Spasiti unuku.
Treću noć za redom govorilo je Mariji jedno te isto noćno viđenje, no svaki put završilo bi s istim jezivim osjećajem. Toliko snažno, da bi joj i kad se sjeti sna, hladan znoj probijao čelo.
Budila bi se usred noći, tumarala po kući, ponekad bi iz navike započinjala jutarnje pripreme. Ipak, slike sna vraćale bi se u maglama uma, pa bi Marija zastala, naslonjena na stol, spuštene glave, pokušavajući ne misliti na to.
U snu joj se ukazivala kći. Kao da je još mala, i kao da se utapa u rijeci. Pruža joj ručice: spasi me, spasi! A ona, kao da je isto u vodi, ali guste struje i slojevi vode ne dopuštaju joj da uhvati dijete. Guši se, nedostaje joj zraka, izranja na površinu
Tad vidi: rijeka mirna, voda duboka, tamna, obale obrasle hrvatskim vrbama. Daleko na mostiću stoji zet Stjepan. Viče mu, ali on je ne čuje, odlazi i nestaje.
Dalje, na brežuljku crkva sv. Vida, tri kupole sjaje na suncu, a obala čudna glatki stone sivi obluci između kojih raste zelen mahovina.
Tada shvati pomoći nema otkud, ponovo tonu pod vodu, traži kćer A nema je nigdje. I ona traži i traži
Budila se Marija oblivena znojem, s prazninom u grudima, pa se prekriži i šapće molitvu.
Treću noć za redom isti san. No ovog jutra, odmah nakon toga sna, nešto kratko i oštro zapeče u srcu. Kao da joj je srce presjeklo prsa.
Uplašeno je pogledala oko sebe, brzo se pribira i sprema. Treba obići susjede, zadužiti kuću, imanje. Treba odmah na put.
Kći s obitelji i svekrom i svekrvom živjela je tri sata vožnje autobusom od Marije. To znači, najmanje dva dana putovanja.
**
Stjepan Juretić bio je neiscrpan. Iako već u godinama, još uvijek živahan, pun želje za životom.
Volio je, jasno, navečer popiti čašicu, ali uvijek samo za bolji san i snagu. Ustajao bi u rano jutro, tražio posla. Tako i danas odlučio je na pecanje, a sa sobom, već ne prvi put, poveo osmogodišnju unuku Ljubicu.
Dani su bili rujanski, topli, ali krenuli su rano pa se dobro obukli. U gumenom čamcu prešli su mirnu Kupu do otočića.
Još uvijek je Stjepan mogao zaveslati do tih otočića, iako su neki njegovi vršnjaci to smatrali velikim podvigom.
Ljubicu je obožavao, nije okorjeo, tražio je njezinu blizinu, a i ona njegovu.
Svi su je zvali Lju, osim tvrdoglavog djeda koji je inzistirao na punom imenu. Lju je voljela izlete na ribolov s djedom. Inače tiha i nenametljiva među djecom, imala je dobrih prijatelja zato što je bila promišljena, nikad nije povrijedila nikoga, a još je znala predivno crtati djevojčice često su lju pitale da im ukrasi dnevnike i bilježnice crtežima.
Voda je nježno njihala čamac, srebrni jutarnji sumrak nadvio se nad njim, a iza horizonta prosipali su se prvi zraci sunca kao crveni luk. Lju je gledala izlazak sunca, željela ga zapamtiti da ga sutra nacrta.
Djed je tog jutra teže disao dok je veslao; ona ga je slušala, uživala u friškoj svježini Kupe, u šuštanju vrba i djedičinu mrmljanju.
Na otoku ih je dočekala koliba koju su sagradili ljetos. Djed je donosio daske baš zato. Ljubica odmah utrčava, ali je unutra još vlažno, pa pomaže dedu oko pripreme štapova. Djed navlači gumene čizme do iznad pasa, ulazi u vodu postaviti pribor.
Ljubica pomaže trči do ruba vode, dodaje stvari, šuška poput vretenca.
Na sebi je imala bakinu staru jaknu i gumene čizmice. Baka je zadala i rubac, ali već joj je bilo vruće, rubac joj sklizio i ostao visiti oko vrata.
Djed, izvijenog vrata, zabacuje udice, postavlja štapove. Ulovili su par ribica, Ljubica se veselila ulovu, gledala je ribe kako se u mreži otimaju. Kad je sunce ugrijalo zemlju, skinule su jakne, Ljubica je izula čizme pa radoznalo gazila po plitkoj vodi.
