Moram kod liječnika, a zovu me baba
Baba, što vi imate tražiti u tramvaju ujutro, mogla biste sačekati gužvu da prođe! dobacio je mladić sa slušalicama, ne pogledavši ni Maricu Vuković. Samo smetate ostalima.
Stajala je uz metalnu šipku, pritisnuta tuđim leđima i laktovima. Te njegove riječi začule su se toliko jasno da su se svi u tramvaju okrenuli. Osjetila je kako joj srce poskoči, a dah joj na trenutak zapne od nelagode. Ne toliko zbog zagušljivosti, iako je bilo vruće i tijesno, nego zbog srama.
Da, baš, podržala ga je djevojka sa mobitelom u ruci. Pokloni im prijevoz, pa još dolaze kad je najveća gužva. Nek sjedi doma!
Marica je jače uhvatila šipku. Koljeno joj je boljele, u grudima ju je stezalo, a sada ju je i glava oblijevala slabost. Htjela je reći nešto, objasniti da je naručena kod kardiologinje u devet i da drugačije ne može. Da do Doma zdravlja na Trešnjevci ne može pješice, svaki korak joj je borba. Da se ne vozi ovdje iz zadovoljstva, nego iz potrebe.
Ali su riječi zapele u grlu. Samo je pognula glavu i pokušala postati još manja, nevidljivija, kao da bi se mogla izgubiti među svim tim umornim, razdraženim ljudima.
Tramvaj broj 12 treskao se na tračnicama, a svaki trzaj snažno bi joj probolo koljena. Zagreb se budio rano i u osam ujutro cijeli prijevoz bio je krcat ljudima koji žure na posao. Marica je to znala, bojala se vožnji u špici, ali što može, kad je naručena kod dr. Lidije Tomić baš za devet, a doktorica radi samo ujutro?
Sinoć se dugo pripremala. Pripremila je sve papire: zdravstvenu knjižicu, osobnu, uputnice i nalazi iz zadnjeg pregleda. Stavila je tablete u torbu, za svaki slučaj, pogotovo nitroglicerin. Svašta može biti. Sjela je na rub kreveta i zamišljala sutrašnji dan: digni se u šest, operi, obuci, pojedi nešto. Izađi iz stana u pola osam. Tramvajska stanica je pet minuta hoda, ali njoj je to deset, kad svaka stepenica boli.
Nekad nije ni razmišljala o takvim stvarima. Radila je, ustajala rano, vozila se tramvajem. Ali, tada je bilo drugačije. Tada bi mladi ustali kad bi vidjeli stariju osobu. Tada te nisu gledali s ljutnjom, kao da si, ne daj Bože, kriv što si izašao iz stana.
Kad se to promijenilo? Pitala se to često. Možda kad je otišla u mirovinu, prije osam godina? Ili kasnije, kad je primijetila da joj u dućanu gledaju pod ruku, u redu za kruh joj se lagano guraju preko reda, a u tramvaju otvoreno iskazuju nezadovoljstvo?
Jutros ju je probudio budilnik. Van prozora dan je tek svitao. Dugo je skupljala snagu da ustane, koljeno ju je boljelo cijelu noć. Umila se hladnom vodom, nadajući se da će joj pomoći. Skuhala je slab čaj, pojela pola šnite kruha s marmeladom. Više nije mogla. Od treme i nervoze želudac joj se stisnuo.
Na stubištu ju je dočekala susjeda, Katica Jakšić, držeći svog starog psa, Tornja, na povodcu:
Marice, gdje tako rano? pitala je, stisnuvši prijateljski svoju vrećicu.
Kod kardiologinje sam naručena. U devet.
Uf, namučit ćeš se u tramvaju! Sada je užasna gužva! odmahnula je glavom Katica. Ne bi li mogla kasnije?
Taman na devet imam uputnicu, ne ide drugačije uzdahnula je Marica. Da čekam novu narudžbu, dugo ću, mjesec dana.
Pazi se, ljudi danas nisu više kao prije. Moja sestra je jučer u tramvaju prisluškivala, stariju gospođu su izgrdili da sjedi, a stajala je s štapom.
