Dnevnik, 17. svibnja
Anđa! Ivan je ugasio motor na svom starom Tomosu, podigao glavu i pogledao prema prozoru na katu kuće. Znam da si doma! Ako ne izađeš sad…
Prekinuo je, jer je vidio kako se zavjesa zatrese i onda… pojavila se ona. Djevojka njegovog života.
Anđa! Vidi što sam si kupio! Tomos, kao nov! Ma znaš da si oduvijek htjela provozati se na motoru!
Kaj ti znaš voziti motor? upitala je Anđa iznenađeno, na pola provirivši kroz prozor. Nisam mogla zamisliti.
Znam, znam… Pa što kažeš? Hoćeš sa mnom ili da vozim nekog drugog?
Daj ne budi blesav! Čekaj me, idem sad dolje. Za pet minuta sam tu!
Dobro. Vrijeme ide. Ako kasniš i sekundu, odlazim bez tebe.
U stvarnosti je Anđa izašla nakon gotovo petnaest minuta. Ali Ivan ju je čekao, naravno, unatoč prijetnjama. Prvo, jer je bio ludo zaljubljen. Prva prava ljubav. Drugo znao je da cure uvijek kasne, trebaju se sredit. Bio je spreman čekati je i cijeli život, da je trebalo.
A kdi si ti kapu ostavila? zabrinuto je pitao kad je stigla, ne skidajući pogled s Tomosa.
Motor je bio pravi ponos. Ivan je na njemu izgledao baš onako kako je Anđa sanjala, kao onaj princ na bijelom konju.
Bez kape! Bolje se osjeća vjetar u kosi.
Nije je uopće smetalo što Ivan dolazi iz obične radničke obitelji, niti što mu je motor crven, ne bijel. To tada i nije bilo važno. Bitno je bilo da joj se sviđa stvarno joj se sviđao.
A Anđa je već dugo sanjala da se provoza motorom i stalno to spominjala Ivanu. Sad je ispunio njezinu najveću želju.
Ivan je zapravo bio poseban dečko. Nije ona nikad prije srela takvog. I samo upoznavanje s njime izgledalo je kao čudo. Dogodilo se to malo više od godine dana prije.
Bilo je proljeće, praznici. S razredom je otišla u Moslavačku Goru, peći kobasice i prespavati u šatoru. Bilo nas je dosta: šest cura i četiri dečka. Među njima i Pero, tihi tip kojem se Anđa sviđala već godinama.
Taj dan, Pero je, pod dobrim utjecajem nekoliko gemišta, pozvao Anđu u šetnju, hvaleći se da joj mora nešto posebno pokazati. Kad su odmakli, počeo je navaljivati najbahatije moguće.
Anđa, šta si tako sramežljiva, znaš da sam lud za tobom! Vrijeme je da budemo ozbiljni…
Anđu su njegovi pijani pokušaji samo odbijali i nije osjećala ništa osim gađenja. Iako je njezina mama, Marija, stalno govorila da bi Pero bio odličan dečko, Anđa ga je pristojno držala na distanci.
Te večeri, kad je Pero navaljivao, bila je prisiljena pobjeći. Pero ju je pokušao slijediti, ali je pao i odustao. Anđa je trčala dalje, sve do trenutka kad je shvatila da je izgubljena. Mobitel nije imao signala, a mrak je brzo padao.
Nekoliko sati je lutala tražeći put, ali samo je pogoršavala stvar. Valjda ću noćas spavati ovdje, gotovo je zaplakala, leđima naslonjena na drvo. I zaplakala je. Pravo, iz srca. Ionako je nitko ne može čuti.
Odjednom:
Ma daj, stvarno netko plače u šumi?! začuo se muški glas, blizu nje. Pa šta se desilo?
Zastala je u strahu, ne znajući je li naišla na još veću nevolju. Ali taj dečko Ivan pokazao se kao dobar čovjek. Prvo ju je umirio kad je ispričala što se dogodilo, dao joj vode iz svoje boce i odveo je do busne stanice.
Drži se, rekao je Ivan pri odlasku. I pazi više na sebe.
Hvala… nasmiješila se Anđa i, iako možda nije trebalo, poljubila ga u obraz iz zahvalnosti. Ušla mu je u uho svoj broj i šapnula: Ako zapamtiš, javi se. Voljela bih te opet vidjeti.
Ivan je, naravno, zapamtio. Nazvao ju je. Tri dana kasnije, dogovorili su kavu. Anđa je iz malog mjesta pored Kutine, dok je Ivan bio iz sela desetak kilometara dalje. Došao je s buketom tratinčica.
Fora, nasmiješila se Anđa. Drugačije.
Od srca, rekao je Ivan.
Našli bi se dvaput-treput tjedno. Anđa mu je pokazivala svoje mjesto, pričala o planovima, a on je znao napamet recitirati pjesme. Čudno joj je bilo to seljački dečko, a voli poeziju!
