Savjesti vi nemate
Što ste vi za čovjek, gospođo Tamara?! Zar vam je na penziji stvarno dosadno pa se ovako morate ponašati? Razumijem, nemate savjesti. Ali dušu… dušu biste ipak trebali imati!
Anja je pokušavala ostati mirna, ali podrugljivo lice susjede izvlačilo joj je žar iz očiju.
Stiskala je šake, pa ih opuštala. Stisak, pa opet opuštanje… I tako u krug, samo da ne plane.
Oko nje su se vrtjeli posve nevini mačići i mačke, koji su odjednom, zahvaljujući zlonamjernosti jedne starice, ostali bez krova nad glavom.
Ima tih ljudi, koji su vječno nezadovoljni i kojima se ništa ne može dokazati.
Upravo s takvom osobom sada razgovara Anja. I nema koristi, razgovora zapravo ni nema.
Na kraju je ta starica ipak progurala svoje i jadne životinje, koje su već povjerovale ljudima i osjetile tračak nade, opet su završile odbačene…
*****
Anja nije imala svoj stan u Zagrebu, pa je tijekom studija živjela u studentskom domu. Nakon diplome krenula je tražiti stan za najam.
To uopće nije bilo lako: previše skupo, predaleko, bez osnovnih uvjeta.
Tjednima je bila kod prijateljice iz faksa, dok nije naišla na povoljan oglas.
Stan na petom katu, bez lifta ali to Anji nije predstavljalo problem.
Kretanje je život… smješkala se ona dok je pratila gazdaricu uz stepenice.
Samostalno ćeš živjeti ili s dečkom? pitala ju je gospođa, spremna pokazati joj ugovor o najmu.
Zasad sama… Dečka nemam.
Dobro. Ako tko još dođe, samo mi javi na vrijeme.
Naravno.
Gazdarica, Marija, bila je topla i ljubazna žena, pa je Anja odahnula. Po pričama kolegica, mnoge stanodavke stalno dolaze nenajavljeno, guraju nos u ormare ili posteljinu.
Ali Marija nikako nije bila takva.
Dogovorile su se da Marija dolazi po najamninu jednom mjesečno i da, ako treba u stan, uvijek najavi dolazak. Anja će, naravno, nazvati ako nešto procuri ili se utičnice pokvare.
Kakvi su susjedi ovdje? upitala je Anja pri odlasku.
Super su, jednostavni ljudi, cijele dane na poslu. Samo Tamara, starija susjeda iz prizemlja, stalno je doma, penzionerka. Vrlo tvrdoglava, ali tiha, ako je nitko ne dira.
Kad je sutradan prvi put srela tu Tamaru pred ulazom, i učinila joj se simpatičnom.
Dobar dan prva je pozdravila Tamara. Vi ste došli kod nas stanovati?
Da, na petom katu, odsad smo susjede nasmiješila se Anja.
Nadam se da ćemo se dobro slagati.
Sigurna sam da hoćemo! veselo je uzvratila Anja, ni sluteći što je čeka.
No ta sreća nije dugo trajala.
Jedno jutro, žureći na posao, Anja naiđe na Tamaru kako s metlom tjera male mačiće s njenog dvorišta.
Marš odavde, šugavi! Da vas više ne vidim!
Anja je kasnila, ali nije mogla proći pored tog prizora.
Gospođo Tamara, što to radite? Pa oni su samo mali mačići! Zašto ih plašite?
Starica je stala i pogledala je ispod oka, kao da je želi spržiti pogledom.
Što ti imaš s tim? iskesila se Tamara. Tek si došla, niti si vlasnica stana! Svoja prava ostavi doma!
Istina je, pomisli Anja šokirana. Kažu, prvi dojam često vara.
Prije svega sam čovjek. I kao čovjek, ne mogu biti ravnodušna. Čime su vas ta mala bića toliko uvrijedila da želite da nestanu?
Mačići su se dotad povukli pod auto, stisnuti strahom, čekajući hoće li opet bježati.
Anja je prišla bliže vozilu da Tamara ne krene u novi napad.
Mačići su, osjećajući koliko je Anja dobra, gledali je tužno, ali bez straha. Jedan je čak krenuo iz skrovišta, no drugi ga je zaustavio.
On je već imao svoje iskustvo treba biti oprezan, iako i on bi rado na Anjine ruke.
Nemaju što ovdje raditi ti šugavi, prenose samo bolesti i zaudaraju tako da ne mogu disati… Neću tolerirati tu nehigijenu u svome dvorištu!
