Iz vlastite volje
– I gdje si ti to krenula? prosiktala je Jasmina, čim je primijetila da se Marija sprema izaći iz ureda petnaest minuta prije kraja radnog vremena. Radni dan još nije završio.
– Cure, stvarno moram ići Marija ih je pogledala molećivo, tražeći trunku razumijevanja.
Ali u njihovim očima nije bilo ni kapi suosjećanja. Samo hladnoća kao da gledaju kroz led.
– Ništa ne znam! Ako sad odeš, odmah sve prijavljujem Nadi postavila je ultimatum Jasmina.
– Radi što hoćeš slegnula je ramenima Marija, zgrabila torbicu i izašla iz ureda.
Znala je dobro da će je sutra vjerojatno dočekati otkaz, ali drugačije nije mogla. Možda razlog nije službeno važan, ali njoj je bio važan. Šteta što to nitko ne razumije.
*****
Mjesec dana ranije.
Sjedila sam u uredu kod šefice, gđe. Nade, i osjećala kako mi srce lupa dok sam slušala njezinu presudu. U sebi sam još jednu kratku molitvu Bogu prošaptala, nadajući se čudu.
Izgleda da je netko ili nešto čulo moju molitvu.
– Odgovaraš nam rekla je strogo Nada nakon što je još jednom preletjela moje papire. Ali odmah želim upozoriti
Stisnula sam šake ispod stola. Ma što god rekla, pristat ću. Gdje ću u Zagrebu naći drugi posao s takvom plaćom?
Spremna sam, uvjeravala sam samu sebe, na sve razumne uvjete. I više od toga.
– Kod mene zaposlenici dolaze i odlaze na vrijeme, jasno? nastavila je Nada i gledala pravo u mene, naočale joj sjaje ispod svjetla.
– Za kršenje radnog reda slijede kazne, oduzimanje bonusa, a ako se ponavlja, bit će to kratak razgovor. Zapravo, papiri i olovka piši zahtjev, i doviđenja.
Osjetila sam olakšanje. Ništa strašno, disciplina je svuda ista stvar.
– Jesam li bila jasna? Ako budeš kasnila ili odlazila ranije bez opravdanja, nema milosti.
Klima sam glavom.
– Kad mogu početi? upitala sam.
– Sutra. Radni dan ovdje počinje u devet, ali preporučujem da dođeš desetak minuta ranije.
– Razumijem.
– I mobitel ti je bolje da isključiš, ne želim da te distraktiraju pozivi. Ako ti nešto ne odgovara, nitko te ne drži tu silom.
– Sve mi odgovara, hvala što ste mi dali priliku.
– Samo me nemoj razočarati.
Bila sam joj iskreno zahvalna. Poslala sam nekoliko molbi zadnjih tjedana i svuda dobila odbijenicu. Niko nije tražio mlade i neiskusne pa ni s diplomom Magna Cum Laude.
Jedan iz kadrovske mi je rekao: “Takve diplome svatko može kupiti na internetu. Nama treba radno iskustvo.”
Kako ga steći, ako nas nigdje ne primaju?
Nada je bila jedina koja me zaposlila. Moram opravdati to povjerenje.
*****
Idući dan, već u osam i dvadeset sam bila pred vratima tvrtke.
Čekala sam da dođe portir, gospodin Ivančić. Pojavio se u pola devet i začuđeno se nasmiješio.
– Koliko čekaš?
– Deset minuta.
– Zašto tako rano, želiš se pokazati Nadi?
– Ne, samo mi tramvaj tako rano dolazi. Sljedeći kasni, a ne želim upasti u probleme kod vas disciplina, shvatila sam
– E to ti je pametno nasmije se Ivančić dok otključava vrata Hoćeš kavu?
– Hoću, hvala, vi ste kao moj tata, stvarno.
Stvarno me to dirnulo, ljudska toplina je danas rijetkost.
Požurila sam se k aparatu za kavu, ali me Ivančić zaustavio:
– Ni ne pomišljaj.
Pozvao me k sebi, izvadio veliki termos i vrećicu sa štrudlama.