Djed je zapovjedio vrijeme je za objed.
Pili su čaj iz termosice, jeli kruh s prešom i bakine buhtle. On je pričao o ribama, o rijeci, uzdisao, trljao prsa.
Ljubici je duša bila mirna Kad su ptice zapjevale, a pčele zujale, san ju je svladao. Legla je na bogato plavo pokrivalo na suncu i usnula.
Ne zna koliko je spavala. Probudilo ju je žarenje sunca na obrazu. Puzala je do kolibe, htjela se sakriti od sunca.
Iz kolibe pogleda prema rijeci djeda nema. Čekala je, misleći da će se pojaviti, ali njega nije bilo dugo.
Izišla je i krenula prema vodi. Tada ga ugleda nekako je nespretno ležao na boku, ruka zabačena natrag, noge u vodi, u trstici.
Počela ga je buditi, dozivati, ali nešto je bilo čudno nije mirisao ni na duhan ni na vatru kao obično, mirisa uopće nije bilo, bio je hladan i stran.
Tad ju je preplavila spoznaja, ustuknula je.
Djede! Je li moguće, umro je!?
Opet je potrčala do njega, gurala ga, otvarala mu oči prstima, a kad više nije mogla probuditi ga, zaplakala je dugo, glasno, do slabosti.
Onda je, s nosom punim suza, povukla čamac do vode.
Još jednom je dotrčala do djeda – učinilo joj se kao da se mrda, ali kad je osjetila zadah smrti i preplašila se, gurnula je čamac u vodu, smočila noge i popela se.
Mislila je da će brzo doći do obale. No, vesla su mlatila kao po gustoj kavi, snage joj je ponestalo, sunce je peklo, a očaj je pritiskalo. Brzo je posustala i prepustila se vodi.
No, Kupina je bila snažna nosila ju je u jaču struju, a ta struja sve dalje k moru. Djevojčicu je povuklo nizvodno.
Veslala je, pokušavala, boljeli su je dlanovi, na kraju je uredno odložila vesla i samo gledala obalu. Ono što je vidjela s čamca bili su šumoviti obronci i stijenje, nigdje čovjeka, ni jedne kuće.
Rijeka ju je nosila, nosila, tjerala sve dalje i dalje od doma.
***
Marija je stigla do kćeri već poslijepodne. Kod kuće su bili samo svekrva Vesna i mali unuk Tihomir, iako je bila subota. Vesna je odmah krenula u kuhinju pripremiti nešto za goste. Mali Tihomir povukao je baku da mu pokazuje igračke.
Ali Mariji nije dobro; strah joj steže prsa. S prozora su snažno i tužno mirisale pelargonije, poredane na prozorskoj dasci u dvama redovima.
Kad dolaze nazad?
Kćer i zet otišli su na tržnicu, objasnila je Vesna.
Tko zna Svake subote idu, stalno nešto kupuju, troše kune što će im, pitaš se. A neka troše, mladi su, neka im je veselo. A Stjepan i Ljubica doći će predvečer.
Što!? Marija je prvo mislila da je Lju s roditeljima zar nije?
Ma ne, Vesna briše ruke o pregaču. Prošle subote su je poveli. Kupili joj lijepe cipele za školu pa još nešto A što još, moram se sjetiti
Vesna, je li daleko pecaju? stegnulo je srce.
Odem na čamac, na otok. Vičem zašto vodiš dijete!? Ali tvrdoglavac, ne sluša. A i Ljubica voli s njim.
Ali Marija više nije slušala. Kamen joj je opet pritisnuo grudi, ostala bez zraka.
Maro, što ti je? Što?
Ništa, samo torba je, eto Malo sam naporna danas.
Evo, popij kapljice za srce, upravo sam kupila.
Vesna joj je nakapala kapi, Tihomir se popeo baki u krilo, malo je popustilo. Pričale su o svemu i svačemu, zatim su otišle u dvorište, obići imanje, šetati s Tihom do povratka Kaje i Ivice.
Mama! Što ti radiš ovdje? začudila se Kaja, ne očekujući majku.
Nedostajali ste mi! Donijela sam zimnicu.
A tko pazi kuću?
Prepustila sam Nadi, ostajem do sutra.
Sama se začudila kako je osjetila da neće tako skoro natrag, kao da čuje Nadin prigovor jer se nije vratila ranije.
Bilo je to neobično. Marija nikada nije nikome pričala, ali ponekad bi imala osjećaj da vidi prošlost, sadašnjost i budućnost zajedno, kao da sa sigurnošću zna što će sutra biti.
