Tuđi kućni prag
Čuješ li ti mene uopće? Ili je opet važan poziv, opet hitno?
Nives, čujem te. Samo sad stvarno nije najbolji trenutak.
Kad će onda biti? Kad si zadnji put bio kod kuće prije deset navečer? Kad smo zadnji put normalno zajedno večerali?
Radim. I ti radiš. Oboje imamo komplicirane smjene.
Nemoj mi objašnjavati što su smjene. Dvadeset godina vozim hitnu i znam što je raditi na smjene. To nisu izgovori.
Nije joj ništa odgovorio. Spustio je šalicu u sudoper, uzeo sako i tiho izašao iz stana, kao da se boji probuditi nekoga tko ne postoji. Nives Marija Petrović stajala je još nekoliko minuta nasred kuhinje, gledajući u nedopijenu kavu u njegovoj šalici. Zatim je uzela torbu i krenula na smjenu. Razgovor je bio u srijedu. Možda i utorak, već nije bila sigurna, jer su ti razgovori postali rutina: ona govori, on odlazi, ona ide raditi.
To je bio njezin način preživljavanja već dvadeset godina. Kad bi je nešto zaboljelo ili razljutilo iznutra, sjedala bi u auto hitne pomoći. Tamo se ne pita za raspoloženje, za obiteljske probleme ili vrijeme za tugu. Tamo trebaš i ruke i glavu, vještinu isključiti osjećaje i misliti samo na ono što je ispred tebe. To ju je spašavalo. Uvijek.
Imala je pedeset dvije godine, izgledala pet godina mlađe, iako to sama sebi nikad ne bi priznala. Niska, sa šišanom tamnom kosom u kojoj su sijede već bile prisutne godinama. Ruke su joj bile suhe, brze, a sivi, pomalo umorni pogled gledao bi mirno čak i kad joj je u grudima sve vrištalo. Kolege su je poštivali. Nikad je nisu dizali u nebesa niti joj tepali, ali poštovanje je bilo iskreno i stalno. Tehničar Petar, s kojim je radila zadnje tri godine u paru, znao je reći: S Petrovićkom možeš na svaki teren. Neće te ostaviti na cjedilu.
Njezin muž, Dario Petar Petrović, radio je u građevinskom sektoru. Što točno, Nives je odavno prestala razumjeti jer su njegove priče bile nabijene riječima kao projekti, sastanci, investitori. Zajedno su proveli dvadeset i tri godine. Sin David živio je u Splitu, radio kao programer, zvao nedjeljom i pitao: Sve dobro, mama? Ona bi odgovorila: Sve po starom, čista istina navika je lako nazvati normalom.
Te smjene, o kojoj se priča, bila je duga i teška ne zbog nekog izvanrednog slučaja, nego zato što se sve sručilo odjednom. Od jutra poziv na drugi kraj Zagreba, stariji čovjek s visokim tlakom i tvrdoglavim odbijanjem bolnice, uvjeravanje, ljutita kći viče i na oca i na Nives, kao da je ona kriva što je njen tata tvrdoglav. Onda dječak od osam godina s alergijom, mlada mama potpuno izgubljena, Nives joj sve mora ponovno objašnjavati po tri puta. Zatim starija žena s bolovima u trbuhu, morala ju je voziti na hitni prijam, čekati u redu na šalteru. Nakon toga opet visoki tlak, opet papirologija.
Do osam navečer Nives se osjećala posebno prazno nije to bio umor u klasičnom smislu, više praznina u nogama i težina iza očiju. Sjedila je u autu, pila hladni zeleni čaj iz termosice, uvijek bez šećera. Petar je drijemao na suvozačkom mjestu naginjući glavu unatrag, imao je tu sposobnost zaspati na pet minuta bilo gdje i odmah se probuditi. Nives mu je tiho, ne bez šašavog divljenja, zavidjela.
Stanica se oglasila šumom.
Petrović, javite se?
Na vezi sam.
Poziv. Ulica Sveti Duh, broj četiri, stan devetdeset jedan. Mlada žena, dvadeset osam godina, žali se na srčanu aritmiju, nedostatak zraka, utrnulost ruku. Prvi put u životu. Vrlo uplašena.
Primila.
Petar je otvorio oči čim je začuo radio. Refleks profesionalca.
Kamo idemo?
Sveti Duh, broj četiri. Sigurno je panični napadaj.
Koliko godina?
Dvadeset osam.
