Kondicional
Zar ti je dao ponudu? Danijela, jesi li ti normalna? O čemu tu imaš razmišljati?!
Paula, sve je to puno kompliciranije
Što je tu komplicirano? Paula je bacila kaput na stolicu i sjela za mali kafićki stol. Uf! Doletjela sam ravno iz auta! Imam pola sata! Poslije vozim Marinu na ples, a Marka na nogomet.
Paula, dečko ti skoro ima šest godina. Do kad ćeš ga još zvati Markoček?
Nek bude sretan što ga tako zovem! Zamisli, jučer je došao iz vrtića i izjavio da je zaljubljen! U Luciju iz susjednog ulaza! Kaže, planira ju oženiti. Što kažeš na to?
Pa što? Hahah, potpuno logično za tvog nasljednika. Priznaj malo sebe u tome!
Ma ne uspoređuj mene! Sjećaš se što mi je mama napravila kad sam rekla da se udajem? nasmijala se Paula. Koliko sam imala onda godina? Petnaest?
Četrnaest! I skroz si ju uplašila! One tvoje: Mama, sve sam odlučila! A što taj tvoj Pavo nije ni pogledao lijepu malu Paulu, to te nije nimalo diralo.
Ma i što ima veze! Sad mi je muž, pa sad popravljam mladenačke gluposti. Mama je mogla biti i stroža. Pusti to što me cijelu godinu tjerala da perem suđe za cijelu obitelj! Bolje da me nije puštala van!
Ma tebe ne treba pustiti van, sigurno! Mama je znala da od tebe velike štete neće biti, glava ti je uvijek radila!
Pogotovo kad se radilo o tebi! Sjećaš se kak smo se tukle kao male? Nisam te mogla podnijeti! Svi su govorili Danijelica pametna, lijepa, a Paula nered!
Mama to nikad nije rekla.
Ali baka je zato imala više nego dovoljno za sve! Stalno je govorila da ću ja donijeti nekakvu sramotu u obitelj. A što je bilo na kraju?!
Ma svakako. Nije da sam ja bila bolja u nekim stvarima
Danijela je odmaknula šalicu i uzdahnula.
Dani Paula je pružila ruku sestri i primila ju. Što se događa?
Paula, bojim se
Bože, čega?! Našla si napokon normalnog frajera, a sad panika! Što nije u redu?
Mislim da neće prihvatiti Nikolu
Lice Paule je postalo ozbiljno.
Zašto to misliš?
Pa pazi sad, Paola Nakon svega, ruže, prsten On želi da kod vjenčanja pošaljem sina na tjedan dana kod bake i djeda
Danijela se zagledala kroz prozor, igrajući se prstenom. Prsten je bio skupocjen, prekrasan, baš kakav bi očekivala od Mislava. Uspješan poduzetnik, sportaš i zaljubljenik u glazbu kad je sreo Danijelu, odlučio je da žena uz njega zaslužuje samo najbolje. Na maminu mudrost uvijek se oslanjao:
Sine, žena može izdržati s tobom na skromnom, ali dvaput promisli hoće li ostati uz muškarca koji ima, a ne da. To nije mana, to je oprez: što ženi uskraćuješ danas, možda ćeš jednom i djetetu.
Ali mama, zašto bi tako mislila? Kakve to veze ima s djetetom?
Znaš bajku o sirotoj Ivki? Žene ti gledaju bar deset koraka naprijed. Nekad pretjeramo, ali tako preživimo.
Njegova mama, Marija, bila je žena čvrstih leđa. Otac Mislava je napustio kad je on bio beba: izbacio ih iz stana. Marija nije imala kud roditelji na selu, a ona jedva čekala da pobjegne. Upisala je studij u Zagrebu i zaboravila na selo.
Udala se racionalno, nikad Mislavu nije o tome pričala. Znala je samo: tko se ne snađe, nestane. Kad ju je ostavio muž, zaposlila se gdje god je stigla, na kraju kao kućna pomoćnica starijem profesoru Anti, koji je ostao bez žene i volje za životom.
Ante, morate jesti! gurala bi mu juhu pod nos.
Malo kasnije, Marija
Nema kasnije, sad!
Vi baš znate ispregovarati sa mnom.
Ne hranite se vi zrakom, a vaša žena, Bog joj dušu prosti, ne bi mi oprostila da vas ne natjeram na juhu.
On nije imao djece i brzo se vezao za Mislava.
Jednog dana gospodin Ante ju je posjeo i obratio se ozbiljno:
Marija, nudim vam ruku i sve što mogu dati vama i malom Mislavu. Moje srce pripada drugoj, to i sama znate, ali mogu vama i djetetu biti sigurnost.
Razmislite, pa mi recite, draga moja
Marija nije žurila, ali na kraju je pristala. Rekla je iskreno: Ne za sebe, nego zbog sina, on zaslužuje bolju budućnost.
