Jesi li donio kruh?
Pogledao me kao da sam mu nešto rekla na jeziku kojeg nikad nije čuo. Ne zbunjeno samo s pauzom, neugodnom, rastegnutom šutnjom koja se nikako nije uklapala u svakodnevne obrasce naših života.
Kakav kruh rekao je napokon. Nije pitao, samo je kazao, bez upitne intonacije.
Onaj obični, sivi, iz Trešnje na uglu, tamo ga uvijek uzimaš.
Spustio je platnenu vrećicu na pod, pogledao po kuhinji, kao da je prvi put kročio u nju.
Nisam bio u dućanu.
Kimnula sam i okrenula se štednjaku. Ništa posebno, sama sebi govorim umoran je. Tjedan dana nije bio u Zagrebu, poslovni skup u Osijeku, hotelska soba, tuđa hrana, tuđi zrak. Normalno da je iscrpljen.
Ali kruh je uvijek kupovao. Sedamnaest godina, svaki put kad bi se vraćao, pa makar iz kratkog izleta, svratio bi u Trešnju na uglu Gajeve ulice i nosio sivi kruh. Nije to bila dogovorena stvar, niti potreba. Bio je to samo dio njegovog, našeg povratka kući.
Promiješala sam juhu i prešutjela sve.
On se zove Tomislav. Tomek. Meni je pedeset i osam, njemu šezdeset i jedna. Živimo u Rijeci, u dvosobnom stanu na četvrtom katu, kojeg smo kupili još 99., kad je Irena bila mala. Irena je već odrasla, preselila u Zagreb, zove nedjeljom. Radim u školskoj knjižnici, Tomislav je prije tri godine otišao u penziju, ali još drži predavanja o građevinskim standardima u tehničkoj školi. Naš život teče mirno, ustaljeno, bez puno buke ni svađa. To treba razumjeti. Nije bilo ničega što bi objasnilo sve što je uslijedilo nakon njegovog povratka.
Večerali smo u tišini. Jeo je pažljivo, gledao u tanjur. Očekivala sam da će sad podići pogled, reći nešto o putu, kolegama, hotelskom liftu koji je stalno bio pokvaren, kako mu fali prava domaća maneštra. Uvijek je za prvi obrok kući nešto pričao.
Kako je bilo u Osijeku? pitala sam.
Dobro.
Seminar prošao u redu?
Da.
Ostavila sam žlicu.
Tomo, jesi dobro?
Gledao me svojim uobičajenim, malo umornim, sivim očima.
Dobro sam, samo umoran.
Pospremila sam stol. Otišao je u sobu, legao s mobitelom, kao da je sve u savršenom redu, kao da ništa nije bilo. Samo nije bilo kruha. I nije bilo razgovora. I još nečega, imena ne znam.
Prvu noć sama sebi tumačim: umor. Drugu isto tako.
Trećeg dana, u petak, uočila sam prvo zaista čudno.
Pila sam kavu kraj prozora, gledala dvorište. Izašao je iz kupaone, otišao u kuhinju, natočio si čašu vode. Zatim je s police uzeo staklenku s heljdom, otvorio je, pomirisao i vratio natrag. Nisam ništa rekla. Ali Tomislav nema naviku ni volju za heljdu. Nikad nije jeo heljdu. Kad smo se upoznavali, kroz smijeh bi pričao da je heljda za ljude bez mašte, najdosadnija moguća hrana. Ja bih se šalila na to, kuhala mu rižu, ječam, proso sve, ali heljdu ne.
A sad, uzeo, pomirisao. Kao da želi probati.
Što je, poželio si heljdu? rekla sam pazeći da u glasu ne nosim prijekor.
Ne rekao je i otišao u sobu.
Gledala sam još dugo u onu staklenku.
U subotu je nazvala Irena.
Je li tata doma? pitala je odmah.
Vratio se u srijedu.
Kako je?
Zastala sam, sekundu samo.
Umoran, taman stigao. Sve je u redu.
