Snovi o bezbrižnom životu
Ma ne mogu vjerovati! Je li ti zaista ostavio toliku hrpu novaca nakon razvoda? I još u potpunosti brine za djecu? glas Branke podrhtavao je od nevjerice. A on ti je samo najmlađi!
Marina se samo blago nasmiješila i slegnula ramenima, kao da govori o nečemu sasvim svakodnevnom.
Za Luku nema apsolutno nikakve razlike, mirno je odgovorila. I Saru i Janu jednako voli. Uvijek im nosi poklone, dva puta godišnje ih vodi na Jadran. Pa što? Ima novca, može si to priuštiti.
Branka je zamišljeno vrtjela u rukama šalicu s ohlađenim čajem. U pogledu joj se na trenutak pojavio tračak zavisti ne otrovne, ali oštre i probadajuće. Toliko je željela shvatiti kako je to živjeti bez brige o sutrašnjem danu, ne prebrojavati kune, ne brinuti radi najma stana ili istrošenih guma na autu.
A što ako se opet oženi? upitala je, trudeći se dati glasu ton ležerne znatiželje, no kroz intonaciju je ipak izbijao blagi cinizam. I presuši taj novčani izvor? Što ćeš onda?
Marina se nasmijala, iskreno, bez trunke zamjerke ili ljutnje. Bilo joj je jasno da Branka jednostavno ne može povjerovati u takvu darežljivost i sigurnost, koja je graničila s fantazijom.
Od našeg razvoda već se stigao i ponovno oženiti, i opet rastaviti, pojasnila je, još uvijek s osmijehom na usnama. Takav je Luka, vrlo zaljubljive naravi. No barem nikada ne laže, sve mi kaže u lice kad voli drugu, prizna odmah.
Na trenutak je zastala, prisjećajući se svih peripetija njegovog ljubavnog života, pa nadodala:
Ukupno je pet puta bio u braku, i svaka od njegovih supruga može biti bezbrižna što se budućnosti tiče.
Branka ju je gledala u tišini, pokušavajući sve to posložiti u glavi. Nikako joj nije išlo u glavu! Muškarac koji, unatoč neuništivoj želji za novim vezama, ostaje vjeran riječi, skrbi se za sve koje je ikad volio. Sasvim drugačije od onog na što je navikla, gdje nakon rastave obično ostaju zamjerke, svađe i beskrajna borba za imovinu.
Nevjerojatno napokon je izustila, još uvijek nesposobna do kraja povjerovati. Pravi čovjek…
Djevojka je zamišljeno žličicom miješala u nedopijenom čaju. Mislima su joj isijavale slike brze, pohlepne, proračunate. Informacije koje je upravo čula djelovale su nezamislivo primamljivo. Bogat, velikodušan, spreman bez problema pomagati bivšima… Takav muškarac je prava rijetkost. Istina, neće ga biti lako osvojiti, ali ako uspije…
Dovoljan je i kratak brak s njime i nema više financijskih briga do kraja života, u sebi je rezimirala, stiskajući prste u šaku. A ako uspijem roditi dijete… osigurala sam se na duge staze.
Podigla je pogled i, kao uzgred, upitala:
A je li Luka trenutačno u braku?
Marina je blago podignula obrve uočivši u pitanju više od znatiželje prepoznala je dubok interes. Dobro je poznavala prijateljicu pa je odmah razumjela njene namjere. Mirno, bez uvrede, odmahnula je glavom.
Nije. Jesi li se sada zainteresirala? Nema šanse, draga. Luka prepoznaje materijalistice na kilometar nikad ti ne bi dao prilike. Osim toga, bira dame isključivo iz svog svijeta.
Branka je osjetila nelagodnu stisnutost u želucu. Pokušala je sakriti razočaranje iza forsiranog osmijeha i energično zamahnula rukama.
Ma daj, pita sam tek onako, njen smijeh zvučao je napadno glasno. I ja imam svoje principe! Udati se za tipa koji može lako zamijeniti te drugom, nije za mene. Svaki dan živjeti u strahu da je pronašao zanimljiviju? Hvala, ne bih!
U glasu joj je treperila nota uvrijeđenosti možda na Marinu, možda na samu sebe jer joj je takva misao uopće pala na pamet. Odmah je pokušala ublažiti dojam, dodavši usiljeno ravnodušno:
Pa uostalom, meni je iskrenost i duševna bliskost važnija od novca.