Tako su se vjenčali, Mislav je dobio oca ne na papiru, nego stvarno. Marija je uskoro završila fakultet i otvorila uslužnu firmu za čišćenje i catering, posao je krenuo dobro, a Ante se posvetio malom Mislavu.
Biološki otac se nikad nije raspitivao, ni u jednom trenutku. Kad je Ante preminuo, Mislav je imao devetnaest godina i tada mu je sve mama ispričala.
Sine, Ante je tebe volio kao biološki rijetko tko. Krv nije sve. On je tebi i meni dao dom, sigurnost, slobodu da budemo zahvalni, čak i ovom nesavršenom svijetu.
Marija nije imala više zamjerki na prošlost i znala je: da nije bilo tog razvoda, Mislav ne bi bio taj čovjek koji je danas.
Povukla se na vikendicu, Mislavu je ostavila stan i čekala unuke. Mislav je dugo tražio svoju onu pravu pa su počeli pritisci.
Sine, što sad izmišljaš? Sve ljepše od ljepše, pametnije od pametnije a ipak, ti stalno nisi sretan. S Larisom si probao? S Renatom? Liji?
Ma, mama, nije to to. S Larisom bih do kraja života živio među sortiranim čarapama i strogim rasporedom, s Renatom ona je super, ali je ne volim. To ti je jedini argument.
Pojava Danijele Mariji je donijela olakšanje, čak nije smetalo što je imala sina Nikolu.
Mislav, spreman si na takvu odgovornost?
Mama, zar ne znaš kroz što si sama prošla? Jedino bojim se da me klinac ne prihvati.
Onda ga osvoji, a ne mamu. Svakoj normalnoj majci njeno dijete je najbitnije, sine! Ne zezaj.
Mislav se primio posla i zbilja uspio: nakon prve faze, Danijela je sjedila s Paulom u kafiću i dvoumila se. Voljeti nekog tko ne voli tvoje dijete to nije budućnost.
Paula se dvoumila je li vrijeme za moraliziranje, ali nije mogla prešutjeti:
Što ti je Mislav rekao, zapravo?
Ma ništa konkretno. Samo da zamolim roditelje da Nikola bude kod njih tjedan dana nakon svadbe.
Danijela je odložila žličicu, malo preglasno, što je privuklo pažnju konobara, a Paula mu mahne da je sve ok. Povukla je žličicu, oblizala ostatak šlaga i nabila sestru po čelu baš kao nekad.
Ajme! Danijela je mazila čelo. Jesi normalna?
Ma navikla si, moja! Pa nismo više djeca.
Stvarno, nismo možda od kad sam saznala da nosim Nikolu?
Prije, sigurno
Eto! Kak je baka govorila? Mlada pamet, stara glupost! Sve ti to život nije naučio!
O čemu ti, Paula? Danijela joj uzme žličicu i prisloni na čelo.
Premazat ćemo šminkom! nasmijala se Paula. A reci mi iskreno, da si tad nekome rekla za Nikšu, možda meni bi bilo drugačije?
Ne znam. Nema više smisla o tome sada
Ima, ima Jer ne znaš razgovarati, Danijela. Koliko još moraš čekati da naučiš reći što te boli onima koje voliš?
Danijela je šutjela, ali znala je da je sestra u pravu. Njen Nikola je došao na svijet više uprkos svemu nego zahvaljujući.
O Nikšu je u školi bila zaljubljena godinama. Nije imala nikakvih tajni pred mamom, sve joj je mogla reći, a za ovo je mjesecima šutjela. Kad je kasnije otišla s roditeljima na more, sjedila je na plaži, piljila u Jadran i pitala se što sad. Nitko zapravo nije znao kakva se bura u njoj kuha, a ona je šutjela, sanjarila i čekala. Da je barem prije razgovarala
O Nikši nije mogla ni pričati, ni kasnije. A kako bi? Pala je, povjerovala u ono što je željela, kad je priznala, roditelji su reagirali neočekivano mirno.
Paula i njezini prijatelji su obavili posao s obranom sestarskog dostojanstva, nitko nije ispitivao detalje, najvažnije svi su stali uz Danijelu.
Zašto nešto nisi rekla prije? pitala bi joj mama, brišući suzne ruke o obraz.
Mislila sam da je lakše
Plakali bi zajedno, pa se smirili dolaskom tate koji bi rekao:
Dosta više, pa nije smak svijeta! Imamo veselu vijest u kući! Bit će unuka ili unuke, nama svejedno!
Danijela je prvi put u životu osjetila neizmjerno olakšanje. Zahvaljujući pomoći, završila je faks, našla posao, podigla Nikolu. Kad se pojavi Mislav, uzdrma to njen mir, pa se s razlogom pita: ima li prava riskirati sinovu budućnost zbog vlastite ljubavi?
Jednom je već pogriješila vlastitom šutnjom, ne želi to ponoviti. Obitelj su joj spasili ako ne Paula i njihovi, tko zna gdje bi danas bili.