Dobro. Mama, u listopadu dolazim, Sandi i ja imamo godišnji.
Naravno, dođi, veselim se.
Nisam joj ništa rekla. Što bih rekla? Da tata nije kupio kruh i da je njuškao heljdu? Nije to ozbiljno. Nije to niš zapravo.
Ali znala sam, duboko ispod svega, da nešto ne štima. Ne razumom, ni logikom, onim drugim, što živi pod rebrima i ne objašnjava, samo šuti i svijetli.
U nedjelju predložila sam šetnju. Zajedno ponekad idemo u Park Mladosti, ne svake nedjelje, ali često. On je volio klupu kod jezera, kupio bi nam po čašu soka kod kioska, naricao za bolnim leđima nakon dužih šetnji, ja bih ga gnjavila da počne vježbati, on bi odmahn’o, nasmijali bismo se, sitan ritual. Jedan od naših.
Idemo u park? nudim.
Odlijepio se od mobitela.
Koji park?
Mladosti. Lijepo je vani.
Razmišlja. Čudno obično odmah kaže može ili samo da obučem jaknu. Nema se što misliti.
Može rekao je napokon.
Šetali smo bez riječi. Nisam forsirala razgovor, samo promatrala. Gledao je ravno ispred, ni zainteresiran, ni opušten, kao netko tko prebire rutu koju prvi puta vidi i pokušava zapamtiti križanja.
Na ulazu u park stajao je starac s koker španijelom, riđim, debeljuškastim.
Gle, Bumba rekla sam. Tako smo zvali sve debele španijele još otkad je susjeda Karmen prije osam godina imala baš takvog s istim imenom. To je bila naša šala.
Pogledao je psa. Nema nikakve reakcije.
Bumba ponovim tiše.
Dobar pas kaže on. Pristojno. Neutralno.
Zaustavila sam se potom uz grm šipka, pravila se da gledam bobice. Srce mi je tuklo jače nego na običnoj šetnji.
Ne sjeća se Bumbe. Ili se pravi da ne sjeća. Zašto bi se pravio?
Kod jezera, kiosk je bio zatvoren, valjda od prošlog ljeta. Tomislav je sjeo na klupu, gledao vodu.
Fino je ovdje kaže.
Često dolazimo ovdje.
Da?
Okrenula sam mu se.
Tomo. Dolazimo tu već deset godina, najmanje.
Kimnuo je. Mirno, bez oklijevanja.
Pa da. Samo kažem fino je.
Nešto se tad u meni skupilo i više nije otpustilo do kraja. Nisam odmah shvatila što, tek sam kasnije, u noći, dok sam ga slušala kako ujednačeno diše, znala: nije rekao sjećam se ili naravno. Rekao je pa da kao kad netko prihvaća tuđi podatak.
Nisam dugo spavala. Razmišljala sam kako to zovu, kad čovjek do tebe nestane iznutra. Ima za to neki termin; čitala sam o njemu, kad stres ili šok promijeni čovjeka toliko, da ti se čini kao da je zamijenjen. Neki naziv u psihologiji, ne mogu se sjetiti. Ali ovdje nije bilo stresa, koliko znam. Seminar iz građevinskih normi. Tjedan dana u Osijeku. To nije razlog da postaneš netko drugi.
Ustala sam oko tri, popila vode, stajala na prozoru. Prazno dvorište, svjetiljka što škripeći trepti. Gledala sam to i govorila si: dobro, pričekaj. Možda mu je nešto, ne govori. Možda se posvađao ili mu nije bilo dobro, ili ga je nešto pogodilo. Dešava se ljudima. Pogotovo kad ti je preko šezdeset, kad ti je život već poprilično uzimao, ne znaš što je naprijed.
Vratila sam se u krevet. Spavao je na boku, okrenut zidu. Lagano sam mu stavila ruku na leđa, kao i uvijek. Nije se pomaknuo.
U ponedjeljak sam nazvala prijateljicu Danicu. Zajedno smo išle na fakultet, ona živi na drugom kraju grada, radi na šalteru u ambulanti. Danica je iskrena i ne komplicira, to cijenim.