Marina je samo blago osmjehnula, ne želeći dalje razvijati temu. Dobro je znala da se iza te površne hrabrosti skrivala ista ona žudnja za financijskom sigurnošću ljudska, ali snažna.
Baš dobro, mirno je rekla i otpila gutljaj čaja. Znači obje znamo što želimo od života.
Kratko su zašutjele. Branka je nervozno uvijala rub stolnjaka, smišljajući kako prijeći na drugu temu. Marina je, naprotiv, djelovala potpuno opušteno govorila je iskreno i nije imala što dokazivati.
************************
Čak ni kad je stigla doma, Branka nije prestala razmišljati o svemu što je Marina rekla. U dubini duše, morala je priznati sama sebi užasno je zavidjela prijateljici. Zapravo, progonila ju je bolna želja da bude na njezinu mjestu. Ne kao sadašnja Marina smirena, samopouzdana žena. Ne, Branka je sanjala da je ONA ona bivša žena ONOGA bogatog poduzetnika.
Pa to i nije život, nego san! Pristojne otpremnine, doživotna alimentacija… Bez brige za svaki idući mjesec, bez mučnih misli hoće li biti dovoljno kuna za ratu kredita ili godišnji odmor. Mogla bi konačno dati otkaz na dosadnom poslu koji je iscrpljivao posljednjih pet godina.
Jasno je razlikovala: biti sadašnja žena takvog čovjeka nije isto. Trebaš zadovoljiti standarde. Besprijekorna reputacija novinari bi čekali svaku pogrešku. Bez noćnih izlazaka, bez glasnih zabava do jutra što je nekad voljela. Čak ni nevini flert s zgodnim kolegom više ne bi bio mogućnost supruge moraju paziti na ugled.
Ali to je samo za par godina, uvjeravala se, nervozno tapkajući prstima po stolu. Godinu-dvije, iz toga izađeš sa solidnim kapitalom. Pa nije nemoguće…
Bacila je pogled u ogledalo. Trideset pet godine kad još uvijek možeš povući odlučan potez. Udati se, roditi dijete još uvijek je na njezinoj strani. A onda… Onda počinje pravi život.
Zamislila je kako se budi u prostranoj spavaćoj sobi, bez budilnika i popisa obveza za dan. Kako polako pije kavu gledajući Zagreb iz penthousea na Ilici. Kako planira putovanja diljem svijeta, bez gledanja na cijene letova. Kako si napokon dopušta sve o čemu je sanjala: sate slikanja, putovanja, humanitarni rad…
Bez rokova, bez šefovih prigovora, ponavljala je u sebi i od tih misli joj je bilo toplije oko srca. Samo sloboda i prilika da živi kako poželiš.
Nevoljko se osmjehnula toj idili u mašti, ali se brzo pribrala: zasad su to samo snovi. Stvarnost je daleko prizemnija. No misao o mogućem zaokretu nije je napuštala, titrala je negdje u podsvijesti: “A što ako…?
Zavalila se u stolicu i zagledala kroz prozor. U glavi su joj već radili kotačići smišljala je kako krenuti.
Biti gospođa Tomić… Lijepo zvuči, zamišljala je. Posebno kad se uzme u obzir cijeli “paket”.
Znala je svoje adute. Markantna plavuša s vitkom figurom muškarci su se stalno osvrtali za njom, dijelili komplimente i pokušavali je osvojiti. Ali duže od kratkih veza to nikad nije išlo. Nitko je nije želio ozbiljno ženiti.
Vjerojatno misle da me ne mogu zadovoljiti, sa trunkom gorčine pomislila je. Ili shvaćaju da nisam od onih koje će pristati na malo.
Sada se, međutim, nije radilo o ljubavi ili romantici. Radilo se o budućnosti sigurnoj, stabilnoj, bez financijskih strepnji. Za to je vrijedilo promijeniti ponašanje.
Dakle, što mora napraviti da privuče pažnju bogatog slobodnog Luke? Prvo, ništa prenapadno od odjeće. Samo decentne linije, plemenite boje, bez šljokica i dubokih dekoltea.
Drugo, maksimalno prirodan make-up. Bez jarkih crta i crvenog ruža to Luka ne voli! Lagana podloga, maskara i neutralno sjajilo.
Treće, usvojiti pravi nastup! Suptilnost, skromnost, ali ne nesigurnost. Osmijeh, slušanje, postavljanje pravih pitanja. Bez otvorenog zavođenja to bi ga odbilo.