Ne zaudaraju, pobuni se Anja u sebi. Mačke su čišće od mnogih ljudi, iako žive na ulici.
Znate što, umjesto da ih tjerate, bolje im pomognite! Odnesite ih doma ili im pronađite nekog tko će ih voljeti.
Kad si tako puna osjećaja, nosi ih sama! dreknu Tamara. Ja životinje ne podnosim, ni u dvorištu ni bilo gdje!
Ovo nije samo vaše dvorište. Ovdje žive i drugi, koji imaju pravo na svoje mišljenje.
Tvoje nitko ne pita. Samo ti imaš prigovore, nitko drugi. Znači, svi su sa mnom, jasno?
Tamara podigne metlu i krene prema autu, ali joj Anja ustrajno stane na put.
Neće dozvoliti da vrijeđa nedužne životinje. Što su ti napravile, pobogu? Otkud toliko zloće prema bespomoćnima?
Ne dam vam da ih dirate.
A, tako! razljuti se Tamara. Još si klinka, a već misliš da mene imaš učiti pameti! Nema im mjesta ovdje, a ti ih ne možeš čuvati cijeli dan.
Tamara ode, ali Anja zna da će starica samo čekati kad ona ode na posao i nastaviti s maltretiranjem.
Pogleda one jadne mačiće, pa čučne i pruži im ruku. Nisu se odmakli, samo su gledali svojim tužnim očima.
I bude joj ih neopisivo žao. Potpuno nezaštićeni, svakome su na meti, djeci kojoj nitko ne pokaže suosjećanje, odraslima bez imalo srama.
Morala ih je spasiti. Pa je nježno dohvatila jednog pa drugog i odnijela ih kući.
Kamo bi drugdje?
A kamo nosiš te mačiće? promrsila je Tamara kad je prolazila kraj nje. Je l’ ti gazdarica zna za to? Ja ću joj sigurno reći!
Radite što želite mirno uzvrati Anja. Ali mačići odsad žive sa mnom.
*****
Na putu za posao, Anja je prvo nazvala šeficu i najavila da će kasniti. Zatim i gazdaricu. Nisu prije spominjale životinje, ali… možda ne bude problema?
Što se dogodilo? upitala je zabrinuto Marija.
Anja je ispričala što se jutros dogodilo, iskreno priznala da je uzela mačiće bez dopuštenja, pa se ispričala i htjela još objasniti da je to privremeno, ali Marija je prekinula:
Anja, ja sam ljubitelj životinja, sama doma imam dva mačka. Nisam protiv, neka budu kod tebe koliko treba. Samo te molim, više nikoga ne dovodi u stan. Ovo ipak nije kuća.
Hvala vam, Marija. Povjerite mi, bit će čisto i uredno.
Što se Tamare tiče nastavi Marija otkad je znam ne voli životinje, ni pse ni mačke ni golubove. Ljudi joj isto nisu dragi, cijeli je život sama bila. I znaj još jednu stvar uvijek se osvećuje svima koji joj stanu na žulj. Budi oprezna…
Hvala na upozorenju. Ne želim s njom ratovati, samo ne želim da naudi životinjama. Njoj ništa nisam napravila, nema razloga da mi vraća.
*****
Anja je stvarno mislila da tu prestaje njezina priča s Tamarom. No života, pogotovo s takvim ljudima, nikad nema mira.
Jer Tamara nije podnosila životinje. Čim bi vidjela mačku ili mačka, grabila bi metlu i navlačila ratnu opremu.
A Anja, kad god je to vidjela, srce bi joj pucalo pa bi joj znala prigovoriti. No, jedina je to radila. Ostali stanari, iz straha ili ravnodušnosti, nisu željeli imati posla s teškom susjedom koja prijeti prijavama.
Kad joj je već stvarno bilo svega dosta, Anja je odlučila improvizirati mali sklonište za životinje uz ruševne garaže pokraj zgrade.
Zašto? Da ne lutaju dvorištem, da imaju svoje sklonište, da su barem malo sigurniji.
Budući da nije kći nekog bogataša, obratila se susjedima za pomoć.
Možda će se netko nasmiješiti i pomoći?
Obilazila je stanove, pričala o ideji, objašnjavala koliko to znači životinjama.
Svi su samo kimali glavom razmislit će ali po pogledima je znala da neće pomoći.
Stoga je odlučila sve napraviti sama. Kupila je, za posljednje eure iz kasice, grede, šperploču, vijke i čavle. Još i odvijač, jer ručno ne bi stigla sve za mjesec dana.