Pokojni muž Ante znao je za tu njenu crtu, dugo nije želio priznavati, a kasnije je digao ruke.
Znao sam da sam oženio vješticu šalio se.
Ali nije mogao ne povjerovati. Svaki put kad bi ju protivio pred otkosom, kad govorila da će pasti kiša nije išao, gunđao za lijenost, vratio bi se mokar do kože.
Nije govorila ništa; samo bi stavila čaj.
Sinu Ivanu nije dopuštala da ide gdje je slutila nesreću i uistinu, događale su se nezgode kad nije slušao.
Kad je iz vojne uprave stigao poziv, sin se spremao u Zagreb, Ante je sumnjao.
Ma gdje, nisi ti za to, sve generalska djeca tamo, uzalud ulagat. Mama će te ionako ne pustiti.
I ona navečer samo mirno klimne glavom:
Trebaju se kupiti nove hlače, ove su prekratke.
Mama, puštaš me stvarno?
Uspjet ćeš, rekla je čvrsto.
I uspio je Ivan, samo dvojica iz cijele županije prošli.
I sad, gledala je svoje drage, razigranu kćer Kaju, vrijednog zeta Ivicu, i osjećala sve to će se uskoro rasplinuti, ostat će samo tuga koja se već skupljala u kutovima kuće.
Legla je, igrala se s Tihomirom.
Mama, nisi svoj, nešto te tišti? pitala je Kaja.
Ma nije, umorna sam. Loše spavala. Kad se vraćaju tata i Ljubica?
Prije mraka, obično. Zašto?
Nedostaje mi mala, nasmiješila se Marija.
Tjeskobu su primijetili. Otac je govorio o majčinim predosjećajima, sama Kaja se znala hvaliti time djevojkama. Ali to su gluposti, tješila se, i vratila se poslu.
Ali kad se sumrak počeo spuštati, obuzeo ih je nemir.
Izašli su s Ivicom na obalu, gledali prema otocima. Nigdje čamca. Kada je pao mrak, Ivica je otrčao do susjeda, upregli su auto i odjurili do riječne baze, tražiti pomoć.
Sve je počelo vrtoglavo.
Našli su na otoku djeda. Otišao je od kuće zdrav, a tu vjerojatno ga potkačila kap, srce je stalo.
Ivica je pretrčao otok tražeći Ljubicu. Ali nje ni traga ni čamca; shvatili su sjela je i sama u čamac, pokušala se vratiti. A može li osmogodišnja djevojčica savladati korito Kupe?
Tijelo su vratili čamcem, svi su uzdahnuli, pričali o vjetru, pijesku, kamenu nagađali gdje je rijeka mogla odnijeti Lju. Ivica sjedi ukočen nad tijelom oca, strah ga steže otac mu je umro, a mala Ljubica ne zna ni plivati negdje na vodi.
Sad je mrzio tu rijeku iz dna duše.
Ne može ni misliti, samo klima glavom dok ga muškarci tješe i obećavaju pomoć.
***
A rijeka, hladna i zelena, veže, spava i nosi. Ljubica pokušava veslati, nagoni čamac prema desnoj obali, ali vjetar skreće ulijevo, nizvodno. Da je odrasla, shvatila bi da sad treba pristati bilo gdje, samo se maknuti na suho, no u čamcu je dijete.
Jedan tren plače i doziva mamu, potom dedu, pa tatu, bake, samo da su uz nju
Od blještave vode zabolele su je oči, promatra obalu nejasnu, daleku. Rijeka nosi čamac pored šuma, stijena, između kuća u daljini i uzorana polja.
Ljubica više nije imala jaknu. Bila je sigurna da će se vratiti, dovesti sve do djeda i ponovno otići kući. U čamcu dvije drvene prečke, dedin ruksak i vesla.
Predvečer se digao vjetar, nebo se oblačilo, počela je sipiti sitna kiša. Ljuljalo je čamac, valovi su narasli, Ljubica je ponovno pokušala sveslima, ali slabost i strah izbacili su jedno veslo van. Ne pokušava ni dohvatiti ga. Umorna je, promrzla.
Kad je definitivno pao mrak, sklupčala se pod prečkom, tresla se od zime na mokrom dnu čamca. Nije joj padalo na pamet da umire. Mislila je na mamu, na one koji je već traže sigurna da će je naći.
Izmilila bi kad više nije mogla podnijeti hladnoću, protrljala se rukama.