Nakon nekoliko mjeseci prvi put ga je posjetila u njegovom selu. Upoznao ju je s roditeljima. Ipak, nije ga odmah upoznala sa svojima, znala je što će reći seljak, nema para Ali nije je briga, svaki dan voljela ga je više.
Ivan je bio malo stariji. Kad napuniš osamnaest, zaprosit ću te! rekao je ozbiljno. Nadam se da nećeš imati protiv.
E, kad mi bude 18, vidjet ćemo! našalila se Anđa, ali zapravo je znala sigurno ne bi imala protiv. Gdje će naći boljeg? Otkako ga je upoznala, osjećala je kao da živi u nekoj boljoj bajci.
Ljeti su išli na Savu, Ivan je svirao gitaru, pokazivao joj kako vezati udice za pecanje. Nikad nije bila na pecanju prije. Oduševljavao ju je svaki put iznova.
Pecaj, Anđa! Imaš ribu! skakao je Ivan kad bi joj udica zadrhtala. A onda bi pekli šarana na žaru, pili sok iz boce, smijali se. Ma, to su bili najljepši trenuci.
Išli su zajedno po gljive, na kupanje na rijeku, a znali bi i plesat po pljusku kad bi kasnili na autobus. Dvije starice sa stanice samo bi vrtjele glavama, misleći Bože, mladi… Ali njima je bilo dobro. Samo im je to bilo bitno.
Ivan je znao i skuhati sirnice pa joj donijeti pred školu u onom plastičnom posudicu. Za tebe sam napravio, nadam se da će ti biti fine, rekao bi, ponosan.
Blago meni… Zar si stvarno sam radio?
Naravno, pitao mamu kako, ustao ranije.
Nije ti bilo teško?
Ma nije kad te volim. Ajde, idi na sat.
Stvarno je čudno, ali svijet bez Ivana bio bi puno siromašniji. Osjećala je to svaki dan. Njihova je veza bila sve jača.
Onda je stigao taj dan: Ivan je dovezao motor pred kuću, da ispuni njenu davnu želju.
Anđa, di ti je kapa sad? pitao je opet zabrinuto.
Ma, super mi je i bez nje. Idemo!
Sjeli su na Tomos, ona ga čvrsto zagrlila, srce joj je tuklo kao motor dok su jurili kroz mjesto pa po cesti uz polja žita prema selu. Sve joj je bilo dobro vožnja, vjetar, motor, Ivan. Kad ne bi bilo njega, nikad ne bi doživjela ovo.
Kad su se vidjeli sljedeći put, Ivan joj je donio tužnu vijest mora u vojsku.
Koliko će te nema biti? pitala je tužno, stisnuvši mu ruku.
Godinu dana. Ali čekat ćeš me? Ivan ju je pogledao s nadom.
Ako ti to želiš…
Naravno! Imam još tjedan dana, doći ću ti se oprostiti prije odlaska.
Došao je, naravno, park, ruku pod ruku. Pričali o planovima, budućnosti… Ali onda, kraj ceste, pod drvetom, sjedio je mali bijeli mačić.
Ivan ga je odmah uzeo na ruke, pažljivo. Vidiš, netko ga je izbacio, a bio je domać, vidiš kako je čist. Ja imam već dvije mačke doma, ali ovo… Možda bi ti mogla uzeti ovu malenu?
Meni pokloniti mačku?! iznenadila se Anđa.
Da. Znaš, kad su moji stari živjeli odvojeno, tata je mami poklonio mače, za sreću. Mače je stvarno nekako povezalo obitelj. Evo, i mi možemo tako. Nek nam ova mala bude čuvar naše ljubavi. Što kažeš?
Ne znam… Moji nisu baš za životinje u stanu.
Ako bude problem, odvest ćeš mače kod mene na selo, moji će paziti na nju.
Anđa je na kraju pristala pokušati nagovoriti roditelje. Uzela je malu bijelu lopticu u naručje.
Ajmo je nazvati Maša? predloži Ivan.
Maša… dobro zvuči! I meni se sviđa.
Kad se vratim iz vojske, zaposlit ću se, iznajmit ćemo stan u Zagrebu, ma bit ćemo zajedno, svi. Što kažeš?
Pristajem.
Vratit ću se, samo me čekaj, šapnuo je Ivan, grleći je. I ti čekaj, Maša, pogladio je mače, a ono, kao da razumije, pruži Ivanovu prst svoju šapicu.
*****
Prva tri mjeseca vojske bila su još nekako podnošljiva. Ivanu su dali koristiti telefon samo nedjeljom. Tada bi pričali redovito, Ivan je prepričavao vojne zgode, ali uglavnom ispitivao za Anđu i Mašu.
Je l’ su tvoji prihvatili mačku? pita Ivan u svakoj prilici. Ako bude problema, Mašu vodi kod mojih.
