Dnevnik, listopad
Čemodan s tavana
Ana, zašto si išla gore na tavan? Rekao sam ti, nema tamo ničega čuo se tihi glas Marka, mojeg supruga, iza novina.
Ti si rekao. Ali našla sam nešto što nije svoje. Stari smeđi kofer, s bravicama.
To je moj kofer iz studentskih dana.
Onda mi objasni što ima unutra.
Podignuo je pogled, pogledao me kao čovjek kojem su prekinuli misao zbog nečeg nevažnog. Mirno, pomalo rezignirano. Naviknuto.
Stare bilješke, Ana. Ni ne sjećam se više. Nešto iz škole.
Bilješke ponovila sam tiho.
Nisam rekla više ništa. Spustila šalicu na stol, izašla iz kuhinje. On se vratio svojim novinama.
Vanjska kiša lagano je lupkala u prozore. Mirisalo je na mokro lišće. U radijatorima je potiho strujala toplina. Ana Milenić, pedeset tri godine, profesorica hrvatskog jezika u sedmoj osnovnoj školi, dvadeset i dvije godine u braku s Markom Milenićem, majka odrasle kćeri Tajane, vlasnica trosobnog stana u mirnom dijelu Zagreba. Život kakvim sam ga zamislila bio je pravilno posložen. Možda bez posebnih uzleta, bez strasti sromančnih romana, ali čvrsto, pouzdano, jasno.
Vratila sam se u spavaću sobu tek nakon sat vremena. Kofer je stajao uz krevet na podu. Već sam ga prije otvorila, ali nisam stigla pogledati što ima sve unutra kad sam čula Markove korake na stepeništu. Sada je on gledao vijesti u dnevnoj sobi; imala sam vremena.
Bravice su lagano škljocnule. Poklopac je uz tihi zvuk popustio, kao da je nešto iznutra izdahnulo. Miris stare, zagušljive slatkoće, starih papira. Na vrhu sako, pomno složen. Ispod njega hrpa dokumenata stisnutih gumicom. Nekoliko omotnica. Na samom dnu, omotana u tanku krpu, školska bilježnica na kockice.
Uzimam prvu omotnicu.
Na njoj samo ime, rukopis prepoznajem od malih nogu. Marija.
Moju majku zvala se Marija Martinčević. Otišla je prije osam godina, tiho, u snu, bez veće bolesti. Samo je zaspala i nije se probudila. Tada sam mislila najbolji odlazak. Bez boli, bez predugih rastanaka. Ona je uvijek govorila da želi baš tako.
Omotnica je bila zalijepljena. Držala sam je još malo. Onda polako otvorila.
Unutra pismo, dvije stranice rukopisom muškarca, ali urednim. Odmah sam ga prepoznala. Marko je uvijek pisao tako lagano nagnuto udesno, s d produženim repom.
Marija, ne mogu sada doći. Ana bi posumnjala. Znaš da primijeti svaku sitnicu. Sačekaj još malo. Naći ću način. Važna si mi koliko i…
Prekinula sam. Čitala sam početak još dva puta. Slova nisu mijenjala mjesto. Riječi su ostale iste.
Nisam zaplakala. Samo sam sjedila na podu uz krevet i gledala taj list. S druge strane zida, televizor je pričao o vremenu za idući tjedan.
Pismo je bilo iz devedeset osme. Marko i ja smo već bili četiri godine u braku. Tajana je imala dvije godine.
Uzela sam drugo pismo.
Pa treće.
Bilo ih je sedam. Sve potpisane jednim imenom, sve Markovom rukom. Datumi razni. Najranije iz devedeset šeste, najkasnije iz dvijetisuće treće. Mama je otišla 2015., pa između posljednjeg pisma i njezine smrti prošlo je dvanaest godina. Što je bilo tada nisam znala.
Čitala sam polako. Ne žurim. Negdje unutra vladala je čudna praznina. Ne bol, ne suze. Samo praznina, kao da je nešto što je uvijek bilo tu sada nestalo, ostao zrak.
Pisma su bila nježna. Ne vatrena kao u romanima. Nije bilo velikih riječi. Marko je jednostavno pitao za zdravlje, pisao što misli, da joj nedostaje, da je zahvalan. Onako kako se piše nekome koga voliš dugo i naviknuto, bez drame.
U trećem pismu pisalo je o sinu.
Ivica već hoda. U pravu si, sliči mi, posebno oči. Bio sam ga vidjeti prošle srijede dok je Ana bila na sjednici. Dobro je dijete, Marija. Žao mi je što ne mogu biti otvoreno uz vas.