Htjela je vikati, ali pogledavši prema obali naglo se prestraši. Tama je bila gusta i prijeteća, obala kao zla bajka. Nije se vidio zori, kiša je stala, a mjesec potegnuo srebrni trak po vodi.
Gledala je u taj mjesečev puteljak. Htjela je trčati po njemu pravo mami, u topli krevet. Pa je tiho zapjevala majčinu omiljenu pjesmu, “Na Kupi ladnoj majko, ja plovim do tebe…” Glas joj je bio drhtav, ali pjesma joj je vratila snagu.
Što se tužiti? Obala je pred njom. Mama i tata je sigurno traže, morat će samo još malo izdržati.
Prigrlila je ruksak, zaspala na njemu.
Da je bolje gledala obalu, vidjela bi da ju je voda odnijela u uski rukavac prošaran vrbom, gdje bi i dijete moglo pristati da je probala. Ali nije. Ponovno ju je povuklo natrag, na sredinu rijeke.
Taj rukavac bio je Sava, plitka, s mnogo sprudova, zbog čega ribari nisu rado lovili. Zato nitko nije susreo čamac s izgubljenim djetetom.
Probudio je dan Ljubica se tresla od hladnoće, zaštitila leđa ruksakom, ali nije pomoglo. Tad je pogledala u ruksak sva ribarska oprema, nožić, no stala je, sjetila se djed bi grdio zbog toga, pa ga je ipak otvorila i izrezala ruksak da unutra nađe malo topline.
Bilo joj je bolje, sunce je izlazilo, lastavice lete nad vodom, trsje šušti. Obale su visoke, šume gusto nad vodom.
Mama! viknula je punim trudom. Ništa.
Djevojčica i rijeka može li jedno dijete nadjačati moć Kupe?
***
Na riječnom pristaništu bili su svi. Kaja, Marija, susjedi. Vesna je ostala kod kuće s Tihom, oplakujući muža uz susjede.
Odavde su muškarci ulazili u čamce, sva je policija i HGSS dignuta, pa čak i hitna stoji, spremna. Kaja leži na krevetu, iscrpljena od suza i straha.
Vraćali su se ribari radi goriva, ne gledaju Mariju u oči nema vijesti. Djevojčica, nigdje čamca.
A Marija iznenađujuće mirna otkad je sve počelo, osjeća sigurnost da će unuku pronaći.
Mama, je li zato što si ti ovdje? Tata je uvijek govorio da si…
Ma to su gluposti, slučajnost, odmahnula je Marija. Smiri se, živjet će ona, naći ćemo je.
Mama, kako ću živjeti ako… ako…, opet je plakala Kaja.
S njima je bila Kaja prijateljica Jasna, njezin muž, i oni su tražili obale Savskih rukavaca. Na klupici uz rijeku sjedila je mlada medicinska sestra, vozač hitne pomagao je oko čamaca, stari, šepao, ali pomagao dušom.
Zavijala je motorna šum, ljudi su trčali. Ali ni traga, samo pognuta ramena i tišina.
Marija je povukla Ivicu u stranu:
Ima li uz Savu mjesto gdje je bijela obala kao od kamena i crkva s tri kule iznad vode?
Ima crkava po Savi, ali obala od kamena… Ma sjetit ću se mrštio se.
Bili su iscrpljeni. Nastavili rutinu.
Dok su ponovno punili gorivo, starac vozač tiho prilazi Mariji:
Znam ti to mjesto. Nije na Kupi, na Savi je. Kloštar kod Ivanica, tamo ima stara crkva. Ali ona…
Idemo? Koliko treba autom?
Dvadeset minuta. Ali… možda uzalud…
Marija je već ušla u auto.
Kamo idete? pita sestra.
Samo vozimo, tražiti, odmrmlja stari, ionako se čeka.
***
Ljubica u borbi s rijekom, očajna, onda opet pokušava. Sunce žeže, ruksak je na glavi.
Ustoji se u čamcu još jednom, ali pod nogom joj sklizne dedin alat, poreže dno. Ubrzo voda nadire, veslo je nestalo…
Vodom prvo prekriva zglobove, onda koljena. Lju se uhvati za rub čamca, ali jedan se bok počinje spuštati… prepadne se do srži. Obala daleko, plivati ne zna.
Pa ipak, kad je čamac potonuo, uspije zgrabiti rub i držati se iako je voda hladna. Spašava je nešto tvrdo pod nogama kamena gromada, plićak. Ako pusti, rijeka će ju odnijeti.
Golubovi lete iznad, gleda u šumovitu obalu i zna ako pusti ovo, nestaje.