– To vam je žena spremila? pitala sam dok je slagao štrudle na tanjur.
– Ma ne, sam sam nasmiješi se Ja sam samac, sve moram sam. Ovo radim po bakinim receptima. Probaj, ove su s jabukama, one druge s višnjama. Uzmeš koju?
– Ma, mogu dvije nasmiješim se i pružim ruku prema toplim štrudlama.
Petnaest do devet već sam bila na svom radnom mjestu, proučavala papire. Ostale kolegice došle su desetak minuta kasnije. Jedva su me pogledale, a kamoli pozdravile, pa još pet minuta pričale o sapunicama i stvarnom životu.
Taman u devet, pojavi se Nada. Stroga, ozbiljna, ali ni najmanje nepristupačna.
Imala je nešto karizme, nešto magnetično u sebi, iako sam isprva samo intuicijom osjećala da je čovjek na mjestu.
Pozdravila je sve, zastala kod mene i činilo mi se, samo meni uputila osmijeh.
– Ivančić mi je rekao da si prva stigla. Cure, učite od Marije. Ona već radi, a vi ni kompjutore niste upalile.
Odmah me kolegice počnu gledati kao da sam im izdajica. Logično: još jučer, dok me šefica predstavljala, došaptavale su se, a sada sam im pravi neprijatelj. Najviše me mučila Jasmina, samoprozvana šefica kolektiva, sve druge su ponavljale za njom.
Kad sam se Jasmini približila da pitam nešto oko posla, odgovarala je mlako, uvijek ironična.
“Što li sam joj skrivila,” pitala sam se. “Zašto se tako ponaša?”
Prošlo je tjedan dana, pa drugi Ja sam radila glavom, ignorirala šaputanja. Nada je više puta pohvalila moju brzinu i druge mi davala za primjer.
– Učite od Marije, cure, ona sve završi prije roka.
Nada se povukla u ured, a Jasmina i njezina klika satima me hladno gledale.
Nisu me primile k sebi, ali barem nisu podvaljivale.
Najugodniji trenuci bili su jutra s Ivančićem. Ustajao bi ranije samo da ne čekam sama.
Prije početka radnog dana stigla bih s njim popiti kavu i čavrljati.
Jednog jutra pita me:
– Kako ti se sviđa raditi ovdje?
– U principu, dobro. Navikla sam na strogoću.
– Nada je zapravo dobra duša, ako joj pristupiš ljudski Samo je nesretna.
– Zašto nesretna?
– Svatko ima svoj križ. Mlada je napravila grešku, pobacila sad ne može imati djecu. Nema ni muža, iako je vrlo uspješna i lijepa žena. Onda cijelu sebe daje u posao a sreće nema. Nije sreća u novcu.
– Kako vi to sve znate? pažljivo sam ga pitala.
– Pa zastao je, lagano brisao suzu. Ja sam bio taj s kojim je ostala trudna.
Nisam očekivala takvu životnu priču.
– Prava ljubav nastavio je ali njezini su bili imućni, ja iz doma za nezbrinutu djecu. Nisu mi dali šansu. Otišao sam i zakleo se da više nikad neću voljeti.
Ali nisam mogao. Samo nju. Kasnije mi je bila opet put, našli smo se opet ovdje. Ona šefica, ja portir
Nije me prepoznala odmah. Kad je shvatila, isplakala se, ali me zaposlila. I meni je odmah rekla pogriješiš li, letiš.
– Jeste li joj oprostili?
– Oprostio. Ali ona sebi nije.
Zamoli da to ostane među nama. Obećala sam.
*****
Nakon dva tjedna već sam radila kao sat, bez pomoći kolegica. Nada je sve nas pozvala i obavijestila da ide na službeni put.
– Cure, dok me nema, zamjenjuje me Jasmina. Disciplinu očekujem kao i uvijek.
Nada je još jednom strogo pogledala sve, naglasila da nema izvlačenja ni kašnjenja.
Bila sam tužna što odlazi, ali sam se tješila da će sve biti u redu.
No, desilo se baš suprotno odmah idući dan, kad je Jasmina preuzela vlast.