Ivica. U sebi sam ponovila to ime. Ivan. Sin Marka i moje majke. Moj polubrat. Ili nije. Samo dijete koje nisam znala, koje mi nikad nisu pokazali.
Mama. Mama koju pamtim kao sitnu, tihu ženu. Koja je uvijek bila sa strane, nikada se nije miješala u moje obiteljske stvari, nikad nije sudila Marku, uvijek ponavljala: Ančice, bitno je da si sretna. Koja je dolazila na nedjeljne ručkove i tiho pila čaj dok je on pričao svoje anegdote.
Zatvorila sam oči.
Sjetila sam se jednog davnog događaja. Možda 99. ili 2000. Došla sam mami neplanirano. Pozvonila. Nije odmah otvorila. Bila je nekako odsutna. U stanu je bilo zadimljeno, iako nije pušila. Rekla je da je bila susjeda Kata, pile su čaj. Ušla sam u kuhinju dvije oprane šalice, okrenute dole na krpi.
Tad ništa nije značilo. Sada znači.
Uzela sam bilježnicu. Otvorila nasumce.
To je bio mamin dnevnik. Marije Martinčević. Pisala ga je nervozno, užurbano, drugačijim rukopisom nego poruke na hladnjaku. Nekako življe. Iskrenije.
Vratila sam se na početak. Prva bilješka: devedeset i druga. Tada sam se tek upoznala s Markom. Oženili smo se 1994.
Početne stranice obične. Vrijeme, posao, zdravlje. Onda se javi njegovo ime: Marko. Samo ime, bez prezimena. Marko je bio. Zvao je Marko. Razgovarala s Markom cijelu večer.
Bila je to 93. Marko i ja smo tada hodali već osam mjeseci.
Listam dalje. Dnevnik nije bio redovit; nekad svaki dan, nekada tjednima ništa. Onda se ime opet pojavi.
Zapisi iz ožujka 94. Dva mjeseca prije naše svadbe.
Ne znam radim li dobro. Kaže da voli Anku, da je dobra osoba i da će ju oženiti. Vjerujem mu. I volim ga, ali ne kao što mladi vole. Drukčije. Neću mu smetati. Samo neka ona bude sretna. To je najvažnije.
Pročitala sam taj odlomak tri puta.
Mama je znala od početka. Od početka. Prije svadbe. I šutjela. I smješkala se. I dolazila na ručak. I govorila: Ančice, samo budi sretna.
Iza zida Marko se nasmijao nečem što je čuo na televiziji.
Nisam se pomaknula.
Listala sam dalje, polako, kao kad proučavaš dokumente koje moraš razumjeti.
Siječanj 96.
Trudna sam. Bojim se reći mu. On će reći da ne može. Da će Ana saznati. Da će sve biti uništeno. A ja sam već stara, imam četrdeset i dvije, ne znam radovati li se ili plašiti.
Idući mjesec.
Zna. Rekao je neka šutim. Da će on smisliti. Da dijete mora biti u tajnosti. Pristala sam. Ne znam je li ispravno.
Stala sam. Moja majka bila je od mene starija jedanaest godina. Kad se rodio Ivan imala je četrdeset i tri. Ja sam tada bila mlada supruga s malom Tajanom.
Tajana.
Nešto se promijenilo u zraku sobe. Osjetila sam, bez pravog razloga. Nekako tiše, napetije.
Vratila sam se na 94.
Tajana je rođena u listopadu 94. Bili su komplikacije. Sjećam se svega. Probudila sam se tek kasnije, u sobi, a Marko je sjedio kraj mene i govorio: Sve je dobro. Djevojčica je zdrava. Gotovo je.
Tražila sam mamine bilješke iz listopada te godine. Mama je također tad bila u bolnici. Posjećivala me, maglovito se toga sjećam.
Zapis postoji. Dvanaesti listopad.
Pročitala sam ga jednom. Zatvorila bilježnicu. Ustala. Prišla prozoru, gledala kišnu ulicu.
Vratila se. Pročitala ponovno.
Ana je rodila. Djevojčica nije preživjela. Tri sata i otišla. Marko mi je javio odmah, noću. Nisam spavala. Rekao mi je: Ana ne smije saznati. Već se dogovorio. Druga rodilja, sama bez obitelji, pristaje dati dijete. Također djevojčica. Platio je. Sve je dogovorio. Ana će se probuditi, vidjeti dijete i pomisliti da je njeno. Rekla sam mu da to nije u redu. On kaže da Ana ne bi podnijela gubitak. Da to radi za nju. Ne znam vjerovati li. Ali šutim. Bog mi sudi.
