Znaš, danas su točno tri godine otkako u mom pretincu za rukavice u autu stoje te kune. Tisuću kuna koje nikad neću potrošiti.
I tada je bio 14. veljače. Cijeli Zagreb je ludovao od ružičastih balona, velikih plišanih medvjedića i redova pred cvjećarnicama. Tada sam vozio taksi i sve sam gledao kroz prozor sretni parovi, smijeh, poljupci. Imao sam osjećaj kao da sam usred nekog veselja na ulici.
Oko osam navečer, dok se grad lagano smirivao, dobio sam narudžbu. Među mladima koji su nosili ruže, taj čovjek baš je upadao u oči. Sijede kose, u starom, ali urednom kaputu, nosio je malu kofericu i kišobran, iako nije padala kiša.
Sjeo je na zadnje sjedalo i imao je onaj miran miris… na knjige i sapun.
Sine tiho mi je rekao trebam obići četiri mjesta večeras. Bit će malo duže. Platit ću unaprijed, uzmi, molim te.
Pruži mi tisuću kuna. Gurnuo sam ruku da mu vratim, ali samo je odmahnuo:
Molim te. Važno mi je da ne žurimo.
I tako smo krenuli.
Prvo smo stali kod stare zgrade od opeke. Nije izlazio, samo je spustio prozor i desetak minuta gledao prema drugom katu. Na pozadini bučnih skupina s cvijećem, njegova mirna silueta izgledala je kao da je od kamena.
Tu su mi se kćeri rodile šapnuo je nakon nekog vremena. Sada su daleko, imaju svoje živote. Ali za mene, baš u tim prozorima još svijetli mladost.
Druga stanica bila je škola. Mračna, tiha, bez osmijeha. Izašao je, prišao ogradi i samo dotaknuo staru rešetku. Kasnije sam saznao da je više od četrdeset godina predavao fiziku tamo.
Svakog veljače učenici su mi poklanjali čestitke nasmiješi se, vraćajući se u auto. A ja sam danas došao zahvaliti tom zidu što sam imao svrhu i radost u životu.
Treci trenutak me slomio. Mala kavana u centru, za svakim stolom zaljubljeni. Ušao je sam, naručio dvije kave s cimetom; jednu je popio, drugu stavio nasuprot sebe, pred praznu stolicu. Sjedio je tako petnaest minuta, gledajući u prazno mjesto.
Kad se vratio, skoro da mi je šapnuo:
Danas su tri godine otkako više nema Ane. Svake smo godine ovdje slavili. Uvijek bi rekla ljubav nije cvijeće, već kad s nekim možeš šutjeti.
Posljednja stanica bio je kolodvor. Selio se kod svoje obitelji jer više nije mogao sam živjeti zbog zdravlja. Kad je izlazio iz auta, shvatio sam zašto baš taj večernji sat htio je reći zbogom svom životu dok svi ostali slave ljubav i budućnost.
Na peronu mi je stisnuo ruku:
Hvala što nisi pitao previše. Danas svi gledaju samo zaljubljene, a ne vide one koji su sami. Hvala što si me vidio.
Otišao je prema vlaku, a ja sam još sat vremena sjedio i gledao onu tisuću kuna. Osjećao sam kao da držim u ruci ne novac nego povjerenje čovjeka koji mi je dao svoj posljednji zagrebački večernji sat.
Vrijeme je prošlo, sve se promijenilo. Ali svakog 14. veljače sjetim se tog profesora. U moru cvijeća i buke tražim očima one koji vole tiho i oni koji u tišini liječe rane.
Jer prava ljubav nije samo ruka u ruci, sad i ovdje. To je sjećanje kroz godine, kroz udaljenosti, čak i preko smrti.
Danas budi malo pažljiviji prema strancima. Možda baš tvoja tiha prisutnost nekome znači posljednje svjetlo u prozoru.
Zašto ovo dijelim baš sad?
Jer svi negdje žurimo. U putnicima, prolaznicima, susjedima, vidimo samo funkcije. A za svakog od njih skriva se cijeli svemir.
Danas vozim drugačije. Gledam ljude u oči. Slušam. Nikad ne znaš čiji put voziš možda je to najvažnije putovanje u njegovom životu.
Budi onaj koji će stati. Koji će slušati. Koji će ostati čovjek do kraja.
Jer svijet ne drže novci, nego takvi kratki, večernji razgovori.