U mislima je ponavljala moguće scenarije. Gdje ga može susresti? Humanitarne večeri, zatvorene izložbe, društveni događaji tamo sigurno dolazi. Povrh svega, zaista je imala poznanike preko kojih može “slučajno” doći do njega.
Već me je jednom vidio, prisjetila se. Dok je bio s Marinom, sreli smo se na par događanja. Nije bilo ništa ozbiljno, ali lice mi pamti. Ne moram kretati od nule.
Pomisao da bi mogla uspjeti, zagrijavala ju je. Dojmljivost joj nikada nije manjkala. Sad je samo trebalo usmjeriti talent.
Treba mi jasan plan, odlučila je. Izabrati događanje, osmisliti izgled, uvježbati par rečenica… i ni slučajno previše forsirati. Skromnost, ali sa štihom. Zanimanje, ali bez napadnosti.
Detalji su joj već počeli dolaziti: koju haljinu obući, kako složiti kosu, koje teme započeti. Umislila si je kako im se pogledi susreću, kako on prilazi, a ona odgovara ne prehladno, ne pretoplo.
Blagi osmijeh joj je obasjao lice. U njoj je ključala energija koja joj je uvijek donosila ono što poželi. Ne odustaje lako. Kad je cilj pred očima, ide do kraja. A ovaj cilj to zaslužuje.
Uspjet ću, samouvjereno je zaključila. Učinit ću sve… i onda se sve mijenja…
********************
Branka je nervozno skinula naušnice i s ljutnjom ih bacila u kutijicu. Zveknule su po dnu, prosule blještave refleksije po sobi. To su bile Lukine naušnice skupe, elegantne, sitni dijamanti blistali su i u polumraku. Poklon s trećeg izlaska.
Sjela je na rub kreveta, uhvativši se rukama za ramena. Bio je to njihov peti susret, i činilo se da sve ide dobro: opet ju je poveo u luksuzni restoran, donio ogroman buket bijelih ruža, galantno je dopratio kući… Ali iznutra je Branka kipila od frustracije.
Zašto ovako?! pitala se gledajući blještave naušnice.
Luka je očito bio zainteresiran to se vidjelo u pogledu, načinu kako ju je slušao, kamo ju je vodio, poklonima koje je darivao! Ali nije išlo dalje! Nijednog znaka bliskosti, čak ni pokušaja zagrljaja, ni poziva na kavu. Samo besprijekorna pristojnost, poljubac u ruku i obećanje da će se javiti.
Ustala je i stala pred ogledalo. Pogledala se pažljivo: savršeno složena kosa, decentan makeup, elegantna haljina koja prati liniju tijela a nije prenapadna. Baš je tako planirala decentno, profinjeno, kako bi pokazala da nije površna, lakomisleno sklona prolaznim avanturama.
Možda sam pretjerala s tom “ispravnošću”? napokon joj je sinulo, neugodan nemir joj je stezao prsa, kao da nešto važno propušta.
Sjetila se njihovih zadnjih susreta: duge večere, šetnje obalom Save, posjet galeriji… Sve ugodno, ali previše korektno. Luka uljudan, nježan čak, ali s nevidljivom distancom. Nije je pokušavao smanjiti, kao da nešto čeka ili testira.
Nervoza joj je iskrivila frizuru dok je prolazila rukom kroz kosu.
A što ako u meni ne vidi ženu za vezu? pomisao je prostrujala glavom. Možda sam se previše trudila biti fina pa je zaključio da nikad ne bih željela ozbiljnije s njim? Pogotovo uz njegovu “reputaciju”? Pet brakova ipak nije mala stvar…
Prišla je prozoru i gledala Zagreb u daljini. Dolje je pulsirao život: ljudi su se smijali, auta su trubila, glazba je dopirala s terasa. Sve tako jednostavno, poznato, živo. A njezin odnos s Lukom slika bez pokreta, lijepa, ali statična.
Nešto treba promijeniti, odlučno je zaključila. Ne mogu beskonačno kružiti u prazno. Ako želim da me stvarno vidi, osjeti nešto više, morat ću mu dati do znanja nisam samo prijateljica za šetnje. Želim više.
Pogledala je ponovno prema naušnicama. Sad više bez ljutnje oči su joj gorjele odlučnošću.
Sutra ću mu diskretno dati na znanje, šapatom sama sebi obeća. Reći ću nešto lagano, ali nedvosmisleno. Neka zna, nisam samo za prijateljstvo. Ako ga zanima više, reagirat će.