Marko u dnevnoj sobi prebacuje kanale. Sada je neka vesela, zabavna pjesma.
Stajala sam usred spavaće s bilježnicom u rukama. Tajani je ove godine dvadeset i devet. Živi u Splitu, radi kao dizajnerica, zove nedjeljom, dolazi za Novu godinu. Vesela, svjetlokosa, s rupicama u obrazima, uvijek sam mislila da je to naslijedila od Marka. On je imao rupice u mladosti.
Sada ne znam čije su to rupice.
Ne znam, čija je ta djevojčica.
Ženska sudbina, eto tako se to zove. Misliš da razumiješ, znaš, sve držiš u rukama. A onda otvoriš stari kofer i otkriješ da najvažnije nisi znala. Dvadeset godina dok si kuhala juhu i ispravljala zadaće, paralelno kraj tebe bila je sasvim druga priča. Druga, ali tvoja.
Sve sam vratila u kofer. Pažljivo. Pisma u omotnice, bilježnica u platno. Dokumenti pod gumicu. Zaključala. Gurala pod krevet.
Ušla u dnevnu.
Marko je sjedio u naslonjaču. Gledao me.
Jesi li maknula kofer? pitao je.
Jesam.
Hoćemo jesti?
Može.
Otišla sam u kuhinju i podgrijala juhu.
Te noći nisam spavala. Ležala sam na svom dijelu kreveta, slušala Markovo disanje. On bi zaspao odmah. Uvijek sam mu zavidjela na tome. Sada sam gledala u strop i istovremeno mislila o svemu.
O majci. Kako je to, znati i šutjeti više od dvadeset godina. Dolaziti na čaj, sjediti za stolom s čovjekom s kojim imaš dijete, smiješiti se, piti čaj, otići kući. I opet. Cijeli život.
Pokušavala sam biti ljuta na nju. Prava ljutnja, gorčina. Ne ide. Nemaš na koga, osam godina mrtva, ljutiti se na vjetar. Nonsens. Ona je učinila što je učinila. Zašto na to pitanja možda nikad neću znati.
O Tajani.
Djevojčici koju sam dojila, vodila za ruku, puštala u prvi razred. Objašnjavala zašto je Marko iz petog razreda povukao za pletenicu. Šivala haljinu za maturu. Plakala na mom ramenu nakon prvog prekida. Otišla u drugi grad, zove nedjeljom.
Biološki nije moja.
Ali što znači biološki nakon dvadeset devet godina? Kad pamtiš miris kose kad je imala dvije? Kad nisi spavala noćima zbog temperature? Kad se svađala s njom u četrnaestoj tako da tresu zidovi i mirila sutradan jer drugačije ne možeš?
Biologija to je samo papir u dokumentima. Sve ostalo je život.
Okrenula sam se na bok. Marko je spavao. Mirno lice, kao uvijek. Nekad tako lijep. Sada sijed, malo popunjeniji, ali uredan, dotjeran. Uvijek brižan, pažljiv. Nikad viknuo, nije vrijeđao niti jednom riječju. Dobro, svi su to govorili. Susedi zavidjeli. Kolege poštovali.
Dobar muž s koferom na tavanu.
Ujutro sam ustala ranije. Pripremila doručak. Kad je došao u kuhinju, odjeven i počešljan, natočila sam mu kavu.
Marko, imaš još jednog sina. Ivana. Od mame.
Spustio je šalicu.
Ana…
Ne trebam odmah objašnjenja. Samo da znaš da znam.
Čitala si pisma.
Jesam.
I dnevnik.
I to.
Sjeo je. Dugo gledao u stol. Onda digao pogled.
Nisam ti znao kako reći.
Dvadeset godina nisi znao?
Ana.
Ne treba. Idi na posao.
Otišao je. Oprala sam šalicu, obukla se, uzela torbu i otišla u školu. Imala sam četiri sata, dva sedma razreda, pa osmi. Sve uobičajeno. Djeca nisu ništa primijetila. Samo Lana iz sedmog B, pametna, znatiželjna djevojčica, pri kraju časa je upitala:
Ana Jelena, danas ste nekako drukčiji.
Kakva?
Ne znam. Kao da mislite na nešto svoje.
