Dnevnik, 17. veljače 2025.
Danas bih volio zapisati priču iz vlastitog života, onu koju nosim u srcu godinama i čije se poglavlje privodi kraju. Sve je započelo kad sam imao 14 godina, jednog svibanjskog jutra 1951. godine u Zagrebu. Probudio sam se u bolničkom krevetu, grudi ispresijecane sa stotinu šavova, a liječnici su mi upravo odstranili jedno plućno krilo. Da preživim, trebalo je čak 13 doza krvi darovane od potpuno neznanih ljudi čija imena nikad nisam čuo.
Moj otac, Stjepan, sjedio je pokraj mene i tiho rekao rečenicu koja mi nikada nije izašla iz sjećanja: Živ si samo zato što je netko darovao krv za tebe.
Te večeri, s tjeskobom i zahvalnošću u srcu, obećao sam sebi: kad napunim 18, postat ću darivatelj. Poklonit ću ono što je meni poklonilo život.
Postojao je pritom jedan nemali problem imao sam nevjerojatan strah od igala. No, kad sam navršio punoljetnost i dobio pravo darovati krv, skupio sam hrabrost, došao u ambulantu, sjeo, zagledao se u strop i pustio sestri da probuši moju kožu. Nikad nisam pogledao u samu iglu. Nikad. I tako sljedećih 64 godine.
Nisam znao tada da moja krv nije sasvim obična. Nakon nekoliko darivanja, liječnici su otkrili pravo čudo: moje plazma sadržavala je vrlo rijetko protutijelo, vjerojatno stvoreno zahvaljujući transfuzijama koje sam primio kao dječak. To protutijelo može spriječiti smrtonosnu komplikaciju u trudnoći, tzv. Rh-sukob.
Prije toga, stotine hrvatskih beba godišnje je umiralo. Ako bi trudnica s Rh-negativnom krvlju nosila dijete s Rh-pozitivnom, njezin imunološki sustav mogao bi napasti bebina krvna zrnca. To je donosilo pobačaje, mrtvorođenja, oštećenja mozga. A rješenje… bilo je u mojoj krvi.
Liječnici su me zamolili bih li bio spreman darivati plazmu, što je značilo dulje procedure sat i pol umjesto 20 minuta, i češće dolaske. Cijeli život.
Pomislio sam na svoj strah. A onda sam mislio na svu djecu. I rekao sam da.
Kroz idućih 64 godine nisam propustio ni jednu proceduru. Darivao sam plazmu u danima radosti i tuge, dok sam radio na HŽ-u, dok nisam otišao u mirovinu, pa čak i nakon što me napustila supruga Katica 2005. u razdoblju kojeg pamtim kao najcrnje u životu.
Svaki put, sva 1173 darivanja, zagledavao sam se u strop, pričao sa sestrama, prebrojavao pločice na zidu što god, samo da ne gledam iglu. Strah nije nestajao. Ali sam svaki put došao.
Sudbina je napisala i neobično poglavlje: moja kćerka Nevenka trebala je lijek napravljen od moje plazme kad je čekala svoju bebu. Moj unuk Tomislav danas postoji zahvaljujući mojoj odluci od prije desetljeća.
U svibnju 2018., s 81 godinom, prema hrvatskim zakonima, morao sam zadnji put dati plazmu. U dvorani su bile mlade majke s djecom u naručju živi dokaz mog skromnog doprinosa. Zahvaljivale su mi sa suzama u očima.
Sjeo sam u isti onaj stari fotelj, još jednom odvratio pogled i posljednji put dao plazmu. Bilo je to 1173. darivanje.
Od 1967. do danas iz moje je plazme proizvedeno više od tri milijuna doza Anti-D lijeka u Hrvatskoj. Procjenjuje se da je darivanje pomoglo spasiti gotovo 2,4 milijuna beba.
Kad me nazivaju junakom, samo slegnem ramenima: Samo sjedim u sigurnoj sobi, dam krv, dobijem kavu i kiflu, pa odem kući. Nikakav problem.
Danas osjećam mir. Tražimo junake u filmovima i udžbenicima, one sa supermoćima, novcem, slavom. A ponekad je junak onaj tko 64 godine drži obećanje. Onaj tko osjeća istinski, paralizirajući strah, ali svejedno učini što treba.
Milijuni ljudi žive jer je jedan čovjek odlučio da je vlastiti strah manji od tuđeg života.
A ti? Koji mali, ali hrabri korak možeš učiniti čak i ako te strah?
