Kad bih dolazio kod Zorane, vidjelo se kako iz minute u minutu postaje smušenija. To je bilo od sreće. Počela bi zujati po stanu, presvlačiti se, skrivati odjeću ispod jastuka što ju je isprobavala prije mog dolaska i vaditi uvijače iz kose. Onda bi otrčala u kupaonicu, tamo se počešljala i namazala usne. Poslije toga, u svom punom sjaju, izlazila bi konačno k meni.
I pravo da vam kažem, kako i ne bi bila radosna? Razmislite samo.
Zorana je bila samohrana majka. Prava istina je da nikad nije ni bila zaista udana. S Aleksandrom je hodala možda mjesec, dva, i onda je on nestao iz njihovog Splita na svoje rodno mjesto, koje Zorana do dana današnjeg nije zapamtila. Ne zna je li momak bio iz Bosne ili iz Vukovara. Kod njih je na tržnici radio, a što točno Zorana nije imala pojma.
Nestao je, dakle, njezin Aleksandar, svjetlo njezina života, ostavivši je lagano trudnom, svega malobilo je tek dva tjedna trudnoće, sama nije ni znala. Kad on nije došao prenoćiti, i kad ga nije bilo više od mjesec dana, Zorana je skužila ostala je sama.
Kad je došlo vrijeme, rodila je, kao iz topa, dječaka. Lijepog kao slika! Imala je po kome biti Zorana je sama bila prava dalmatinska ljepotica, a Aleksandar je bio prekrasan mladić.
Moram reći, s djetetom joj se posrećilo. Bio je miran, pravi mali med. Spavao bi stalno, a kad bi se probudio, ozbiljno i marljivo bi sisa maminu dojku. Srećom, Zorana je imala mlijeka kao prava slavonska krava. Mogla bi i blizance podojiti.
Slavko tako ga je nazvala po glumcu Vjekoslavu Afriću, kojeg je gledala u starom filmu Gospođa ministarka dok je bila trudna bio je djetešce puno sunca. Kad je Zorani trebalo skuhati ručak ili pospremiti stan, raširila bi deku po podu, okružila je stolicama pa bi u taj improvizirani box stavila Slavka. Dala bi mu svoju staru torbu, uvijače i malo krpica za igru. Dijete je sjedilo i tiho se igralo, bez plakanja i zahtjeva. Čak i kad je jednom zaglavio glavom između stolica (vjerojatno pokušavši izaći), samo bi gunđao i pokušavao malim ručicama raširiti stolice.
Kako je rastao, nije bilo većih briga s njim. Zorana bi ga pustila da ide van igrati se u dvorištu, samo bi mu rekla da svakih deset minuta dotrči do prozora (živjeli su u prizemlju) i dovikne: Mama, evo me!
Sat nije imao, pa je umjesto svakih deset, trčao svakih tri minute i zvao dokle god ona ne bi pogledala i odvratila: Dobro, sine! Ali, jednom nije htio otići. Pitala ga je: Što je bilo, Slavko? Odgovorio je: Nisi mi se osmjehnula… Tek tad bi mu mama veselo poslala osmijeh kroz prozor i on bi odjurio natrag djeci.
Jednog dana, Slavko je opet vikao mamaeemee, a kad je Zorana pogledala, u naručju je držao mačića.
Mama, teta iz susjedstva mi ga je dala. Rekla je zove se Bartol, i još rekla da ćeš ti biti sretna i da ga pazimo skupa.
Slavko je bio toliko iskren i sretan, da mu Zorana nije mogla drugo nego uzvratiti osmijehom. Onda je rekla:
Ma Bartol je sigurno gladan. Idite vas dvojica doma, natočit ću mu mlijeka.
Sin i mačić dotrčali su kući. Slavko je bio presretan, a Bartol tek u fazi da će jednom možda biti.
Tako su živjeli troje dok se nije pojavio Marko.
Marko je bio Zoranin vršnjak, nikad oženjen. Čvrst čovjek, pristojan i ozbiljan, a opet nije bio star. Radio je u tvornici namještaja i dobro zarađivao. Počeo je dolaziti kod Zorane za vikend, ostajao bi noćiti. Malo je pričao, dosta jeo, pio tek ponekad. Zorana je za njegov dolazak uvijek hladila bocu Pelinkovca u ledenici, uz koju je Marku poslužila čašicu onu jednu malecku, na kratkoj nožici. Njemu su baš te čašice bile simpatične.
Toga puta bilo je sve kao i obično. Marko je stigao, stisnuo ruku Slavku u hodniku, a onda sjeo u dnevnu dok se Zorana spremala. Onda su svi troje ne, četvero, jer Slavko je držao Bartola u krilu gledali skupa televiziju, pa ručali.
Poslije ručka su, po tradiciji, svi malo zadrijemali jer su navečer planirali prošetati parkovima.
Kad je Zorana zatvorila Slavkovu sobu i legla uz Marka, glave položene na njegovu ruku, prvi put je spomenuo vjenčanje:
Mislim da bi zasad kod tebe živjeli. Poslije ćemo nešto zajedno riješiti, ili moju stan iznajmiti pa da imamo više kuna u džepu… Ali, čuj, Zorana, samo da znaš… Mačke baš ne volim. Morat ćemo dati Bartola nekom drugom…
Bartola, ispravila ga je Zorana, osjetno napeta.
Da, Bartola, vašeg… promrmljao je Marko i zastao, pa ozbiljno dodao, kao da je to već riješeno:
A Slavka ćemo mojoj mami u selo poslati. Zrak je tamo čist, škola dobra. Mi smo još mladi nama će biti djece koliko poželimo.
Glava Zorane na njegovom ramenu bila je kao od kamena ni makac. U toj tišini ležali su još nekoliko minuta. Onda je Zorana šutke ustala, kao da je prvi put gleda golog, zamotala se u kućni ogrtač i prišla njegovoj odjeći na stolici. Uzela je njegove hlače, pružila mu ih i rekla:
Evo, tvoje hlače pa obuci i idi.
Kuda?
Svojoj mami, u selo. U taj čisti zrak Nama troje je sasvim dovoljno našeg parka.
Tako sam naučio: nije dovoljno ne biti sam. Važno je s kim dijeliš svoju sreću i toplinu doma, i nikada ih ne trebaš mijenjati za tuđe ideje o životu.