Sama je sklepala male kućice i smjestila ih na paletu pored garaža. Možda nisu bile lijepe, ali bile su bolje nego ništa.
Treba im još samo neki lim ili zaštita, otpuhne Anja, ali novca nije imala. Uz to, trebalo je svakodnevno nabavljati hranu. Kroz njezinu sigurnu zonu prolazilo je trinaest mačaka, ni sanjati nije mogla koliko je to teško nahraniti.
Okrenula je nekoliko utočišta, no svi su odgovorili: nema mjesta, ne mogu pomoći.
Dani su se kratili, zima je prijetila, sklonište za mačke trebalo je dovršiti. A za to nije imala vremena, niti snage sve do jednog dana kad joj je, posve neočekivano, u pomoć priskočilo nekoliko susjeda.
Četiri muškarca i dvije žene.
Muškarci su smislili spojiti male kućice u jedan veći, višekatni mačkasti dom, dodali su nadstrešnicu. Žene su donijele stare deke i odjeću, stavile ih kao podlogu, i dogovorile redovna hranjenja.
Pridružilo se još nekoliko ljudi. Održavanje i briga za mačke odjednom je postalo lakše, a Anja je osjećala toplinu jer ima iskrene, dobre susjede.
Ostali su i dalje šutjeli, ali barem su počeli češće s osmijehom gledati prema kućici i garažama.
Jedina koja je i dalje rogoborila bila je Tamara.
Što je ovo? derala se kad je došla do garaža. Po kojem zakonu gradite? Imate li vi dozvolu?
Gdje će nam dozvola, ovo je ruševina, nikome ne smeta rekla je Anja. Ne veseli vas što sad mačke imaju svoj dom, da vam barem neće hodati po dvorištu?
Baš me ne veseli! Ovo vam je izvor zaraze i nedozvoljenih građevina! Tko vam je to dopustio?
Samo želimo pomoći mirno je uzvratila Anja.
Po zakonima mora biti, a vi ste od toga napravili kaos! Ja to neću ostaviti! Pisat ću prijave!
Čudna je ta žena, misli Anja gledajući za njom. Što joj zapravo smeta? Tu nikome ne smetaju, ni žive duše na tom dijelu dvorišta.
Uskoro su prijave krenule. Skoro svakog drugog dana dolazili su iz grada, iz raznih službi, i Anja im je svaki put ponavljala: Nismo ništa loše napravili, samo dali utočište životinjama koje nemaju gdje.
Objasnila je da ih prehranjuju, da su svi prošli veterinarsku obradu i sterilizaciju, ako se razbole, liječit će ih.
Sve je pod kontrolom, nemate razloga za brigu ponavljala je uz osmijeh.
Službenici su zapisivali podatke i odlazili.
Tamara je i dalje slala prijave, snimala mobitelom sve oko kućica, čak i to gdje mačke vrše nuždu, potom slala snimke gdje treba.
Zaista je bolesna žena, šaptala bi Anja gledajući njenu upornost. Trebalo bi je liječiti.
A onda usred zime dogodilo se ono najgore. Anja je došla nahraniti mačke, a uz garaže je bio traktor iz Gradskog komunalnog, ravnao kućice i navlakio ih u kamion.
Što to radite?! Stanite! Tamo su mačke! gotovo je vrištala.
Imam nalog za rušenje nezakonite gradnje. Ovo je gradsko zemljište, ne možete ovako samovoljno graditi mirno reče komunalac.
A što s tim životinjama? Jeste li pomislili na njih?
I dosad su bile vani pa će biti i dalje hladno je odgovorio.
Da, naravno! Srušiti je najlakše! Bilo bi bolje da su izgradili gradsko sklonište, a ne rušili!
U proračunu nema novaca…
Nema vi ni savjesti!
Kad su traktor i kamion otišli, Anja je prebrojala sve mačke bilo ih je svih, nijedna nije stradala. Hvala Bogu. Ali gdje sada, kad su podrumi zaključani, a stanari ne puštaju u ulaz? Zima, prosinac… Najteži mjesec.
Nahranila ih je i tužno krenula kući, a pred ulazom naletjela na Tamaru. Htjela ju je mimoići, ali Tamara nije.
Rekla sam, neću ovo ostaviti! podrugljivo je rekla Tamara. Svemu mora doći kraj po zakonu. I mačke ne smiju biti u dvorištu!
Što ste vi za čovjek, Tamara? Zar nemate pametnijeg posla u životu? Razumijem da vam nije stalo do savjesti, ali zar dušu nemate?