Svi ponekad misle na svoje, Lano rekla sam. To je normalno.
Psihološke priče često pišu da bol zna biti svakakva. Nekad oštra kao rez, nekad tupa, žuljajuća. A nekad to više nije ni bol. Samo se nešto izmijeni iznutra, kao da su ti premjestili namještaj. Sve je isto, ali ništa više nije tamo gdje je bilo. Pa udaraš o kutove za koje nisi znala da postoje.
Takva su mi bila sljedeća tri dana.
Marko je dolazio doma, večerali smo. On je pokušao nekoliko puta reći nešto, ali zaustavila bih ga jednom riječju ili pogledom. Prešutio bi. Čekao.
Četvrti dan navečer, sjeo je nasuprot mene za kuhinjski stol:
Ana, moramo razgovarati.
Znam.
Želim pojasniti.
Slušam.
Govorio je dugo. Sve ispričao. Bez pravdanja i okolišanja. Glas miran, kao da je to u sebi već puno puta ponovio.
Upoznali su se s mojom mamom puno prije mene. Na nekom predavanju, sasvim slučajno. Marija je tada bila potpuno drugačija od one tihe žene iz kasnijih godina. Živa, duhovita, lijepa. Marko je imao dvadeset sedam, ona trideset osam. Viđali su se par mjeseci, nije bilo vezivanja. Samo bilo je.
Onda je upoznao mene. Postalo je ozbiljno. Marija nije zadržavala. Idi, ako želiš, rekla mu je. I otišao je.
Vjenčali smo se. Rodila se Tajana. Marko i Marija nisu se vidjeli godinama. Onda slučajan susret. Ponekad se dogodi bivšima. Ne strast, ne zaljubljenost. Samo… navika.
Trajalo je do dvije tisuće treće rekao je. Onda je ona stala. Kazala da se treba posvetiti Ivanu. Pomagao sam s novcem. Rijetko se viđali. Jednom godišnje, nekad ni tada.
Ivan sad ima koliko?
Dvadeset osam.
Zna li tko mu je otac?
Pauza.
Zna. Marija mu je rekla kad je imao osamnaest.
Je li te tražio?
Jest. Vidjeli smo se nekoliko puta. Živi u Varaždinu. Radi u tvornici. Dobar dečko.
Moj polubrat. Koji nikad nije bio uz mene.
Ana.
Šuti.
Otišla sam natočiti vode, popila čašu uz kuhinju.
Reci mi o Tajani.
To je bila najdulja pauza.
O Tajani konačno je rekao.
Da.
Ispričao je.
Moji su porođaji bili teški, bilo je komplikacija; djevojčica živjela tri sata. On pred vratima rodilišta, šokiran, ne zna što da radi. Druga žena rodila tu noć, sama, očajna, bez podrške, ali djevojčica zdrava. Nije znao kako, razgovor s primaljom, novac, dogovor. Sve sam dogovorio.
Ta žena… je li znala?
Da.
Je li živa?
Ne znam. Nikad više nisam vidio.
A Tajana?
Ništa ne zna.
Znaš li joj barem ime?
Katarina. Prezime ne znam. Možda nisam ni pitao.
Dugo sam šutjela.
Uzeo si dvoje djece. Meni si uzeto moje, drugoj ženi dijete, ništa mi nisi rekao, s tim si živio 29 godina.
Htio sam te zaštititi.
Sebe si zaštitio, Marko. Od teških razgovora. Od moje boli. To nije zaštita. To je kukavičluk.
Nije odgovorio.
Idi rekla sam. Sada. Uzmi što trebaš za nekoliko dana i idi.
Ana…
Ne vičem. Ne radim scenu. Samo idem.
Spakirao se. Stajala sam u hodniku, gledala ga dok veže cipele. Podigao je pogled.
Hoćeš me nazvati?
Kad budem spremna rekla sam.
Vrata su se zatvorila.
Ušla sam u sobu, izvadila kofer ispod kreveta. Stala kod prozora čitati mamin dnevnik, ovaj put sve.
Čitala sam do dva u noći.
Čitat majčin dnevnik kad si punoljetna žena, a ona osam godina pokojna to je posebno iskustvo. U svakom zapisu živjela je druga Marija, koja se smijala, raspravljala, voljela, bojala se, griješila. Živa.
Zapisi iz studenog 94.
Vidjela Ančicu s bebom. Mirna djevojčica. Držala sam ju. Marko me gledao kao da se boji nešto reći. Ništa nisam rekla. Što da kažem. Ana sretna. To je jedino bitno.
