Jelena je provela cijeli dan uz štednjak, zaboravila na život i zdrav razum. Kad zvono na vratima. Tolikovi rođaci došli, sjeli za stol, nacičkali se ko sardine. Prva se javila teta Ruža:
A gdje je meso?
Evo, imaš guščetinu punjenu, ljubazno odvrati Jelena.
Teta Ruža je tada teatralno ustala od stola, kao u nekoj sapunici:
To nije hrana za ljude. Ferdinande, spremi auto, idemo doma!
Tolika nije trebalo nagovarati:
E Jelena, živi sama kad već ne znaš kuhati!
Počeo je nabrzinu trpati svoje stvari u torbu.
Halo, Vesna? Jelena je. Kaj? Jelena, velim! Veza ti je ko mobitel u tunelu.
Zašto zovem? Neću vam doći ove godine, neću, ni za Božić ni za Novu.
Zašto? Pa čemu? Ti i Zoran, tvoja kćer s mužem i djecom, svi sretni i siti. Ja pojedem rusku salatu i na taksi po duploj tarifi? Znaš da ne mogu prespavati kod tuđih.
Što ću raditi? Ništa, spavat ću, uživat ću u miru.
Prošlo je pet godina odkako me ostavio nema više ni razvoda, ni fešti kod tebe, ni prenatrpanih jastučića po podu.
Kaj? I ti si htjela zvati? Putujete? Gdje? U Split, kod tetke Zorane. Sretan put i neka je što manje zastoja. Problem? Koji problem? Dolazi netko? Bože, koja je to Anamarija? Ne, kćer sestrične? Ti mene zezaš? Smjestila bi je kod mene? Kako znaš da ne volim strance po kući, ali ajde nek dođe, spasit ćemo se obje zime. A, crkla veza!
S gađenjem Jelena spusti slušalicu.
Sjede ona još malo, pa razmisli možda i bolje, da nisam sama za blagdane. Ruku na srce, mogla bih bar salatu složiti. Meni su sendviči doručak, ručak i večera, ali gostima trebaš malo više od par šnita šunke.
Stavi kuhati krumpir, nasjeckala peršin i zadubila se.
Prije, dok je bila udana za Tolika, ovako mirno nikad nije. Već tridesetog raspali bi mu rođaci iz Brčkog do Zadra. Kužina bi eksplodirala: para, mast, ni otvoreni prozor ne bi pomogao.
Kuhala se sarma, pekli slani kolači, pržili faširanci. Jelena je služila, maraton između stola i frižidera, i još joj nisu dali ni noža u ruke otkako je jednom složila salatu s avokadom.
Fuj, kakva je to izmišljotina, zgrozila se teta Ruža, a svi iz sela samo klimaju glavama.
Ali njima nije fuj kad im iz usta curi majoneza, gunđala bi poslije Jelena, a svi muški odmah za stol s rakijom, pa do dvanaestog dana Božića se ne miču.
A drugog u siječnju svi pokupiše ostatke i nestanu. Jelena onda sedam dana riba podove, pere tanjure, prije nego što Tolik ponovno nahuška rodbinu.
On dođe iz sela loše volje, neobrijan, svježa doza prijekora o tome kak se on oženio ženom koja ni zapršku ne zna napraviti. Pa vadi onu Vjeru na sto, tebe nisam nikada trebao, ti si mi upropastila život.
Šutjela je, misleći da je sve možda istina jer stvarno nije znala kuhati onakva jela kakva je on volio od djetinjstva. Sve tri vrste masti, još da može, i špek bi s mlijekom popio.
Jedina utjeha bila joj je stara prijateljica iz razreda, Vesna. Kad je Vesna dosadila slušati uvijek iste žalopojke, naredila joj da okupi muževu rodbinu s ultimatumom: “Sama ću sve spremiti, vi samo dođite”.
I tako proveli su dan spravljajući lagano, a ipak ukusno veselo, dođe rodbina, a teta Ruža opet gunđa.
A meso? razočarano pita ona.
Evo ti puna guska, smiri Jelena.
A pire krumpir? ne smiruje se teta.
Teta Ruža ustane, podignutog nosa: Pripremila si hranu za krave, ništa za ljude. Hajd doma, Ferdinande.
Svi naglo ustali, pokupili kapute, i tres! vrata se zalupila.
Zbilja uzdahne Tolik, napne mišiće.
Idem i ja! povikao je za njima,
Ne zaboravi torbu! doda Jelena, izvadi mu prastaru Pavle sport-torbu.
Živi sama, smaračice. Ja sam se snašao, a ti snalazi sam(a)! nabaca on stvari i ode.
Kada je voda proključala, Jelena se trgnula iz misli. Podigne poklopac, a tada opet zvono! Aha, to je valjda ta Anamarija, misli Jelena i otvori vrata.
Prije nje muško, krupniji, oko četrdesete, brk do ušiju.