Ta joj se rečenica urezala duboko. Ionako ju je bilo strah, a sada još više. Ali nije mogla odustati. Zdravlje je na prvom mjestu. U zadnje vrijeme tlak joj skače, srce lupa, teško diše. Doktorica Lidija obećala je nove pretrage, možda promijeni terapiju.
Na stanici je već bilo jutarnje društvo. Svi s mobitelima, slušalicama, uglavnom mladi, njih petnaestak. Tramvaj je stigao krcat. Ulazili su kao da na plac moraju. Marica je upala zadnja, tik do vrata, uhvatila se za šipku.
Diskriminacija starijih počinje pogledima. Gledaju te kao višak. Kao da je tvoja prisutnost u tramvaju ujutro osobna povreda svakom radnom čovjeku.
Mladić sa slušalicama stajao je tik do nje, visok, sportski, s ruksakom. Gledao je samo u telefon. Tramvaj je trznulo, Maricu nabacilo ravno na njega.
Pazite malo! promrmljao je, ne vadeći slušalice.
Oprostite šapnula je potiho.
Baba, nemate šta ovdje sad putovati kaže glasnije, više djevojci preko puta. Samo smetate svima.
Izuntra se sve skupilo u čvor. Ne zbog riječi. Zbog načina. Kao da ne govori o čovjeku nego o predmetu koji samo smeta.
Baš, složi se djevojka, ne dižući pogled sa Instagrama. Imaju besplatan prijevoz pa još biraju gužvu. Sjedi doma.
Marici su potekle suze niz obraze. Tiho, gotovo neprimjetno. Okrenula se prema prozoru, pretvarajući se da gleda van. No pred očima joj su se pojavljivale slike mladosti, prije trideset godina. Kako je sama uvijek ustupala mjesto starijima. Tako je i sina učila. Bilo je sramota da mlađi sjedi a starica stoji.
Što se to dogodilo s ljudima? Kad smo prestali jedni druge vidjeti kao ljude?
Oprostite, začula je tih glas ispod pokraj sebe. Žena u četrdesetoj, s podočnjacima. Nemojte se sekirati. Nisu svi takvi.
Marica je klimnula glavom, nije mogla odgovoriti. Zahvalnost joj je zapela među suzama.
Tramvaj se vukao kroz promet. Prolazila su stajališta i gužva je samo rasla. Toliko su se stisnuli da je jedva disala. Glava joj se vrtjela, sve jače je stiskala šipku.
Sad će još pasti, netko sa stražnje strane mrmlja. Stvarno vrijeme za izlet.
Zatvorila je oči, brojala do deset, pa opet. Disala polako, sjećajući se uputa dr. Lidije. Polako na nos, izdah duže od udaha.
Za mnoge umirovljenike, vožnje u špici su pravo iskušenje. Ne zbog vrućine, nego zbog osjećaja da si višak, smetnja, kao netko bez prava na prostor i vrijeme.
Ostala su još tri stajališta do doma zdravlja. Marica je pokušavala misliti što će reći doktorici. O tlaku, srcu, o tome kako čak po kući teško diše.
A misli su joj svejedno bježale k onom baba. Kad je ona postala samo baba za nepoznate? Kad je prestala biti Marica Vuković, osoba s imenom, sudbinom i pravom na poštovanje?
Prisjetila se majke. Ona je također, dok je starila, vozila se tramvajem. Uvijek bi joj netko ustupio mjesto. Uvijek. Bilo je sramota ne ustupiti starijem. Tako se odgajalo.
A sada? Sramota je biti u tramvaju kad si prešao šezdesetu.
Tramvaj je naglo zakočio na sljedećem semaforu, Maricu je gurnulo naprijed, odbolila ju tuđim laktom.
Pa stanite normalno! izderala se neka žena s vrećicama.
Šutjela je. Što da kaže? Da je teško stajati kad je koljeno bolesno? Da ravnoteža više nije ista? Da drhtavost i bol svaki put znače strah od pada?
Napokon, njena stanica. Polako se gurala prema vratima, ljutiti pogledi, nelagoda.
Treba ranije doći do izlaza, huknula je ista žena.
Oprostite šapnula je Marica.
Izaći iz tramvaja bio je cijeli izazov. Visoka stepenica, noga joj je skoro otkazala, jedva se držala za šipku. Vrata su se zalupila, kao da tramvaj želi što prije izbaciti tog neželjenog putnika.