Zapisi iz prosinca.
Vidjela sam unuku. Pravu. Marko mi je pokazao mjesto. Mali humak, bez imena. Stajala sam i mislila: nisi ni dan proživjela, a više te nema. Oprosti nam.
Zatvorila sam dnevnik.
Moje dijete, mala, bezimena djevojčica negdje leži. Dvadeset devet godina. Ne znam ni gdje, ni kako.
Ili znam? Marko bi znao.
Ujutro sam nazvala Tajanu.
Mama, šta je bilo? Tako rano, zabrinula si me.
Tajo, trebam ozbiljno razgovarat s tobom. Ali ne sad, ne telefonom. Možeš li doći idući vikend?
Pauza.
Što je? Jesi dobro?
Svi živi. Samo dođi, molim te.
Dolazim u petak navečer.
Čekam te.
Odložila sam mobitel. Nakon par minuta, zvala Marka.
Ana?
Trebam znati gdje je pokopana moja djevojčica. Mjesto, ako ima ime. Sve što znaš.
Duga tišina.
Nema imena. Pokopali su je u dijelu za nepreuzetu djecu. Znam kako pronaći. Mogu ti napisat adresu.
Napiši mi.
Ana, ja…
Samo adresu.
Poruka je stigla odmah. Karta groblja, sektor, red, broj. Nema imena.
Tih nekoliko dana živjela sam u tišini. To je bilo novo. Dvadeset i dvije godine uvijek netko s tobom. Marko naglas čita vijesti. Tajana u djetinjstvu, sve radi glasno. Sada se čulo čak i grijanje u radijatorima i škripe poda iznad.
Nisam stalno razmišljala o svemu što sam saznala. Bio bi to prevelik teret. Mozak sam nosi dozu koju može podnijeti. Išla sam u školu, držala sate, korigirala zadaće, kupovala u trgovini, kuhala, gledala ponekad TV. Živjela.
Ali u pauzama, slike naviru.
Mamičin smiješak za nedjeljnim ručkom za Markom. Uvijek sam mislila – poštovanje, a bio je tu i nemir.
Tajanin osmijeh, rupice, način kako drži šalicu.
Riječ Katarina. Negdje u ovom ili drugom gradu, žena kojoj su uzeli novorođenu kćer. Kako je ona s time živjela? Uzela novac i nestala? Ili je tražila? Ili je plakala svake godine na rođendan?
Tajana je stigla u petak, kao što je obećala. Pozvonila ispod, ušla, pogledala okolo.
Gdje je tata?
Tata zasad živi odvojeno.
Stala je s kaputom u ruci, ukočena.
Zašto?
Dođi, sjedi, stavila sam ti čaj.
Sjela je i gledala me, napeta, oprezna. Uvijek je imala taj osjećaj za tuđe raspoloženje.
Mama, rastajete se?
Ne znam. Najprije mi dozvoli ispričati nešto.
Rekla sam sve. O koferu, pismima, dnevniku, Ivanu. Istinu o njezinom rođenju tek na kraju, tiho, bez dramatiziranja.
Nije prekidala. Sjela uspravno, ruke na stolu. Lice joj se mijenjalo kako sam govorila. Iznenađenje, pa nešto drugo, skriveno.
Kad sam završila, dugo je šutjela.
I što sad? upitala je.
Ti odluči.
Ne, mama. Ti reci.
Gledala sam joj lice, svjetlu kosu, rupice na obrazima, ruke koje grle šalicu.
Ti si moja kći. To se nikad neće promijeniti. Ovo je istina, zaslužuješ je znati kao odrasla osoba.
Moram razmisliti.
Znam.
Ne znam kako reagirati.
Ne moraš znati. Možeš samo biti tu.
Iznutra se nasmijala, kratko, napeto.
Ti uvijek tako kažeš nešto, pa ne znaš treba li plakati.
Tako mi je draže.
Dugo smo pile čaj, pravile pekmez, na tržnici kupile jabuka, slušale glazbu. Nije bilo teških razgovora, samo pekmez i osmijeh, kao da je uvijek tako bilo.
Bilo je isto. I ništa isto.
Nedjelju navečer zagrli me jako.
Mama, ti si moja mama. To je jedina istina.
Držala sam je tako i znala: to je to. Sve drugo može biti teško, zbunjujuće, bolno. Ovo je čisto. Pravo. To ne nestaje.
Idi, zakasnit ćeš na vlak.