Danice, mogu ti doći?
Nešto se dogodilo?
Ne znam. Možda ništa. Trebam razgovor.
Dođi oko pet, bit ću doma.
Kod nje je uvijek toplo i miriše po kolačima, čak i kad ništa ne peče. Sjele smo u kuhinji, izručila je čaj. Ispričala sam: kruh, heljdu, Bumbu, pa da kod jezera.
Nije me prekinula ni jednom. Onda je šutjela.
Marina, to ti može biti depresija, možda prva faza problema s pamćenjem. Niste više mladi.
Danice, ima šezdeset i jednu.
I? Marku s petog je počelo sa šezdeset i dvoje.
Nije on zaboravljiv. Uvijek je bolje pamtio od mene. Datume, imena, sve.
Sve se s vremenom promijeni.
Gledala sam u šalice.
Nije to običan zaborav. Ne zaboravlja, gleda me ponekad kao neznanca, uljudan, ali kao prvi susret.
Danica je otkinula komadić kolača.
Jesi se naspavala?
Nisam.
Eto. Prezabrinjavaš se. Možda s puta, možda na poslu, takvi su. Daj mu tjedan dana.
Kimnula sam. Možda je u pravu. Vjerojatno i jest.
Ali na putu doma mislila sam na njega kako otvara heljdu. Sitna, nevažna gesta. Ali toliko strana njemu, da mi grlo još steže.
Doma Tomislav sjedi za stolom s papirima, nešto piše. Stavila sam čaj kuhat, raspakirala vrećicu s namirnicama. Nije podignuo pogled.
Bila sam kod Danice.
Mhm.
Kolač sam ponijela.
Pogledao je kolač.
S čim?
S kupusom. Tvoj omiljeni.
Nisam baš za kupus.
Stavila sam vrećicu polako. Jako polako.
Tomo.
Što?
Volio si kupusov kolač od malena. Sam si mi govorio. Majka ti ga je često radila.
Gledao me mirno.
Mama je radila s jabukama.
Tišina.
Njegova mama, Anka, umrla je prije dvanaest godina. Dobro sam je znala. Pekla je s kupusom i jajima. Uvijek. Tako se ponosila tim receptom.
Tomo, Anka je radila s kupusom tiho kažem. Sjećam se tog mirisa na njenoj kuhinji, stolnjaka s cvjetićem.
Pa možda i je. Bilo davno slegne ramenima, vrati se papirima.
Izašla sam u sobu. Stala kraj prozora, gledala vani ulicu kao i svakog drugog jesenskog dana.
Izvadila sam mobitel, našla broj njegove sestre Marijane. Živi u Zadru, nisu si previše bliski ali su u kontaktu. Zovem.
Marinice! uvijek tako srdačno i glasno. Kako ste vi tamo?
Dobro. Samo te pitam sjećaš se kako je Anka radila kolače?
Pauza.
Pa s kupusom najviše, ili s jajima. A što?
Ništa, samo pokušavam se sjetiti recepta, hvala.
Spustila sam mobitel. Noge kao pamuk. Zbog kolača s kupusom, suludo. Ali ne mogu se pomaknuti.
Nešto je s pamćenjem. Neurološki, životna dob Što god. Trebam ga odvesti liječniku. I razgovarati, otvoreno.
Za večerom pitam:
Tomo, boli li te glava ovih dana?
Ne.
Spavaš dobro?
Dobro.
Hoćeš li doktoru? Čisto da provjerimo.
Spustio je vilicu.
Zašto?
Pa tlak provjeriti. Nisi dugo bio.
Mjerim doma. Ok je.
Zabrinuta sam.
Gleda me dugo, gotovo ispitivački.
Misliš da sam bolestan?
Samo sam zabrinuta.
Zrinka, dobro sam. Pusti to.
Vratio se jelu. Bila je to vještina koju je uvijek imao odrezati temu u jednoj rečenici, bez povišenog tona, samo crta. Obično nisam navaljivala.