*****
Rano jutro.
– Djevojko, što stojiš, ideš li ili ne? vikne vozač tramvaja.
Nisam ga čula. Na stepenici sam zastala jer sam ugledala sivu mačku kako leži pod klupom na stanici.
Zašto leži? Zašto tako teško diše?” stegnulo me u grudima.
– Idete li ili ne? ponovio je vozač, već nestrpljiv.
– Ne oprostite promucala sam i sišla s tramvaja.
Tramvaj je zazvonio i nestao niz Ilicu.
Prišla sam mački, spustila se na koljena, nježno je dotakla.
– Što je tebi? Sve u redu?
Mačka je otvorila oči i pogledala me, teško dišući.
Bila je mršava, a trbuh joj je bio veliki bila je trudna ili bolesna.
– Mjau jedva se oglasila.
– I što sada? Kako ćeš sama vani s mačićima? Tko će vas hraniti?
Pogledala sam na sat, duboko uzdahnula. Jasmina će odmah sve prijaviti. A ona me sigurno ne bi pustila ranije ni da tražim.
Smislit ću nešto, odlučih, pažljivo podigla mačku u naručje, odnijela je kući.
Od tog dana sve je počelo
Jasmina me dočekala sad je bila šefica, i to iskoristila: Nema bonusa ovaj mjesec.
Nije važno, mačka je sad na sigurnom utješila sam samu sebe.
Te iste večeri, molila sam mačku, koju sam nazvala Liza, da ne rađa do vikenda.
Ali u pola tri probudila me šuštava buka. Kad sam ušla u dnevni, ona je već rađala.
Sve do jutra bila sam uz nju i male mačiće.
Sljedećeg dana ponovno sam kasnila.
– Pogledaj malo sebe, stvarno nemaš srama! viknula je Jasmina.
– Oprosti, ali našla sam trudnu mačku, rodila je. Nisam je mogla ostaviti samu.
– Misliš da je to opravdanje za kašnjenje?
– Nije, ali
– Za svako kašnjenje slijedi kazna! Zapamti to.
Obećala sam da se neće ponoviti. Dan kasnije, stigla sam na vrijeme, ali sam zbog Lizinih problema u laktaciji morala na pauzu trkom doma. Zakrpila sam dan, ali svakodnevno sam morala pratiti mačku, hraniti mačiće.
Koliko sam se trudila, nisam uspijevala ne kasniti. Jasmina nije željela ništa čuti, samo je pisala kazne.
Ako ovako nastavi, neću imati ni za hranu mačićima a raste im apetit, mislila sam žalosno.
– Nije ti lako suosjećajno mi je rekao Ivančić. Mogu li ti kako pomoći?
– Što možete vi? Ne mogu ih donijeti u ured da ih pazite. I ovako me čeka otkaz. Kada se Nada vrati, gotovo je sa mnom.
– Vidjet ćemo još
Dva tjedna proletjela su kao dan. Nada se trebala vratiti sutra, a danas sam imala zakazan termin kod veterinara, zbog čega sam opet morala ranije otići. Srećom, današnje sam zadatke završila, nije me grizla savjest. Ali Jasmina je
– Gdje ti misliš? zlobno je komentirala kada sam uzela jaknu četiri minute prije kraja.
– Cure, stvarno moram pogledala sam ih molećivo.
No, njihove su me oči gledale ledeno.
– Ako sad odeš, sve javljam Nadi.
– Radi što hoćeš! okrenula sam se i istrčala iz ureda.
*****
Sutradan me dočekala Nada u uredu, s Jasminom pored sebe. Na stolu papir i olovka. Sve sam shvatila.
– Čula sam sve što se događalo ove dvije tjedna započela je Nada, gledajući u mene.
– Kriva sam šapnula sam. Nisam imala izbora.
– Sve mi je rekao Ivančić, brineš o mački i mačićima
– To nije opravdan razlog za kašnjenje! podrugljivo je ubacila Jasmina.
Nada ju je oštro pogledala. Umuknula je.