Kimnuo je i upalio motor. Nives je dopila čaj, spremila termosicu. Sveti Duh bio je dio grada koji zovu stakleni: visoke zgrade sa staklenim pročeljima, podzemnim garažama, portafonima s kamerama. Skupi stanovi, tišina po hodnicima, miris novog lifta. Nives bi tu povremeno intervenirala, najčešće pozivi zbog stresa, tlakova, panike mladih žena. Skupi život, isti živci.
Broj četiri bio je upravo to što je zamišljala visok, svijetao s modernim stepenicama. Portafon odmah otvara vrata, ženski glas dahće u slušalicu: Uđite. Lift ogroman, zrcalan, topla rasvjeta. Petar nosi torbu, Nives ide pokraj njega i misli o nekoj banalanosti, tipa moram kasnije u dućan, nestalo je kruha i svježeg sira.
Stan devedeset i jedan, kraj hodnika. Vrata se otvaraju prije zvona. Na pragu stoji mlada žena u svilenom ogrtaču boje slonovače, raspuštenih svijetlih uvojaka. Lijepa, Nives konstatira bez zavisti, jednostavno registrira. Lijepa, mlada i očito preplašena. Drži ruke prekrižene na prsima kao da se grije.
Hvala Bogu, već sam mislila da nećete stići.
Evo smo, reče Petar. Možemo ući?
Da, da, naravno.
Ulaze unutra. Ogroman stan s visokim stropovima, sve skupo ali profinjeno. Svijetli zidovi, sivi kauč, nedopijena čaša vode na stoliću. U kutu svijetli lampa, ostalo polumrak što prostoru daje i toplinu i neku neizvjesnost.
Kako se zovete? pita Nives dok otvara torbu.
Maja. Maja.
Maja, sjednite ovdje na kauč, molim. Kad je počelo?
Nekih četrdeset minuta. Sjedila sam, čitala i odjednom mi srce počelo lupati kao ludo. I zagušila sam se. Užasno sam se prepala da mi je nešto sa srcem strašno.
Sada ćemo vidjeti. Boli li vas u prsima?
Ne. Samo divlja kuca.
U redu. Dajte mi ruke.
Nives stavlja tlakomjer, osluškuje puls, koji je ubrzan ali pravilan. Pali aparat za tlak. Petar već razmotava EKG, vještinom profesionalca. Maja ih motri oboje, u pogledu joj je preplitanje olakšanja jer su stigli i straha što će čuti.
Tlak sto dvadeset sa osamdeset, izgovara Nives. Sve u redu.
Stvarno?
Stvarno. Puls je brži, ali idemo detaljnije. Živite li sami?
Pitanje je rutinsko, ono koje Nives uvijek postavlja važno je znati ima li tko pomoći ako se noću stanje pogorša.
Ne, kaže Maja i nakratko zastane. Nisam sama.
Dobro, znači ima tko nazvati hitnu, ako što bude.
Petar postavlja elektrode, Maja poslušno povuče ogrtač. Nives zapisuje podatke, pogleda na sat pola devet. Pomisli na Darija, možda je kod kuće, možda još na sastancima. Odbaci misao. Prije svega pacijentica, posao kao i uvijek.
Tada se iz hodnika začuju tihi koraci, netko u čarapama po parketu. Vrata spavaće sobe se otvaraju.
Nives ne diže glavu odmah upisuje očitavanja, ruka radi gotovo automatski. Tada pogleda.
Na vratima stoji Dario.
Odjeven je u običnu majicu i traperice, kao da se opuštao doma. Kosu lagano razbarušenu, mobitel u ruci. Izraz lica opušten, domaći, prije negoli ju je ugledao.
I onda ju ugleda.
Nives ga gleda dvije sekunde. Te dvije sekunde kasnije će mnogo puta vrtjeti u glavi i neće moći odrediti što točno osjeća. Ne baš ništa, ali ono što osjeća vrlo je tiho. Kao da joj se u grudima ugasio jedan mali prekidač. Ostalo je sve isto.
Dario problijedi. Vidjelo se i pod prigušenim svjetlom lampe.
Nives spusti pogled i okrene se EKG-u koji Petar već vadi iz aparata.
Daj da vidim, kaže mu.
Glas joj je običan. Čuje ga takvog i sama, pa se malo iznenadi.
Petar joj pruža papir. Nives ga pomno proučava. Sinusna tahikardija, dakle samo brži ritam, ništa opasno, bez indikacije za bolnicu. Ono što je i očekivala.