Idem, idem.
Tjedan dana kasnije, nepoznat broj. Varaždin.
Dobar dan muški, mlad glas, oprezan, lagano napet Jeste li vi Ana Milenić?
Jesam.
Zovem se Ivan Marković. Možda znate tko sam.
Zastala sam sekundu.
Znam.
Vaš broj dao mi je Marko. Nisam znao smijem li nazvati. Onda sam odlučio…
Ivane prekinula sam.
Da?
Kako živiš?
Pauza, pa smijeh. Tiho, nesigurno.
Dobro. Radim na strojevima. Živim sam. Mama otišla prošle godine. Sad sam sam…
Stane.
Razumijem kažem.
Razgovor potraja sat vremena. U početku oprezno, kasnije lakše. Ivan radi kao tehničar, voli povijesne romane, ne zna kuhatii pa živi na gotovoj hrani. Ima mačka, Franu, kojeg je uzeo s ulice.
Frane? pitam.
Gleda strogo, kao sudac.
Nasmijala sam se.
Ivane rekla sam na kraju.
Da?
Za ništa nije tvoja krivnja. Hoću da to znaš.
Ni vaša.
Znam.
Mogu li nazvati opet?
Možeš.
Dugo sam držala mobitel u ruci nakon tog poziva. Neobična sudbina. On, bez oca, majka umrla. Sada sam, s mačkom Franjom i ne zna kuhati.
Nisam mu mogla biti ljuta. Niti mi je to padalo na pamet. Samo… čovjek. Mlad, izgubljen, ostavljen. Nije biran svoju sudbinu.
Marka sam ponovno vidjela tek u studenom, tri tjedna nakon što je otišao. Dogovorili smo se na kavu, neutralni teren, kafić. Sjedi u kutu, umoran, više sijed, ili sam to tek sad primijetila.
Kako si?
Dobro.
Je li Tajana dolazila?
Je.
Zna li?
Sve zna.
Kima glavom, gleda kroz prozor.
Želim se vratiti kući.
Znam. Ja još ne znam što želim.
Pošteno.
Marko, kažem ga imenom prvi put u mjesec dana. Blago se trgne. Nisam za dramu. Trebam još razjasniti neke stvari.
Koje?
Moja kći, ona koja je živjela par sati. Ima li mjesto gdje mogu stati? Bez imena, kako si rekao. Želim ići tamo.
Mogu s tobom.
Ne. Idem sama.
U redu.
Drugo. Ivan. Može doći ovamo, želio bi. Neću mu biti prepreka.
Gledao me dugo.
Ti… pristaješ?
Nisam ja tu da pristajem ili ne. To je njegova priča. Vaša. Ja neću biti protiv.
Ana.
Što?
Ti…
Nemoj kažem. Nemoj ništa govoriti. Popij kavu. Tek moramo rješavati puno toga. Polako.
Rastali smo se na cesti. Jesen je. Ideš ulicom, puna glava, a opet prazna. A ja do ponedjeljka moram pregledati trideset zadaća iz lektire.
Pregledala sam ih.
Krajem studenog otišla sam na groblje. Ustala rano, uzela bijele krizanteme. Išla autobusom do Mirogoja, zatim pješice kroz park. Bilo je hladno, ali bez kiše.
Pronašla sektor s papirićem koji mi je Marko poslao. Išla duž redova, čitala godine. Humci, poneki bez tabli.
Nisam odmah prepoznala humak. Našla sam kasnije. Marko je tu postavio mali kamen. Sivi, bez imena.
Položila sam krizanteme, stala.
Nisam znala trebam li glasno govoriti, moliti, misliti. Samo sam stajala i gledala u sivi kamen. Razmišljala o toj djevojčici koja je proživjela samo nekoliko sati, nitko joj nije ime dao, nisam je vidjela, ležala sam tada u nesvijesti.
Tiho sam rekla:
Nisam te zaboravila. Samo nisam znala za tebe. Sad znam.
Stajala još malo i krenula kući.
Po putu, razmišljala sam o imenima. Htjela sam joj darovati ime. U papirima je nema, ali u mém srcu može biti. Birala sam jednostavno.
Vera. Tako se pojavilo.
Dobar izbor.
Prosinac je donio prvi snijeg i još jedan poziv Ivana. Nekako smo sad redovito razgovarali. On o poslu, ja o školi. Frane, mačak, navodno se udebljao pa pada s prozora na leđa.
Kako slaviš Novu?
Nikako posebno. Nekad kod susjeda Bože, igramo domino.
