Pokušali smo vaše stvari odnijeti u izgubljenonađeno, rekao je policajac. Ali vaš mačak je stvarno ratoboran. Nije nam dao blizu. Molim vas, uzmite i stvari i mačka. I ovako imamo dovoljno posla…
Na svakom kolodvoru postoje čekaonice. Negdje su prostrane i pune svjetla, drugdje malene i tijesne. U nekima su mekane fotelje, u drugima tvrde klupe. Svi su ti prostori različiti, ali ih veže isto neizbježno čekanje.
Gotovo svatko, tko ide vlakom, barem je jednom došao prerano, iz straha da ne zakasni, pa onda sjedi i tjeskobno čeka. Koferi i torbe gomilaju se pod nogama, minute prolaze sporo, a čovjek se u sebi kaje što je previše oprezan.
Tako je i tog dana bilo: ljudi su sjedili u čekaonici, pokušavajući izbjeći poglede. Netko je listao novine, netko zabio nos u knjigu, većina je bila zakopana u ekrane mobitela. Neki su na brzinu grickali sendviče iz svojih torba. Upravo njima se on i približavao…
Čekaonica je bila u prizemlju, s posebnim ulazom s ulice. Mirisi hrane, što su dopirali iz vrećica i torbi, vjerojatno su ga i privukli.
Bio je to krupan, raščupan sivi mačak. Oko vrata mu je visio ogrlica s brojem mobitela.
Ljudi su ga tjerali rukom. Posebno su na njega ljutito reagirale majke koje su hranile djecu:
Hajde makni se! Prljav si i pun buha. Još mi dijete zarazi!
Mačak bi teško uzdahnuo pa se povukao sa strane. U biti, ništa nije tražio. Samo bi prišao, sjeo pokraj i gledao, gledao, gledao…
Bio je jako gladan. Ali prositi nije znao.
Tek nekoliko dana ranije, doveden je tu. Gazda mu je iznenada preminuo, a rodbina odlučila stan prodati. Jedan od njih pronašao je rješenje doveo ga na kolodvor, ostavio i rekao:
Ovdje nećeš umrijeti od gladi, pa otišao.
Ali kako pitati za hranu? Što napraviti? Kako reći ljudima da je gladan? Mačak to nije znao.
Zato bi samo tiho sjeo pokraj i gledao ih u oči, upijajući mirise koji su mu vrtjeli glavom.
A ljudi, ionako već nervozni zbog čekanja, nisu imali volje baviti se još i mačkom bez doma. Samo su gledali na sat i željeli što prije odjuriti, da zaborave tu čekaonicu kao loš san…
Ja sam tog dana došao na kolodvor ranije. Službeni put je trebao biti kratak noć u vlaku, sutradan posao na firmi pa natrag. Do polaska je ostalo još četrdeset minuta. Iz dosade sam promatrao ljude, kad sam ugledao mačka baš u trenutku kad je neka mama strogo povikala na njega i zamahnula rukom.
Mačak je, naviknut na takve ukore, mirno pošao dalje.
Primijetio sam ogrlicu pa pomislio da se možda izgubio ili nehotice pobjegao, a gazde sad brinu. Iz torbe sam izvadio polpete što mi ih je žena spremila za put. Otvorio sam kutiju, udahnuo miris i zadovoljno promrmljao:
E, ovo miriši… rekao sam, pogledavši prema mačku. Mac-mac. Dođi ovamo, mali. Dat ću ti jesti.
Mačak je neodlučno premicao šapama, bojao se da ne bude opet otjeran.
Dođi, ne boj se, dodao sam. Neću ti ništa.
Napokon je došao i oprezno me odmjerio. Položio sam polpetu na papir. Tiho je mijauknuo pa krenuo jesti, tako nježno, da nije ni mrvice ostavio.
Vidi se da si ti domaći, rekao sam mu tiho.
Pogledao sam broj na ogrlici i nazvao, ali se javila automatska sekretarica broj isključen.
Opsovao sam u bradu. Vlak polazi za dvadeset minuta, a situacija je odjednom bila puno kompliciranija.
Što sad? pitao sam sam sebe, bespomoćno gledajući oko sebe.
Osjetio sam nemoć i nazvao ženu. Zbrzano sam joj ispričao sve i pitao:
Što da radim? Sigurno je domaći. Broj više ne radi, luta po kolodvoru i traži nešto za jelo, a svi ga tjeraju.
Uvijek ti nešto zakompliciraš! očito iznervirana, rekla je. Što te briga za tog mačka?
Svi ga tjeraju, odgovorio sam tiho. A ni pitati za jelo ne zna…
Dobro, rekla je. Čekaonica, kažeš?
Tako je! dosjetio sam se.
I reci mi broj s ogrlice.
Prije nego sam pošao na peron, odveo sam mačka do zida i ostavio mu cijelu kutiju s polpetama.
Čekaj tu, rekao sam, maznuvši ga po glavi. Žena će te sigurno naći.
Mačak me gledao bio sam mu jedini tih dana koji ga je primijetio, nahranio, pogladio i obratio mu se lijepom riječju. Pogurnuo mi je ruku i tiho zamijaukao.