Ali sad ga promatram kako se ponaša kako sjedi, drži pribor, naginje glavu. Uvijek je sjedio ovako? Malo više ispravljeno, čini mi se nekad. Vilu drži uvijek desnom rukom, pa da, dešnjak je. Dešnjak. Tako je.
Odnijela sam suđe u kupaonicu. Stala pred ogledalo gledala me žena s kratkom sijedom frizurom i smijalicama kraj očiju, kakve je Tomislav nazivao veselim borama. Gledam sebe i kažem: izmišljaš. Ne znaš ni sama kako on točno sjedi. Samo te strah nepoznatog, i to je sve. Ljudi se mijenjaju, posebno nakon stvari koje samo oni prođu.
Uprala sam se i legla.
Usred noći probudila me tišina. Ne zvuk, već baš praznina. Primičam ruku nema ga. S njegova dijela kreveta hladno.
Ustajem. Svjetlo na kuhinji gori. Sjedi za stolom i nešto piše u notes. Piše, rukom, a već godinama ne piše ništa osim potpisa.
Tomo?
Podignuo je glavu, mirno, kao da me očekuje.
Ne spava mi se rekao.
Što to pišeš?
Tako, misli.
Mogu pogledati?
Pauza.
Osobno je.
Gledala sam ga. Mirno mi je uzvraćao pogled.
Nikad nije rekao osobno je kad sam pitala. U sedamnaest godina mogla sam ga pitati što god. Nismo imali preveć tajni, ali nikad nije koristio tu frazu. Ne ovako.
Dobro rekla sam i otišla u spavaću.
Legla. Čula sam kako još zapisuje, onda tiho ustane, ugasi svjetlo, dođe. Leži. Ne zaspi odmah, osjetim kako bdije.
Ujutro notes nije bio na stolu.
Tražila sam ga. Ne znam zapravo zašto, ali jesam. Prekopala ladice u kuhinji ništa. Pogledala u njegov noćni ormarić, to dosad nikad nisam, to je bilo izvan okvira svega našeg. Skoro prazan: stare naočale, kovanica, neka papirići s brojevima. Notes nema.
Poneo ga je sa sobom.
Otišla sam na posao. Knjižnica mir i red, papir i prašina smiruju. Slagala sam knjige, odgovarala Lenki na upite oko časopisa. Sve po starom.
Na pauzi razmišljala: kako znati da se čovjek promijenio? Ne sitno, ne zbog dobi, nego stvarno? Kad poznaješ nekog sedamnaest godina, znaš mu miris, smijeh, čega se boji, što voli, sve, a onda se nešto presloži i odjednom je netko drugi.
Zove se to, odjednom me podsjeti, psihološka zamjena. Čitala negdje. Kad ti bliska osoba postane toliko različita da imaš osjećaj da je zamijenjena. Znak nečeg medicinskog, ili stresa, ili jednostavno života. Ljudi se promijene. Kriza poslije pedesete, šezdesete, nije rijetkost. Djeca odselila, posao u mirovini, ostaješ sam i ne znaš tko je ispred tebe.
Ali ja sam znala Tomislava. Znala sam.
Navečer je bio doma prije mene. Kad sam ušla, stajao je kraj prozora. Samo stajao.
Tomo, što radiš?
Gledam.
Što?
Samo gledam.
To bi od ikoga drugog možda bilo normalno, ali ne od njega. Nije on bio tip za zurenje. Uvijek je nešto radio, mislio, crtao. Samo stajati i gledati nije bio njegov običaj.
Kakav ti je dan prošao?
U redu. Predavanja, sve po planu.
Kakvi su ti studenti?
Takvi su.
Prošla sam pored, izvadila pile iz frižidera, krenula kuhati.
Tomo, pričaš li mi malo o Osijeku? nisam se okretala.
Što da ti pričam?
Bilo što. Gdje si bio, što si vidio. Tjedan si tamo bio.
Mala pauza.