Domino?
Da, meditativno je.
Ivane kažem mu. Tajana dolazi kod mene za Novu godinu. Dođi i ti.
Dugačka tišina.
Stvarno?
Ne šaljem šale telefonom.
Moram… razmisliti.
Razmisli, ima vremena.
Nakon dva dana.
Dolazim. Ako ste sigurni.
Jesmo. I Tajana zna. Rekla je: neka dođe.
Dobro.
Tajana je stigla 28. prosinca. Sjedile smo navečer, vadile stare obiteljske fotografije iz ormara, iste onog ormara na tavanu. Album s crvenim koricama, pet godina nisam ga otvorila.
Vidi, tu mi je tri godine usklikne Tajana. Ehe, kakvi obrazi.
Bila si prava mrvica.
Listale smo album. Gledala sam sliku i shvaćala da priča, i stvarna i izgrađena, isprepletena. Već je ispisana. Sad što slijedi još nije.
Mama, hoće li tata biti?
Ne ove godine.
Već znaš?
Nije sve odlučeno. Ali neću ga zvati za ovaj doček.
Ok. Zatvorila je album. Znaš, ne moraš sve odlučiti odmah. Znaš to?
Znam.
Ti, kao da uvijek moraš naći pravi odgovor. Za sve.
Navika učiteljice. Mora znati odgovor.
Ponekad i nema baš odgovora.
Ponekad ima. Samo ga ne vidiš istog trena.
Na Staru godinu, točno u šest, zvono na vratima. Otvaram.
Na pragu stoji visok mladić s putnom torbom i kesom naranči. Tamna kosa, razbarušena. Oči to sam prvo primijetila. Sive, malo skupljene od smijeha. Markove oči. Lice drugačije, otvoreno, zbunjeno, pažljivo.
Dobar večer reče Ivan Marković. Donio sam naranče. Nisam znao što treba.
Naranče su savršen izbor. Uđi, Ivane.
Ušao je, skinuo jaknu. Iz kuhinje proviri Tajana. Njih dvoje gledaju se. Pauza.
Bok kaže ona.
Bok on.
Ja sam Tajana.
Znam. Drago mi je.
Hoćeš da ti pokažem kupaonu?
Nestali su iza ugla. Ja sam stajala s narandžama u rukama.
Novogodišnja večera bila je klasična. Francuska salata po bakinom receptu, pečena piletina, morske delicije, naranče. Malo šampanjca.
Prvi razgovori su bili oprezni. Onda otkriju zajedničke crtiće iz djetinjstva. Onda priznaju da oboje pogrešno izgovaraju espresso ekspresso. Smijali smo se. Ništa posebno, ali takve stvari zbližavaju.
U ponoć smo kucnuli čašama.
Za što nazdravljamo? pita Tajana.
Za istinu, kakva god bila.
Ivan kimne, Tajana pogleda mene, pa kimne.
Popili smo.
Prva tri dana siječnja, Ivan je ostao kod nas. Onda se vratio u Varaždin. Na rastanku sam mu dala bilježnicu.
Ovo ti pripada. To je tvoje.
Primio ju je pažljivo, oba dlana oko korica.
Jeste li pročitali sve?
Jesam.
I?
Voljela te je. Piše na svakoj stranici. Čitaj.
Stavio bilježnicu u torbu. Zagrlili smo se u hodniku nespretno, kako grle ljudi koji još nisu sigurni što su jedno drugom, ali nisu ni stranci.
Tajana je otišla nazad 5. siječnja. Marko je zvao 6.
Kako je prošla Nova?
Dobro. Ivan je bio.
Pauza.
Da?
Da. Dobar je dečko. Popričaj i ti s njim, kao čovjek s čovjekom. Bez barijera.
Da, u pravu si.
Marko, još samo jedno pitanje.
Pitaj.
Ona djevojčica, naša… jesi bio tamo? Jesi li je vidio?
Dugo šuti.
Jesam tiho kaže.
Je li bila lijepa?
Bila je mala. Ali da, lijepa.
Dala sam joj ime. Vera. Smeta li ti?
Opet stanka.
Lijepo ime.
I meni.
Odložila sam mobitel.
Van, siječanj. Snijeg, ove zimske godine napadalo ga puno. Skuhala sam kavu, sjela uz prozor.
Pomislila na svašta.
Na to da u ožujku punim 54. Nije mladost, ali ni starost. Pola života, možda više, dokazala sam da ono što je bilo bilo je. Pa i laž, bila je. Živjela sam u tome, voljela, podizala dijete.