Eto, budi tu, čekaj je. Ne idi nikamo. Sigurno će ti pomoći…
Sutradan sam cijeli dan imao sto obaveza. Tek navečer sam uspio nazvati ženu.
I? pitao sam. Jesi našla gazdu od mačka? Jesi ga nahranila?
Cijelu večer sam ga tražila… odgovorila je. Ispitala sam prema broju: gazda je umro, a nasljednici su ga samo istjerali na kolodvor i ostavili…
Nisam imao što reći.
Ujutro idem opet tražiti, dodala je.
Ne brinem ja, rekao sam. Znam, ti ćeš pomoći.
Čujem ja kako se ne brineš, naljutila se. Imaš ti i srce bolesno, nemoj mi se uzrujavati! Naći ćemo ga. Sad zovem kćer i zeta pa idemo zajedno.
Spustio sam slušalicu, ali nisam se mogao smiriti. Pa dobro, uvjeravao sam se, koliko ima mačaka po ulicama? Ne možeš zbog svakog brinuti… Ipak, tjeskoba nije prolazila. Sudbina tog sivog mačka odjednom mi je postala toliko važna.
Noću sam loše spavao. Sanjao sam kako mazim mačka po glavi, nešto mu pričam, a on gleda i klima glavom…
Ujutro mi je žena javila: obišli su cijeli kolodvor, propitali i čistačice mačak nestao.
Osjetio sam čudan osjećaj krivnje, i sam sebi ga nisam znao objasniti.
Vratio sam se prvom prilikom…
Taj isti dan, navečer, bio sam ponovo u svom gradu. Umjesto da idem ravno kući, stvari sam ostavio nekom putniku i krenuo tražiti mačka.
Najviše sam se bojao da ga neću naći ili da će biti prekasno.
Sati i pol pretraživao sam kolodvor, pregledavao kontejnere, virio pod grmlje.
Oko ponoći mi se pridružila žena, negodujući na sav glas.
Kad je otkucalo dva, potpuno iscrpljeni sjeli smo na klupu kod ulaza i zapalili cigaretu.
Noge mi otpadaju, rekla je.
Aha. I što dalje?
Malo sjednimo pa opet u potragu. Gdje si ostavio stvari?
Uhvatilo me za glavu:
Na kolodvoru… kod jednog čovjeka. On sigurno već otišao!
Idemo prvo po stvari. Ako su još tamo, stavljamo u auto, pa opet tražimo.
Prošli smo kroz čekaonicu. Kod kofera nas je zaustavila policijska patrola.
Vaše stvari? upitao je policajac.
Naše, rekli smo oboje odjednom.
Pa zašto ste ih ostavili?
Mačka smo tražili, opet u isti glas.
Kojeg mačka? s čuđenjem pitao je policajac i pokazao na prtljagu. Ovoga?
Na koferu je ležao veliki sivi mačak.
Išli smo stvari odnijeti u izgubljenonađeno, rekao je policajac. Ali mačak je prava zvijer. Branio je stvari, nikome nije dao bliže.
Nije propao. Samo je odlutao, očito na kratko. Nosite i stvari i mačka. Nama ionako dovoljno briga…
Približio sam se mačku oprezno. Kad je prepoznao mene, onoga koji ga je nahranio, pogladio i rekao da pričeka radosno je zamijaukao i istegnuo se cijelim tijelom prema meni.
Sjeo sam na klupu, pogladio ga po leđima i olakšano uzdahnuo. Žena je sjela pokraj.
Ti si uvijek drugačiji od drugih, rekla je i poljubila me u lijevi obraz. Stalno upadaš u neke priče… Hajde, uzmi stvari i idemo.
Uzeo sam kofer i torbu, ona veliko, mršavo i prljavo sivo mače. On je istovremeno radosno mijaukao, udarao ju glavom, preo i pokušavao je liznuti.
Žena se smijala, blago ga odgurujući od svog lica.
Čim smo došli kući, okupala ga je u toploj vodi, dobro obrisala frotirastim ručnikom, skinula mu ogrlicu i nalila mu zdjelicu mirisne pileće juhe.
Kasnije te noći mačak se tiho ušuljao u spavaću sobu i smjestio se uz ženu. Nježno ju je gurao šapicama, lagano grebući, kao da provjerava hoće li nestati.
Položila mu je dlan na leđa i šapnula:
Spavaj, pile, spavaj. Sada si doma…
Mačak je tiho zaspao, predući.
Zaspao sam i ja. Sanjao sam kako ga s ženom opet tražimo po kolodvoru.
A mačak je sanjao kako cijelog tog vremena zapravo traži baš nas.
Na kolodvoru je u međuvremenu trčkarala mala riđa mačkica. Tjeskobno je gledala prolaznicima u oči i tužno mjaukala. A ljudi bi skrenuli pogled i ubrzali korak.
Nitko nije imao vremena stati. Koliko li je samo mačaka na ovom svijetu, svakog ne možeš spasiti niti nahraniti! pomislili bi i otišli dalje.
Eto, to ti je tako… Naučio sam da ponekad ipak moraš poslušati srce i pomoći onome tko nema nikog svog i tada, kao rijetko kad, osjećaš da si čovjek.