Vrijeme se razvuklo, iscrpljena je, ali iznutra još pjeva pjesmicu:
Brže do kraja, mami da uzviknem “Tu sam”
Tada, kroz igru svjetla i vode, spazila je pokret na obali. Nije znala je li stvarno ili zadnji trzaj snage, no to joj je dalo bodrenje izdrži još malo.
Na obali su Marija i stari vozač Leon on prvo uoči tamnu točku, pomisli da je kamen, ali Marija trči naprijed, pada do pasa u vodu.
Imaš li što napuhano u autu jastuk, što god?! Brže, nije daleko.
Donese Leon jastučić i dasku. Kad se vratio, Marija je polugola po vodi, maše.
Iako su godine brojne, sada zna nešto spasit će unuku, oduprijeti se svakome tko stane na put. Pliva prema njoj držeći jastučić, baca dasku, koristi je.
Tijekom plivanja pazi da ne vikne, da je ne prepadne; zgrabi Lju za ramena kad se izjednače.
Ljubica trepće krupnim očima, dršće. Marija zagrli unuku, u strahu od ledenog tijela i plavih usta.
Ali sada nema vremena za suze ni osjećaje. Mora izdržati, nositi Lju, bodriti je.
Plivat ćemo, mala, drži se ovo. Čuješ li mene?
Ljubica klimne glavom.
Kaži mi, Ljubice riječi izusti.
P-p-p ništa ne može.
U redu, sad idemo. Drži se…
Marija pogleda prema Leonu, hitna je već pristigla. Ali sada najprije Ljubicu smiriti, da ne paničari, da ne ugrize samu Mariju.
Krenu, vozeći Lju na leđima, a ona se obavije rukama. Teško, ali uspijevaju, metar po metar.
Krivac je rijeka ali nema te Kupe koja je jača od ljubavi bake.
Orao visoko kruži iznad njih, kao duh hrvatske zemlje.
Kad ih je konačno voda izbila na plićak, Leon je upao, izvukao Lju na obalu; ona je skliznula s Marijinih ruku i nestala na tren. Marija je po nekoliko puta pokušala ustati, ali noge ne slušaju.
Tek uz Leonovu pomoć došle su do auta. Lju su umotali u pokrivače, medicinska sestra trlja ruke i daje kapljice. Marija gleda unuku koja se sklupčala kao miš i gleda je velikim očima.
Sad je, tek sad, popustio grč. Je li moguće da je pobijedila rijeku, da je Ljubica živa? Pala je na koljena pred njom, zagrlila je, zaplakala.
Ne plači, bako, šaptala je Ljubica pružajući ruku, milovala je Mariju po mokroj kosi “Ne može na svijetu biti da se djeca izgube”
Hitna je poskakivala po makadamu, koljena su boljela, ali kakva je to bol?
***
Mama, sada vjerujem ono što je tata o tebi govorio. Šalio se, rekao je da si vještica. Ja znam bolje ti si naša dobra vila.
Ma daj, nasmijala se Marija neka, ne smeta mi.
Sjedile su u dvorištu bolnice. Tjedan dana Kaja je s Ljubicom u bolnici u Sisku. Vratile su se tek na pogreb djedu. Danas deveti dan.
Njihova je priča obišla novine, dolazili su novinari i načelnik. Marija ne voli ta pitanja ni hvalu. A kad pitaju “Kako ste znali gdje tražiti?” u šali odgovara:
Sanjala sam.
Nitko ne vjeruje, samo Kaja.
Marija se brzo oporavila od “plivanja”. Ramena bole, koljena, ali sitnica je to. Ljubici je bolje, prehladila se, ima upalu pluća, ali već crta puno. Dobili su joj štafelaj i boje.
Na crtežima dominira rijeka, mjesečev put, šuma, sunčeva svitanja Psiholog kaže: boje su vedre, sve će biti dobro.
Danas se Kaja sprema kući, Marija isto. Sve je oko pokopa svatanja gotovo.
Već me Nada proklinje! smije se Marija.
Ma ne, sad imaš što ispričati, a sve piše u novinama. Ponesi neki primjerak.
Kajo, u snu si tonula ti, nisam ni znala, otišla sam da spasim tebe A možda je sve samo slučajnost.
Ti si mene i spasila, mama, ozbiljno rijeka mojih suza, to si ti sanjala. Da me nisi spasila, ne znam bih li izdržala.
Položila je glavu u majčino krilo, dok im je rujanski vjetar nosio miris rijeke i sreće uz Kupu.