Stajala je na stanici, pokušavala doći do daha. Noge su joj klecale. Niti klupa nije bilo, valjda se štedilo.
Do doma zdravlja ljudi inače prolaze za pet minuta. Njoj tog dana taj put je bio beskrajan. Klecala je svakih par koraka, hvatala ograde, zidove.
Odnosi prema starijima u javnom prostoru ogledalo su društva. Tog dana je to Marica osjetila najžešće.
U hodniku doma zdravlja gužva. Uzimanje broja na ekranu, njen broj dvadeset minuta do pregleda. Sjela je na plastičnu klupu uz prozor, zatvorila oči. Ruke su joj još drhtale.
Marica Vuković? poznat glas. Otvorila je oči. Dr. Lidija Tomić stajala je pred njom, s fasciklom. Kako ste? Blijedi ste.
Malo umorno. Tramvaj, gužva, pokušala se osmjehnuti.
U špici, ha? Znam kako je. I sama se nekad vozim pa vidim. Jeste mjerili tlak?
Ne još.
Dođite, nećemo čekati red, vidim da vam treba pomoći.
U ordinaciji ju je posjela, izmjerila tlak. Namrštila se.
Visok, 170 sa 90. Što se dogodilo?
I Marica se slomila. Rasplakala se. Tiho, nijemo. Suze su same potekle.
Draga Marice, što se dogodilo? zabrinuto je prišla doktorica.
U tramvaju Rekli su Da ne bi smjela putovati kad je gužva. Da smetam mladima. Da bi trebala ostati doma.
Dr. Lidija je uzdahnula. Sjedla kraj nje.
Znam. Sve češće mi se žale pacijenti. Boli, znam. Ali vi znate da imate pravo voziti se kad vam treba? Da ne radite ništa loše?
Znam, razumski. Ali srce boli. Svi ti pogledi. Kao da sam stvarno višak.
Ljudi su nervozni, puni frustracija. Ljutnju lako prebace na starije, lakše nego mijenjati sustav koji je svima noćna mora.
Nekad nije bilo ovako. Marica je pogledala kroz prozor. Prije su ustajali, poštivali.
Mnogo se promijenilo. Svi su umorni, živci tanki, empatija se istrošila. Ali nisu svi isti. Jeste primijetili, jedna žena vas je branila.
Da. Ali većina Ne znam kako opet sjesti u taj tramvaj. Moram ići ponovo. Kod vas, za pretrage, po lijekove Kamo mi bez tramvaja?
Nigdje složila se dr. Lidija. Zato je važno ne dati da vas ružne riječi polome. Vi imate pravo. Nitko vas ne može udaljiti od liječenja zbog svoje nelagodnosti.
Pričale su kratko. Doktorica je zadala pretrage, promijenila terapiju, rekla da dođe za tjedan dana.
Ako možete, pokušajte izbjeći špicu. Okolo deset sati je mirnije. Pokušat ću vam tako napisati termin.
Hvala, Marica uzme papire. Za sve.
Izašla je van oko jedanaest. Sunce je grijalo, bilo je toplije. Povratak je bio lakši. U tramvaju je bilo mjesta, čak i na prozoru. Gledala je grad. Svoj Zagreb. Tu je cijeli život. Tu je rodila sina, tu je radila u tekstilnoj tvornici dok je mogla.
Za mnoge penzionere, dolazak do liječnika pretvorio se u pravu borbu, ne samo zbog zdravlja, već i zbog surovosti okoline.
Doma je skuhala čaj. Sjela uz prozor. Gledala dvorište, igralište, klupice pred zgradom. Običan dan, obična starost. Ali iznutra sve se promijenilo. Strah pred sljedećom vožnjom.
Navečer je pokucala Katica.
I, kako je bilo? pitala je i sjela za stol. Da natočim čaj?
Toči, klimnula je Marica. Sjele su jedna nasuprot druge. Katice, kako ti putuješ tramvajem? Je li te strah?
Strah me, priznala je Katica dok je točila čaj. Zato idem ili usred dana, ili rano kad nema gužve. Mada, rano više ne mogu.
A kad baš moraš u špici?
Onda idem i šutim. Štedim, nema para za taksi. Eno, nedavno žena u tramvaju na štapu, mole za mjesto, a dvojica mladih bulje u mobitele. Zamolila, izderali se na nju: Imaš popust, pa uživaj! Sjedi, gdje možeš!
