Prekrit će mati izdanak granama
Mira je bila trudna. Saznalo se to u selu i školi istog dana, kao požar. U školu je došla doktorica na redovitu kontrolu, i svi su razredi jedan po jedan odlazili do nje, prvo dečki, pa cure.
Jesi li ti trudna? došaptavale su se Iva Samardžić i Ljiljana Beg.
Valjda jesam, tiho i mlako odgovorila je Mira, stojeći pred doktoricom.
Medicinska sestra naglo je podignula pogled, usta su joj ostala otvorena.
Iva je na pola oblačenja zastala s haljinom na pola glave, a Ljiljana je već izlazila iz ordinacije, širom razrogačenih očiju i zagrizla je gornju usnicu. Tako je i izašla.
Cure, Mira je trudna! odma je izletila u hodniku.
Sve se to događalo nakon nastave. Vijest se proširila školom, a već za par sati znalo je čitavo selo.
Kad je Mirina mama, Ružica, stigla busom iz Zadra s posla i svratila do trgovine, a zatim po blatnjavoj ulici od kiše hodala prema kući, svi su je posebno toplo pozdravljali. Bake su mahnule s prozora i doviknule joj Dobar dan.
Danas su baš svi dragi, što mi je promaklo? pomislila je Ružica, usput se pogledavajući ima li joj kakve nezgode s odjećom. Otkud ta pažnja?
Otključala je vrata, u kući nema ni Mirinega očuha, Josipa, koji je bio na noćnom dežurstvu, a ni Mire. Znači, negdje kod Mile, na likovnoj. Na likovnoj je Mira mogla sjedit danima, toliko je voljela crtati, ni doma je se nije puno moglo nagovoriti na kućne poslove.
Bilo je dana kad je Ružica znala vikati, da to crtanje nema smisla, pogotovo kad bi škola trpila. Posla kući uvijek ima dovoljno. Ali kasnije je shvatila deseti je razred, s učenjem štuca, ali s crtanjem možda može upisati likovnu akademiju. Mira je crtala sve moguće, njene slike često su osvajale nagrade na školskim i županijskim natjecanjima, izlagali su ih na raznim izložbama.
Karakterom joj Mira nije bila slična. Ružica je uvijek bila razgovorljiva, otvorena, dok je Mira bila povučena, uvijek u svom svijetu. Teško bi iz nje izvukla riječ. Samo dok je crtala, zaboravila bi na svijet.
Njen profesor, gospodin Maksimilijan, bio je poznat u Lici, lokalni slikar povratnik, kojeg je Ružica izuzetno cijenila. Govorio je da bi Mira bez problema mogla na likovnu Akademiju.
Mira se vratila kući u sumrak. U rukama nosila štafelaj i mapu.
Napokon! Gdje ste bili?
U šumi, crtali.
Malo vam je rano, još nije ni proljeće pravo zamirisalo. Daj pokaži? Ružica brisala ruke o kuhinjsku krpu. U zadnje vrijeme voljela je gledati Mirine slike nedovršene, promatrati kako se iz skica rađaju slike.
Mira je pogledala mamu, očito još nisu obavijestili. Baš su je na povratku zaustavile poznate osmašice:
Miro, što lažu za tebe? Kažu, trudna si…
Nek pričaju, rukama zauzeta, samo je produžila.
Pa, je l istina makar? dobacile su, ali Mira ne odgovara.
Zašto još nisu javili mami? Jednostavno, doktorica i sestra su s auta otišle, prije nego se majka vratila, a razrednica Elvira, koja inače živi blizu, uvijek je spora, mora prvo sama sve u glavi probaviti.
A susjede i kumice šutjet će, ako znaju, a u lice neće ništa pitati. Nisu to glupa djeca iz razreda.
Mira je izvadila papir i okrenula prema mami. U prvom planu usamljena breza, još bez lista. Čini se kao da je sama izrasla iz tamne šume, blago se okreće prema natrag, zaštitnički ispružila tanke grane prema samo jednom mladom izdanaku, koji se stisnuo uz deblo. Još nije bilo boje na papiru, ali skica već živa, vizija nevjerojatno lijepa.
Pa gdje to ima kod nas takva breza? Ružica nije mogla prepoznati krajolik.
Nigdje, odmahnula je Mira, Slikali smo kraj potoka, puno je breza, izmaštala sam…
Otišla je spremiti crteže i presvući se. Trebala je stići prije razrednice reći mami. Al neka još pojede, može i kasnije reći. Neka mama još malo bude vesela.
Skidala je školsku haljinu kad u prozoru ugleda Elviru, koja se klatila iznad niskog dvorišnog sjenika.