Njene brige su bile ispisane na čelu, pa je Paula pozvala konobara:
Lijepo molim još jednu veliku žlicu i reprizu onih kremšnita!
Donijela je pjat mali slastica bliže sestri.
Uči razgovarati, draga moja, s onima koji su ti bitni! I s Mislavom posebno. Mislim da je dobar. Samo ga PITAJ zašto je htio da Nikola bude kod roditelja. Zar je to stvarno teško?
Ne znam možda imaš pravo. Samo pitati?
Da. Samo pitaj. Sada.
Paula joj uzme mobitel i maše joj pred nosom.
Zovi!
Ne mogu, na poslovnom je sastanku.
E pa sad ćeš vidjeti koliko mu značiš.
Paula, nije fer!
Gluposti! Piši poruku, ako ti je lakše.
Mislit će da sam naporna!
Ima te na ruci, zaručena si! Prihvatila si ga?
Razmišljam još
Ako nisi rekla ne, onda jesi! Kako misliš s čovjekom živjeti, a ne možeš ga pitati ništa? On ne čita misli! Kaži mu iskreno što osjećaš. Vrijeme je da prestaneš možda, da sam samo, i slične postavke! Samo odluči što želiš.
Da bar znam što želim Danijela je skoro zaplakala, ali ipak primila telefon. Samo pitati?
Samo pitaj! Paula je umorno kimnula.
Odgovor je stigao odmah. Telefon je zasvirao, na ekranu osmijeh.
Sad ti je sve jasno? Paula je pogledala na sat. Ajme, kasnim! Nekome je more i sunce, a nekome su stalna trčanja! Ajde, ne brini, sve si dobro smislio. Bit ćete sami tjedan dana, a onda svi zajedno. Nisi samo mama i žena si! Znaš, malo ti zavidim, moj Pavo ne bi nikad na to došao. No, idem! Razgovaraj i s Nikolom, mislim da mu ne bi smetalo zvati Mislava tata.
Stvarno misliš?
Znam. Samo nemoj nikome reći da sam to rekla.
Paula je zgrabila kaput i poletjela van. Na vratima se još okrenula, pokazala jezik i kucnula u čelo. Razmišljaj!
Danijela je i stvarno razmišljala.
I rezultat se ubrzo pokazao.
Tri godine kasnije, ponosni Nikola iz ruku svog očuha Mislava primi novorođenu sestricu i sa zahvalnošću kimne onom kojeg već dvije godine zove tata.
Nikola, polako! Danijela se uznemirila, ali ju Mislav zagrli i zadrži, puštajući sina da sam doživi prvi susret s sekom.
Ne boj se. Sve je u redu, zar ne, sine?
Tata, stvarno podcjenjuješ! Nikola s pažnjom podigne vezicu na dekici, onu koju su s Mislavom zajedno birali danima, i nasmiješi se. Mama! Lijepa jeNikola je stisnuo rukom njezinu malu šaku, a u očima mu zasjala iskra kakvu Danijela nije vidjela godinama onakvu dječačku, punu nade. Pogledala je Mislava, a on ju je samo tiho poljubio u rame, pogleda u kojemu su bile sve riječi, svi odgovori, sva njezina pitanja.
Mama, vidi, smije se! uzviknuo je Nikola, nježno mašući dekicom ispred sestrice.
Danijela je osjetila kako joj se srce širi kao more pod proljetnim suncem. Nikada nije vjerovala da će ikad ovako jednostavno osjećati mir, tako običan, tako potpun. Godine sumnji i neizgovorenih rečenica sada su nestajale pred prizorom dvaju najvažnijih ljudi u njezinom životu, i malog bića između njih, svega što su sanjali, što nisu smjeli ni poželjeti naglas.
Mislav se nasmijao:
Jesi li joj već smislio nadimak, Nikola?
Ne! Nikola odmahne glavom, pa pogleda sestru, pa mamu. Sad ću! Možda Anačica. Jel’ može?
Može, ljubavi šapne Danijela, ljubeći sina u kosu.
Mislav je polako stavio ruku na Nikolina leđa i povukao ga u zagrljaj naslonjeni na Danijelu, svi troje su se zagrlili, dok je Anačica spavala mirno, tiskana u njihovu toplinu.
Van prozora, zimsko sunce prosulo je tračak svjetlosti preko sobe baš tamo gdje je trebala biti nada, gdje je trebalo biti njihovo prekrasno da.
I sada, više nije bilo mjesta za možda, ni za šutnju. Sve je stalo u taj zagrljaj: prošlost, sadašnjost, i cijeli jedan život koji je tek počinjao.
U tom trenutku, Danijela je napokon znala jedno tu, pod istim krovom, u ovo jutro ispunjeno smijehom i tišinom, bila je potpuno, skroz sigurna da je odabrala najbolje moguće za svoje srce.
I to je bilo dovoljno.
