Pobjegla
Eto te opet, Marija cerekala se Ljubica, bivša svekrva, otvarajući željeznu kapiju ukoso, dok su se iskrile oblaci iznad starog dvorišta u selu, do kojeg nikad nisu vodile prave ceste. Mislila si da ćeš pobjeći od nas? Da ćeš kod majke preko Save živjeti kao da ništa nije bilo? Nek ti bude, živi, ali dijete ostavljaš nama…
Marija je zurila u Ljubicu široko otvorenih očiju, tresući se blago kao od propuha, gledajući kraj nje svog bivšeg muža Ivicu, s kojim se rastala tek prije tjedan dana.
Najviše ju je plašila žena s naočalama došla je s njima, ali Marija ju nikad nije vidjela.
Nije znala tko je, ni zašto stoji kod njihovih blatnih čizama.
Ali iz njezinih uskih očiju, iz načina na koji joj je držala pogled, Marija je osjećala da je ova nepoznata žena, a ne bivši rođaci, trenutno najveća prijetnja njoj i njezinoj djevojčici.
Dobar dan, Marija rekla je nepoznata hladno, izvlačeći plastičnu iskaznicu iz džepa. Ja sam inspektorica za maloljetnike. Imam mnogo pitanja za vas.
*****
Marija je upoznala Ivicu dok je završavala Ekonomski fakultet u Osijeku. Da bi preživjela, poslužila je pizze i kavu u kafiću kod tramvajske stanice. Sve je stalno bilo na rubu snova i jave.
Jedne maglovite večeri, dok je pješačila u dom na Dravi, zaustavila su je trojica policajaca.
Lip pozdrav, cura nasmiješeno joj je rekao jedan onaj s najčišćom uniformom. Kaj prolaziš sama ovom rupom usred noći? Ne bojiš se pijanaca ili izgubljenih pasa, a?
Ma samo idem s posla odvratila je umorno, pogledom prema cesti. Trebam rano ustati zbog predavanja.
Studentica si? nastavljao je bez stida.
Jesam.
A i radiš?
Moram. U kafiću kod tržnice. Dvadeset minuta pješice. Ja vas, dečki, sve po zakonu, nisam ništa prekršila, mogu li sad dalje?
Sve u redu, samo provjere radi, znaš uzeo joj je osobnu. Usne su mu se blago trzale, oči su mu klizile po stranicama kao da čita pjesmu. Nisi udana?
Nisam, nema se kad. Kad diplomiram, već ćemo vidjeti.
Još neko vrijeme prolazili su kroz poznate studentske rečenice onda je on, Ivica, ponudio da ju isprati do doma.
Ionako si prelijepa da sama ideš ovako kasno šaptuckao je.
Nije ga odbila; stari grad bio je pun sjena, neka stara glad iz prošlih vremena.
Hvala kaj si me pratio do tu rekla je pred vratima doma.
Ništ, Marija. Samo pazi na sebe, a ja ću gledati da ti više ne moraš raditi kasne smjene.
Sutradan ju je dočekao ispred faksa s buketom ciklama, stidljivo:
Cijelu noć sam mislio na tebe. Hoćeš na kavu?
Tako je sve i počelo. Prvo prijatelji, pa zaljubljeni, pa više nije znala sanja li doista ili samo hoda kroz nečiji tuđi život
Nakon diplome, kad je konačno osjetila onaj papir pod prstima, Ivica je predložio da idu zajedno živjeti na selo, njegovoj mami u podravskom blatnjaku, Ljubici.
Što ću ja tamo, Ivice? pitala je sumnjičavo. Učila sam za računovotkinju. Nema toga na selu. Možda je bolje ostati u Osijeku, mogućnosti su veće
Ma kakvi, previše problema u gradu. Na selu imamo kuću! Nemaš brige s najamninom, bit će ti dobro. Imamo tamo i malu mesnicu, traže računovotkinju, mama poznaje šefa. Sve rješeno.