Duboko je udahnula, osjećajući kako joj jača unutarnja sigurnost. Da, riskantno je. Da, može ga odbiti. Ali ostati u toj neodređenoj situaciji bilo je još gore!
Vrijeme je za akciju, zaključila je i pritvorila kutijicu s naušnicama.
******************
Branka je opet provjerila mobitel ekran je ostao taman. Nema poruka, nema poziva. Trudila se ostati smirena, ali nemir nije silazio.
Naravno, ima puno posla, uvjeravala se šetajući po stanu. Vodi firmu, sastanci, pregovori… Pa još stalna putovanja sad Split, sad Beč, sad Berlin… Ne može baš svaki dan zvati!
Pokušavala je ne podleći panici. Prisjećala se njihovih zadnjih susreta sve je bilo toplo, ugodno. Luka pažljiv, galantan, komplimentira.
Nigdje on ne ide, tješila je samu sebe. Samo mu je sada gužva.
Dani su se vukli. Branka je stalno pogledavala telefon, trznula bi se na svako upozorenje. Nastojala se zaokupiti shopping, druženja s frendicama, čak i na jogu se upisala. Ali misli su se vraćale Luki.
A što ako je odustao? šaptala joj sumnja. Možda je pronašao neku drugu?
Brzo bi odbacila te crne misli. Ne, sve je bilo toliko dobro…
I kad je prošlo skoro tjedan dana, taman kad je počela stvarno brinuti, mobitel je zazvonio. Bio je petak navečer taman je točila čaj nakon napornog dana u uredu.
Kad je na ekranu zasjalo Lukino ime, zdreblo joj je ruke, s mukom je pritisnula “odgovori”.
Bok, Branka, začuo se poznat topao glas. Oprosti što nisam ranije zvao, bio sam na putu pa me posao zagušio…
Ma ništa, pokušala je zvučati što ležernije. Shvaćam da si zatrpan.
Jako mi nedostaješ, rekao je, a Branki je srce preskočilo. Želim te vidjeti. Možemo li sutra? Rezervirao sam stol u “Vili Ruži”.
Naravno, s veseljem! izletjelo joj je i jedva je skrila osmijeh.
I još… Luka je zastao na sekundu. Želio bih te upoznati s prijateljima.
Branka je zanijemila. U glavi joj je eksplodirala misao: “Želi da ga upoznam s njegovim prijateljima! To je ozbiljno! Muškarci ne upoznaju društvo s bilo kime!”
Bit će mi drago, uspjela je izgovoriti mirno, iako je u njoj sve slavilo.
Razgovor je završio, ali ona je još dugo zadržala mobitel u ruci, preplavljena radošću. U mislima je već birala haljinu, slagala kombinaciju. Sve se vraćalo na svoje Luka je stvarno zainteresiran. Ovo nije avantura, ovo je korak dalje.
Napokon! uzbuđeno je ponavljala u sebi. Samo je trebalo izdržati.
Ostatak večeri provela je u odličnom raspoloženju. Pustila je omiljene pjesme, skuhala mirisni čaj i krenula planirati sutrašnju večer. Savršen outfit, savršena frizura, pravi nakit Sve mora biti besprijekorno! Ovako važan trenutak ne smije proći neprimijećen.
Pred ogledalom je provela gotovo dva sata. Svaki potez bio je odmjeren, svaki trag šminke promišljen. Htjela je izgledati ne samo dobro, nego savršeno. “Danas sve mora biti idealno,” ponavljala si je, opet promatrajući odraz.
Izabrala je strogu, crnoplavu haljinu s decentnim sjajem, koja je isticala figuru bez vulgarnosti. Sandale na laganoj peti, uredna frizura, minimalno nakita tek suptilne naušnice i tanki narukvica koji je bljeskao na pokret.
Moram biti neodoljiva, pomislila je mažući zadnji sloj ruža. Možda tek tad shvati koliko bi pogriješio da me izgubi.
Točno u sedam javio se vozač: auto je stigao. Branka je još jednom preletjela stan pogledom i krenula.
U autu je pokušala započeti razgovor, ali vozač ozbiljan sredovječni muškarac nije bio pričljiv.
Malo je svježe danas, zar ne? nasmiješila se blago.
Tako je, kratko odvrati on, ne dižući pogled s ceste.
Dugo vozite za gospodina Tomića? ne odustaje Branka.
Dosta dugo, ponovio je, opet kratko.