Bio sam u hotelu. Obični. Seminar u dvorani na fakultetu. Odveli nas pogledati novi stambeni kompleks. I to je sve.
A kolege? Poznata lica?
Bilo ih je.
Tko?
Šuti. Okrenem se. Gleda u stranu.
Pa iz škole dvoje, drugi iz drugih gradova.
Je li bio Ivan Blažević?
Ivan Blažević, šef katedre, tri godine Tomislavov kolega, išli zajedno na pecanje lani, o njemu mi često pričao.
Blažević? Nije. Nisu ga ovaj put poveli.
On uvijek ide na takve seminare.
Ne ovaj put.
Okrenem se kuhanju. Dobro, možda zbilja nije išao.
Te noći, kad je Tomislav zaspao, napisala sam Ivani Blaževićevoj ženi, poznanici. U poruci oprezno: Ivana, dobar večer. Je li se Ivan vratio dobro iz Osijeka?
Odgovor kroz par minuta: Dobra večer. Ivan nije bio u Osijeku, cijeli tjedan doma. Zašto pitate?
Napisala sam da sam pobrkala, ispričala se.
Spremila mobitel pod jastuk. Ležala u mraku.
Ne zna je li Blažević bio na seminaru. Tri godine kolega, išli zajedno na pecanje, i sad ne zna.
Ili zna da nije, pa laže. Zašto?
Razmišljam. Možda su se posvađali? Možda nešto skriva? Možda zapravo i nije bio u Osijeku? Možda je tjedan proveo negdje drugdje.
Stani. Sad već idem predaleko.
Ali misao je ostala, nisam je mogla istjerati.
U srijedu našla sam izliku moramo nove zavjese za spavaću. Predložila Tekstil, veliki dućan na Vukovarskoj. Povremeno idemo tamo. Tomislav obično gunđa, čeka me, poslije idemo na savijače u obližnju slastičarnicu. Naš mali ritual.
Idemo danas?
Gdje?
U Tekstil. Za zavjese.
Trebaju li nam?
Ove su stare.
Slegnuo je ramenima.
Ajde.
Otišli smo. Ja razvlačim, biram tkanine, pitam ga za mišljenje, on odgovara odsutno. Onda kažem:
Poslije da svratimo po savijače?
Gdje?
Pa tu, kod slastičarne pokraj. Uvijek ih tu kupujemo.
Gleda me.
Ne znam za tu slastičarnu.
Nasmiješim se namjerno.
Samo si zaboravio. Dođi, pokažem ti.
Izlazimo, odvlačim ga za ugao, mala slastičara sa žutom tablom, miris toplog tijesta. Ima je već dvadeset godina.
Vidiš?
Gleda.
Aha kaže. Nisam nikad primijetio.
Uzimamo savijače. Pratim ga. Jede normalno, razgleda prolaznike, pita mi je li hladno. Sve kako treba. Osim što jednom dulje pogleda žuti natpis. Kao da pokušava upamtiti, ili zapisati.
Tomo tiho pitam Sjećaš li se mene?
Okrene se prema meni. U oku čuđenje.
Kako to misliš? Ti si Zrinka, moja žena.
Znam da sam Zrinka. Pitam nas dvoje. Naše stvari.
Što ti je, Zrinka?
Ništa. Samo zadnje vrijeme nisi isti.
Svi se mijenjamo.
Doslovno to si rekao, kao misao koju sam imala prije par dana. Uvijek si govorio ljudi se ne mijenjaju.
Šuti, jede.
Možda se i ja mijenjam kaže naposljetku.
Vraćamo se doma. Gledam kroz prozor autobusa i mislim da strah ne prepoznati bližnjega nije paranoja, nego stvarnost. Obično nešto stoji iza toga što ne govoriš.
U četvrtak ujutro, kada je otišao na posao, ušla sam mu u kabinet. Mali prostor zovemo kabinet, a zapravo smo ga napravili od pregradnje dvosobnog stana. Tamo mu stoji stol, police sa knjigama i fasciklama.
Nisam željela kopati, stvarno ne. Ali sjela sam i otvorila gornju ladicu.