Maja, vaše je srce zdravo. Ovo se zove panični napadaj. Neugodna stvar, ali nije opasna. Srce je u redu.
Sigurno? pita Maja, ne gledajući Nives, nego negdje iza nje, gdje stoji Dario. U glasu joj treperi nešto kruto, možda stid.
Sigurno. Preporučujem vam da popijete vode, pokušate usporiti disanje udišite brojeći do četiri, izdišite do šest. Ako se ponovi, to nije opasno, ali valja posjetiti neurologa ili psihoterapeuta. Panični napadaji se mogu liječiti.
Govori sve to jednoličnim, informativnim glasom, istim kojim završava svaki pregled. Ruke već lagano pospremaju opremu.
Hvala, tiho kaže Maja.
Nema na čemu, Nives odgovara. Petre, gotov?
Gotov.
Dario sve to vrijeme i dalje stoji na vratima. Nives ga ne gleda. Ne zato što ne može. Jednostavno ga ne gleda. Navlači torbu na rame, uzima papire.
Sve ćemo upisati, kaže Maji, ta poznata rečenica znači da će intervencija biti uredno evidentirana.
Izlaze. Petar pritisne tipku lifta, čeka. Šuti, jer zna pravilno šutjeti. Lift stiže, ulaze.
Sve ok? pita Petar, gledajući ravno u svoje odraze u staklu.
Ok, kaže Nives.
Nekako si…
Umorna. Duga smjena.
Kimne i ne pita dalje.
Vani je svježe, iako je po danu bilo toplo. Ovaj travanj stalno mijenja: malo je ugodan, malo hladan vjetar s Save. Sjeli su u auto, Petar ispunjava papirologiju, a Nives gleda prema osvijetljenim prozorima zgrade. Četvrti kat, deveti stan od kuta tu negdje gori svjetlo.
Izvadi mobitel. Pet nestalih poziva od Darija, svi unazad deset minuta. Vraća mobitel u džep.
Petre, ima još poziva za danas?
Trenutno ne, ali Jelena iz dispečera kaže da obično oko deset krene.
Jelena je dispečerka i naravno, u deset navečer pojačani pozivi: stariji s tlakom, mlađi s posljedicama stresnog dana. Hitna ima svoj ritam, ne pita što se u tuđim stanovima događa.
Idemo onda na stanicu, popiti čaj, predloži Nives.
Kreću.
Nives gleda noćni Zagreb kroz prozor. Rasvjeta, izlozi, rijetki prolaznici. Sve onako kako treba biti. Razmišlja o tome da dvadeset i tri godine nije samo vrijeme, nego cijeli život. David ima dvadeset i sedam i javlja se nedjeljom. Vikendica u Gorskom kotaru, koju su kupili prije deset godina, Darijo je uvijek zvao naš projekt. Njezin sivi pleteni prekrivač na kauču, naslijeđen od mame. Zajednički blagdani, bolesti, večeri pred televizorom.
Sve to sada izgleda nekako drukčije. Kao kada poznatu stvar iznenada pogledaš iz drugog kuta i više nije ista.
Na bazi Petar kuha čaj, sjede u maloj dnevnoj sobi. Šute. Petar prvi progovori:
Znaš, dugo te znam.
Znaš.
Vidim da se nešto dogodilo. Ne moraš ništa pričati. Ali ako trebaš prijevoz, pomoć tu sam.
Nives pogleda suvozača. Trideset osam godina, supruga Jasna, dvoje školaraca kod kuće, isti tempo života kao ona. Dobri ljudi.
Hvala ti, Petre. Ali zasad ne treba ništa.
U redu.
On se okrene prema prozoru, ona mu na tome još više zahvaljuje.
Ponovno joj vibrira mobitel. Darijo. Odbija poziv. Zatim šalje poruku: Na smjeni sam. Ne zovi. Sprema mobitel, uzima šalicu u obje ruke. Toplina keramike joj paše, jasno i konkretno.
Pita se od kada to zapravo traje. Kada su Darijeva kašnjenja postala pravilo? Kada su objašnjenja postala maglovita? Kada je prestao pričati o poslu kao prije, s detaljima, s imenima? Sad samo uopćeno i ona to prihvaća možda je umoran, možda ne želi nositi posao doma, možda je to normalno za muškarce.
Možda je to muška stvar. Uhvatila je tu misao, odložila je kao papir za koji još nije vrijeme.