Marica šutjela, pijuckala čaj.
Danas sam i ja doživjela to. Rekli mi baba, smetam, da ostanem doma.
Uf, čuj ti to! podiže ruke Katica. Pa kud mi? Zar nismo ljudi? Imamo termine, pretrage na tašte, doktora. Kako ćemo braniti svoja prava kad nas i tramvaj izbacuje?
S jedne strane, znam da smijem, imam pravo. Drugdje, više me strah. No ne mogu više. Da se stisnem doma, da mi jedan tramvaj uništi dan?
Razumijem, Katica klimne. I ja sam tako. Tjedan dana nisam ni izlazila. Al mislim što, da popustimo? Da nas isključe iz života? Neću! I ja sam čovjek. Putovat ću kad moram.
Teško ipak. Teško je psihički reče Marica potiho. Prije su poštovali starije. Sad?
Druga su vremena, Katica si natoči još čaja. Ljudi su naoštreni, brzaju, nitko nema vremena. Ali, to ne znači da trebaš zauvijek nestati. Društvena izolacija je gora bolest.
Nije te strah? Marica upita.
Jest, strah me svako malo. Al izlazim. Ako ne idem kod doktora, ni po kruh, ni u šetnju, kome sam korist? Samo ću se sasušiti. I zdravlje mi propada, i ostajem sama.
Sjedile su šutke, ispijale čaj. Sumrak se spuštao, svjetla u dvorištu se palila.
Znaš, rekla je Marica, doktorica mi je danas rekla da ne smijem dati da me ovakve riječi slome. Da imam pravo.
Tako i treba, potvrdila je Katica. Radile smo cijeli život, djecu podigle, gradile zemlju. Zasluga ima! Kome smetaš, neka stavlja slušalice, ne gledaj ga.
Teško živjeti s tim strahom tiho će Marica. Moram opet za tjedan dana kod liječnice. I opet u tramvaj.
Hoćeš, odrješita je Katica. Jer nemaš izbora. Ali, pokušaj izbjeći gužvu. Nisi sama. Svi mi prolazimo isto.
Nakon što je Katica otišla, Marica još dugo sjedi u kuhinji. Misli o jutru, o ružnim riječima, o stidu i bespomoćnosti. Ali misli i na doktoricu. Ima pravo otići do liječnika, ići u tramvaj. Njeno zdravlje je važnije od nečije komocije.
Sjetila se majke. Nikad ona ne bi pristala biti zatvorena. Uvijek bi znala dati do znanja da vrijedi i da ne treba šutjeti. Ali svijet se promijenio. Ili se ona promijenila? Je li ostarila pa je slabija, ili su ljudi ogorčeniji?
Zaspala je kasno, umorna od misli. Cijelu noć su joj kružile slike tramvaja, riječi koje je trebala izgovoriti. Znala je, i da je odgovorila, ništa ne bi promijenila. Tko je već toliko drzak, teško da će čuti opravdanje.
Sutra ujutro sanjala je mladost. Išla autobusom na Gornji grad, vesela, zdrava, prepuna snage. Ustaje starijoj gospođi, ona zahvaljuje s osmijehom. Marica osjeća toplinu zadovoljstva.
Probudi se s grčem pod srcem, žao joj je što nije mogla ostati u tom snu.
Ali stvarnost je pred vratima. Kroz tjedan dana opet kod doktorice. Opet tramvaj, možda opet ružni pogledi.
Skuhala je čaj, sjela uz prozor. Gledala ljude u žurbi: tko će od njih danas biti netolerantan, a tko će možda samo šutke ustati starici?
Pogledala se u ogledalu. Šezdeset i osam godina. Bore, sijeda kosa, umorne oči ali u očima ostalo je pitanje, odlučnost, inat.
Sjetila se što je rekla Katica: Nećemo mi nestati s ulica. I doktorica, Ne daj se slomiti tim riječima.
Znala je da su u pravu. Neće dati da joj nekoliko tuđih rečenica uništi život. Ima pravo na liječenje, na kretanje, na prisutnost u gradu. Bez obzira na godine.