Ma nema problema, odgovarala je Anđa, iako zapravo… Roditelji su bili bijesni kad je donijela mače. A kad su saznali da “neka budala sa sela” dolazi po nju, napravili su pravi skandal. Odlučili su pod svaku cijenu spasiti svoju curicu da ne ode prvome seljaku u siromaštvo.
U igru je ponovno ušao Pero.
Isprva je bila hladna prema njemu, ali nije dugo izdržala. Roditelji su svaki dan sipali: Pero je zlatan, odličan je za tebe, a on se iz neotesanca pretvorio u pravog kavalira.
I, što je najgore, Ivan je bio daleko… A vrijeme i udaljenost, zna i ona, nisu svakome vjerni prijatelji.
Čak joj je počela smetati Maša. Briga o toj pahuljastoj sreći ju je zamorila. Nakon što je Maša nehotice razbila mobitel igrajući se, Anđa se izderala na nju i nekoliko puta je ošamarila. Maša joj se nije približavala danima.
Ta je ti divlja, nije za stan! rekao joj je Pero. Pobeći će ona van do proljeća.
I dogovorila se s njim. Izvela je Mašu do kontejnera i ostavila ju. Nije osjetila krivnju.
Nije je bilo briga što će reći Ivan odlučila je: ne želi više ni pričati s njim.
Nakon tri mjeseca Anđa se samo prestala javljati Ivanu. Nazvao bi je svake nedjelje, ali samo bi čuo: Pretplatnik nije dostupan.
Zvao je i s brojeva kolega. Isti odgovor.
Možda je izgubila mobitel ili promijenila broj? pokušao ga utješiti Josip iz vojske.
Da je izgubila, javila bi mi, zna moj broj. Ivan je bio siguran.
Pisao joj je pisma, znao adresu, ali nikad nije dobio odgovor. Pokušao je dobiti dopust kako bi otišao do nje, ali vojarna je bila predaleko. Zbrajao je dane do kraja vojske očekujući barem mali znak.
I napokon vratio se.
Prvo što je učinio, otišao je u njezino mjesto, željan samo čuti što se dogodilo.
Vrata je otvorila gospođa Marija.
Dobar dan… Je l Anđa doma? Ja sam Ivan.
Anđa? A tko ste vi? upitala je podignutih obrva.
Mi smo prošle godine bili zajedno… Ona mi je dala obećanje…
Mladiću, bojim se da ste zakasnili. Vaša Anđa upisala je faks u Zagrebu, sad je zaručena za svog Pericu. S njima planira život. Vi, nažalost, niste dio te priče. Vratite se svom životu na selu.
Kako, pa nije moguće…
Nije više važno. Ne trebate je više tražiti nema smisla.
Ivan je pokušao izvući bilo kakve informacije. A mačka? Gdje je Maša?
Odvela ju je na ulicu, i dobro je napravila. Životinjama nije mjesto u stanu.
To ga je slomilo. Lutao je praznim ulicama, nadajući se čudu, svjestan da ne može promijeniti ništa. Sjedeći na klupi u parku gdje je prvi put našao Mašu, obuzele su ga suze. Teže od gubitka djevojke boljelo ga je saznanje da nije uspio zaštititi ni malu mačku kojoj je vjerovao.
Eh, da sam je barem ostavio kod svojih… prošaptao je.
Odjednom, tik uz njega, začuo se poznat zvuk: mijaukanje. Kad se okrenuo, ugledao je sivkasto-bijelu mačku, s istim očima boje smaragda. Prišla mu je, protrljala se o njegove noge i pružila šapicu. Ivan je shvatio to je Maša! Čekala ga je više nego Anđa, nije ga zaboravila.
Obgrlio ju je, podigao u zrak i zavrtio se radosno po parku, ne mareći što prolaznici, vrte glavom misleći da je pomaknut.
Maša mu nije mogla zamijeniti Anđu, ali mu je pomogla prebroditi najteže. Uz nju je upoznao i novu curu. Došla je pomoći baki u selo, prolazila pokraj Maše svaki dan do dućana. Jednog dana je zastala, pogladila mačku i, s druge strane ograde, naletjela na Ivana. Tako su se upoznali on i Marijana.
Ivan i Maša ubrzo su preselili kod Marijane u Zagreb. Nova ljubav bila je bolja, puno jača od one prve.
A Anđa? Vratila se u svoje mjesto. Faks nije završila zatrudnjela s Perom, koji ju je ostavio s djetetom kad je čuo vijesti. Što joj je život dalje donio, nije važno. Znam samo da žali što je izdala onoga koji joj je dao cijeli svijet. I sada zna, kao i ja neke prilike dolaze samo jednom. Anđa još uvijek luta selom i traži Mašu, nadajući se povratku sretnih dana. Ali neke se ljubavi ne vraćaju…