Nije bilo poziva do jedanaest. Onda stariji gospodin s bolnim koljenom nije za hitnu, ali nema tko ga odvesti, pa je zamolio dispečera. Nives pogleda, kaže da treba ortoped i da zapiše broj doma zdravlja. Zahvaljuje dugo i posramljeno. Kaže mu neka ne brine.
Na povratku Petar upali radio, svira lagana, tugaljiva pjesma. Nives osluškuje i misli o sutrašnjem dolasku kući. Što će reći? Što će on reći? Možda ništa i neće biti rečeno. Možda će još jednom sve pretresti u glavi i odlučiti: Možda sam krivo shvatila. Možda je bio tamo zbog posla. Možda stan nije njegov, možda je slučajno naišao.
U isprikama je imala dvadeset i tri godine vježbe.
Smjena završava u pola jedan iza ponoći. Posljednji poziv je dečko s visokom temperaturom Nives ga šalje na infektivnu, brzo i jednostavno. Onda papiri, predaja opreme, par riječi s noćnom smjenom. Uobičajen kraj uobičajene smjene.
Hoćeš da te povezem? pita Petar.
Ne, imam svoj auto.
Jesi dobro?
Petre.
Ok, ok. Šutim.
Vraća se kući za dvadeset minuta. U Zagrebu po noći voziš lagano. Voljela je to doba: misli bez buke, u miru vlastitih dilema.
U stanu gori svjetlo u hodniku. Dario ne spava. To zna još dok nije ni ušla.
Odmah izlazi iz sobe kad čuje ključ. Stoji u hodniku, poznat pogled: malo kriv, malo spreman braniti se.
Nives, izgovara.
Ne sada, prekida ona.
Moram ti objasniti.
Dario, upravo sam došla s posla. Umorna sam. Ne sada.
Nije onako kako misliš.
Gleda ga dugo. Prolazi pokraj njega u kupaonicu, pere zube, umiva se, vraća u hodnik. On još uvijek stoji tamo.
Nives, možemo razgovarati?
Sutra, kaže. Odlazi u spavaću sobu.
Nije spavala. Gledala je u strop. U susjednoj sobi tišina, onda škripac kauča, očito je ostao spavati u dnevnoj. Dobro. Nije došao u spavaću. Dobro je.
Ležala je mirno, sortirala činjenice profesionalnom distancom: Dario je bio u onom stanu. Bio je domaći, ne gost. Bio je s mladom ženom koja živi tamo i nije sama. Zadnjih godinu i pol gotovo svakodnevno dolazi kući kasno. Njegove službene posjete. Mobitel stalno uz sebe. Toliko uobičajeno da više nije ni primjećivala.
Pomislila je kako su tuđe životne priče izvana uvijek jasne. Kako nije vidjela? Kako nije na vrijeme shvatila? Vrlo lako jer iznutra sve izgleda normalno. Navikneš se. Ne želiš znati.
Dug brak nije samo navika. To je cijeli sloj života, nemoguće ga je odvojiti jednim rezom. Sve je izmiješano: lijepo i ružno, godine, kućanstvo, sin, tisuće sitnica.
Nives je ležala i shvatila da ne plače. Čudilo ju je to. Nije vjerovala da će bol biti tako tiha. Boli duboko ispod rebra, više kao kronični umor.
Zaspala je pred jutro.
Probudi se u devet. Iz dnevne ne dopiru zvuci. Oblači traperice i sivi džemper. Odlazi u kuhinju.
Dario sjedi s kavom. Kad je ušla, podiže pogled.
Nives.
Dobro jutro, nalije si vode.
Moramo razgovarati.
Da, moramo.
Sjeda nasuprot. Drži ruke sklopljene na stolu. Gleda ga ravno.
Slušam te.
Dario govori dugo. Objašnjava kako nije onako kako misli, kako je Maja samo poznanica, on joj pomaže s papirima, dolazio je raditi u njezinom stanu jer je doma napeto. Gleda je, kao da čeka da plače, da viče, da ga tjera na objašnjavanja.
Ne prekida ga. Pušta ga da završi.
Je li to sve? upita kad ušuti.
Nives, molim te, pokušaj me razumjeti
Dario, neću ulaziti u detalje onoga što si radio u tom stanu. Nije mi bitno.
Kako nije bitno? ne vjeruje.
Nije. Vidjela sam te. Vidio si mene. Nisi me zvao, nisi napisao poruku. Došao si doma i legao spavati. To je važno. Ostalo… objašnjenja i detalji ne želim ih.