A ti? Što ćeš ti raditi?
Ja sam veterinar. Kod nas uvijek ima posla, svaka kuća kokoši i svinje ima, uvijek neka šapa za popravljat.
Marija je pristala, poslušala mamu, prepustila se staroj čežnji za zelom i svježim zrakom, odmaknula gradsku buku od srca. Barem ću imati mir, svoj vrt, i kad nas bude više babica u blizini.
Ali već prvi tjedni u podravskom snu ispali su zgusnuto tmurni. Blato, hladan vjetar, Ljubicine oči u svakom kutu kuće.
*****
Prvi dani izgledali su kao dugačak nedjeljni ručak, sve sami kolači, štrudle od jabuka i dobra volja. Marija je zaposlena u kolinjskoj mesnici, Ivica obilazi domaćine s taškom punom igala i prašaka za svinje. Ljubica uvijek zna što tko radi, i uvijek ima posljednju riječ.
Svadba je bila pod šatorom kraj šume, selo je nazdravljalo i pjevalo kao u kakvoj priči iz starih slikovnica. Marijina mama, Kata, grlila ju je i šaputala: Sad sam mirna, kćeri, sad si svoja.
Nekoliko mjeseci kasnije, odnosi su se preokrenuli. Ivica kao da je uvjerio sam sebe da je sad gotovo Bila je borba, sad je mir. Ljubica joj je davala posla do iznemoglosti: očistiti ovce, skupljati jaja, krempite za večeru, podne i ujutro. Nije više bilo vremena za predah; brojke su joj žuborile u glavi, a pod nogama je cvilio parket mokar od pranja.
Kuća mora blistati, Marija! U mom domu se ne živi kao u svinjcu. Umorna, ne umorna domaćica si sada, a ne kakva studentica! zvonila je Ljubica.
Jela su morala biti svaki dan svježa, stol uvijek pokriven, a zahvalnost nije dolazila. Ivica je umorno odmahivao na njezine vapaje.
Ako te smeta, progovori s mamom. Ja te ne mogu štititi od žene koja me rodila, a i ja sam s poslom do grla.
Prošla je i druga godina, mala kućica na kraju dvorišta postala je njihovo sklonište. Ljubica se durila, ali Marija je bila sretna s kuhanjem za sebe, makar i u prostori bez vode, sanitarije vani, pod prstima staro crijepovlje.
Ali i taj mir trajao je kratko.
*****
Otkud ti, Marija, nisi polila moje cvijeće? gunđala je Ljubica ujutro. Pa tko će to osim tebe?
Nisam zaboravila, samo imam mučnine, danas mi doista nije dobro, probat ću kasnije
Ti moraš sve prespavati, a?! Svadba, trudnoća I još se usudiš reći nije do mene? Kad sam ja bila trudna, orala sam kukuruz, krave muzla, još mi na pamet nije palo ležati!
Marija nije odgovarala, čekala je da prođe plima gorčine.
Kad je muž saznao za trudnoću, naredio joj je da napusti posao, da se odmori, a ona je umjesto odmora dobila još više zaduženja.
U svemu tome, jedino joj je utjehu davala kujica koja se jedne večeri pojavila pred kućom, mršava, s očima što su joj presretale san. Marija ju je nahranila i dala joj ime Zora.
Zora joj je nosila drva iz šupe kad Marija više nije mogla, pomagala joj je svuda, ložiti i kad zima uđe pod prozore i kada ljeta usahnu. Što bih ja bez tebe, šaptala je Zori.
Ali jednom ju je Ljubica zatekla:
Što je ovo? Psu daješ kruh? Od kuda ti pravo?
Zora je sad moja odgovorila je Marija odlučno. Ako je otjerate, ja idem s njom.
Kad se rodila mala Anka, sve se dodatno zamutilo. Ivica po noći nije dolazio kući.