Branka je potajno uzdahnula. Nadala se saznati nešto iznutra o Luki o tome gdje voli izlaziti, kakva je narav… No vozač je bio neprobojan. Ni traga traču.
Odani zaposlenik, pomisli nespretno. Ni riječi ne izvučeš.
Restoran ju je dočekao toplim osvjetljenjem i tihom glazbom. Konobarica je ljubazno pokazala do stola.
Još izdaleka je vidjela Luku. Bio je u odijelu koje je stajalo savršeno, isticalo figuru i široka ramena. Kravata u tonu, kosa besprijekorno složena. “Kako samo dobro izgleda,” pomisli, na licu joj se pojavi osmijeh.
Ali osmijeh je brzo nestao kad je ugledala tko je sjedio pored njega.
Uz njega, na svega pola metra, sjedila je mlada žena elegantna, s klasičnom frizurom, u skupocjenoj, ali nenapadnoj haljini. Nešto mu je tiho govorila, nesvjesno se približavajući, a Luka je slušao, tu i tamo bi se nasmiješio.
Tko je ona?! Branki je srce preskočilo.
Nakratko je zastala, pokušavajući se pribrati. U glavi su joj zujale misli: “Možda sestra? Ima dvije sestre Ali nikad nisi čula za ovu. Poslovna partnerica? Ali zašto u restoranu večerati?”
Branka, danas izgledaš izvanredno, široko joj je uzvratio Luka i ustao kako bi ju dočekao. Lagano je podigao obrve, kao da ga je zaista očarala. Nekome ćeš biti pravo otkriće kao životna suputnica.
Branka je stala, pokušavajući pročitati između redova. “Valjda misli na sebe,” protrnula je. Osjetila je val nervoze, ali izvana ostala sabrana. Spustivši se na stolac, blago je nagnula glavu:
Drago mi je da misliš tako o meni.
Luka sjeda nasuprot, gleda je toplim, gotovo očinskim osmijehom. Na sekundu nastupa tišina.
Branka, izgovori ozbiljno kada su svi sjeli, za kratko vrijeme postala si mi pravi prijatelj…
“Prijatelj? Samo prijatelj?” srce joj se stegnulo. Jedva je zadržala ljutnju. Unutra je gorjela. Toliko truda, planiranja i, eto rezultata. Navukla je blagi rumen i spustila pogled, glumeći zahvalnost.
Razumiješ me kao nitko drugi, nastavio je, ne primjećujući njeno unutarnje komešanje. Zato sam ti htio prva reći važnu stvar. Ženim se.
Molim? Kakva drskost! Poslije svega što sam napravila! misli su joj se kovitlale. Osjetila je kako joj curi krv u lice, ali se brzo suzdržala.
Čestitam, uspjela je izgovoriti, trudeći se ostati mirna. Tko je sretna izabranica?
Sjedni pokraj tebe. Moja zaručnica Lucija.
Branka je polako okrenula glavu. Tek sada je zaista promotrila djevojku preko puta. Lucija je tek tada blago pocrvenjela pod njenim pogledom, ali se pristojno nasmiješila.
Zato je ona tu… presjeklo je Branku. A ja se pitala tko mu je ta…
Nasmiješila se koliko je znala, izrekla par kurtoaznih čestitki, pohvalila prsten, pitala za datum svadbe, čak ponudila pomoć oko organizacije sve automatski, kao da glumi u lošoj predstavi.
Unutra je bjesnila oluja. Gotovo ništa nije čula, mehanički je kimala, odgovarala, smješkala se na prave rečenice. Vrijeme se vuklo beskrajno.
Nakon petnaestak minuta nije više mogla. Izvadila mobitel, glumila hitnu poruku i sa isprikom ustala:
Oprostite, moram stvarno ići, nešto neodgodivo
Nije čekala odgovor zgrabila je torbicu i požurila prema izlazu. Tek vani si je dopustila duboko udahnuti.
Za stolom su ostali Luka i Lucija. Pridružila im se još jedna žena Marina.
Nisam pogriješila, zavrtjela je glavom gledajući za izlazom kroz koji je Branka upravo prošla. Ipak je pokušala izigrati ono što sam joj rekla i tako se zbrinuti do kraja života. Mogu misliti kako ju je izjedalo kad si je bio toliko pristojan. Ona je računala da će te brzo vezati za sebe.
Luka se hladno nasmiješio, miješajući žličicom kavu.
Neće kod mene to proći, čvrsto je rekao. Takve prokužim u sekundi.
