterge nasurile și îi învelește seara. Cealaltă bunică e „doamna elegantă”, care vine de două ori pe an cu cadouri strălucitoare. Ieri nepoții mei mi-au frânt inima când mi-au spus că vor să fiu ca ea. Ce faci atunci când jertfa ta zilnică devine invizibilă în fața unei card de credit? Spatele mă doare. Nu pentru că sunt bătrână — am doar 62 de ani. Mă doare de la rucsacii care nu sunt ai mei, de la jucării pe care nu le-am aruncat, de la copii pe care îi port în brațe, chiar dacă acum sunt prea grei. Eu sunt ceea ce se numește „bunica de serviciu”. Viața mea gravitează în jurul vieții fiicei mele și a celor doi copii ai ei — de 8 și 6 ani. Fiica mea muncește. Ginerele la fel. Pentru că „nu au bani” de bonă și nu au încredere în grădinițe, au luat de bun că voi petrece pensia mea având grijă de a doua generație. Și am făcut-o. Cu dragoste. Mă trezesc la 6:30 dimineața. Pregătesc micul dejun. Îi îmbrac pe copii. Îi duc la școală. Fac curat — „doar ești aici, mamă, ajută puțin”. Gătesc. Ajut cu temele. Eu sunt cea care spune: „Nu mânca dulciuri înainte de cină.” „Spală-te pe dinți.” „Stai la lecții.” Eu sunt bunica ordinii și grijii. „Bunica plictisitoare.” De partea cealaltă e mama ginerelui meu. Ea locuiește în alt oraș. Are bani. Mulți. Vizite săptămânale la coafor, manichiură impecabilă. Niciodată nu a schimbat un pampers. Niciodată nu a curățat vomă de pe covor. Ea este bunica apariției spectaculoase. Vine de Crăciun și la zilele de naștere. Apare ca Moș Crăciun — cu pungi de firmă, dulciuri interzise și gadgeturi. Ieri a fost ziua de naștere a nepotului meu. M-am trezit la 5 dimineața ca să-i fac tortul preferat. De casă. Nu din magazin. Am bătut crema până m-a durut mâna. Cadoul meu — o carte de aventură și un pulover tricotat. Atât îmi permite pensia. La ora 16 ea a intrat. Cu parfum scump. „Dragilor!” — a strigat. Copiii au tăcut, fără să mă privească. „Bunica!” — au chiuit. Ea a scos două cutii albe, lucioase. Tablete ultimul model. „Să nu vă plictisiți”, a spus. „Astăzi nu sunt reguli.” Copiii au amuțit. S-au lipit de ecrane. Fiica mea și ginerele se uitau… nu la mine. Se uitau la ea. „Ce generoasă ești! Ești cea mai bună bunică!” Eu tăiam tortul în bucătărie. Nimeni nu se uita. M-am apropiat de nepotul meu. „Puiule, vezi… cadoul și tortul…” „Nu acum, bunico,” a zis fără să ridice ochii. „Îmi configurez personajul.” „Dar am făcut-o special pentru tine…” „E doar un tort, bunico. Ea a adus tabletă. Acela e cadou adevărat. Tu ne aduci haine și cărți plictisitoare.” Am privit spre fiica mea. Am așteptat să spună ceva. Să repare. Să spună: „Respectă-ți bunica.” Ea a râs. „Of, mamă, nu o lua personal. Sunt copii. Tehnologia câștigă. Și… tu ești bunica cu rutina. Ea e cea distractivă.” Rutina. Mâncarea. Siguranța. Grija. Cea mică a încheiat: „Vreau ca cealaltă bunică să trăiască aici. Ea nu ne ceartă și nu stă mereu obosită. Tu ești tot timpul obosită.” Am lăsat jos cuțitul de tort. Mâinile îmi tremurau. Mâini roase de clor și săpun. Mi-am dat jos șorțul. L-am împăturit cu grijă. „Eu plec”, am spus calm. „Cum adică pleci? Tortul nu e tăiat. Și trebuie să facem curat.” „Ei, doar bunica distractivă e aici.” „Mamă, mâine lucrez! Cine îi ia de la școală?” „Nu știu. Poate ea. Sau vindeți o tabletă și luați bonă.” „Avem nevoie de tine!” „Aveți nevoie de mine, dar nu mă apreciați.” Am ieșit. Astăzi telefonul nu încetează să sune. Plâng. Spun că exagerez. Dar eu nu mă întorc. Mâine mă voi trezi la 9. Îmi fac cafeaua. Mănânc din tortul rămas. Pentru prima dată — fără vină. Am înțeles ceva târziu, dar la timp: Dacă ai grijă de nepoți, iar părinții primesc liniștea și cealaltă bunică aplauzele… nu ești bunică. Ești muncă gratis. Și tocmai mi-am dat demisia. Întrebare pentru voi: Sunt bunicii și bunicile obligați să crească nepoții — sau părinții doar economisesc bani de bonă, pe spatele lor?