Bit će opet straha i možda neugode. Alternativa je samonametnuto zatočeništvo. Odustajanje od života. Postaješ nevidljiv ako pristaneš na to.
Ne, ne može tako.
Otvorila je kalendar. Oznacila termin za idući pregled. Doktorica je obećala dati ju za deset sati, kada je manje gužve. I da nije, išla bi opet. Zdravlje nema cijenu.
Izvadila je bilježnicu. Zapisala: Pregled 15.studenog, 10:00. Krenuti u 9:15. Uzeti papire, tablete.
Pa dodala: Ako me strah, sjetiti se da imam pravo. Da mi je zdravlje važno.
Stavila je bilježnicu uz štednjak. Da ne zaboravi.
Dani su prolazili u svakodnevici: kuhanju, čišćenju, televiziji uz večeru. Katica je dolazila gotovo svaki dan. Pile su čaj, razgovarale, smijale se i žalile.
No misli su Marici uvijek bježale na onu vožnju, na mladenačku oholost, na svoj strah. Uvijek bi poželjela vratiti vrijeme i odgovoriti. Ali nije znala ništa što bi ih promijenilo. Ljudi koji znaju vrijeđati, teško da žele razumjeti.
Jedne večeri zove ju sin, Tomislav, koji je živio u Rijeci:
Kako si, mama? pitao je. Kako zdravlje?
Dobro, dijete. Bila sam kod doktorice odgovori Marica, prešutjevši neugodnost iz tramvaja.
Imas li lijekova? Trebaš li što para?
Imam svega, Tomo, ne brini.
Pričali su o njemu, o unucima. Marica je slušala, a u srcu joj teško. On vozi auto, ne zna što znači čekati tramvaj, boriti se za svoje pravo svakog dana.
Kad je završio razgovor, osjećala se usamljenije nego prije. Gledala je svjetla kroz prozor, ljude koji žure svojim domovima. I nitko nema vremena za staricu koja se boji tramvaja.
Tako počinje društvena izolacija starijih. Prvo izbjegavaš gužvu, pa rijetko izlaziš, pa ni u dućan ne ideš. I ostaneš zatvoren, sam sa strahovima.
Marica prodrmala glavom ne, neće joj se to dogoditi. I dalje ima pravo na život, na liječenje i kretanje.
Dan prije pregleda opet se pripremala papiri, tablete, odjeća, topla jakna. Rano legla, ali nije mogla spavati zamišljala put. Pitala se hoće li opet čuti ružne riječi. Odlučila je ne odgovarati ne iz straha, nego zato što ti ljudi ne slušaju.
Moguće je šutjeti, a ostati čovjek. Moguće je ne reći ništa, a osjećati dostojanstvo.
Jutro je bilo svježe. Termin je imala u deset. Katica ju je dočekala na izlazu.
Idem do stanice s tobom, reče Katica. Lakše je zajedno.
Polako su hodale. Danas je noga manje boljela, ili je strah bio manji.
Na stanici je bilo pet ljudi. Jedna starija gospođa, muškarac srednjih godina, dvije djevojke s mobitelima.
Tramvaj nije bio pun. Marica je sjela kraj prozora. Katica joj je mahnula.
Vozila se i promatrala grad koji toliko zna i voli. Svoj grad, gdje ima pravo biti. Gdje zaslužuje poštovanje.
Na idućoj stanici ušao je mladić, sjeo sučelice, ali nije je ni pogledao.
Još dvije stanice i malo više ljudi. Nije bilo zloće, nije bilo komentara. Obična vožnja.
Strah je otpuštao. Vidjela je nisu svi isti. Ponekad se može, ponekad nitko ne gleda poprijeko.
U domu zdravlja doktorica Lidija nasmiješila se.
Kako je prošlo? pitala je dok Maricu smješta na krevet.
Danas jednostavno, manje ljudi, mirnije.
Vidite? Tlak je bolji. Kako se osjećate?
Dobro. Lijekovi pomažu.
Dogovorile su se oko pretraga. Dala joj nove termine.
Vidimo se kroz dva tjedna, rekla je doktorica. I ponosna sam što ne odustajete.
Te riječi grijale su je čitav dan. Povratak kući bio je miran. Sjela je kraj prozora i osjećala zahvalnost što nije sama, što može dijeliti teret sa susjedom, doktoricom, ponekom nepoznatom ženom što je branila.