Bio je tamo notes.
Uzimam ga. Prve stranice prazne. Onda, na sredini počinju zapisi. Sitnim, ujednačenim rukopisom, ne njegovim. Tomislav je pisao razbacano, neuredno, stalno sam mu prigovarala što nitko ne može pročitati. Ovo je bilo savršeno ravno, gotovo kaligrafski.
Čitam.
Samo popisi. Zrinka. Supruga. 58 godina. Radi u knjižnici. Kći Irena, Zagreb. Kava bez šećera. Želi promijeniti zavjese. Danica, prijateljica, ambulanta. Zatim: Kolač s kupusom, navodno voli. Park Mladosti nedjeljom. Koker Bumba, šala. I dalje: Anka, majka. Kupus ili jabuke. Provjeriti.
Nisam mogla disati.
Bili su to zapisi nekoga tko uči tuđi život. Pravi popise, pamti detalje da se ne bi zabunio.
Zatvorila sam notes. Vratila natrag. Stala podižući čašu vode u kuhinji, pila u stojećem stavu dvaput, kao da nešto gasim.
Misli su bile jednostavne, oštre.
Tko je ovaj čovjek.
Tjedan dana živi ovdje. Izgleda kao Tomislav. Govori njegovim glasom. Zna kako se ja zovem, da imamo kćer Irenu, da pijem kavu bez šećera. Ali to zapisuje. Uči nas iz popisa.
Nazvala sam na posao, rekla da sam bolesna, uzet ću dan. Sjela u fotelju u sobi i gledala u točku. Tražila racionalno objašnjenje.
Amnezija. Disocijacija. Ponekad nakon stresa osoba izgubi dio osobnosti, dio sjećanja, pokušava sakupiti krhotine sama, potiho, iz početka. Zapise piše za orijentaciju, stid, strah od reakcije, tajnost.
Moguće je. Objašnjava skoro sve.
Gotovo sve.
Ali rukopis je drukčiji. Ne objašnjava rukopis.
Nikad nisam posebno zapamtila tuđi rukopis. Ali Tomislavljev sam znala, godišnje četrdeset puta, po spisku za nabavu, po sitnim porukama, po karticama za poklon. Pisao je tako da sam uvijek gunđala da ne mogu čitati. Onaj u notesu to ne bih zamijenila s ničim.
Dobro. Ljudi ponekad promijene rukopis. Nakon infarkta, recimo. Ali infarkt Tada bi bilo drugih znakova, ne bi mogao hodati, govoriti, ne bi bilo sve u redu. Trebala bi pomoć odmah.
Prešla sam rukom preko lica.
Vratio se u sedam. Do tad sam pospremila večeru na stol, sredila se. Nisam znala zašto, samo sam trebala raditi nešto konkretno.
Umorna? pitao je čim me vidio. Ti nisi išla danas na posao.
Bole me glava, sad je bolje.
Kimnuo, ostavio torbu, išao oprati ruke. Uobičajena večer.
Za stolom gledala sam ga i mislila o tome kako izgleda nestanak člana obitelji. Ne fizički ne nestanak, nego unutarnji nestanak. Kada ljuska ostaje, ali ono glavno nestane ili se promijeni toliko da je postalo nešto drugo.
Tomo kažem.
M?
Ispričaj mi o nama. Kako smo se upoznali.
Podignuo je pogled, bez žurbe.
Zašto?
Samo bih htjela čuti. Kako ti pamtiš.
Spustio je vilicu na rub tanjura. Razmislio.
Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja reče na rođendanu. Imala si plavu haljinu.
Čekala sam. Istina, točno tako: plava haljina, 23. rujna 1997., rođendan Danice.
Onda smo se par puta vidjeli nastavi i počeli se viđati.
Pauza.
I to je to doda.
Gledam ga.
A šta dalje?
Pa, vjenčali se. Irena se rodila. Kupili stan.
Tomo, kamo smo išli kad si mi zaprosio?
Zrinka
Samo reci.
