Kad mi je susjed pokucao na vrata u deset navečer, u ruci je držao tuđi ključ.
Bio sam sam u kuhinji i prao suđe. Dan je bio dug i jedino što sam želio bila je tišina. Kad sam otvorio, stajao je na pragu i gledao me čudno.
Nije li ovo tvoj ključ? upitao je.
Pogledao sam metalni ključ u njegovoj ruci. Bio je identičan mome.
Nije rekao sam. Moj je ovdje.
Pokazao sam mu svoj ključ.
Namrštio se.
A zašto onda otključava tvoja vrata?
Isprva sam mislio da se šali. No, lice mu je bilo ozbiljno.
Kako to misliš otključava?
Prije pola sata rekao je vidio sam neku ženu kako ulazi. Mislio sam da si ti, ali sam te onda vidio na balkonu.
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
Živim sam već dvije godine. Nakon razvoda odlučio sam više ne trpjeti tuđe navike, tuđu buku ni tuđe ključeve.
Kako je izgledala? upitao sam.
Tamna kosa… oko četrdeset… nosila je torbu.
U tom trenutku osjetio sam hladan dah niz leđa. Nitko osim mene nema ključ od ovog stana.
Osim jedne osobe.
Bivše supruge.
Ali ona se odselila prije dvije godine. I ključ koji sam joj bio dao, vratila mi je. Tako je barem rekla.
Siguran si da je ušla ovdje? pitao sam.
Jasno sam je vidio rekao je susjed. Stisnula je kvaku i ušla.
Okrenuo sam se prema vratima iza sebe. U stanu je bila tišina.
Previše tiho.
Pričekaj ovdje rekao sam.
Ali on je odmahnuo glavom.
Nema šanse da te ostavim sama.
Polako smo ušli. Dnevni boravak bio je isti. Svjetlo je gorjelo, kako sam ga i ostavio.
Ali na stolu je bilo nešto što prije nije bilo tamo.
Čaša.
Moja čaša.
S vodom unutra.
Zastao sam.
Nisam pio vode prošaptao sam.
Susjed je prišao i dotaknuo čašu.
Topla je.
U tom se trenutku iz hodnika začuo lagani šum. Kao da je netko nešto pomaknuo.
Zaledili smo se.
Ima li koga? povikao je susjed.
Nije bilo odgovora.
On je krenuo naprijed. Išao sam iza njega. Vrata spavaće sobe bila su poluotvorena.
Srce mi je lupalo kao ludo.
Naglo je otvorio vrata.
Soba je bila prazna.
Ali ormar je bio otvoren.
Odjeća mi je bila pomaknuta.
A na krevetu je ležalo nešto malo.
Omotnica.
Prišao sam i uzeo je. Na njoj je pisalo samo jedno ime.
Moje.
Drhtavim rukama otvorio sam omotnicu.
Unutra je bila poruka.
Samo jedna rečenica.
Kad budeš spreman razgovarati, znaš gdje me možeš pronaći.
Rukopis mi je bio poznat.
Bivša supruga.
Susjed me pogledao.
Ona ima ključ?
Polako sam odmahnuo glavom.
Nije trebala imati.
Sjeo sam na krevet i pokušao posložiti misli. Zadnji put kad sam je vidio bilo je na sudu. Bila je smirena, možda čak i previše.
Tada mi je rekla:
Jednog dana ćemo ponovno razgovarati.
Mislio sam da priča gluposti.
Ali sad… netko je bio u mom stanu.
Sjeo za moj stol.
Pio iz moje čaše.
Kopao po mom ormaru.
Susjed je stajao kraj vrata i gledao poruku.
Ovo nije normalno.
Znam.
Iznenada sam se sjetio nečega. Otišao sam do ormarića pokraj ulaznih vrata i otvorio ga.
Tamo držim rezervni ključ.
I… nedostajao je.
Shvatio sam nešto od čega me zaledila kičma.
Nije napravila kopiju.
Samo nikad nije vratila ključ.
A ja sam joj povjerovao.
Susjed je tiho rekao:
Vrijeme je da promijeniš bravu.
Pogledao sam u poruku još jednom.
Onda sam je poderao na pola.
Ne rekao sam. Vrijeme je da promijenim nešto drugo.
Ova noć naučila me da ne smijem slijepo vjerovati ljudima, bez obzira koliko su mi nekad značili. U Zagrebu, među poznatim ulicama, shvatio sam da povjerenje treba graditi, ali ga treba i čuvati. Sve se može promijeniti u jednoj tihoj noći.