Beba mi ne da spavati, ne mogu na posao ako sam nenaspavan žalio se.
Zar ja moram po cijele noći ustajati sama? I tvoje je to dijete!
Ivica je zavrtio glavom i nestao.
Dani i noći prolazile su, a Marija je gutala suze pred majkom, pričala pola riječima koje su nestajale čim bi izašle iz usta. Došao je trenutak kad više nije mogla dovoljno je, odlučila je. To nije život.
Predajem papire za razvod, Ivice rekla je mirno.
Ljubica je urlala, povikala kako joj dijete neće oduzeti, kako je zaštitnica unučadi i žena s poznanstvima.
Marijin bivši muž više nije davao ni lipe za dijete, Ljubica ju iz kuće izbrisala, prijetila, galamila.
No Marija je slučajno saznala da su planirali podmetnuti papire i uzeti joj Anku zbog neimaštine i loših uvjeta. Zaključila je da mora odmah pobjeći.
Sišla je do male, mokre kućice, uzela Zoru, poljubila dijete, nakupila nešto osnovnog u torbu. Kad je kroz suze šaptala kako, Zora je nježno zagrizla hlače i povukla je za sobom.
Na stražnjem dijelu ograđenog dvorišta, gdje je ograda godinama propadala, našla je otvor uz Zorin rep. S druge strane bio je šumarak, gust i mračan.
Strah ju je isprezao, ali nije imala izbora. Hodale su noć kroz šumu, noseći Anku kroz korijenje i prazninu, dok nisu izašle na prugu i slijedile njezin trag do žute male stanice.
Na stanici je Marija dala vrijedni lančić kondukterki, zamolila je da ih pusti na vlak, ispričala cijelu svoju priču kroz san i ludost i mržnju i strah.
Kondukterka joj je čudno pogledala, vratila joj lančić i samo šapnula: Uđi. I psa povedi.
Kasno navečer bile su kod Katinog stola, u staroj kući, gdje je plamen iz peći pleo sjenke po zidovima.
Dobro si učinila što si Zoru povela sa sobom rekla je Kata, gledajući vjernu kujicu uz Ankin krevetić.
*****
I nekoliko dana kasnije, kad je Marija već pomislila da su grozote iza nje, ispred dvorišne kapije ukazali su se Ljubica i Ivica, dovodeći inspektoricu sa sobom.
Rado bih vam dijete oduzela, ona nema stalnu adresu, nema posao prijetila je Ljubica.
Živim kod majke, to je moj dom! branila se Marija.
Nema te u papiru.
Inspektorica je zapisivala, šutjela, dok je Zora tiho iskliznula iz kuće i pojurila kroz selo, pravo do Ante Petrovića načelnika općine i starog prijatelja njene majke.
Kao u snu, dok su bivša svekrva i muž nadvikivali Mariju u dvorištu, kroz maglu je ulazio Ante, smiren i hladan, s modrim fasciklom pod rukom.
Što se ovdje događa? podigao je glas, pa objasnio inspektorici:
Marija je zaposlenik komunalnog poduzeća, ima prijavu na adresi, njena mama pazi na unuku. Ovdje je prava majka.
Inspektorica je pokupila papire i otišla, a Ljubica i Ivica ostali su ispod kestena stiskati rukama prazne prijetnje. Nikad ih se više nije čulo, bar ne izravno.
Marija je, s djetetom i Zorom, nastavila živjeti. Ivica je slao simboličnih nekoliko eura alimentacije, ali im to više nije moglo nauditi.
Sve se svilo onako kako u snovima uvijek biva: voda iz drvenog korita ima okus, nebo je visoko, a tvoj pas i dijete sigurno spavaju pod tvojim krovom.
I kad se sunce rasplelo kroz prozor, Marija je znala njezina Zora bila je čudo koje ju je spasilo u najmračnijoj noći. I da nije snovala snove, nikad ih ne bi stigla živjeti.