Promjene dolaze sporo. Ali svatko tko se ne preda daje doprinos. Običnim postojanjem, ne nestajanjem, time što svakom naglašava pravo na starost, dostojanstvo.
Te večeri je ispod bilježnice zapisala: Uspjela jednom, uspjet ću opet. Ja to mogu.
Navečer je došla Katica:
Sve prošlo u redu? pitala je veselo.
U redu, nasmiješila se Marica. Hvala što si bila uz mene.
Ma nisi ti slaba, ti si borac.
Sjedile su, pile čaj, razgovarale. Marica je osjećala mir. Ima kome ispričati strahove, podijeliti sumnje.
Odnosi prema starijima mijenjaju se sporo. Ali netko mora podsjećati: babama, nonama, starcima nije mjesto samo u četiri zida. Imaju ista prava kao drugi.
Prije spavanja Marica je pogledala svoju bilješku: Ja to mogu. Dvije obične riječi, ali snaga iza njih je golema.
Ona može. Ne zato što nema straha, nego zato što nema drugog puta. Život ide dalje, a njezino pravo da ga živi ne može joj oduzeti nitko.
Still, tramvajske neugodnosti neće nestati preko noći. Dok ljudi ne nauče vidjeti čovjeka u svakom suputniku, dok ne postanemo društvo dobrih namjera. Ali dok taj trenutak ne dođe, preostaje samo ne predati se. Živjeti, kretati se, braniti svoje dostojanstvo. I znati: nisi sam. Mnogi su kroz isto prošli, i ima onih koji će razumjeti i poduprijeti.
Te noći Marica je mirno zaspala. Sutra je novi dan. Opet će biti izazova, ali ona će ih dočekati. Jer život, čak i težak, čak i strašan, bolji je od samotne tišine između četiri zida.
U snu je opet bila u tramvaju. Netko joj se nasmiješio, netko ustupio mjesto. Grad kroz prozor. Osjećaj ovdje sam dobrodošla.
To je bio san. No možda će jednom tako i biti. Možda će stariji u javnom prijevozu prestati biti meta i straha. Možda će svaki čovjek, bez obzira na godine, osjećati svoje mjesto u gradu.
Dok taj dan ne dođe, treba se boriti, ne predavati, otvarati vrata i izlaziti među ljude, svaki dan. Jer život je samo moj, i pravo na njega imam, sve dok ga sama ne prepustim.
A svaki put kad se Marica vratila iz tramvaja, sjetila se: ima pravo. Ima pravo na svoje mjesto, bez obzira na godine. A onaj tko to ne vidi neka mu bude na savjesti.
Jer, kako kažu stare riječi: Tko danas ne poštuje starost, sutra neće biti poštovan.Jednog popodneva, dok je miris svježe kave ispunjavao kuhinju, Marica je s prozora spazila kako mlada djevojka tetura preko nogostupa, noseći tešku vrećicu. Bez puno razmišljanja, sišla je dolje i pridržala joj vreću do zgrade, nasmiješivši se hrabro, premda su je koljena boljela.
Djevojka ju je pogledala iznenađeno, pa se postidjela: Hvala vam, ja sam inače Anja, tek sam se doselila. Pogled im se susreo, iskrena toplina probila je barijeru godina.
Nema na čemu, sve mi nekad treba ruka, bez obzira koliko smo stari ili mladi, odgovorila je Marica i prvi put nakon dugo vremena osjetila iskru ponosa.
Kad se vratila u stan, osjetila je nešto novo tiho strujanje snage. Možda je svijet grub, možda se promijenio. Ali ona nije nestala. Možda dani nisu laki, ali ima ih. I ima sebe: dostojanstvo što ga nitko ne može oteti i glas, tih, ali uporan, koji šapće: zaslužuješ svoje mjesto.
Marica je ponovno otvorila bilježnicu i, uz stari zapis, dodala novu rečenicu: I drugi će to možda jednom znati.
Duboko je udahnula, nagnula se kroz prozor i osjetila hladan zrak na licu. Ispod njenih prozora djeca su vikala, susjedi se smijali, grad je živio kao i ona, inatljivo, nježno, neodustajući. Danas, sutra, svaki dan. I to je bilo dovoljno.