Šuti. Dugo.
Ne pamtim baš sve detalje naposljetku će. Bilo je davno.
Sam si govorio da ti je svaki detalj u sjećanju. Ispričao si to na srebrnom piru pred cijelom rodbinom.
Tišina.
Tomo. Kamo smo išli kad si mi zaprosio?
Gleda me. U očima nema ni sramote ni ljutnje, već nešto drugo. Slično umoru, ili proračunu.
Zrinka tiho će Zašto ti je to sad važno?
Želim znati znaš li.
Umoran sam. To je bilo davno. Ljudi ne moraju pamtiti svaku sitnicu.
Nije to sitnica.
Meni jest.
Ustanem, pospremam tanjure. On šuti.
Išli smo na Kupu. Mala riječica u Primorsko-goranskoj. Došli vlakom pa busom, avantura, zabunili se za put, nosio me na rukama kroz lokvu jer sam imala cipele, baš tamo, uz vodu, u kolovozu 98. rekao je da želi živjeti samnom zauvijek. Tu priču je volio, često ju pričao.
Onaj koji sad sjedi za stolom to ne zna.
U noći sam Danici poslala dugu poruku, sve o notesu, rukopisu, o Kupi.
Njezin odgovor u jedan nakon ponoći: Zrinka, trebaš viđeti liječnika. I on i ti. To može biti svašta. Nazovi me sutra.
Mobitel pod jastukom. Ležim u mraku. On diše pokraj mene, mirno. Gledam strop.
Mislila sam o nestankima. Ponekad ljudi ne odlaze, samo nestanu dok su ti još tu i to je teže od svakog odlaska.
U petak sam odlučila: reći ću mu. Da sam našla notes, da sam zvala Marijanu, pisala Ivani Blažević, znam da Blažević nije bio u Osijeku. Da trebam odgovore nisam mu neprijatelj, ali trebam istinu.
Već je bio na kuhinji kad sam ustala. Spremao si čaj.
Tomo rekla sam.
M?
Moramo razgovarati.
Okrenuo se, gledao me ravno. Dugo.
Znam kaže.
Zastanem.
Što znaš?
Znam da ti znaš Nešto si saznala. Vidio sam da si bila u kabinetu.
Tišina. Ne ispričavam se. Samo čekam.
Sjedni kaže.
Sjednemo. Drži šalicu objema rukama, gleda ju.
Teško je objasniti počinje.
Probaj.
Ono što misliš, možda je najlakše. I dijelom je točno.
Kako to misliš dijelom?
Znaci Ne pamtim sve. Zapne. Ne ono što misliš. Ne sve odjednom. Samo komade, velike stvari.
Kupa kažem.
Podignuo je pogled.
Što?
Bili smo na Kupi kad si me zaprosio. Sjećaš se?
Nešto se promijenilo u izrazu, jedva vidljivo.
Ne kaže.
Bumba?
Pauza.
Ne.
Majke se sjećaš? Anke?
Sjećam se lica Glasa. Ali detalja ne.
Sjedeći gledam ga. Gleda šalicu.
Tomo. Kad je počelo?
Ne znam točno. Polako.
I nisi mi rekao.
Nisam znaokako.
Vodio si zapiske, da ne pogriješiš.
Da.
Drugi ti je rukopis.
Duga pauza. Spušta šalicu.
Znam.
Kako to objašnjavaš?
Ne odgovara. Gleda stol. Ja čekam. Dugo.
Tomo. Pogledaj me.
Podigne glavu. Sive, obične oči.
Jesi li ti Tomislav? Moj Tomislav?
Po prvi puta u svim ovim danima vidjela sam nešto pravo u njegovim očima. Bol? Ili zbunjenost? Ili nešto treće što ne znam imenovati.
Zrinka kaže Ne znam ti na to odgovoriti.
Gledam ga. Ruke oko šalice, boricu kraj usana, koja je uvijek bila tu. Sijede na tjemenu.
Je li to iskreno?
Najiskrenije što imam.