Eh, nije uspjela! Samo u hulahopkama i majičici izletjela je Mira u kuhinju.
Mama, ide razrednica. Nemoj se iznenaditi i ne viči, molim te. Onda ću ti sve objasniti. Da znaš, ja sam… trudna.
Ružica je zablejala usred kuhinje, a Mira je obukla staru dvorišnu jaknu i krenula otvoriti vrata razrednici.
Zna li majka? tiho je pitala Elvira.
Mira je kimnula.
Dobar veče! pjevušila je razrednica, lice kao da je došla na sprovod.
Dobra večer, gospođo Elvira, Ružica je na brzinu pokupila stvari sa stola, nekako tijelom krišom pokrila punu sudoperu, Hoćete u sobu?
Premjestile su se u sobu. Mira je brzo potrpala svoju odjeću u ormar. Ružica i razrednica sjele su na kauč, a Mira nasuprot njih. Ostala je u jakni.
Neću vas dugo, još ništa ne znam, reko ravnateljica da popričam s vama. Što mislite?
Pa eto, Ružica raširi ruke i zbunjeno gleda kćer, A ti, u toj prljavoj jakni… Presvuci se!
Mira bi rado pobjegla, ali sve joj je bilo u toj istoj sobi. Kuća mala: kuhinja, soba i mali mračni špajz, samo tankom šperpločom odvojen, u kojem spavaju mama i Josip.
Zavukla se u ormar po kućnu haljinu. Slušala je razgovor.
Od koga je trudna? Ništa mi nije jasno, govorila je Ružica.
Upravo sam došla da to doznamo. Nije još ni punoljetna, znate. A to je kazneno djelo. Sramota za školu. Jedva da su nam maturalni ispiti za par tjedana… Svašta moram slušati, široko je cvilila Elvira.
To mora biti neka greška. Nije moguće!
Kakva greška? Priznala je doktorici.
Čuli su se majčini užurbani koraci:
Miro, dođi. Sjela je na stolicu, pogureno. Je li stvarno trudna?
Kimnula je.
Od koga? S kim, kćeri… Ružica zastala, prvi put zamislila da njena kćer ima odnos, lice joj planulo sramom.
Mira šuti. Elvira je nastavila:
Moraš, Miro, shvatiti, to će se ionako doznati. Policija će pitati sve dečke. Možda hoće i ženiti? Tako bi bili mirni. Reci, s kim si bila?
Mira i dalje šuti.
Razrednica šmrknu, ustane.
Zna se, Mira ne govori puno.
Ali nije ona imala dečka, nikada, zaplitala je Ružica.
To je i najgore, Elvira navlačila čizme, Kako ćemo znati tko je? Možda neki stariji? Je li neki odrasli, Miro? ona šuti.
Izašle su Ružica i razrednica zajedno van i dugo još razgovarale u dvorištu.
Mira je gledala zbunjenu mamu. Krhka, bose noge u kratkoj kućnoj haljini, navukla staru jaknu kćeri. Zabrinuto nešto objašnjava i klima glavom.
Najviše ju je bilo žao mame. Zato joj nije ranije priznala. Nije našla trenutak, nisam htjela.
Mama je zadnjih mjeseci živnula. Ljeti je upoznala Josipa, u drvnoj industriji, mlađi od nje deset godina, pa se trudila našminkati, biti moderna, nosila kratke haljinice, bila vesela, šišala se kratko. I u kući je postalo življe. Mira je bila isprva sretna zbog mame. Napokon je i ona odrasla, Mira je ionako sve manje bila doma.
Ali posljednjih mjeseci mama i Josip su se često svađali. Josip je gledao druge žene, mama je brinula za svoj godine. Kod svake svađe bi ga ljubomorno napadala.
Miri se sve više činilo da Josip tu neće dugo ostati, da će jednom ipak otići.
A sad još i ona sa svojom trudnoćom, to je bilo zadnje što je mami trebalo. Zato joj nije nikad stigla izgovoriti…
Miro, ajde, pričaj! Kako je to, od koga, što ćemo? Elvira veli da moraš u bolnicu. Tko je? Kako je bilo?
Ružica je čekala, kćer će valjda sve objasniti, možda je greška?
Nemoj pitati. Idem spavati.
Mira je legla, okrenuta licem prema zidu. Ružica ju je pokušala natjerati da se ustane.
Mira! Vstaj, razgovaraj s majkom!
Ali Mira se nije ni pomaknula.
Ružica je zgrabila Ramenu, prisilila je da sjedne.