Šuti. Gleda je kao da ne priča po očekivanom scenariju.
Odlazim, kaže Nives. Ne odmah, ali danas. Uzmem što mi treba i idem. Kasnije ćemo riješiti papirima, bez buke.
Nives, pričekaj…
Ne žurim, ustane. Samo želim da znaš: nije ovo afekt. Prespavala sam, smirila se, razmislila. Ovo je odluka.
Odlazi u spavaću, izvlači plavu putnu torbu s polic. Velika, iz vremena stručnih skupova, malo poderana na ručki. Otvara, pakuje bez panike. Prvo ono što treba odmah: rezervna odjeća, papiri iz ladice, punjači, nekoliko knjiga, prekrivač od mame. Sve ostalo kasnije.
Dario dolazi do vrata.
Ozbiljna si?
Da.
Nives, dvadeset tri godine. Tek tako…
Dvadeset tri godine, ponavlja spretno zatvarajući torbu. Zato i ne želim skandal. Ne želim suze ni razloge. Umorna sam. Ne od tebe, od svega. I to je istina.
Odlazi. Čuje Darija kako šeta kuhinjom, prebire po aparatima za kavu. Tišina. Provjerava torbu, dokumente, kartice. Sve zapakirano.
U hodniku navlači jaknu.
Kamo ćeš? pita Dario.
Kod Vedrane. Vedrana je joj najbolja prijateljica s Trešnjevke, nastavnica, živi sama. Vedrana je uvijek govorila: Dođi kad trebaš.
Na dugo?
Ne znam.
Nives, kaže, ovaj put glas mu ima nešto što bi prije smatrala kajanjem. Sada je samo njegov glas, zvuk bez tumačenja.
Dario, ne otežavaj. Ne nestajem. Idem prijateljici. O stanu i svemu ćemo kasnije. Neću ratovati s tobom.
Otvara vrata.
Pričekaj, barem reci… jesi li… u redu?
Zastane. Neočekivano pitanje.
Ne znam još, iskreno odgovori. Za sada jesam.
I odlazi.
U liftu je sama, promatra odraz u sivom staklu. Normalan izraz lica, samo malo umorna, kao nakon noćne. Ni po čemu posebna. Popravlja kosu. Plava torba u podnožju.
Vani je svježe, sunčano travanjsko jutro, iskreno i bistro. Do auta, torbu na zadnje sjedalo, sjedne za volan. Mobitel na suvozačkom. Piše Vedrani: Mogu li doći? Na par dana. Pošalje. Gleda u retrovizor, ulica prazna.
Vedrana odgovori odmah: Naravno. Doma sam. Čekam te.
Nives pali automobil.
Vozila je razmišljajući kako izdaja zapravo nije eksplozivna, nego tiha. Ugasi se svijetlo na jednom mjestu, sva ostala i dalje gore.
Staje na semaforu. U susjednom autu mali dječak gleda kroz prozor, ozbiljno zamišljen. Nives mu se nasmiješi, on uzvrati osmijeh onako ozbiljno kako samo djeca znaju.
Semafor se promijeni, Nives vozi dalje.
Do Vedrane pola sata vožnje lagano, bez glazbe. Razmišlja da treba uskoro nazvati Davida. Ne sada, ali uskoro. Što reći? Još ni sama ne zna. Ni ne mora odmah.
Pomislila je na Maju, djevojku u svilenom ogrtaču nije ona kriva što ima panične napadaje. To nije rijetkost, ne umire se od njih i nema to veze kakva si osoba. Svašta ljudi nose.
Prisjeti se da je pregled napravila kako treba. Ništa nije propustila, dala ispravne savjete. I to nešto znači, iako nije sigurna što. Znala je uvijek odraditi posao neovisno o privatnom kaosu. To joj je bilo važno; shvaćala je to sve jasnije dok je vozila prema Vedrani.
Ženske priče uz kavu uvijek imaju početak neki šok i kraj, zaključak. Njezina još nema kraja ni zaključka, i možda joj ni ne treba.
Kad sve što te drži propadne, prvo tražiš novu sigurnost. To je vidjela i kod pacijenata. Ne želi brzati. Jedna odluka je sada dosta odlazak.
Vedranin blok vidi se izdaleka, petokatnica s topolama ispred. Topole su tek lagano potjerale zeleno, prozirni pupovi proljeća.
Nives parkira, izvuče torbu. Teža je nego što izgleda. Navikla je ona na teško.