Anja se grčevito trudila ostati mirna, ali lice susjede je izazivalo bolnu nervozu.
Opet je stiskala i opuštala šake…
I shvatila da razgovor nema smisla. Prije nego je otišla, pogleda Tamaru i reče:
Bojite li se da vas idući život ne ponese u koži ovih mačaka?
Starica nije odgovorila. Samo ju je ispod oka promatrala mrko.
U njoj nema ni trunke ljudskosti… pomisli Anja penjući se na peti kat.
Cijelu noć je zatim stavljala oglase na internet, moleći ljude da preuzmu nesretne mačke. Ljudi su izražavali podršku, ljutili se na gradsku upravu, ali nažalost, nitko nije mogao uzeti nijednu.
*****
Stigla je 31. prosinca. Svi su doma slali dobre želje, pripremali se za slavlje, a Anja je sjedila pored mačaka uz ruševne garaže, udišući hladan zrak.
Da je dijete, možda bi pisala Djedu Božićnjaku; odrasli, naravno, u čuda ne vjeruju.
Ali, znate što? Dogodilo se čudo, baš onakvo kakvo stiže za Novu godinu.
Prvo joj je prišla jedna žena, koja je pomagala oko mačaka, i rekla da će jednu odvesti doma.
Hvala vam beskrajno! Anja ju je zagrlila i briznula u plač, nije sanjala o takvom ishodu.
Potom su došla dva muškarca, koji su pomogli graditi sklonište, te su uzeli još dva mačka.
Zatim su se pojavili stariji bračni par, odveli šarenu mačkicu. Kažu da donose sreću, a mi želimo pomoći rekli su blago. Vidimo kako teško se sami borite s nepravdom.
Anja je gledala te drage ljude, srcu joj se vratila toplina, prodisala je od radosti. Još ima dobrote na svijetu, još ima smisla boriti se!
Ostale mačke, još istoga dana, preuzeše ostali susjedi. Tek tako, šutke, iz srca.
Valjda su svi shvatili da ako neće oni pomoći životinjama, neće nitko. A tko još može slaviti dok zna da vani smrzavaju mala bića željna ljubavi?
Na kraju, svih trinaest šapica imao je dom. Zar to nije pravo čudo?
To je najljepše čudo.
Anja požuri kući, sada se imalo što slaviti. Pripremila je nešto za doček i podigla čašu za sve dobre ljude koji su spasili beskućne životinje, pružili im dom, toplinu i nadu.
Sretna Nova godina, prijatelji moji! nasmijala se Anja, gledajući kako joj mali mačići igraju u krilu.
Mijau-mijau! uglas su odgovorili, razigrani toliko da se Anja razdragano smijala.
U drugim stanovima isto je vladalo veselje.
Samo je jedna Tamara, sama u svoja četiri zida, gledala televizor mrzovoljnog lica, bez osmijeha. Za osmijeh treba imati razlog.
A ona ga nije imala.
Kome se radovati kad si sam? Kad te nitko ne zagrli, ne podrži, ne kaže lijepu riječ…
Tu bi se priča mogla završiti, ali ne bi bila potpuna.
Jer se dogodilo još nešto…
Naime, nakon Nove godine Tamari je krenulo sve po zlu.
Prvo je nezgodno pala na ulici i mjesecima bila u bolnici.
Onda je primijetila golubovi koje je također gonila sada “ostavljaju tragove” samo na njezinim prozorima, dok su kod susjeda čisti.
Početkom ljeta dobila je kaznu jer je pod prozorima posadila mini vrt sa salatom, krastavcima, rajčicama, tikvicama pa i malo krumpira. Osim kazne mora je sve srušiti. Odmah.
Sve prema zakonu rekao je komunalac. Travnjak ispred zgrade nije vaša okućnica, za to su vikendice.
Znala je da treba pitati susjede prije nego sadi, ali sigurna je bila da joj nitko neće prigovoriti.
Platila je za svoju tvrdoglavost.
Na kraju su joj i dvije miše ušle u stan. Kroz ventilaciju? Kanalizaciju? Ili su se samo provukle kroz vrate tko zna, pametne su.
Sada joj svaku noć šuškaju po kuhinji, a ona ne izlazi iz spavaće sobe. Ni mamci ni otrovi ne pale.
Zašto mi se sve ovo događa? pita se Tamara.
Kad bi barem imala mačku ili mačka… Ne bi bilo miševa.
Ali Tamara ne voli životinje. I evo joj rezultata. Tako to ide.