– Ne prekidaj me, Jasmina. Da, porođaj mačke nije službeni razlog, ali Nada se nasmiješila, blago, kao majka kćeri. Zar to nije razlog da čovjeku ipak izađeš ususret?
– Ali kršila je radnu disciplinu i nije slušala naredbe!
– Jeste ali po svemu što sam saznala, Marija je svoj posao uvijek odradila na vrijeme i precizno. Za razliku od tebe i tvojih prijateljica. Ali zapravo, Jasmina, nisi položila najvažniji ispit, ispit ljudskosti. Umjesto da je podržiš, ti si joj uzela gotovo cijelu plaću. Je li to ljudski?
Jasmina je šutjela, skupljajući se sve više, kao da nestaje iz ureda.
– Evo papira i olovke napiši zahtjev za odlazak. Ne trebaju mi ljudi bez duše. S ostalima ću porazgovarati vjerujem da su pod tvojim lošim utjecajem.
Dok je Jasmina drhtavom rukom pisala odlazak, Nada je meni zahvalila što nisam ostavila mačku na ulici. Dodijelila mi dvotjedni plaćeni godišnji. Vratila mi i plaću i bonus.
Nisam mogla doći k sebi. Bojala sam se najgoreg, a dobila najviše.
– Priznaj, ti si sve ovo isposlovala, ha? smijala sam se Lizi, koja je spavala šapama zagrlivši tri mala mačića.
Liza me pogledala tako nemušto i zbunjeno, da sam se morala nasmijati.
Mjesec i pol kasnije iznenađenje! Došle u goste Nada i Ivančić.
– Dobar dan zbunila sam se. Je l nešto nije u redu?
– Sve je odlično. S Ivančićem sam dogovorila, uzet ćemo ti sve mačiće. Objavila si oglas, zar ne?
– Jesam, ali ima ih troje.
– I tri su nam premalo nasmijala se Nada. Selimo se van grada, imat će svi prostora. I da znaš, dolazit ću rjeđe u ured hoću malo živjeti.
Eto, doći će neka nova Jasmina i opet raj za loše, pomislih.
– A tvoja zamjena bi bila ti, Marija. Možeš li to?
– Ja? Ali tek sam došla
– Upravo ti. Samo tebi mogu vjerovati.
– A ja sam, uz to, donio svježe štrudle nasmije se Ivančić. Idemo na čaj?
Te večeri kuhinja je bila prepuna smijeha i razgovora o mačićima, kolačima, životu. Gledala sam Nadin osmijeh, Ivančićevu nježnost prema mačkama i plakala od sreće jer sam napokon osjetila što znači biti dio nečega lijepog.
Liza je ležala na podu i gledala nas, sretna jer još uvijek na svijetu postoje LJUDI koji znaju pružiti pravu ljubav. Možda zato još uvijek ima nadeKako je večer padala, zagledala sam se kroz prozor. U susjednom dvorištu, pod lanternom, zaleprsao je prvi ljetni leptir. Pomislila sam kako je život često splet strogoće i nežnosti baš kao taj leptir što leti iz tame u svjetlo, ne sluteći kamo vodi.
Oko mene moj mali svijet: prijatelji odabrani po srcu, ne po tituli; četiri šape koje predu pod mojom rukom; smijeh koji dolazi iz doma, a ne iz straha od nekoga ili nečega.
Disciplinom dolazimo do reda, ali samo srcem do smisla.
I tek sad, uz štrudlu, pokraj kuhinjskog stola prepunog kutija s igračkama za mačiće, shvatila sam: možda posao ne donosi uvijek sigurnost, ali prave odluke, pa i najmanje, najčešće su one koje mijenjaju našu sudbinu.
U kaputu, na vješalici, pronašla sam stari tramvajski karton. Stisnula sam ga i zapamtila dan kad sam izabrala put kojim sam krenula iz vlastite volje.
A Liza je prela, kao da mi daje znak: budi uvijek svoja, bez obzira na sve.
S radošću sam zaključila da ni najstroži pravilnici ne mogu nadjačati snagu dobrote. A katkad, cijeli život krene na bolje, samo zato što nisi okrenuo glavu, i što si poslušao svoje srce.