Pa od koga? Reci mi, kunem se, glavu ću mu okrenuti, tom gad…
Nemoj, molim te…
Kako nemoj? reci tko je?
Ja sama, mama, nitko drugi.
Kak sama?
Mračna slutnja zaljuljala Ružicu. Je li profesor, on? Na ples nije išla, s dečkima nije bila, na likovnom je najstarija…
Sutra uzimam slobodan dan i idemo u bolnicu! lagano se smirila Ružica, sjela na kraj kreveta. Mira se opet okrenula prema zidu.
Na vratima vratareće žilica na Mirinom vratu trzala je, i mama je to gledala s tugom netko ju je povrijedio! Ružica se spremi, odmah će kod profesora. Sad je najbolje, vani večer, ljudi se vraćaju doma, mlade mame guraju kolica, bakice na klupama…
Kroz blato do kuće profesora, kroz vrtove, da je nitko ne vidi pred kućom, usljed ogovaranja. Treba skoro sve selo proći.
Ponizno ju je boljelo nikada nije mislila da će ovako dolaziti zbog takve stvari čovjeku kojeg je poštivala.
Život je išao, sve je bilo dobro, a sad…
Kuća zarasla u jorgovan, lišće se drmalo na povjetarcu. Ružica duboko udahne i gurne vratašca koja lako popuste. Na verandi dugi stol, na njemu boje, papirići, velika staklenka puna kistova, stolci i klupe, štafelaji u kutu.
Odjednom je ušla u strah. A što ako griješi?
Htjedne otići, ali vrata kuće se otvaraju, pojavljuje se profesor Maksimilijan, u kariranoj košulji, u rukama kruh, žvače.
Oprostite, zakopča košulju, Dobro večer! Dođite, baš večeramo.
Dobra večer, al ovdje je lijepo, hoćete van? Ili da ipak kasnije dođem?
Zna da živi s mamom. Treba mu reći nasamo.
Mama će donijeti čaj. Proljeće je za čaj na verandi.
Znate, nije baš vrijeme za čaj. sama se izlane Ružica.
Profesor je gledao pažljivo.
Znam. U selu vijesti lete.
Tko vam je rekao? Mira? upita, nelagodno.
Ma ne, učenici su već razglasili.
Profesoru, ona nije takva, vjerujte…
Mira je čudo od djeteta. Jako volim vašu kćer.
Ružica ga pogleda, zbunjena.
Da, rukom prođe po stolu, Nigdje ne ide osim škole, doma i ovdje k vama.
Znam. Zaljubila se, valjda. Jeste saznali u koga?
Ne. U tome je problem.
Upravo tada izlazi profesorova majka, starica Zora, sa samovarom.
Kad joj ga je ostavila, Ružici je postalo neugodno i sumnja se raspršila.
Nudio joj je voćni pekmez, čaj, gledao joj u oči:
Želite saznati krivca? Vjerojatno i mene sumnjate profesor je bio mudar.
Ne, gospodine… otrgne se, što joj je sada bila smiješna pomisao, Ja samo… ne znam što bih.
Znajte, mene zanimaju žene, ali gledao bih vas možda, ili neku kao vi, ali nikad učenicu-djevojčicu.
Nije, nije to, nego… možda vi znate, ona vas poštuje.
Ne, to nije tema za razgovor s muškarcem. Mira osjeća svijet iznutra, ne voli pričati. Ima svoje razloge.
Smračilo se, treba doma.
Pratit ću vas dijelom.
Ne treba, hvala.
Kada treba roditi? upita Maksimilijan.
Na jesen, valjda.
Dok su još kratko pričali, naiđe stara Zora, ponudi raskošnu večeru.
Hvala, sve je odlična, Mira je zlato, slavna cura. Ne grdi je, Ružice previše. Nek rodi dijete, to je radost…
Ružica ode kući, brzo se smračuje. Svježina grize obraze, a niz cestu onaj život što dalje teče.
Kraj nasipa, u daljini tiha je rijeka. Još se zeleni nebo, ali večer je pala zemljom, sve je mirno.
Dobri Maksimilijan. On sigurno ne. Gle, što reče? Ako ne govori… ima razloga. Ali zašto njoj, majci, ne želi reći?
A onda ju presijeku bolna misao možda Josip? Možda ćaća, očuh? Zato šuti?
Sve više počela je vjerovati u to dok se vraćala. Nije će priznati, Mira nikad.
Treba razgovarati s Josipom. On se vraća s dežurstva, ali i ona mora na posao, a onda pravi bolnicu za ginekološki pregled. Bit će vremena.
Što je više mislila da je Josip otac, to je više i povjerovala. Mogao je, bio je slab na žene, a Mira? Silom možda?