Vani kiša, tiha, rječka. Čujem kako udara o kamen ispod prozora. Sasvim obično.
Što da s tim radim? pitam, ali više u zrak nego njega.
Ne znam kaže. I opet to izgleda kao istina.
Ustajem, točim si kavu. Bez šećera. Stanem na prozor.
On iza leđa ustaje, dolazi bliže.
Zrinka.
Što?
Sjećam se tvojeg glasa. Od samog početka. Tvojih intonacija. Toga se sjećam.
Ne okrećem se.
To nije dosta.
Znam.
Kiša i dalje pada. Auto na cesti zatrubi, pa sve utihne.
Trebat će mi vremena rekoh napokon.
U redu.
Ne kažem da znam što će biti.
Razumijem.
Okrenem se. Gleda me kao čovjek koji bi nešto rekao, a ne zna što. Ili zna, ali se boji izreći.
Odgovori mi samo jedno molim.
Što?
Želiš li ostati ovdje?
Šuti par sekundi. Kiša bubnja.
Da kaže. Želim ostati.
Gledam ga. Čovjeka koji živi u mom stanu, zna moje ime, vodi bilješke, ne zna za Kupu, piše tuđim rukopisom, a šalicu drži baš onako kako ju je Tomislav uvijek držao.
Onda idi kupi kruh kažem. Sivi, iz Trešnje, na uglu Gajeve.
Klimne. Uzima jaknu, ide do vrata. Stanem kod praga.
Zrinka.
Da?
Kup Hoćeš mi kasnije ispričati?
Dugo ga gledam.
Vidjet ćemo kažem.
Vrata se zatvore. Stojim s kavom na prozoru i slušam korake po stubama. Četvrti kat, šesnaest stepenica. Uvijek sam brojila.
Šesnaest.
Izašao je u dvorište. Vidim ga kroz prozor, ide prema prolazu, podiže ovratnik zbog kiše. Običan čovjek u kišnom danu.
Na uglu skrene desno, prema Trešnji.
Držim šalicu i ne znam što da mislim. U meni tišina, ni mir, ni olakšanje, samo jedan prostor gdje nema odgovora, ali nema ni potrebe praviti se da ih ne treba tražiti.
Mobitel zavibra. Danica.
Kako si? pita odmah.
Ne znam
Jesi razgovarala?
Jesam.
I?
Gledam vani. Ugao na kojem je nestao već je prazan.
Danice, bi li mogla živjeti s kim tko ne zna tko je?
Pauza.
To ti je rekao?
Otprilike.
Zrinka, liječnik je potreban. Ovo se ne riješava razgovorom u kuhinji.
Znam.
Što ćeš?
Stavljam šalicu na prozor.
Ne znam. Otišao je po kruh.
Kakav kruh?
Sivi, iz Trešnje.
Danica šuti.
Zrinka, brineš me.
Sve je u redu, Danice. Nazvat ću te kasnije.
Spremim mobitel. Uzimam šalicu. Gutljaj kave već mlaka, ali još uvijek dobra.
Šesnaest stepenica. Uvijek sam brojala.
Dvadesetak minuta kasnije zalupila su vrata dolje, koraci po stepenicama, šesnaest prema gore.
Nisam se maknula.
Ključ, vrata.
Evo kaže iz hodnika. Sivi. Zadnji bio.
Okrećem se. Stoji na vratima s kruhom u ruci, mokar od kiše, kosa prilijepljena uz čelo.
Stavi ga na stol kažem.
Stavlja.
Gledamo se.
Hoćeš čaj? pitam.
Hoću.
Stavljam kuhalo. On skida jaknu, vješa. Sjeda. Stojim mu leđima, ali osjećam tišinu. Ne tešku, ne prijeteću, samo običnu tišinu.
Zrinka tiho.
Što?
Ispričaj mi kasnije o Kupi.
Kuhalo počinje raditi, tiho, pa sve glasnije.
Stojim i mislim.
Ne sad kažem. Možda poslije.
Dobro kaže on.
Kuhalo je zapištalo.