Ja sam, naravno, Anamarija nasmiješi se: Zezam, Igor Zoranić, sestrić od Zorana. Došao iznenada, a oni svi otputovali u Split. A vi ste sigurno Jelena?
Jelena zbunjeno kimne: Ali Vesna je pričala o nekoj kćeri
Igor se nasmije: Ma, moguće da ste loše čuli, veza je bila ko iz špilje.
Jelena slegne ramenima: Pa dobro, kad ste već tu, izvolite.
Ništa se ne brinite, ja sam kratko, imam kartu za prvi navečer, nisam stigao ranije.
Jelena ode do kuhinje, ocijedi krumpir, već joj jasno zašto svi iz Zagreba bježe na selo.
Igor zadirkivački upita:
Samo s jednom salatom ćete dočekati Novu?
Iz Jeleninih usta, ni sama ne zna kako, izleti: A vi ste navikli na devet slijedova? Da bude pečena prasetina, i kanta francuske?
On planu smijeh: Daj, molim vas, to ne mogu vidjet očima. Dajte mi ribu i sretan sam.
Jelena odmahne rukom: Ribice nemam, a i ne znam vam ja to spremit kak treba.
Još prije no može završiti, Igor odjuri na hodnik, navlači jaknu: Ništa se ne sekirajte, pobrinut ću se ja sad sve! tresnu vrata, da ni stop nije stigla reći.
Jelena prasne u smijeh situacija joj se čini toliko sumanutom da bi svaki režiser od nje snimio komediju. Čekaš neku tužnu ženu, a stigne dečko iz vedra neba.
Prođe sat i pol, Igora još nema, Jelena broji promaju na vratima. Kad napokon zvono. Juri otvoriti, iz uličnog mraka izroni mala jelka, a za njom Igor s punim vrećama.
Pa zašto ste potrošili na jelku, čemu?
Igor stavi je pokraj zida i s osmijehom velim: Kakva bi to Nova bila bez božićnog drvca?
Jelena kroz nos miriše iglice, smije se: Još sam mandarine zaboravila nabavit.
Igor trijumfalno diže vrećicu: Mandarine i pjenušac, bez toga nema fešte! Ajmo, daj mi ruku u kuhinju, sad ćemo bit tim!
Pa onda smiju se, kite jelku, smuljaju ribu, kao da ne pripremaju blagdansku, nego studentsku večeru. Jelena pod Igorovim nadzorom čisti kozice i gleda kako on radi šarana u pećnici.
Točno u ponoć sve spremno. Pjenušac šišti, mjehurići u čašama, kucaju se i veselo: U Novu godinu, s novim srećama! do dna.
Poslije beskrajnog razgovora život, muž, sve greške, sve mane:
Znate, kad smo se vjenčali, on je bio drugi čovjek. Ili sam tako željela vjerovati. Kad voliš, ne vidiš mane, zar ne? Poslije, samo špotanja sve ne znam, nikad ništa od mene, ispriča gorčinu Jelena. Ali vi, jeste li ikad bili udani?
Igor se samo nasmije: Sad sam slobodan. Klasično, ja na brodu, ona već s drugim. Dođem doma, odmah odvjetnik. Ali dajmo nešto vedrije idemo na bruderschaft i pričajmo dječje blamaže.
Ja sam se s dečkima kladila da mogu na jabuku, pa zapela i plakala dok me stric s trećeg kata nije skinuo. A doma kazna, ćošak, još sad boli stražnjica, smije se Jelena.
Ja sam u osnovnjaku stolac direktoru zalijepio za pod, otac me remenom stisnuo za pamćenje, smije se Igor.
Tako su do jutra pričali, smijali se. Jelena zijevnu, Igor ju pogladi rukom:
Idite spavati, dosta, Nova nas čeka i bez planova.
Kakvo spavanje, treba to sve prvo počistiti!
On pobjedonosno: Spavaj, ja ću sve srediti!
Jelena popusti, ode u sobu nije stigla ni sanjati, već je spavala.
Ujutro Igor je budi, nježno:
Jelena, vrijeme je, vlak mi ide uskoro, zaključaj za mnom.
Ona skače: Zar je već večer? Što me nisi prije probudio?
Spavala si kao beba, šteta bilo buditi te. Ja moram, nek ne zakasnim do Glavnog.
Jelena ga prati do vrata: Pazi na sebe, hvala ti na svemu
Igor gricka usnicu, pa zamuca:
Mogu li te opet vidjeti? Kad budem slobodan, mogu doći?
Jelena se zbuni, ali sretna: Dođi, čekat ću te
Poljubi je, nije joj dao ni završiti rečenicu:
Onda, vidimo se!
Jelena još dugo stoji na vratima, miluje usne nasmijana. Jer, nekad ženu znaš stoljeće i razočara te. Nekad ga ne poznaješ ni dan, a imaš osjećaj da si doma.
Eh, čuda za Novu godinu su normalna stvar. Malo sudbine, malo šarma i eto ti novo srce, novi život.