Na čelu se skupljao znoj, bilo je teško i strašno… još se iz ženskih dubina javila tupa ljubomora k vlastitoj kćeri.
A što, ako nije? Nije možda oduzela joj je Mira žensku sreću? Postalo joj žao svih mjeseci uzaludnog nastojanja da bude vrijedna, bolja od mlađih.
Kćer je spavala. I Ružica nije htjela više ništa.
Ujutro, skrivajući pogled, probudila ju je, spremajući stol za Josipa, što dolazi čim one odu.
U bolnici doktorica je postavljala pitanja, ispunjavala papire… Zna li škola? Mora prijaviti… no, bila je ljubazna. Isti dan su obavili i pretrage.
Porodila bi se krajem rujna. Ružici, svaki podatak bio je novi šok nije joj vjerovala.
Mira je sama, mirna, nekako pospana.
Misaona fiksacija da je Josip otac nije dala mira Ružici. Gnjev se nakupljao.
U školu su došli policija i inspektorica iz Šibenskog ureda. Ispitivali su djecu iz razreda, prvo djevojke, koje bi izlazile ozbiljne, crvena lica.
Možda je Sivko? On je jak kao bik, šalili se dečki i pokazivali na dobrog, ali mentalno zaostalog kolegu. S tim bi mogao.
Sivko je klimnuo. Nasmijavali su se, al svima je bilo nelagodno.
Na podnu prozora sjedio je Željko, nije se šalio, šutio je i gledao prijatelja Antu. Kad su ostali, šapne:
Ante, vi ste se viđali i oko Nove godine…
Ma ti si blesav. Šta ti je?
Pa prošli smo dva puta, nisi l nešto radio? Samo ne budi budala, čuješ?
Ništa nije bilo. Ništa.
Oni su nakon mature planirali upisati vojnu školu.
Poslije ispitivanja iz škole su otišli do Mirine kuće, tamo je bio samo Josip, spavao je nakon smjene. Nije znao gdje su šokirala ga vijest. Kad su ga pitali za prijavu, moralnu odgovornost, bio je uzrujan.
Kad su se Ružica i Mira vratile iz bolnice, dočekali su ih nenajavljeni gosti.
Ružica se uzrujala, pogubila u pola rečenica, lupala poklopcima, na kraju i briznula u plač.
Mira je, suprotno mami, bila staložena, gledala ju tugaljivo, odgovarala pitko.
Htjela si prati veš, mama šapnula joj je.
Ružica je otišla pokrenuti veš mašinu.
Možeš li reći tko je otac djeteta? pita inspektorica.
Nema ga odgovara Mira, s blagom ironijom.
Hajde, odrasli smo, znamo da to nije baš tako.
Kako nije? A sveti duh možda? podigla je obrve.
Daj Mira, nemoj se zezati s nama. Dobro, pitat ću drugačije silom ili dragovoljno?
Što to? namršti se Mira.
Ono što si trudna, ne pravi se…
Rekla sam ništa nije bilo. Samo, propuh, vjetar, proljeće…
Odrasli slegnu ramenima. Nema smisla, djevojka ih ismijava. Mama potpiše papir da nema tužbe.
Tako ne smiješ Mira! odmahivala je glavom Elvira, Mi sve za tebe, dopuštamo mature, pripremaj se doma, atestat ti je osiguran. Trudimo se…
Mira ih je otpratila, nazad u dvorište, a kad se vratila unutra, čula je svađu.
Ružica je optuživala Josipa za ono što nije učinio.
Pa kako si mogao?
Mira nije na prvu shvatila, kad je skužila, oči su joj narasle.
Mama, šta ti je? Nije on! Ni blizu.
A tko je? Tko? Nestani! Uništila si mi život! vrištala je. Onda opet protiv Josipa, Stara sam ti, što? Prestarjela? Bježi!
Ružica je vikala, Josip je mirno sjedao, spremao stvari.
Miri su oči bile pune suza. Sve što je majka vikala, bilo je iz nemoći, ali nije mogla suspregnuti suze. Izašla je, šmrcajući, na verandu i cijedila veš kroz valjak.
Mama je skupljala krivnju, vikala, plakala. Tada Josip ustane, izvadi narančasti kofer ispod kreveta.
Nije mi se dalo baš danas otići, ali…
Počeo je spremati robu.
Ružica je ukočena gledala, pa prošaptala, slomljeno:
Dobro, Josipe. Oprosti. Ostani.
Ali on je nastavio pakiranje.
Ženska je sreća odlazila iz kuće. Što je sama napravila! Svojim sumnjama sve uništila.
