Za selo je to bila šokantna vijest: Domagoj, kojeg su svi znali kao Marijinog sina, sada je postao njen muž. Susjedi su ih počeli izbjegavati, a i pogledali bi ih ispod oka na cesti. Ogradili su svoje dvorište, spojili kuću i okućnicu. Zajedno su radili u vrtu, skrbili o životinjama. Ali otkako je Marija sve češće odlazila u crkvu, njezin se život iz temelja promijenio. Nekome život prođe lako, u veslju i spokojstvu, a nekome postane težak i pun izazova. Tko može znati što ga čeka?
Marija se svoje majke nije sjećala. Majka joj je umrla na porodu. Otac Josip ostao je s malenom kćeri, sami na svijetu. Neki bi mu dobacivali da malu da u dom, ali Josip o tome nije htio ni čuti: Marija je sve što imam, moje sunce i nada.
Svaki dan bi njihova susjeda Katica, udovica, svraćala k njima. Imala je trinaestogodišnjeg sina Ivicu. Donijela bi večeru, okupala malu Mariju, nahranila je i nosila na rukama kad je plakala. Gledajući Katicu plavim očima, Marijica je prvi put izustila: Mama.
Katica se skamenila. Osjećaj neopisive topline prošao joj je tijelom, a Josipove oči napuniše suzama. Čuješ, Katice? Moja te kći zove mama. Budi joj uistinu majka. Pogledao ju je blago, priželjkujući odgovor. Katica je pocrvenjela i rekla: O svemu ćemo, Josipe, kasnije. Hajdemo prvo nešto pojesti.
Katica je bila deset godina starija od Josipa. No to nije bio jedini razlog njene zabrinutosti. Nije znala kako će Ivica prihvatiti eventualnu zajednicu. A Ivica, zreliji nego što je bio, samo je rekao: Mama, pa mi smo već prava obitelj.
Spojili su kuće, podigli ogradu i stvarno živjeli kao obitelj. Skupa radili u vrtu, pazili na životinje, brinuli za djecu s ljubavlju i poštovanjem. Nitko više ni nije znao tko je stariji; Katičine oči sjale su od sreće. Ali njihova obiteljska idila nije dugo trajala. Jednog dana, dok je Josip pojio konja, desilo se najgore: životinja ga je slučajno udarila. Snažan bol presjekao je Josipa, a Katica je odmah dotrčala i našla ga povijenog od boli. Pozvali su hitnu pomoć. Tri dana su liječnici borili za Josipov život, ali nisu ga uspjeli spasiti…
Nedugo nakon navršene četrdesete, Katica je drugi put postala udovica. Ivica je upisao građevinsku školu, dobio mjesto u domu i stipendiju. To im je puno značilo Katica sada brine sama za malu Mariju.
Od svoje skromne stipendije Ivica bi uvijek donio Mariji kakvu sitnicu. Marija bi mu trčala u zagrljaj čim bi se pojavio u dvorištu. Jednom je donio lutku. Djevojčica mu je sjela u krilo i šapnula: Hvala ti, tata. Katica je osjetila stezanje oko srca kad je vidjela Ivičinu zbunjenost. Ne obraćaj pažnju. Prije toga je gledala stare slike svog tate. Pitala je gdje je on. Rekla sam da radi daleko. Vjerojatno je tebi našla neku sličnost. Ma, proći će je…
Ali Marija je nastavila Iviču tepati tata. Svi su već navikli na to i nisu više ni primjećivali.
Kad je završio školu, Ivica je odslužio vojsku, vratio se kući ozbiljniji i ljepši nego prije. Katica je očekivala da će uskoro dovesti snahu, ali godine su prolazile a on nije pokazivao zanimanje za djevojke. Iz kluba nije izlazio, iz radionice još rjeđe. Sve za Mariju, znao je reći uz osmijeh. Kakva će ona ljepotica postati!
Jedne jeseni, dok je Katica skupljala krumpire, iznenada joj je pozlilo. Sve bi pripisivala umoru, ali sljedeći dan nije ustala iz kreveta. Glava ju je boljela, a noge joj nisu slušale. Ivica je odvezao u bolnicu u Splitu. Dijagnoza je bila strašna: Katica ima tumor na mozgu. Za Ivicu kao da se svijet srušio. Što dalje? Na vašem mjestu, pustio bih majku da umre kod kuće, među svojima, rekao je tiho liječnik.
Katica je sve više kopnila, iz dana u dan. Sve te duge dane i besane noći uz nju bi bila Marija, skrivajući uplakane oči, ne mogavši zamisliti život bez majčine nježnosti.
Prije kraja, Katica je tražila da nasamo porazgovara s Ivicom. Sine, molim te, nikad ne ostavljaj Mariju. Iako niste krv, ti znaš s tobom će biti sretna. Ti si joj obitelj…, jedva je šaptala. Nakon pogreba, Ivičine misli su se stalno vraćale na majčine riječi. Je li to doista molila da se oženi Marijom? Je li to moguće? Cijelog života bio joj je brat, pa tata, a sada bi trebao biti i muž? Ne, to sebi ne može ni zamisliti.
Ivica se povukao u svoju kuću i sve u njoj preuredio, kao da želi započeti novi život. Marija nije znala što je skrivila. Osjećala je bol zbog udaljenosti – nedostajala joj je Ivičina prisutnost, njegova veselost, njihovi razgovori. Gotovo se srušila jednog dana vidjevši da se on odvojio od nje.
Kad je Marija, radeći kao računovotkinja u zadruzi, dobila prvu nagradu nagradili su je s 150 eura kupila je tortu i pjenušac te krenula Ivici. Došla je na vrata, sva lijepa, zračila zadovoljstvom. Da proslavimo moju prvu nagradu, Ivica? Prišla je, a obrazi su joj buknuli od uzbuđenja.
Ivica se nije mogao pomaknuti, gledao je Mariju začaran i bez riječi. Sve mu je odjednom postalo jasno: zaljubio se u nju, i to već davno. Je li Katica to naslutila prije smrti?
Dugo su šutjeli, dok Marija nije hrabro progovorila, sramežljivim glasom priznala da možda nije ispravno, ali ona njega iskreno voli i želi provesti život s njim.
Te nedjelje Marija je otišla na ispovijed. Svećenik ju je pažljivo poslušao i dao blagoslov za vjenčanje, jer po krvi nisu bili povezani.
I tako je Ivica, kojeg je ona zvala bratom i tatom, postao njezin suprug. Prošlo je trideset godina. Odgojili su dvojicu sinova, uživaju u četvero unučadi. Ljudi su pričali štošta, ali Marija i Ivica su shvatili: kad noseš pravu ljubav u srcu, treba biti strpljiv i ne obazirati se na tuđe priče. Prava se sreća mora njegovati, da s godinama ne ugasne.
A ono što Marija i Ivica danas najbolje znaju jest majčinsko srce nikada ne griješi kada svoju djecu blagoslivlja za sretan život.