Portafon, stepenice. Treći kat, vrata već otvorena, Vedrana na pragu u ogrtaču, s kavom. Vedrana Anđelka Horvat, pedeset četiri godine, profesorica hrvatskog jezika, osoba koja zna ništa ne pitati, baš kad treba.
Uđi.
Ulazim.
Torba u hodniku, jakna na kuki. Miriše po kavi i knjigama, dobar miris, osjeti kako joj popušta napetost.
Hoćeš jesti? pita Vedrana.
Ne još. Prvo želiš sjesti sa mnom, samo da budemo tiho.
Kako ti paše. Idemo u kuhinju.
Sjede. Vedrana nalije kavu, tanjur s sendvičima, neka stoji. Ona svoju šalicu. Šutnja tri minute.
Hoćeš pričati? upita Vedrana.
Kasnije. Prvo bih samo tišinu.
Može.
Sjede. Proljeće za prozorom, oblaci među plavetnilom. Nives gleda te oblake i misli kako su svi ti pojmovi iz knjiga obiteljska psihologija, rastava, izdaja daleko od onoga što zapravo osjećaš. Znaš ti te pojmove, ali osjećaj je nov.
Rastava zbog prevare također ima stručne nazive. Trenutno za Nives to je samo: torba u hodniku, kava, topole s prvim lišćem. Ovdje je, dobro je, ima posao, prijateljicu, sina čut će se u nedjelju.
Vedrana, kaže.
Da?
Znaš, najteže u teškoj odluci nije odlučiti. Nego što napraviš s danima poslije.
Vedrana kimne.
Znam. Kad sam se ja razvodila od Igora, odluku sam donijela u siječnju, a osjećaj promjene stigao tek u travnju. Tri mjeseca polupraznine.
Baš to. Vrijeme između.
To ti je normalno. Taj period služi da se navikneš na ono novo.
Nives uzme sendvič, grize. Ukusan je.
Hvala što si me pustila, kaže.
Ti bi za mene isto.
Naravno.
Topola šušti od proljetnog vjetra. Nives gleda prvi list, sjaji na suncu. Misli o ženskoj sudbini kako to zvuči starinski, a zapravo je baš precizno. Nije sudbina ono što ti zapadne, nego što radiš s onim što dobiješ. Svaki put iznova.
Nije znala što slijedi; kako će razgovarati s Davidom, gdje će završiti, koliko će trajati ova bol. Nije znala što Dario misli i misli li uopće. Znala je jedno: sutra joj je smjena u tri popodne. Trebala se naspavati, pojesti i biti spremna. Hitna ne čeka ničije okolnosti, i to je na čudan način utješno. Kad imaš posao koji znaš raditi, to nije ništa to je već nešto.
Priče o snazi obično su o junacima, o preživljavanju. A možda je snaga duše upravo to: sjesti kod prijateljice u kuhinji, pojesti sendvič, pogledati mlado lišće i reći si bez riječi: Dobro. Idemo dalje.
Mobitel vibrira. Ne Dario, David je. U nedjelju ne zove prije večeri, sad je subota ujutro. Možda slučajno, možda je nešto osjetio.
Javi se.
Bok, mama. Sve dobro?
Sekunda šutnje. Vedrana diskretno gleda kroz prozor.
Hej, Davide. Rješavam, odgovara. Ali dobro sam. Kako si ti?
Dobro. Samo sam te htio čuti.
Drago mi je što si nazvao.
Znakom dade da pričeka, izlazi u hodnik, nasloni se na zid. Priča sa sinom, odgovara koliko može, ne sve, ne još, ali iskreno. Glas joj je miran, pomalo umoran, ali živ. Pita opet je li sigurna da je dobro. Odgovara da je.
Spusti slušalicu, još stoji. Torba joj na podu. Kroz mali prozorčić vidi topole.
Vraća se u kuhinju.
Sin? pita Vedrana.
Sin.
Dobar je tvoj sin.
Dobar je.
Ponovno šutnja, kava se ispija. Vedrana kaže:
Ostani koliko god treba. Soba slobodna. Ključ imaš.
Hvala ti.
Ispričat ćeš kad budeš htjela.
Hoću. Nives odloži šalicu. Ovakve priče moraju se ispričati. Da samu sebe bolje razumiješ.
Vedrana kimne. Razumije ona to, profesorica hrvatskog ipak je to.
Kad budeš spremna. Ne žuri.