Josipe, oprosti mi, molim te!
Radio je urlalo u kuhinji, Josip je pojačao još više.
Mira je kroz prozor promatrala, majka mu nije dala van, ona nije voljela kad je otišao.
Josip joj odgurne mamu, izađe iz kuće, a Mira vidi kako trči za njim, gleda ga, doziva, vuče za rukav…
Ružica je stala tek kod autobusne stanice. Stajali su ljudi. I ona.
Polako je krenula kući. Osjećala se najnesretnijom ženom na svijetu ostavljena, sama, stara, kći joj trudna.
Nekad je i majka nju izbacila iz kuće kad je zanijela. Napravila je abortus, kasnije je Miro rodila u braku. Ali suprug je pio, tukao je, pobjegla je s djetetom. I taman se činilo da dolazi sreća. Ali…
Je li ona kriva? Shvatila je, Josip bi otišao i bez svega. Samo je trebalo ostati mirna…
Bože! Mira!
Zašto je tako vikala na nju? Što joj je sve izgovorila?
Požurila je kući, gotovo trčeći.
Miro! tiho, pa glasnije, Miro, gdje si? Miro!
Obišla kuću, nije je bilo. Nedostajala je jakna, čizme.
Kamo bi otišla?
Kod profesora? pomisli Ružica, stoji nad Mirinom slikom breze.
U toj brezi, okrenutoj prema šumi, prepoznala je sebe, a nježni izdanak, krhak, mladi svoju djevojku. Kako traži njezinu zaštitu…
Bože, što sam učinila? U kući hučalo je radio.
Zgrabila je maramu i izletjela iz dvorišta.
Miro!
Tišina. Samo znatiželjna susjeda provirila na ulicu.
Otišla? Kamo? Samo, nek si što ne napravi…
Ružica je opet po ogradi, vrtovima, granje joj s grebena tuče noge.
Miro! trči, ne vidi put.
Kod rijeke je, raskopčana jakna, marama se odvezala, diše teško.
Osvrće se.
Tada ugleda poznatu malu figuru s košarom, kako odlazi niz put. Mira stane, iznenađena. Mama dotrči, raščupana, preplašena, hvata zrak:
Kamo si krenula? otrgne joj iz ruku košaru, Kamo?
Preko veša, prignječene štipaljke.
Na rijeku, na ponte, isprati. Mama, što ti je?
Ružica naprijed, do rijeke, veže maramu, prede dah:
Jesi luda, tegliti težinu, ne možeš. Ja ću s tobom.
Zakopčaj se, mama, prehladit ćeš se!
Ma nije ništa, toplo je. Voda je hladna, ti ruke ne umači, ja ću. Zamisli, hoće roditi dijete, a da se prehladi!
Na pontama žene peru veš. Ružica diže glavu. Dosta je skrivanja njena je kći trudna, i već je voli. Neka proba tko reći riječ.
Dobar dan svima glasno pozdravi Ružica, Miro, ti samo ocijedi, ne diži, ti si trudna, a ne da tegleš!
Žene se osvrnu i prate pogledom dvije sitne figure. Majka i kći zajednički peru veš.
Njima se dogodilo tko zna što, ali nisu izgledale nesretne smijale su se, šalile i brinule jedna za drugu.
Miro, kad su išle kući, reče Ružica, Profesor Maksimilijan kaže možda još stigneš na izvanredno u kolovozu, do poroda. Ići će ti on s tobom, rekao je. Dobro je, poslušaj ga.
***
P.S.
Noću, lagano kucanje na prozor. Mira protrlja oči, makne cvijet, otvori. Hladan, vlažan zrak navre u sobu.
Na prozor se popne Tomislav, iz razreda.
Bok.
Bok, što radiš ovako kasno?
Ne mogu spavati, Tomislav izbjegava pogled.
Tomo, nisam rekla nikome, ne boj se.
Ne bojim se, samo… Kako mama?
Mama? Najbolja na svijetu, sve razumije. Bit će dobro.
Moja ne bi. Zna li za mene? Tomislav pognuo glavu.
Nitko ne zna, rekla sam.
Dobro… Dolaziš na maturu?
Naravno. Pripremam se.
Meni baš ne ide, policija nas straši s kaznama. Frka je…
Mira šuti.
Tomo, ne brini, nitko neće znati. Uči za prijemni, idem dalje za vojnu. Sretno.
Hvala. A treba što…?
Ne, stvarno ne treba.
Dobro, ti se nemoj mučiti. Idem. Bok.
Skočio je na zemlju, preskočio ogradu i otišao sigurnim korakom putem svojih snova.