O Marku. Rastati se, ostati? Ne znam. Niti volim kao prije, niti mrzim. Nešto treće, za što nemam riječi. Možda jednom pronađem.
O tome da se mogu napokon upisati na tečaj crtanja. Oduvijek sam htjela. Zašto čekati?
O Ivanu. Možda dođe opet. Baš tako, tek toliko. Frane mu linja, cijeli stan u dlakama, nešto će s time morati.
O mami. U konačnici bila je živo biće, ne samo mama. Sa svojim greškama, ljubavima, strahovima. Zbrkala je puno toga. Ali bila je živa. I voljela je, to se vidi na svakoj stranici dnevnika. Po svom. Ponekad naopako, ali voljela.
Snijeg je stao. Zimsko sunce kroz prozor. Ne grije, ali dobro je da ga ima.
Otplinula sam kavu, izvukla mobitel, već drugi tjedan nastave, našla sam tečaj crtanja blizu. Počinje u veljači, poslijepodne.
Prijavila se.
Vratila mobitel.
U školi idući tjedan kreće novi blok za osmaše Tolstoj!, uvijek se pitam kako ga približiti da ne zaspu od dosade. Nije lako.
Uzela sam bilježnicu, plan sata. Slova su padala pravilno, ruka zna svoje.
U veljači Tajana dolazi za rođendan. U ožujku, možda opet Ivan zovne. Marko je kod brata, ponekad pričamo. Nikakve odluke još nemam.
Obiteljska tajna dvadeset godina stajala je na tavanu u smeđem koferu. Sada stoji ovdje, u meni. Nije nestala. Ali nije više tajna. Postala je dio onoga što postoji. Života što ide dalje.
Pišem plan, vani sunce prosipava svjetlo po prozoru. U veljači učim crtati. U travnju nosim Veri cvijeće, sad proljetno. Tajana nedjeljom zove.
Što će biti dalje, ne znam.
Ali prvi put nakon godina, to neznanje mi nije teško. Čudno. Gotovo ugodno.
Mobitel vibrira. Poruka od Ivana:
Ana, Frane je srušio vašu bilježnicu s receptima koju ste zaboravili. Gleda me kao da je bio nesretan slučaj. Ne vjerujem mu. Kako da vam je pošaljem?
Gledam ekran. Pišem odmah:
Donesi kad dođeš. Učit ću te skuhati grah.
Odmah uzvrati:
Prihvaćam ponudu. Frane dolazi. Grah je njegov izbor.
Odložim mobitel, nastavim planirati sat.
Život koji sad gradim iznova nema još jasan plan. Samo nekoliko oslonaca: kći koja zove nedjeljom. Mladić iz Varaždina koji donosi naranče. Mali sivi kamen na rubu groblja. Tečaj crtanja srijedom navečer. Pitanja na koja još nemam odgovore, ali ih se više ne bojim.
Jedne večeri krajem siječnja zove Tajana.
Mama, kako si?
Dobro. Pišem plan za Tolstoja, osmi razred.
Zvuči opako.
Preživjet ćemo. Kako ti?
Dobro. Mama, mogu te nešto pitati?
Pitaj.
Razmišljala si… o onoj ženi? O mojoj biološkoj mami. Katarina?
Zastanem.
Jesam.
I?
Ne znam kako je naći. I ne znam treba li. To je tvoja odluka.
Ne znam kaže Tajana. Malo me privlači ideja, malo me strah, a ne znam ni zašto.
U redu je.
A ti… voliš li da ju nađem?
Iskreno prevrtim, prije odgovora.
Ne znam, Tajana. Mislim da je ona živo biće kojem je tada bilo strašno teško. I mislim da imaš pravo znati. Ali, mislim da si ti moja kći, i to se neće promijeniti, ma što god otkrila.
Duga tišina.
Znaš tako odgovoriti da je i odgovor i nije, kaže Tajana.
Učiteljsko umijeće.
Mama?
Da?
Volim te.
I ja tebe, Tajo.
To je sve.
Sve.
Odložim mobitel, sjedim mirno. Onda otvorim bilježnicu i nastavim pisati.
Život ide dalje. Sa svim upitnicima, neodgovorenim stvarima, ljudima koji neočekivano zauzmu mjesto koje nisi znala da postoji. Ide dalje, ne kao bajka ili tragedija samo ide.
Kako uvijek ide. Sve dok ide.
